Zarezala bih koru djetinjstva
da iz nje poteče gusta mirisna radost
ona od prije nego je posječeno,
kad se samo u paučinastim naznakama protkanim peludastom ljubavlju
nazirao ishod
i onda taj ishod
i to kako te izbjegavam danima
a između nas drvored mojih strahova,
tvoji su se popeli peteljkama do neba i uglavili u besprizornog boga
s te ljuljačke nitko ne silazi,
a ja, tvoje jedino dijete, zatvaram vrata
i ostavljam ti ključeve i tješim nas daleke i dvadeset šest godina mlađe,
tvojih dvadeset i devet, mojih dvadeset i devet,
znam da me nisi namjerno učinila malenom,
ali pokušavam popričati s tobom kao da smo dvije
kao da osjećam/o da je to sad rastanak
i da sam ja na koncu još uvijek tvoje jedino dijete,
i ništa više ni manje od toga, ništa više, baš ništa više.
Isprobavam tu ulogu kao novi kaput,
možda se jednom svemu i nasmijem,
ako ne umrem od neke druge smrti
od svih onih na koje sam navikla,
taj neprekinuti niz treba označiti nečim, nekakvim proljetnim vjesnikom
i utopiti ga u godinama koje se valjaju kao blatna bujica ispod koraka,
s živim je pijeskom kao i s pjesmama,
moraš se oprezno kretati i paziti da te ne utopi,
tako je i s tobom,
zato je ovo tek treći put u životu da pišem o tebi
naučena da čuvam tajne
koje bih najmanje trebala čuvati,
ovu zakapam u drvored strahova,
pjev slomljenog djetinjstva nad njim
mi više ne može ništa,
ali ipak te ne gledam
ipak
ne,
za svaki slučaj