solitudine
Kada ne znaš kuda ideš
Uznemiren si u zori
Žmirka ponosno sunce odonomad
Ne tiče ga se
Zašto ne sastajemo se više
Na trgu ptica
Zašto su nam riječi isprazne
Kao čaše odavno popijenog vina
I ništa nije toliko prazno
Kao naši pogledi u duetu
To je ples bezdušnika
Pojeli su nam ono što je bilo
Dobro u nama
Možda smo sada čisti
Od sjećanja i od toga
Da ne vidimo se.
Uznemiren si u suton
Neprijatno sjaje noćne ulice
I trg od ptica
Postaje paravan za očajnike
Što još vjeruju u let
I mi im vjerujemo kao djeca.
Zašto ne sastajemo se više
Zašto smo tako odvojeni od sebe
Duša moja i ja
Ne idemo više istom cestom.
U zoru i sutone
Nebo sanjamo.
(poezija za umirovljenike)
