Plavo

20.09.2012.

Samo je nalegao na zgrade i prekinuo zadnju nit ljetne vrućine, kao nekakvo naopako jezero. Prvi zimski sumrak. Jesenski sumraci nisu tako plavi, ne mirišu na zdrobljeni led i samoću. Uvijek je to znala, iz snopa godišnjih doba izvući dan koji mu ne pripada. Na modrim joj prstima ostaci kolovoza u obliku tamnozelenih nepravilnih mrlja još nisu odstranjeni acetonom. Dezinfekcija ljeta može pričekati, a i bilo je takvo, puno nasumičnih gustih mrlja iz kojih treba iščitati značenja. Ili ne treba. Već godinu dana obećaje sebi da će prestati vršiti Rorschachove testove nad svojim uspomenama. Htjela bi tim hladnim prstima koji pamte najljuće zime, skriveni u dugim rukavima jakne, one za "po kući", još jednom uhvatiti cigaretu i upiti s njom dvije i osmu slash dvije i devetu kad se iza pepela moglo nazrijeti jednako bistro nebo, ali zvjezdanije. S vremenom se osulo ponešto zvijezda, a njihov prah istresla je u pepeljaru s likom smajlića, ukradenu za njen rođendan u kafiću, kao poklon bivše prijateljice. Tamo je bilo najprikladnije utrnuti snove.

Žao joj je sad što nema rezervnu kutiju u sobi, makar onu najjeftiniju koju bi uvijek ostavila za crne dane. Odjednom joj je počeo smetati dim. Ali to je kao s tugom. Možeš se zakleti da si bivši rekreativni konzument, a onda u jednoj večeri poželiš usisati sve plave sumrake. Ipak, selektirati ih, zamotati vlastoručno, bez sastojaka od kojih se pobolijeva.

Izvukla bi onaj narančasti jesenji dan ranog proljeća kad je sjedila sama u centru jednog prerano zavoljenog grada i gledala kako se sumrak razlijeva na zgrade, ulazi sa sjenama u tramvaje i koči joj prste hladnim kliještima. Te bi prste zavukla duboko u džep i ne bi poslala bezazlenu poruku. Takve uvijek platiš po najskupljoj tarifi.
Iz dosade bi se udubila u razgovor studentica iza nje i pustila da se udobnost zbog naslućene budućnosti u ružičastim tonovima, rasplamsa. Udahnula bi vlažni mrak duboko u pluća, bez trunke katrana i ušla u prvi tramvaj. Mobitel bi zaboravila na stolu u centru jednog sad već posve nebitnog grada.

Onaj, također ožujski, sumrak ranih petnaestih kad je mrtva hladna zaronila u more s dvije kile odjeće na sebi i smijala se u sivo nebo, a nije dobila upalu pluća, označila bi kao zadnji dan jedne tinejdžerske ljubavi. Da joj ostane uspomena na to ludo biće koje se nije bojalo zaranjanja s njom, u mrzlu vodu. Ta se sličica nepravedno izgubila u nekim kasnijim godinama, odsječena s cijelom jednom tužnjikavo sretnjikavom zimom. Godine su je otopile i naplavile ružnoćom.



Tog novembarskog, a i studenog jutra dvije i sedme koje je nalikovalo najtjeskobnijem među sumracima, rekla bi mu da se čuva i da ne budu jednom stranci na društvenoj mreži koju su ionako prezirali. I da joj je jesen kad ga je upoznala mirisala na kukuruz i mir. Da ponekad zagugla tu stranicu na kojoj je počela pisati, u web arhivi, i pronađe prazne naslove, sadržaji su nestali nekom tehničkom greškom. Da se trudi to ne nalaziti simboličnim.
I rekla bi mu hvala. Za pisanje.

Udahnula bi i onaj postnarančasti i ovog puta pravi jesenji dan kad je dolazila sama u centar jednog izuzetno hladnog grada i osjećala sumrak kako pljušti po njenim ramenima, presretna što nakon dva dana s hrpom neznanaca konačno vidi prijateljsko lice. Iznenadilo ju je kako se bol ne mrvi pukim istresanjem duše. Odzvanjala je ranjenim stopalima i neodređenim predjelom u grudima. Tražila je čudotvorni flaster. Za stopala naravno. Nisu ga držali nigdje. Ni onaj drugi. Taj je grad bio posve promašen.

Ono kad su se zaletjeli na deset minuta zaigrati košarku, to bi produžila dok posve ne padne mrak. Bez obzira na kazne. Bio je to zadnji dan djetinjstva i najbliže imanju brata što je poznavala.

Sve sumrake iz dugih šetnji spremila bi u jednu od onih staklenih kugli i zadivljeno ih preokretala u praznim danima.
Potom bi se dugo dugo opraštala s prozorskom daskom s koje zjapi uvijek isti komadić neba i pronašla neku s koje se bolje vide zvijezde. One koje vrućim mlazovima vode ispire iz očiju boje sumraka. Odnjegovala bi samoću pretvarajući je u kolutove dima jer ona je jamačno od dima i sazdana, mirna i obavijajuća, peče pri ulasku u oči. Te bi bore u kutevima usana prodala znatiželjnicima pod bore od ljubljenja.

O Uni i ratnim krhotinama

13.09.2012.

Knjiga je to o kojoj nisam htjela pisati. Jer me izmučila proljetos. Jer me zavela i nisam bila sigurna koliko se s njom mogu objektivno razračunati. Jer je čista ljepota i emocija, a ja na to padam. Neki padaju na pamflete. Zbog toga nisam htjela pisati, mučio me taj pamfletistički dio tek naznačen u knjizi, koji sam rasvjetljavala čitajući intervjue i iza svakog polako razobličavala vlastito neznanje. S vremenom je od zelenila ostala samo siva. I tu sam stala. Prije svega, moram reći da gajim neki neobjašnjivi sentiment spram Bosne. Da suzimo vidokrug, spram Sarajeva. Grad je to kojeg čuvam za neko putovanje u točno određenim uvjetima u kojima me neće razočarati.

Nakon nekih mjesec dana u toj knjizi i popratnim proučavanjima čini mi se da čeznem za nepostojećim gradom. To vuče neke dublje konotacije s kojima se još kompliciranije razračunati jer su obložene zapetljanim nitima uspomena koje bi trebalo pokidati, razobličiti, staviti u kontekst i ostati krhak, a to je najteže. Priznati da nemaš sentimenta ni za što, lišiti se vlastitih identiteta. Trebalo bi zaći u vlastitu povijest i to je ono što na što me ta knjiga nagnala.

Da se razumijemo, ja zazirem od knjiga o ratu. Zazirem od svih konotacija koje to vuče, jeftinih i lažnih sentimenata, prostitucije trauma, ali se ponekad pitam o toj nevidljivoj granici iza koje emocija postaje patvorena. Mnogo je toga pridonijelo da svaka pisana riječ o ratu postane automatski kič i patetika. Usudim se reći da ova knjiga to nije. Usudim se reći da je to najljepše napisana trauma koju sam ikad pročitala. Da sam na zadnjoj stranici mogla točno uprijeti prstom u onaj komad mučnine koji se skutrio još od djetinjstva i ostao neidentificiran. Podmeten pod tepih. Ipak, priznavanjem i razobličavanjem vlastitih emocija nekoga ćeš uvijek razočarati, izdati, naljutiti, posebno kad je riječ o takvim temama. Kao što je mene jedna bliska osoba proljetos uoči čitanja te knjige naljutila jednom nepoštenom generalizacijom apropos jedne debilne odluke na nacionalnoj razini. Nenamjerno, spontano, vjerojatno iz iste klice mučnine zasijane u djetinjstvu, ali ipak u tom sam trenu opasno poljuljala svoje uvjerenje da postoje razumijevanja između kojih se nikad ne mogu ispriječiti granice. Tom banalnom ljutitom rečenicom "vi" smo najednom nas dvoje prestali biti "mi". Tad sam napisala tekst, ali nije me spasio. Kasnije sam pomela pod tepih. Tepih razumijevanja i prijateljstva. Jer to je sitnica. Jednaki nesporazum kao i s bilo kim iz "vi" kategorije, samo su granice koje potom podvučemo nejednake onim realnim, geografskim. Ali, kao što rekoh, sitnica. Malo pijeska u oku. Jer nisam odgajana da budem iole nepravedna u bilo kojem pravcu koji podrazumijeva "vi" kategoriju. A mogla sam, bilo je lako, izuzetno lako.

Ipak, tad sam bila tužna. Pogotovo zbog spoznaje da u tom trenu odselim u Novu Gvineju ili na Aljasku, ta se tuga ne bi razgradila ni konci razmrsili. Ne znam jesam li bolje prošla od svojih vršnjaka koje roditelji nisu čuvali od rata već su ih posredno i neposredno i huškali i stvarali zlu krv ili sam u svom staklenom zvonu iza kojeg su odzvanjale detonacije uspjela postići samo to da se mnogo godina kasnije porežem o njegove krhotine. Ipak, ta tobožnja realnost većine mojih vršnjaka ionako je tek tupo metalno zvono iz kojeg nikad neće izaći, naprosto drukčija vrsta zablude.

Ako si odgajan tako da ono što se ne spominje ne postoji, realnost će te raskrvariti kad tad. Jednako tako, ako si odgajan da ti se zumiraju subjektivni kadrovi, oprani mozak će te koštati kad tad. Ni sama ne znam što je bilo pogrešnije.

Gledala sam tad na youtubeu nekakvu popodnevnu, iz današnje perspektive kičastu i treš, emisiju uoči rata. Nekakva tranvestit proročica smirenim je glasom rekla da rata neće biti. Usjekao mi se osjećaj grotesknosti situacije. Znala sam točno taj osjećaj kad se osjećaš zaštićeno, skriveno u neznanju, kao malena figurica na ogromnoj kičastoj fasadi torte koju će netko potom presjeći nožem i ona će se rasuti u tisuće mrvica ispod stola da nahrani štakore. O onome unutar glazure ne znam ništa. I to proizvodi mučninu. Tupi žalac izdaje koji sam osjetila ovog proljeća vjerojatno je tek malena natruha onog što su osjećali mnogi ljudi probuđeni iz pedesetogodišnjeg sna tad. Neki su se sakrili u mržnju. Neki su ostali izgubljeni i ranjeni. S izgubljenošću se mogu poistovjetiti. Kad zagrebem ispod površina idealiziranih priča otme se poneki glas koji skrušeno prizna da nisu te mladosti bile znatno bolje.

"Mi smo bar imali one snove
koji se teško ostvare"


Slučajno poznajem najbliže koji su imali samo uvjerenje da imaju snove. Ali retrogradno, nakon košmara, njihove su se mladosti zaista i meni činile snovite.

"A gde smo mi, naivni, što smo se dizali na Hej Sloveni?
Kao da smo uz tu priču izmišljeni."


Kao moj djed. Koji je i par mjeseci prije smrti tražio da mu pustim neku pjesmu iz njegove prošlosti.
Ili moj drugi djed koji nikad nije povjerovao u tu priču.
Ovaj prvi imao je onaj poguban talent za iluziju. Otišao je sa suzama u očima. Pronašlo ga je, ipak. Tog se nasljeđa strahovito bojim.

Ja zaista nisam dobar kritičar. Jer se ne usudim kritizirati tuđe emocije. Tek one koje prepoznam kao patvorene. Možda je dotični kritičar prepoznao upravo to. Možda ga je zaslijepilo različito ideološko polazište. Pa se pita "čemu ova knjiga" kao što se i sama svaki put pitam kad netko nanovo otvori ratnu Pandorinu kutiju i poželim da se o tome jednostavno prestane pričati. Ne znam čemu. Nije, istinabog, ni meni poslužila ni za što osim za mjesec dana bolnog seciranja. Nije me izliječilo što sam je osjetila, u srž. Bilo mi je samo drago što konačno nečije riječi o tome mogu potpisati umjesto da se zgrozim nad patetičnom šaradom koju ljudi smrtno ozbiljnih glasova razvlače kao žvaku još od devedesetih na smrtno ozbiljnim skupovima gdje je svaka druga riječ "Domovina".

Možda me jer dobro poznajem udobnost iluzije, ovo rastavilo na par nefunkcionalnih dijelova:


Gdje će završiti moje knjige sa police iznad Grundigovog televizora?
Gdje će nestati televizor sa komandama na blagi dodir?
Gdje će ispariti moje originalne kasete složene iznad knjiga, njih stotinjak?
Gdje će nestati moja pisma, ljubavna i trivijalna?
Gdje će završiti moja numizmatička kolekcija, uključujući jedan zlatnik sa likom Franza Josepha I, i bakreni novčić iz 1676. na kojem je pisalo soldo, koji je bio probijen, jer ga je neko nosio oko vrata za sreću?
Gdje će otići moja soba?
Zašto u našem stanu neće biti ničega osim golih zidova, zjapećih rupa umjesto štekdoza, wc šolje?
Ko će uzeti moje fotografije, i na kojoj od bezbrojnih gomila smeća će se one smežurati na suncu poput jesenjeg lišća?
Ko će čitati moj primjerak knjige Zvonka Veljačića Dječak Dub putuje Svemirom?
Ko će odnijeti kinoprojektor Super 8, i filmske trake u kartonskim kutijama čiji poklopci su ujedno bili i filmski plakati s impresumima?

Gdje će nestati filmska traka Rata svjetova u crno-bijeloj tehnici?
Ko će učiniti da sve stvari iz našeg stana nestanu „kao rukom odnešene”?
Ko će usisati istoriju našeg porodičnog života, i učiniti da se svoje prošlosti sjećam kao simpatične utvare?
Hoću li imati pravo da optužujem, i koga ću optužiti?

Ali rekoh već: 1992. je bila daleko. Još uvijek nije bilo potrebe za ovim pitanjima iz bliske budućnosti, jer smo trenutno u cjelovitoj prošlosti, u sredini sretnih osamdesetih.


Znam ponešto o nestajanju. Meni nisu nestale opipljive stvari. Nije bilo vidljivih rana. Nije mi nestao apsolutno nitko na onaj pravi pravcati društveno priznati način. Ipak, znam ponešto o tom nestajanju. O ljudima koji se sve dublje uvlače u svoje sjene, bilo od straha, bilo od gubitka posljednjih snova, o ljudima koji ne nestaju preko noći već prestaju iz godine u godinu. Tko je njih progutao, što ih je progutalo? I kad je to uopće počelo...

Znam ponešto i o nesigurnosti koraka kad ostaneš bez svih uporišta, ideologija, uspomena i pokušaš se sakriti u golo stijenje neke svoje iznjedrene subjektivne istine. O modricama koje pritom nastanu. O želji da se fetusno sklupčaš u fini gusti pamuk jednog dijela djetinje idile. O želji da uđeš u stari crno bijeli televizor i budeš jedno od nasmijanih lica koje nesvjesno plješće pred kataklizmu. O selektivnom biranju dijelova grada koje ćeš imati ("Ne živim u tom nacionalističkom, fundamentalističkom Sarajevu, gradu visoke klase i elite. Mi ostali imamo svoja mjesta susretanja, neke svoje ljude, svi se znamo, mali je ovo grad.")
O ljepoti prirode koja se pobrine za krhotine.

Eto, tome ta knjiga.

Talent za sabotažu

"So rest your head, it's just as well
You can't keep the sky from falling anyway"



Moj prijatelj je obrisao cjelokupan opus pjesama. Svaki put kad naglas izgovorim taj stih (najmanje što sam mogla jest spremiti ga u stih) bude mi nelagodno. Postoje bujice riječi u koje se svjesno ne vraćam. Tekstovi koje sam smotala u fitilj i zamišljala njihovo izgaranje u vatri koja mi je u djetinjstvu oslikavala zidove i predstavljala dom. Imali smo mnogo prostorija, ali dom je bio između najružnije najsivlje i najuže peći koju sam ikad vidjela i dva kuta lamperije. Skupila bih noge pod bradu i zurila u tv. U vremenima kad ga nije bilo, u plamenove. To je osim poezije jedino čudo koje nisam uzimala zdravo za gotovo. S vodom je lako, uranjanje mi je oduvijek išlo, posve prirodna stvar, ali nisam se u njoj nikad uspjela izgubiti kao gledajući u vatru i baratajući riječima. Onda sam ponešto odrasla i zaboravila jedno i drugo.

Htjela sam ga pitati kakav je osjećaj. Kad uništiš nešto u što si davao određen broj godina pa na koncu, patetici unatoč, i sebe. Ali nisam. Znam da ionako nije htio izbrisati pjesme. Riječi tako ponekad nastradaju, ni krive ni dužne, uvijek se na njih prvo okomimo. Kao i na djetinjstva. Ona su sve kriva. I onda se desi da hodaš cestom i vidiš obitelj kako sprema stvari za plažu u automobil i shvatiš da se više nikad nećeš biti dijete nosa pritisnutog u prozor i da ti fali jedan dio tih vožnji koje se nisu dogodile, da ih je bilo premalo. Unatoč tome što je bila i jedna previše i što zbog toga ponekad mrziš tu istu vožnju. Uzmeš "Pet prijatelja" i više nisu isti. I opet su riječi krive. Ipak, one su iste. Ista je i peć, još postoji, samo je televizor drukčiji iako i on stoji na istom mjestu.

Isto je djetinjstvo, postojano i zaključano, možeš mu samo opipavati fasade, strugati boju i čuditi se, lozinku za labirint više nemaš. A baš ti on nedostaje. Ne ta ružna okrhnuta izraubana, nimalo pošteđena fasada. Nije ni ona kriva.
Ponekad ga ugledaš tako nasred ceste u nečijim pokretima, ponekad te neka ulica odvede u nj i tako prohodaš par metara s očima četverogodišnjakinje dok se ne prepadneš. Strah ga raznese u finu paramparčad.
Najsavršenija stvar koju sam u životu nacrtala bio je maslačak. Sjećam se svake točkice koju sam ucrtavala na kuhinjskom stolu dok nije bio savršen. Toliko strpljenja i truda uloženo u prikaz nečega čemu je u prirodi da se rasprsne i nestane. Učiteljica nije vjerovala da sam ga nacrtala sama. Ja sam bila bolno nesvjesna da će crtanje maslačaka jednom odrediti bitan dio moj života.



Nikad se nismo vidjeli. Iz tih naherenih djetinjstava izrasteš u osobu koja zaboravlja obnoviti osobne dokumente i boji se strmih cesta i dugih putovanja. Iz tih djetinjstava nikad dovoljno ne narasteš.
Kad smo bili djeca, izmišljeni prijatelji još nisu bili trend, to je došlo s američkim filmovima, koju godinu prekasno.
Imali smo knjige umjesto toga. I dan danas mi je teško razlučiti koje su mi uspomene draže, one iz izmišljenih svjetova ili one opipljive. Jednom se moraš odlučiti za jedan od svjetova. Ili uzgojiti vještinu površnosti. Balansiranje iscrpljuje.

A to opipljivo, to sam uzela zdravo za gotovo. Kao da će uvijek biti tu, kao da postoji neko pristojno vrijeme u kojem naprosto mora čekati onu koja kasni. Kako u tom opipljivom svijetu skoro nikad ne kasnim i rijetko tko mi kasni, nije mi poznat običaj koliko se čeka. Ipak, svojih sam četrdeset i pet minuta dobrano iskoristila, a moguće je da se radi i o satima. Jer nije me čekalo. I ja više ne mogu reći da je to nepravda. Nije da mi nije bilo bitno, nije mi bilo bitno sad. I mislila sam da mi to, taj život, ta budućnost, nešto duguje. Da mi duguje čekanje jer sam ja čekala dugo to odrastanje da dođe po mene i pobrine se za mnogo toga. Pa smo si nekako kvit. Onda je došla jesen dvije i dvanaeste i rasula fino bijelo paperje u koje sam se sakrila, ta vlastoručno sam ga iscrtala, većeg od sebe i od tog opipljivog.
Meni jeseni to uvijek naprave. Ali ova je grandiozna. Garnirana onom tupom tjeskobom koja garantira nepovratnost. Koju sam zadnji put osjetila prije dvije godine gledajući kroz bolnički prozor prekrasno bablje ljeto umjesto očiju koje ga više nisu registrirale. Tad sam obećala nešto. To nešto više ne mogu ispuniti. I konačno sam slobodna.

Konačno mi je jasna ona cesta koju sam uvijek sanjala nikad se maknuvši s početka i ne znajući apsolutno kuda idem. Uvijek sam se bojala naglih odluka, ali sam previdjela one stihijske. Prekasno sam obrisala svoj opus pjesama. I predugo sam se potom kolebala otići sa zgarišta. Nemam pojma kako će izgledati to opipljivo, izvan plamenova, maslačaka i dječjih koraka, ali sasvim je izvjesno da neće izgledati kako sam svo vrijeme zamišljala. Za to sam se postarala. Čudno je kad ti iz dlanova pobjegne budućnost koju si pažljivo osmišljavala imajući pritom važnijeg posla. Nestvarno. Nema ni pilot epizode, ničega.


Pitala sam ga samo zašto je to napravio. Ponovila sam više puta. Smijao se. Stvar je bila u tome što sam ga pitala za krivi talent. Taj učiteljice ne prepoznaju na vrijeme, zaslijepe ih haljine maslačaka i jezičci riječi.

Talent za sabotažu.


Gurui zavođenja

04.09.2012.

Nedavno sam pisala o prodavačima sreće. Taman kad pomisliš da je glupost dosegla svoje dno i da teško može postojati išta gore od nekakve fanatične sljedbe coelhovaca, otkriješ cijeli novi svijet. Tako sam ja negdje početkom ovog ljeta saznala za Pick Up Artiste i nakon što sam obnevidjela od smijeha, zaintrigiralo me tko, kako i zašto točno ozbiljno shvaća taj trash. S obzirom na praćenje forumâ poznate su mi vojske nezadovoljnih neiskusnih dečki koji očajnički traže pomoć otvarajući teme, ali mi dosad nisu bili poznati "certificirani stručnjaci" koji ulijeću nudeći svoje "profesionalne" savjete. To su mahom ljudi koji su jednom davno bili u njihovoj situaciji i onda su se, baš poput opisanih coelhovaca okrenuli amaterskom izučavanju psihologije pretvarajući je u alat za rukovanje ženama. Većina ih je besprizorno glupa, sirova i očita, a ponekad se nađe i netko inteligentniji, suptilniji no čak i takve je lako prepoznati jer samoprozvani poznavatelji ženske i muške psihe ne mogu odoljeti da se svojim umijećem ne pohvale i da ne šire svoje evanđelje.
Sve što znaju naučeno je više manje napamet jer uostalom dužnost je svakog fanatika da ne preispituje Istinu.
Tako u komentarima kod Ignissa veli revni učenik "Vuk: @misillusion, Zvucim kao fanatik? Ili samo pisem istinu?"

Dotični post podsjetio me da ponovno otvorim tu kutiju gluposti i obmanjivanja i sažmem svoje dojmove o cjelokupnom pokretu igara, igrica i famozne Igre.
Učenik, u ovom slučaju anonimni komentator Vuk, mora vjerovati da je ono što je naučio istina. To ga je, naime, izvuklo iz blata u kojem je bio, baš kao što razočarani, bolesni, očajni ljudi slijepo ostaju odani svojim "iscjeliteljima", popovima raznih religija i sekti i da krenu nanovo preispitivati svoje stavove, sve što trenutno imaju bi se vjerojatno urušilo. Tako Vuk na moj komentar o promašenosti PUA metoda i inih varijacija na istu, odgovara o slučajevima gdje su muškarci izvukli kraći kraj od žena, mahom u brakovima, poziva se i na zakonski nemoguće slučajeve (propaganda je moćna stvar) i kao u bezbroj ostalih komentara izražava svoj strah i zabrinutost od ... čega točno?
Nemoguće je da je strah od žena opstao unatoč dresuri? Strah od ženske prevlasti? To bi već bila paranoja, ne?


To ide u prilog mom nedavnom zaključku da se primjenom tih metoda ne liječi uzrok nego samo simptom. Nešto slično kao kad netko izgubi podosta kilograma, a iznutra ostane nesiguran, nezadovoljan i frustriran. Nešto poput nabildavanja tijela pod svaku cijenu pa ako se slučajno desi da se ode kod krivog trenera i rezultat ispadne nakaradan, nema veze, ženama su nabildani tipovi privlačni i to je aksiom. Na tom principu Igra počiva. Mi znamo što je ženama privlačno i to ćemo vam odati. Nešto slično Cosmo savjetima koje svaka iole bistrija klinka preraste barem do početka faksa. To je literatura za frizeraj. Vjerovati da je cijeli jedan spol homogen, da je Borg, ozbiljno se posvetiti tome i na taj način liječiti svoje strahove, nesigurnosti, frustracije može biti ili stvar novčane koristi ili neriješenih išjuza koje osoba rješava šamarajući dojučerašnjeg sebe u svim tim nesretnicima.


Raspravljala sam par puta o raznim varijantama takvih metoda i svaki put sam naišla na agresiju ili maliciozno spuštanje i prekidanje rasprave. To je istina i nemaš ti što to propitivati. Ako propituješ onda si vjerojatno uvjerena da si jako posebna i da za tebe ne vrijede ista pravila kao za sve ostale žene. Što si se uzoholila, oli si ti nešto posebno? Mediokritetstvo u punom sjaju. Ne strši, ne talasaj, ne propituj. Ako su ti takvi "igrači" smiješni onda te jamačno netko gadno povrijedio ili si bila žrtva jednog takvog jer ne postoji minimalna šansa da neka žena ne pada na taj set pravila. To je nemoguće. Vjerojatno bi se daljnjim inzistiranjem na raspravi došlo do zaključaka o frigidnosti ili lezbijstvu.



Svaka žena želi alfa mužjaka. To je aksiom. Stoga je jedna od metoda "stručnjaka" pljuvanje i verbalno šamaranje sirotih "beta" i "omega" muškaraca koji silom ili milom moraju "evoluirati" jer su trenutno pijavice nedostojne bivanja na planetu pa čak ni grupnog muškog zagrljaja. Trenutna asocijacija mi je šlatanje alfa muškaraca u svlačionici kao i američke srednjoškolske podjele na frajere i luzere. Klišej? Ma kakvi. Ako im to spomeneš, izvući će iz rukava set istraživanja o enormnim razlikama između muškaraca i žena koristeći se time ne bi li pothranili neprijateljsku atmosferu koja je bit svih tih igara.

Upoznaj neprijatelja, prouči ga, nauči kako ga svladati, a kad ga pridobiješ, nauči kako ga hendlati da ne dođe drugi mužjak s većom toljagom. Poneki su liberalniji, ali imamo konkretne konzervativne primjere opisane u milijun postova dotičnog blogera koji se bez problema razbacuje terminima "istrošena žena (ako niste znali to su žene koje su prešle tridesetu), sipa seksističke izjave "Osobno, sumnjam da je istrošenoj Anni blizu barijere bilo krivo primiti spermu jednog od najpoznatijih muškaraca na svijetu, op.ed." i dobronamjerno savjetuje dvadesetdvogodišnjakinjama da razmišljaju o braku jer im je to zadnji vlak. To je samo random odabir iz zadnjih postova.

I napokon dolazimo do neprihvaćanja kritike kao jednog od glavnih obilježja svakog "stručnjaka i učitelja". Igniss se tu osigurao sa svojom listom trollova jer svatko tko se usudi dovesti u pitanje smisao njegovog projekta je zapravo- troll. Wow. Ako je riječ o muškarcu jamačno je jadni beta ili omega ili kako ono- bijeli vitez, koji samo povlađuje ženama i ispada gubitnik, a ako je riječ o ženi onda se kolega ne libi ni najuličarskijeg vrijeđanja koje me od srca nasmijalo jer za takvim arsenalom posežu upravo trollovi i fanatici kad im dokažeš da pričaju gluposti. Tako Igrač i poznavatelj žena vjerujući da je iznimno duhovit (iako u svom idućem postu dokazuje da trollanje ne bi prepoznao ni da ga lupi posred lica, nasjevši na jednu od najpoznatijih trolerskih tema) i da mi je pokazao odvraća: "@Missillusion: Zvučiš uzrujano. Netko te napumpao i ostavio?" i u daljnjem nastavku mi briše kratak i zaključan komentar ne bi li njegova ingeniozna opaska bila zadnja, roarr.

Osim što je opaska izuzetno seljačka savršeno se uklapa u konstantno sipanje klišeja o istrošenim, ogorčenim ženama koje onda valjda postaju žene osvetnice pa rade razne spačke muškarcima. Problematika je to kojom se njegovi komentatori stalno bave obnavljajući staru žuč. Toliko o pomoći. Naravno, jer se mijenjanjem nekoga i ne može baviti ni baba Mara u šatoru nad kristalnom kuglom niti egzorcist pa niti samoprozvani Učitelj Igre. O štetnim posljedicama je suvišno govoriti? Kao što rekoh u komentarima, žao mi je onih dobrih mladih dečki koji na takve gluposti nasjednu i izgube se u tome. Što naprosto ne vide da ih "obučavaju" duboko isfrustrirane osobe pune prijezira i mržnje prema jednom i drugom spolu. Ili tek profiteri. Ponekad jedno i drugo.

Može li itko ovo ozbiljno shvatiti? Čini vam se da gledate Antu i Simonu Gotovac? Pa tako nekako. Ono što mi je čudno u svemu jest količina ne baš toliko glupih ljudi koji ne vide o kakvim se debilizmima radi u svim inačicama tih tzv. igara za zavođenje. Ljudi kojima je ok da partnera treba dresirati, da sebe treba dresirati, da ako imaš nesreću ako se nisi rodio kao najglasniji pripadnik čopora moraš sebe lobotomizirati i postati netko posve drugi jer jedino tako ćeš imati uspjeha kod žena. Ne čude me likovi zbog kojih takvi postaju neprikosnoveni stručnjaci jer očajan čovjek će napraviti sve pa i platiti oko 1000 eura za par dana seminara za zavođenje, ali me čudi čest izostanak kritike takve gomile mačizma, seksizma i ponižavanja oba spola.

Jedna od glavnih kritika Igrača i njihovih sljedbenika jest ismijavanje savjeta "budi svoj". Ne moram posebno naglašavati koliko ne cijenim self help junk literaturu, međutim, ne vidim nikakvog boljitka od nasilnog pretvaranja nekog nesigurnog u nekakav mačističko seksistički robotski hibrid. Jasno mi je da to nekom tko nikad nije imao djevojku može izgledati primamljivo po "daj šta daš" principu, ali ljudi zanemaruju da je mijenjanje složen proces koji traje godinama i da naučen set pravila neće donijeti ništa dobro jer osoba iznutra ostaje jednako nesigurna, a ta fasada koju sagradi se može svakog trena urušiti.

Također, usudim se taknuti u svetinju pa reći da ne žele sve žene isto. Naravno, nitko ne želi slušati nečije samosažaljevanje od jutra od sutra, ali jednako tako ne žele ni robote koji imaju uigrani set pravila za tretiranje žena za svaku situaciju. To se tako lako prepozna. Često se oslanja i na tradicionalnu romantiku, polazeći od pretpostavke da svaka žena želi da joj se dokazuje i ponavlja koliko je posebna, da ju se obasipa poklonima, da se hipnotički ponavlja njeno ime (manipulacija for dummies) i ponaša u stilu najokorjelijih klišeja. One size fits all.

Ako netko ne uspije, sam je kriv, nije dovoljno vjerovao, nije se dovoljno trudio. Zvuči poznato? Da, fanatici diljem svijeta mogu se svesti pod uvijek isti zajednički naziv mediokritetstva, obmane i zaglušujuće gluposti.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>