solitudine
Moraš ići
Mogu čekati još koje stoljeće
Da se odlučiš na povratke
I da izgovoriš riječ
Tako da te mogu čuti
Dotle ću skladati svoje pjesme
I voditi ljubav sa žicom i notama
Sve dok ne ustuknu od muzike
Koja ne postoji za svijet
I ne mogu me čuti
Probrane duše pristaju na mene
Tako i ja pristajem da slutim te
Bez da te ikada doista imam
I sada, kad pada kiša između sunca
Čak i sada osjećam kako utihuješ.
Samo mi još obrisi melodije
Skrojene po liniji tvog tijela
I načina na koji zabacuješ kosu
Samo mi još pjesme o tebi zvuče.
I ishitreno donešena je duga
Na nebo od čokolade i molitve
I naneseni su svi slojevi leda
Na moguće vrhunce udaljenih planina.
Samo si mi ti još ostala nedovršena.
Donesem te među taktove
Pa te zamijenim za šum
Pospremim u kutiju
I nosim sa sobom dok hodam.
U glavi si mi dok živim
Dok postojim za svijet
I ne mogu te čuti
Kako mi na uho donosiš vječnosti.
Ali moraš ići.
Ti uvijek negdje drugdje moraš biti.
Mogu čekati još koji milenij
Ako me možeš čuti.
