" Stvar je u meni. Ja sam njegovo ludilo.
Godinama je tražio nešto u što će smjestiti svoje ludilo. I pronašao je mene. "

Jedna od možda najsimptomatičnijih rečenica u Fowlesovom "Kolekcionaru" jest upravo ta, koja glasom žrtve progovara o razlogu zbog kojeg je običan čovjek iz susjedstva postao psihopat i otmičar. Frederick, kolekcionar rijetkih vrsta leptira svoj sakupljački zanos proširuje na ljudsku vrstu, odabirući jedan umjetnički primjerak mlade dvadesetogodišnje studentice Mirande za svoju "kućnu zbirku". Činovnik nakon dobitka na kladionici i osamostaljenja od stroge tetke i invalidne sestrične skuje plan kako će djevojku oteti i prisiliti na zajednički život vjerujući kako će se dotična jedino na taj način zaljubiti u njega, s obzirom na njihove klasne razlike. Cijeli plan je u početku samo "pretvaranje" kako sam govori, međutim djela koja poduzima , kupnja stare seoske kuće izvan Londona i opremanje podruma dovode na koncu do otmice i u preostalih 270ak stranica pratimo napetu psihološku borbu iz obje perspektive pričane u prvom licu.

Kako nastaju psihopati? Događa li nam se pred očima nešto čega često nismo svjesni, ili proces uistinu može početi na svjesnoj razini za dotičnog i za naknadne svjedoke tek kad stekne hrabrost za poduzimanje zvjerstva? Otklanjajući sve moralne dvojbe putem, provodi proces koji se godinama nije imao gdje kanalizirati, u djelo. Uzima "ono što mu pripada" jer to je zajednički faktor svim psihopatima; oni vjeruju da im društvo i pojedinci duguju, ako su i svjesni pogrešnosti svojih postupaka krivica je isključivo na tom društvu i pojedincima, a njihove namjere plemenite i čiste. Možda je najbolje citirati protagonista romana, nakon otmice: "Moram samo reći da sam te večeri bio vrlo sretan, kao što sam već spomenuo , kao da sam napravio nešto hrabro, recimo da sam se popeo na Mount Everest ili izveo nešto na neprijateljskom teritoriju. Osjećao sam se sretnim i zato što su mi namjere bile najbolje. To je nešto što nikad nije razumjela. "


Njegov je profil odmah iskristaliziran u tih par rečenica i unatoč znatiželji da saznamo sve skrivene misli jednog monstruma, od njegovih misli puno je zanimljivije psihološko seciranje dotičnog od strane žrtve koja uopće nije tipična žrtva i zapravo vlada njime na neki način, pokušavajući preživjeti. Barem se tako naizgled čini, to i ona ponekad misli dok u jednom trenutku u dnevniku kojim krati dane u podrumu ne izjavi sljedeće "On me tjera da se mijenjam, tjera me da plešem oko njega, da ga zbunjujem, zaslijepim, zapanjim. Tako je spor, tako bez imaginacije, tako bez života. Kao cinkova bijela. Vidim da vlada mnome nekom vrstom tiranije. Tjera me da budem promjenjiva, da djelujem. Da se pokazujem. Odvratna tiranija slabića."
Slabićem ne umije ništa više vladati doli dominatnom vrstom tiranina. Zvjerstvo tu dolazi u opasnijem obliku. Međutim, kasniji pokušaji da imalo opravda otmičara, upadajući u zamku sažaljenja, su prilično jalovi jer žrtva također shvaća da on ne potiskuje nikakvu posebnu traumu niti posjeduje naročitu dubinu, "toliko je običan da je zapravo neobičan", konstantira i zaključuje da nema što potiskivati. "On je ružnoća", kaže u jednom trenu.


Miranda je djevojka u koju se lako zaljubiti, izrazito vedra, nadarena, senzibilna, lijepa, umjetnica u svakom smislu i ljubiteljica života, dok njega samog opisuje kao antiumjetnika, čovjeka koji uopće nema vlastito mišljenje, kolekcionara koji sve umrtvljuje, staromodnog malograđanskog nesretnika koji nastoji biti okružen samo finoćom i svime što predstavlja ideal u kojeg se zaljubio, ne podnoseći pritom njezinu životnost; ona to primjećuje preciznom usporedbom s mrtvim leptirima zakačenim na iglu koje on skuplja:
"Ja sam jedan u nizu primjeraka. Moram biti mrtva, pribodena, uvijek ista, uvijek prekrasna. On zna da je dio moje ljepote to što sam živa, ali on želi mrtvu mene. Da to što sam živa i što se mijenjam i što imam vlastiti um i što prolazim kroz različita raspoloženja i sve to, postaje neprilika". Njezinu umjetnost , izrazito neobrazovan i nezainteresiran, ali s bogatom knjižnicom kupljenom samo da njoj ugodi, shvaća na način da je "muzikalna" kad uživa u Mozartu, ili njezinim riječima "Za njega sam ja samo dijete koje se zabavlja".
Izrazito jakog karaktera Miranda u rijetkim trenucima upada u sindrom žrtve , povremeno ga sažaljeva, međutim cijelo je vrijeme svjesna da je iznad njega, o tome piše, shvaća svoju posebnost suočena s mrtvilom i običnošću koja je razara, ali ne osakaćuje njezin duh. Taj duh u dnevniku dolazi do izražaja opisima njezinog života prije tamnice, silnoj kreativnoj snazi i ljubavi prema slikaru o kojem mašta , i uz faze očaja redaju se faze želje za životom, preživljavanjem, stvaralaštvom, ona slika zatočena i razmišlja o svom slikanju, piše o njemu, njezin duh nije mrtav ni potlačen, iako je duboko ponižena i mučena.



Frederick je običan mali čovjek koji skuplja ljepotu da bi je ubio, kao i mnogi , samo je bio dovoljno "odvažan" da svoju neposebnost i frustraciju kanalizira u zločin. To je možda odgovor na ona vječita pitanja kako dobri ljudi, dobri susjedi, očevi, majke jednog dana jednostavno polude i počine zvjerstva. Djelovanje, reakcija na nešto što ih nadrasta, pomakne se neki dio u njima koji je godinama mirovao uljuljkan u svakodnevicu, život prestaje biti običan, dogodi se procjep u kojem sva negativna energija postaje pokretljiva i traži svoj cilj. Pored običnih ljudi takve osobe mogu proživjeti cijeli život mirno, nikad nitko neće saznati njihovu pravu prirodu, možda ta priroda i nije u tom trenutku takva, možda se ona promijeni, pokretanjem nezadovoljstva, unutarnje težine koja biva iritirana nekom novom pojavom i naprosto provali. Miranda kaže : "Osjećam i tugu njegovog života, njegovu tupu veliku beznadnu težinu. Ljudi koji nikad neće vidjeti, osjećati , plesati, crtati, plakati uz glazbu, osjetiti svijet, vjetar zapadnjak. Nikad biti u bilo kojem stvarnom smislu."
Činjenica jest, u psihopatima često nema ničeg dubokog ni intrigantnog, to su ličinke koje nikad neće postati leptiri, ali stalno proživljavaju unutarnju bolnu metamorfozu. Kolekcionari tuđe nesreće. Ne treba ih pokušavati razumjeti jer što više ulazimo u njihovu psihu shvaćamo uzaludnost tog čina, to je onaj zid do kojeg smo barem jednom u životu došli ako smo imali nesreću upoznati osobu s barem par karakteristika psihopata. Predanost koju pokazuju lako možemo pomiješati s ljepotom predanosti jednog ljudskog bića drugom međutim to je samo želja za posjedovanjem leptira i njegovim umrtvljenjem bez imalo interesa za strukturu. Njihove su emocije plitke, gotovo dječje, istodobno popraćene hirovitim ponašanjem koje ponekad ne slijedi ni vlastiti plan manipulacije, mijenja se u hodu, tako u jednom trenutku dolazi do preziranja objekta kojeg nasilno posjeduju jer nije ispunio željeni ideal, to je ključna točka zločina, prekršenje prešutnih pravila, pokazivanje osobnosti; jer ako išta preziru i užasavaju se , to je tuđa osobnost, ona je neprijatelj. Kojeg treba eliminirati. U krajnjem slučaju neuspjeha samu osobu.


Neki imaju sreće pa svoju beznadnost usmjere u cjelodnevno gledanje tv-a, a neki dobiju once in a lifetime chance i ostvare kako kaže Kolekcionar "put na Mount Everest" , jednom budu "veliki" i sposobni za "velike" osjećaje, makar kao zločinci ili zlostavljači(psihički ili fizički). Tako vaš susjed prestane biti dobar, vaš suprug , vaš sin, vaša majka, vaša kći, i ne, niste imali što primjetiti, nekad jednostavno prilika u hipu pokrene ono najgore, iako to nije nužno pravilo i postoji podloga, no poanta je da ona ne mora nužno biti aktivirana, neki je aktiviraju cijelog života u blažim verzijama traženja osoba na kojima će provoditi sustavnu torturu ili je umrtvljena do iznenadnog počinjenja zločina. Cijeli roman osobito podsjeća i na tipičan zlostavljački odnos u romantičnoj vezi i jedna od značajnijih rečenica u kojem se nesretna djevojka konačno odmiče i uzdiže iznad uloge žrtve jest : "Ja ga nikad ne bih mogla izliječiti. Zato što sam ja njegova bolest."

p.s. Završetak romana pokazuje uzaludnost proučavanja kolekcionara...Na samom kraju ponovno jasno sažima kompletnu svoju ličnost u par rečenica : To je bila moja pogreška , ciljao sam previsoko, morao sam shvatiti da nikad neću dobiti ono što želim od nekoga poput Mirande s onim njezinim cifrastim idejama i lukavim trikovima. Trebao sam uzeti nekog tko bi me više poštivao. Nekog običnog koga bih mogao poučavati. "