Nekako se u ovo predbožićno (da, mene božićni duh zaista primi negdje krajem studenog) doba uvijek sjetim Tarkovskog. Kao ljubitelju crno bijelih kadrova, poezije i prirode, posebno one ogoljene zimske kad je sve tako krhko i lomljivo, a opet snažno odolijeva vjetru i snjegovima, njegovi filmovi Zerkalo i Stalker su mi poseban estetski doživljaj i gozba za čula. Mirror mi je najdraži njegov film. Spoj poezije, osvrtanja na cijeli svoj život i vjetra koji me podsjeća na "vjetar samoće koji dovodi do ludila" kako je jednom rekla Raimunda u Almodovarovom Volveru. Snažno su prisutna sva četiri elementa: voda, zrak, vatra i zemlja. Mirror/Zerkalo/Ogledalo je poetična poslastica za ljubitelje toka struje svijesti, mozaik razbijenih komadića zrcala jedne svijesti na samrti gdje se svako sjećanje reflektira putem impresivnih kadrova kojima dominira priroda i lik majke. Osjećate se kao da prebirete po nečijem crno bijelom/sepia fotoalbumu i najintimnijim zapisima pušteni u predvorje mistike gdje se miješaju sjećanja i paramnezije, obiteljske uloge i sve postaje moguće pa tako i scena lebdenja koja prema riječima samog Tarkovskog predstavlja ljubav. Tarkovskog treba gledati svim čulima, ako ga gledamo pokušavajući samo proniknuti značenje brojne simbolike, on se izmiče, postaje nedohvatljiv. Kako sam kaže:

Sneni meditativni kadrovi otvaraju gledatelja filmu; kada bi bilo moguće pojesti Proustov kolačić i kroz autorove oči osjetiti njegovo djetinjstvo, bilo bi to približno onome što je moguće osjetiti gledajući Mirror. Tarkovsky nije umjetnik koji djeluje samo na čistoj intelektualnoj razini iako je nesumnjivo zbog složenosti i visoke umjetničke razine miljenik intelektualaca; on je i kreator magije. Svjedok ljudske prirode. Nitko se nije tako duboko dotaknuto ljudske prirode kao Tarkovsky. U vrijeme kad svi kontempliramo o ljudskoj prirodi, nastojimo se na mjesec dana prikazati i boljima nego što jesmo, u vrijeme skrivenih i manje skrivenih želja, reminiscencija prošlosti i želje za magijom, Tarkovsky je dar koji se ne otvara lako, ali nosi brojna značenja i uvide čija je ljepota u tome što mogu biti posve individualni. Ne pretendira na to da jedino on ima ključ svojih filmova. Ne postoji jedno značenje. Ne postoji pravi odgovor. Možda postoje prava pitanja.



Tarkovsky ima razumijevanja za ljudsku slabost. Ma koliko suvremeno doba bilo podređeno redanju uspjeha, točaka u CV-u i pravocrtnom smjeru življenja gdje se svaka slabost nastoji prikriti, potisnuti ili nekom alkemijom pretvoriti u pobjedu, čovjek je biće koje je daleko više od pukog zbroja svojih pobjeda.



Biti slab, za njega nije najgore. Jer slabost generira promjenu, makar njen potencijal i mogućnost. Čvrstina, snaga, racionalna nepokolebljivost, krutost, uvjerenost u vlastitu ispravnost ostaju gdje jesu ma koliko to mjesto možda i bilo samo po sebi dobro.

Ogledalo se bavi i nevinošću djetinjstva. Mi smo bića vremena, sve je u nama istodobno prolazno i neprolazno, svjedoci smo vlastite arhitekture uspomena. Svaki detalj našeg života prolaz je u više rukavaca u kojima pronalazimo ono što smo mislili da je odnešeno vodom. U djetinjstvu, svi naši spomenici još trebaju biti izgrađeni, svaki rukavac se još treba napuniti uspomenama, a uspomene značenjima koja nisu uvijek jednodimenzionalna. Istodobno smo najkrhkiji i najslabiji. Naš potencijal nas čini jakima i nesvjesnost o svemu što možemo biti. Nesvjesnost o vremenu. Kada vrijeme okošta u nama, kada počnemo nositi spomenike unutar sebe, vraćanje postaje lako, a sve je manje prostora za novo, svježe i drukčije. Kao djeca smo bezvremeni, neopterećeni protokom vremena, nismo robovi njegovog gustog tkanja koje nam zastire pogled, sposobni smo se mijenjati svakim novim danom. Naše želje formuliramo s lakoćom.



Željama kao odrazom ljudske prirode bavi se Tarkovsky u Stalkeru. Zona je mjesto u koje stalkeri vode ljude koji žele ostvarenje svojih želja. Razočarane i posrnule ljude koji su uvjereni u ispravnost i autentičnost svojih želja. Koji su toliko okoštali u svojem bivanju, prošlosti, proteku vremena da nisu svjesni da njihove želje nisu odraz njihovog unutarnjeg bića. Zona je tako mistično mjesto koje rješava sve njihove probleme ispunjavajući im najdublje želje. Problem je što se u Zoni događa suočavanje s njihovim stvarnim željama koje nisu istovjetne željama za koje ljudi vjeruju da su odraz njihovog bića. Zona skida maske, a to poneki nisu sposobni podnijeti. Nisu sposobni podnijeti istinu o sebi. Stoga, Profesor koji je slijedio Stalkera u Zonu predlaže da se Zona uništi. Zona je imaginarno mjesto gdje su sakupljene sve naše najmračnije želje, istine o nama kojih se bojimo i koje nismo u stanju glasno formulirati niti uopće sebi priznati da to želimo. Takvo mjesto materijalno ne postoji. Nitko nas ne može povesti u našu vlastitu unutrašnjost. Zato je Stalker svojevrstan prevarant kao što i sam Tarkovsky tvrdi:


U našem vremenu, stalkeri bi bili svi oni koji zarađuju na tuđoj nesreći dajući im dašak nade. Svi oni koji varaju terminalno oboljele, nesretne, izgubljene svojim čudotvornim lijekovima ili molitvama. Svi oni prodavači čudotvornih tečajeva koji pružaju duhovne obnove, bilo da se radi o new ageu, katoličanstvu ili baptizmu. Svi oni koji pokušavaju prodati nekome kartu do njegove unutrašnjosti i srži njegovog bića. U ovo predblagdansko vrijeme ljudi čeznu za duhovnošću. Spremni su izdvojiti i novac za osjećaj da će njihove želje kao i oni sami biti ispunjeni.
Spremni su na sve da dođu do Sobe.
Budući da je Tarkovsky bio religiozan, moje je tumačenje posve proizvoljno i vjerojatno mu takva asocijacija nije bila namjera budući da i sam kaže što mu jest bila namjera:

Stalkera je predstavio kao oštećenog čovjeka punog vjere koji ljude vodi na spiritualno putovanje.


Treba uzeti u obzir vrijeme i okolnosti u kojima je Tarkovsky djelovao. Za razliku od tadašnjeg vremena, današnje tržište je prepuno spiritualnosti. S obzirom da se osvrće na lažno znanje, možemo primijeniti njegovu rečenicu o čvrstini koja ne može pobijediti na uvjerene racionaliste i njihovu hladnu logiku koja često prelazi u oblik fanatizma, a slabost koja je izraz svježine bića na ljude koji prolaze osobno spiritualno putovanje. Međutim, teško je danas odrediti što je točno spiritualnost u njegovom kontekstu, a što racionalizam budući da je i jedno drugo tek jedna od ponuda na tržištu i proizvod. Znanje je proizvod i skupa roba jednako kao i spiritualnost. I jedno i drugo se plaća.



Tarkovsky se tu poigrao s gledateljima dopuštajući da Zona uistinu ne postoji kao što se odbijanjem tumačenja svojih filmova poigrao na način da je dopustio svakom gledatelju da stvori svoja vlastita tumačenja i projicira svoje osobne želje, misli i potrebe u njegove filmove, što je i bit same Zone.



Višeznačnost njegovih filmova dozvoljava i da Zonu i Sobu promatramo kroz psihološki aspekt čovjekove nevoljkosti i straha od ulaska u svoje najtamnije dubine. Zbog toga se Profesor i Pisac toliko boje ući u Sobu i u konačnici je žele uništiti i odustati. Boje se da bi u njoj otkrili nešto posve drugo od onog što vjeruju o sebi. Da bi im se potom ispunile i posve druge želje. Prestravljeni su pomišlju da nisu ono što su sebi o sebi ispričali. Možemo reći da se radi o nesposobnosti suočavanja s vlastitom sjenkom.

Tarkovsky je bio kršćanin . Svesti ga isključivo na kršćanina ili negirati tu činjenicu je duboko nepravedno. Tarkovsky je bio sjajan umjetnik i pjesnik kako se često i sam izjašnjavao. Dao je ljudima jedno od rijetkih iskustava koje jedan filmaš može dati, a to je sloboda interpretacije njegovih filmova. Nije zadržao ključ za sebe. Nije time ograničio svoj rad na jedno jedino ispravno tumačenje. Kao što je ljudska priroda slojevita i nepredvidiva, kao što je priroda ujedno blagotvorna, darujuća i zastrašujuća, tako su i njegovi filmovi složeni, višeznačni i prije svega poetični.
Tarkovsky ne nudi nužno ostvarenje želja u doba kada bi ga platili bilo čime; pritom istovremeno mislim na ovo predblagdansko doba i suvremeno doba. On nudi putovanje.