Ponedjeljak je jedan prilično klišejast dan. Onaj omraženi. Čak i od zakletih optimista, iako ne bi priznali, ni pod zakletvom.
Pa ću zamahnuti s dva klišeja. Kažu, iza svakog uspješnog muškarca stoji žena. Vjerojatno, uspješna na svoj način. Na onaj "svoj način" na koji je on vjerojatno i voli. Iza svake uspješne žene stoji bol. Vjerojatno. Ponedjeljak je jedan prilično općeniti dan pa si dopuštam takvo uopćavanje iako sam zapravo htjela umanjiti ga frazom: "Iza svake uspješne umjetnice stoji bol" međutim uspješna umjetnica je ionako oksimoron, a kako ne bih zvučala isuviše pretenciozno, ostavila sam samo "uspješna". Jer ponedjeljak je dan za uspješne. I ja sam danas imala jedan svoj mali uspjeh, jednu kockicu u nizu budućih zaplaniranih uspjeha. Danas sam se mogla svrstati u marš uspješnih. Nitko me ne bi prozvao i pozvao na red, komotno sam mogla.

Samo, ja ne znam što se radi s uspjesima. Oni uvijek za sobom ionako vuku druge uspjehe i taj niz uspjeha mora u jednom trenutku dosegnuti točku koja ih preobrati u sizifovska posla.
Uspjesi su ono zbog čega nam govore da nas vole kad nas ne vole dovoljno. I ono što nam u najzavidnijoj marketinškoj maniri prodaje nadu da ćemo sebe zavoljeti jače od njih, napokon i bez ostatka, samo ako ostvarimo cijeli niz.
Oni su skokovi. Onaj trenutak kad dohvatiš rub provalije i sjedneš na njega, ne osjećaš se baš ni kao ponosni alpinist ni vješt skakač, tek netko tko je imao nešto sreće i duge noge. Uspjesi su za pesimiste stvar slučajnosti. Za optimiste stvar snalažljivosti, kombinacija pameti i upornosti. Često sam viđala kako prvi nisu svjesni koliko osobina za koje su drugi uvjereni da ih imaju, zapravo posjeduju. Često sam viđala koliko su drugi nesvjesni koliko malo znanja i puno tupog i ustrajnog koračanja imaju. Netko preskače lokvice pa se osjeća uspješno. Netko zapikira Kilimanjaro i provede život u suzama.

Htjela sam zapravo govoriti o boli. Nedavno je bio rođendan Sylvie Plath. Žene koja je jako patila za uspjehom i istodobno razapinjala sebe sve do finala. Spektakularno finale je ono čime se i danas hrane suicidalni tinejdžeri i gladni nadobudni kritičari. Da je rođena kasnije, možda bi to finale mogli vidjeti na YouTubeu. Da je poživjela, manje bi se bavili njenom poezijom.

Lijepa, plava, nasmiješena. Uspjeh to učini ljudima, točnije, želja za uspjehom. Netko se zadovolji originalnim odijelima i lažnim osmijesima, nekoga to ubije.



Žena s ove slike izjavila je: "All I want is blackness". Kontrast koji zasljepljuje.


Gia Carangi, prvi supermodel i djevojka koja je umrla u dvadeset i šestoj godini od AIDS-a dok je bolest još bila relativno nepoznata, popularizirana filmom "Gia" gdje njen lik glumi Angelina Jolie, svoju je zadnju naslovnicu dobila kad je već bila duboko izjedena ovisnošću o heroinu i bolešću. Na slici, ruke su sakrivene haljinom.



"Vedra&smjela" Cosmo djevojka ispred objektiva i izmučena ovisnica. Gia je fascinirala ljude diljem svijeta. Bila je uspješna zbog izgleda, a nesreća i život na rubu lansirali su je u zvijezde, sve garnirano uistinu tragičnim krajem doslovnog raspadanja.

Postavlja se pitanje, što uopće s uspjehom, kako ga podnijeti? Uspjeh je ta neizlječiva bolest koja za one osjetljivije u konačnici često postane fatalna?

Film "Black Swan" tematizira ambiciju koja pleše sa destrukcijom do konačnog tragičnog završetka, kao i vječitu dualnost bijelog i crnog labuda. Sylvia je bila crni labud dok se razapinjala u svojim pjesmama, Gia dok je uživala plodove svog uspjeha na način koji je bio prihvatljiv u krugovima u kojima se kretala, ako ne i neminovan, samo se malo previše zanijela. Obje su igrale besprijekorno ulogu bijelog labuda. Crni je pobijedio.

O toj podvojenosti je jasno progovorila Anais Nin:



Ljudi koji prijateljuju sa svim nijansama sive znaju s uspjehom. Unovčiti ga, primiti ga i ne identificirati se s njime. Njihovi uzleti možda nikad neće proizvesti nešto uistinu veliko, ali njih i ne zanima veliko, prije široko. Nije li uostalom to dobitna formula uspjeha? Široko polje interesa, širok krug poznanstava, široko (i plitko, kažem s predrasudom) gledanje na stvari. Koncentrični krugovi koji se razvodnjavaju i što se više šire, vir je manji. Utapanje postaje nemoguće.

Valja grabiti plitko i širokim zamasima, hrabro i muški. Dubine su luksuz.

Audre Lorde se ne bi složila. Ona kaže "Poezija nije luksuz".

Počinje s ohrabrujućim veličanjem ženske snage:



Zavodljiva premisa koja pruža nadahnuće i implicira da je tama/bol slojevita i vrijedna ljuštenja.

Anais Nin je na sličan način veličala ženski ples na rubu ranjivosti i snage:



Naša kultura. Da. Naša kultura vrednuje krv, znoj i suze.



Talent možda nije usud i moguće ga je vjerojatno izbjeći doživotno konobareći u malom američkom seocetu, zapisujući pjesme na račune, ljepotu je možda moguće zadržati u okvirima školskih natjecanja, ali ambiciju je nemoguće zaustaviti. Želju za uspjehom. Slavuj nije morao pjevati, ali je želio. Bez obzira na nesebične pobude.

Anne Sexton, još jednoj slavnoj tragičnoj heroini, psihijatar nije odobravao njenu žeđ za izlaganjem publici. Optužio ju je pritom i za sebičnost. I vrlo vjerojatno je imao pravo. U jednom trenu, kombinacija uspjeha i prateće boli može lako postati poza. Tragična heroina može početi glumiti tragičnu heroinu i budući da je uloga ona sama i da je fatalna kombinacija uspjeha i boli njena droga, ona ide po još jedan fiks, gazeći sve dublje i dublje do konačne tragedije. To prestaje biti razotkrivanje i terapeutsko pisanje, a postaje način samoranjavanja i glad za pljeskom publike. Iako, vjerojatno se svaki aplauz zariva dublje u njeno meso. Anne nije željela iscjeljenje, željela je svijet šokirati svojim ranama. Iako njene nisu bile vidljive kao Gijine koje je vrli svijet pokušao sakriti. Ona ih je naprosto nametala svijetu, tražeći pažnju. Teatralan pristup sebi ju je naposljetku i dokrajčio. Moglo bi se reći da je ona ironizirala uspjeh, ali istina je vjerojatno mnogo tužnija; bila ga je gladna jednako koliko je bila gladna boli. Kad joj više nijedno sredstvo nije preostalo da se nahrani jer je sebe ionako koristila samo kao medij za slanje šokantnih istina o Anne Sexton, tad je završila sa svim.

Popularna junakinja američke serije, istoimena Ally McBeal u jednom trenu dobiva neočekivan "šamar" od svoje pr(a)ve ljubavi:





Odlazi u suzama dok se zapravo postavlja pitanje: Što ju je točno iznenadilo? Ally je šarmantna upravo takva, nesretna, cmoljava, neurotična, to je njen imidž. Ili ona? Who cares?!

Mnoge su se poistovjetile s tim imidžem baš kao i sa nesretnom Marilyn Monroe i njenim sad već naširoko poznatim "I'm selfish, impatient and a little insecure. I make mistakes, I am out of control, and at times hard to handle, but if you can't handle me at my worst then you sure as hell don't deserve me at my best."

Nesreća paralelno s uputama kako je pobijediti i biti sretan ima vrlo razrađen marketing. Uspješna i nesretna, rukavica je koju junakinje, osim kad na tren odlaze isplakati se u wc, zdušno prihvaćaju čak i nakon pedesetih u kojima je Sylvia imala itekakvih razloga za nesigurnost i ovisnost o mužu. Štoviše, čine od nje simpatičan i prihvatljiv imidž. Raspadati se kao Ally ne čini se tako strašno kao samo "raspadati se". Biti emocionalno ovisna o muškarcu zgodan je detalj i inspiracija. In your face, feminism! Ili naški "to ste htjele, eto vam sad". Žena plaća cijenu uspjeha. Muškarci i žene plaćaju cijenu feminizma, naizgled. To je ta poruka koja se nameće. Dajte mi da budem ranjiva, uplakana, emocionalno, psihički i/ili fizički ovisna i ja ću se potruditi to učiniti dovoljno prihvatljivim da inspiriram i druge.

Ono što je Audre prepoznala kao žensku snagu, ono što je Anais slavila kao žensku snagu, ta silna ranjivost, bol, tama, dubine ("I must be a mermaid, Rango.") kao da se okrenulo ili je oduvijek bilo okrenuto protiv žena samih. Kao da naprosto nema te alkemijske formule koja bi okrenula pravac u nekom smjeru koji ne završava u makar minimalnoj destrukciji. Bez obzira na vrhunske eseje koji obećavaju suprotno. Bez obzira na neizmjeran talent, bez obzira na poticajne citate, teško je smetnuti s uma da je sreća tu posve out of the picture. Da je famozno terapeutsko pisanje često ipak više zarobljavanje nego oslobađanje. Ostajemo zarobljeni u slici koju gradimo o sebi, pred sobom, pred drugima, uvijek tu ima barem malo poze i glume samo za svoj gušt. Pisanje (i) ranjava. Da se u nekakvom umjetničkom performansu samoozljeđujemo pred publikom i na tome zarađujemo, nisam sigurna koliko bi nas ta umjetnost oslobodila. Vjerojatno koliko i oslobađa tinejdžere koji iskustvo opisuju kao nanošenje fizičke boli ne bi li umanjili unutarnju. A pisanje je ponekad upravo to.

Audre Lorde, u nastavku eseja kaže



Have they?

Ne pravi od tuge nauku, sažeo je Balašević.

Feelings, kaže Audre. Da, osjećaji su ono čime mnogi pravdaju svoju destrukciju. Emocije su ono što donosi sve veći profit self help industrij i psihoterapeutima. American dream u svojoj dualnosti lijepih i uspješnih žena koje svoju tamnu stranu ostavljaju na rupčićima udobnih kauča, american dream sa svojim predivnim fotošopiranim naslovnicama i ženama koje postaju frikovi u sadističkim reality showovima gdje ih se iscrpljuje do povraćanja ne bi li dosegli barem težinu dva prosječna čovjeka. Emocije, opravdanje za sve što činimo sebi i drugima. Živimo u veoma emotivnom vremenu. Dualnom vremenu, s jedne strane plačemo na reklame sa slatkim psićima i afričkom djecom, a s druge nas nimalo ne dira uobičajna bijeda susjeda. Toliko smo užasno emotivni da je Miljković, još jedan pjesnik samoubojica, rekao da će svi pisati poeziju. I uistinu, svi je pišu. Naprosto smo natopljeni svim tim silnim emocijama, preplavljeni smo što svojim, što tuđim emocijama, gotovo ispada da se valjamo u tuđim izlučevinama. I stavljamo ih na pijedestal. Bilo da ih "kanaliziramo" (još jedna popularizirana riječ kojom pokazujemo da znamo, kužimo, razumijemo bit stvari) kroz tamna mjesta mračnih ženskih dubina (o, Eros, o Thanatos!) bilo da ih usmjeravamo uz pomoć šarenih priručnika.



Emotivni smo. Emotivnost više nije luksuz već zabava za široke mase. Nije ni ženski luksuz. Muškarci također dobivaju pravo na emotivnost. Nick Hornby predvodnik lad lita, žanra koji tematizira mušku nesigurnost i emotivnost, ubo je srž s pitanjem:



Isto možemo reći i za poeziju.
Pojačavanje tuge do daske, glorificiranje, uzdizanje, crpljenje inspiracije iz nje, opasan je hobi kojim se najčešće bave oni koji imaju najmanje čvrsto uporište da bi ostali na površini. Kad se u to uplete uspjeh ili želja za njim, dobivamo rollercoaster, uzbudljiv poput realityja, samo često malo kvalitetniji. Što osobi uistinu ništa ne znači, odnosno ne bi trebalo.

Dosad neobjavljeni dnevnici otkrivaju još detalja o životu Sylvie Plath koji potvrđuju fatalnu kombinaciju nezasitnosti i talenta.



Jedna od najtužnijih i naljepših pjesama Leonarda Cohena, Famous Blue Raincoat u kojoj mi posebnu pažnju zaokuplja stih "Yes, and thanks, for the trouble you took from her eyes. I thought it was there for good so I never tried." koji se može primijeniti na ove tragične junakinje vlastitih života, uopće ne postoji u njegovom sjećanju kao nešto stvarno. Nije siguran što se zapravo dogodilo i pjesma mu je nejasna. Kao da nije ni bitno.

Nedokučiva patologija boli. Svatko se s njom nosi na svoj način, netko je kroti, netko raspiruje, netko je opravdava umjetnošću, netko podcrtava njenu dramatiku svojom ljepotom, netko se u neiznalaženju rješenja okreće istočnjačkim metodama jer se navodno Zapad prema boli ponaša kao prema divljoj zvijeri koju moraš ubiti, svladati, ukrotiti ili makar iskoristiti kao hranu ili ogrtač. Kršćanstvo počiva na ljudskoj gladi za boli i nerazumijevanju iste.

Naša kultura ju je na nezgodan način suprotstavila uspjehu. Uspjeh se vezuje uz sreću. Stoga, kad stigne u paketu s boli, ona se nekako utrostruči, čisto zbog neočekivanosti i besmisla. Jer ako sreća nije dohvatljiva kroz uspjeh, ako ljubav nije dohvatljiva kroz uspjeh, što tad? Čime da se hranimo? Jer skapavamo. Kao civilizacija skapavamo pokušavajući se nahraniti svim mogućim sredstvima od kojih nijedno nije ništa drugo doli supstitut za nešto nama nepoznato.