Kapljice istrunulog voća na tvojim prstima; nanosiš nježnost kao anestetik na moje jagodice.
Bojim se zagušljivosti posljednjih dana ljeta, mirisa smrti, tih kratkih i jasnih poteza za koje sam imala plan bijega.
Ucrtan u tvoje ruke. Kad njima natkriješ brige, postaju mlade.
Dunje koje više nemaju svoj ormar plutaju u potisnutim oazama krvi, bojim se i trebam da me voliš. Oduvijek je tako.

Nasuprot nas ozlijeđene violine i netalentirana gladna djeca, uranjaš u mjesta koja nas prekidaju; kad opet odlaziš ja sam samo cvilež vrata, nedefiniran dalek zvuk; izostanak tvog mira.


Gubiš se po ulicama, gubiš me po mjesecima, eno me u lipnju, čekam da popijemo čaj, da odemo na predstavu, da izgubiš tu smiješnu potrebu; ostajem izgubljena.
Provodim popodneva s tvojim lutkama, gledam kako barataš raznobojnim koncima, prošivaš ljupka čela i jezive oči, izuzeta iz nas, mojih drvenih i njihovih krpenih udova; od tebe nitko ništa ne traži, kamoli ljubav.


Ti si nitko. Krabulja želje. Ta želja osipa kosti po mojim tepisima, postaje golo oko straha, trepće u zidovima. Kad posve poludiš od traženja, to je taj susret.


-Ti si posve pijan.
- Jedno jutro nije došla očistiti ulaz. Sad joj daju injekcije, brinu za nju.
- Bio sam noćas na hitnoj.
- Bolesna sam i stalno negdje hodam, da mi je otići ...
- Na godišnji?


Ljudski cvileži, pseća povjeravanja, noći su otežale pod zagubljenim vlasima kose, vežu se u omču, buknut će jesen, samo što nije. Sve će opet biti drukčije. Znam to osmisliti. Dim na kapcima i požarišta u tvom pogledu kada smo zajedno.

*

Tankim prstima namješta oko fotobjektiva, asfalt nas odvlači u mutnost, sparan i natopljen zalutalim odjecima muzike. Kosa joj je vlažna na vratu, ne zna otkad je promatram.
Usne su nam žute i suhe od limuna, bolno odvojene.
Upravo sam zaboravila ljubavnika. Ona je kupila novo oko, tako mijenja svjetove. Moj je ustajao, napuhnuti prekasno otvoren jogurt, čuvam kukavičluk u dva deca kojima liječim opekline. Od odlazaka.


Pokazuje mi slike, ljudi su na slikama tako nalik nekim drugima. Nikad meni. Njena bivša djevojka i ona uhvaćene u koncertnoj maglici, to nikad nisam mogla biti ja.

Njena direktnost me tjera na povlačenje duž izblijedjelih linija na igralištu. Pogledom je zarobila dva deca mog čistog straha; pitam se bi li radosnice prve oslobodile moju neustrašivost.
Više nikome ne nanosim bol. Bolja sam osoba.


Ima pravilne bijele mjesece na noktima, ništa od njenih svojstava ne posjedujem, samo te usne, suhe i žute od limuna.
Upravo je otišla, sa svojim očima i objektivima, toliko prozora u moje pukotine.
Naježenom nadlakticom brišem vrat, ona klizi bijelim linijama opet izgubljenog mi grada. Sretna djevojka koja me neće zavoljeti.



*

Virtuoznost njenih usana ispravlja krivine mekog kolovoškog neba u meni, čineći ih još zavojitijima. Jesen će biti komplicirana. Set riječi u kuhinjama gdje se sudaramo to naznačuje. One su kratke i oštre, poput njene kose zabadaju se u najosjetljivije dijelove; ne bole, tek škaklju.

Rebrima utisnutim u predjele njenog srca osjetim rast amplitude straha; prebrojavam sve lijepe žene koje je posjedovala.

Proždiremo crvena usitnjena tijela kupina i borovnica, smrskana u šećeru, ona je brža, ja sam pohlepnija, ljeto otječe s lokvicama u zemlju.
Nemam pojma zašto se opet boji. Stojim na nišanu i čekam svoje naprslo nebo; ona mi to smije učiniti.

S balkona vidi cijeli grad.
- "Kad mi je bilo dosadno, u petnaestima, šesnaestima, zamislila bih kako se bacam, a svaka zgrada zadržava dio mene. Ostajem neidentificirana."
S ruke skida prstenje i masira crvene tragove. Skupljamo se u svoje ožiljke. Iz njih će se rasprsnuti nove intime."



*

Razliveni bourbon na drvenom podu. koji škripi dok se udaljavamo jedna od druge, pun je mojih ostataka. Stvari koje odšućujem grunule su u jedan iza ponoći, rasprskale staklo u njenim prstima. Ja sam stajala razbijena nad istinom.

Njene riječi, punina beznačaja... Shvatila sam da imam samo jednu važnost.
Koja više nema sadržaja.
Ostala je samo forma, preskačuće srce oko poznatih signala, refleks kojim sam voljela. Volim.
Ona je sadržaj koji se razlijeva mojim tijelom. Ne mogu je sklopiti dlanovima.

Ogrnula je moja leđa prvim džemperom ovog ljeta/jeseni i šutjela.
Lice joj je plamsalo u bojama vatrometa kad je rekla: "Žali za Londonom kojeg nikad nećeš vidjeti sa 24. Ako baš moraš."