Kad je umrla, njena je torba na kotačiće
zauvijek ostala kod nas,
u njoj smo pronašli listić lutrije
jednog sparnog popodneva kad je ljeto presjeklo zimu
u godini bez proljeća,
tog proljeća nije dočekala svoj rođendan
s njegovim je prvim proplamsajima ponavljala
da ima novca i da želi živjeti,
da nije fer,
umirala je bijesno
kako je i živjela,
umirala je u zimi svog života
i kad je ljeto presjeklo špil
najbolja kartašica koju smo poznavali
predala je partiju,
sjetili smo se da je nakon izgubljenih partija s bratom
uvijek odlazila ljuta,
a mi smo zračili prostorije od Filtera160
i vješali glave na prozore
pune njenih zvonkih osuda.
Zadnjih ju je godina puštao da pobijedi,
a onda je predao svoju partiju tri godine prije nje,
umirući kako je i živio,
gladno i naglo,
ona je otišla sita i željna sitosti,
ostavila svoj balkon s pogledom na more,
svoje cigarete, mlijeko i čokoladu
bez kojih nije mogla započeti dan,
svoje francuske kape koje je uvijek usklađivala
s bojom kaputa,
razglednice umrlog prijatelja iz Amerike
na čiju je smrt reagirala lupivši pismo njegove žene
o naš stol
uz riječi "Nema više dolara",
bijesno, kako je uvijek dočekivala i ispraćala ljude,
ipak, kad smo se zadnji put vidjele,
ispratila me nježnošću starice koja zna da umire
i želi da je pamte po dobrom,
poklonila mi je pribor za šminkanje
koji se raspadao narednih mjeseci,
prvo je gubio dlake iz četkice za rumenilo,
potom je ispala spužvica za sjenilo,
škarice su naglo otupjele,
a netom prije nego je otišla,
jedna je četkica pukla napola.
A bio je kao nov tog rujna
kad se opraštala sa mnom na stepenicama
i oči su joj bile sasma ljudske,
na tren sam joj zaboravila sve
šminkajući svoje lice zagasitozelenom
i ružičastom,
zaboravila sam i one prošle poklone
koji su nam se raspadali u rukama
sve, bez ostatka,
jer odlazeći u slow motionu s njenih vrata
nisam bila sigurna
kako se oprašta s ljudima poput nje
i ostaje čovjek

Kada je umrla, ostala sam samo s jednom mišlju:
Tko će ove godine pisati onoj dragoj starici u Ameriku
da je obavijesti da je umrla prijateljica
njenog supruga
i kome će starica sada opisivati svoj vrt
parkinsonovim rukopisom,
tko će na njeno cvijeće i voće baciti podsmijeh
i zaviriti dublje u kovertu.
A onda sam se zastidjela
i pokušala pronaći riječi
koje se neće raspasti pri oproštaju