Bilo je to prije četiri godine, kad sam objavila taj tekst. Tekst kao tekst, bilo mu je suđeno da ostane u arhivi, kao i mnogočemu potom jer arhivi je na koncu bio i namijenjen. Poput slike Doriana Graya, dok je ležao odbačen, nelektoriran, sirov, njegov je sadržaj živio mene. Neću staviti link, iako je nepošteno, iako smo u eri interneta navikli da na sve postoji link. Neću. Zamislite to kao istrgnutu stranicu iz knjige.

Kad sam bila dijete, mama je kupovala čokoladice Fontana, s ledenim punjenjem. Mrzila sam to ledeno punjenje, skupljalo mi se u grlu i izazivalo mučninu, a opet, bilo je nekako svečano i mama ga je voljela. Pa sam jela.
To je za mene uvijek ostao okus ljubavi.
Imali smo mnogo lameta, palili smo prskalice, naše su kugle bile najljepše, one staklene, velike i blještave, u kojima vidiš svoje lice.
Imali smo svu potrebnu pirotehniku za sreću.
Sreća je za mene uvijek ostala vatromet.
I uvijek su me od nje malo pekli prsti.

Mnogo je praznih razgovora proteklo od te dvije i osme. Mnogo praznih emocija, praznih lica. Maski ponajviše. Bilo je tako lako svaki put zamahnuti metlom i očistiti život. A nikad ne početi ispočetka. Poslagati lica u fliper i namještati kosu u najvećoj novogodišnjoj kugli.

Uvijek sam znala da nijedan nije pravi. Od samog početka, uvjerila bih sebe u tu priču, poredala svoje Fontana čokoladice, upalila prskalice i pratila nemir koji plamsa. Što je više gorio, što je veće površine opožario, ljubav je bila veća. Tako sam mjerila.
Jer bilo je strašno priznati da nikoga ne voliš. Onako zapravo. Onako da poželiš skinuti čizme, obrisati šminku rukavom i sjesti na pod pored njega i dugo i tiho plakati. Zbog svih onih koje si pokušavala voljeti, zbog svojih i njihovih boli. Plakati mirno i spokojno, poput onih umirujućih kiša koje ponekad obgrle grad u listopadu, plakati poput čovjeka koji se vratio u svoj dom nakon mnogo godina. I biti pored tog nekog tko te vidi.

Tko te ne treba na onaj tebi tako omiljeni način "Sometimes I need you naked,
sometimes I need you wild,
I need you to carry my children in
and I need you to kill a child. " u kojem se jedino snalaziš. Kome nije bitno crtaš li aktove ili pišeš pjesme, zbog koga ne moraš biti pjesnikinja ni plesačica na žici, nego samo ti. Bez vatrometa, glamura, velikih riječi i epskih momenata. Bez ikakve režije. Bez bitnih i dramatičnih razgovora. Bez praznih razgovora. Bez slajdova kojima prezentiraš improved verziju sebe iznova i iznova, bez iskrivljenih lica u prelijepim kuglama. Bez one dubinske patetične nesreće koja se obnavlja u dvoje kad sjedite svatko za sebe u svojoj autističnoj ljubavi, zagrljeni i sami.
I taj netko, ne bi me volio zbog "trouble in my eye". Jer to nije ono što me određuje, to nije "ono moje nešto", to je samo mana tipa kratkovidnosti, ništa vrijedno pijedestala. Ne bi me volio jer sam tužna na njegov način. Ne bi me volio jer sam destruktivna i jer ga mogu rasplakati. Ne bi me volio jer su mu zajebali prve tri najvažnije. Nego zbog mene.

Mislim da je na to mislio moj prijatelj kad mi je davno, tamo negdje te dvije i osme sleš dvije i devete rekao "Ti zaslužuješ nešto ljepše".

Htjela si da tvoje aktove
Vidi barem pola svijeta
A sada u granapu Sedrenika
Lokalni dripci te pitaju
Lutko, pošto je pašteta



"Ti bi nešto grandiozno", predbacio mi je jednom netko, ispljunuo kao uvredu, kao velebni dokaz moje taštine i egocentričnosti. I iako mi je tad bilo mrsko priznati, da, grandiozno je bila i ostala prava riječ. Mi, ljudi pored prozora, uvijek sanjamo grandiozno, mislimo grandiozno, očekujemo grandiozno, spavamo grandiozno jer eto, ne živimo grandiozno. Ponekad pišemo grandiozno. Zamotamo tuđe prnje u skupocjen celofan i posvojimo, othranimo, pustimo u svijet ne bi li netko par stoljeća kasnije patio zašto njegova životna priča nije tako grandiozna. Snimamo grandiozne filmove, vodimo grandiozne dijaloge, a posebno monologe, kadriramo svaki detalj u krupni plan i usmjeravamo svjetlost samo na ono što vrijedi. A toga je ponekad premalo.
Otkad se rodimo, sve ono što nam je umanjeno za našu mjeru, oduzeto na prijevaru, skriveno, slagano, oteto, sve to potajice trpamo u veliku vreću grandioznosti. Naučimo s riječima. Riječi su alat koji je u stanju uvjeriti svakog čovjeka da je živio dostojan život pa čak i grandiozan. Riječi su ispred gladi, siromaštva, bijede, samoće, patnje, tamo gdje ima riječi, sve je relativno i moguće. Naš prozor u svijet. U taj svijet u kojem neki žive svoje grandiozne živote, imaju grandiozne ljubavi i grandiozna prijateljstva, kamini su im grandiozni i vatru u njima nitko ne opaža, njihovi su pogledi konkretni i usmjereni. Oni ne idu u Trst po farmerke i imaju grandiozne Božiće, a kad nedjeljom spakiraju stvari za izlet, osmijesi njihove djece su, pogađate, grandiozni. I ta će djeca izrasti u ljude koji vjeruju da zaslužuju nešto grandiozno. Nitko ih time neće uvrijediti.

Ono najljepše što mi koji sanjamo grandiozno možemo napraviti jest učiniti jedan djelić nečijeg života grandioznim. Izvesti trik. Stvoriti dramu u tri čina, postaviti na brzinu daske, nabaviti kostime i odigrati ljubav stoljeća i mini Casablancu. Dati nekom klincu koji je otišao s prvom djevojkom koja ga je htjela iluziju da osim njegovog građanskog narkoleptičnog života postoji i neko mjesto gdje može na trenutak biti grandiozan. Ne mora uložiti mnogo truda, dovoljno da je da bude statist, ne mora uložiti emocije, dovoljan je samo komadić sebe, kao tkiva koje će nabujati u organ nalik srcu.
Možemo i nekom socijalno neprilagođenom klincu dati iluziju da je nečija muza, stvoriti za njega grandiozan trenutak prije nego ode nazad u svoju običnost.
Mi koji sanjamo grandiozno smijemo si dopustiti tu vrstu taštine i igranja boga jer ionako znamo da će naše vlastite riječi u konačnici poraziti samo nas. Da će ta hipertrofirana vještina izvesti puni krug poput onih rotirajućih vrata kroz koja ponekad greškom izađeš čim si ušao. Da nitko baš ne voli biti u blizini nekog tko te s par riječi može sasjeći posve slučajno. Da ljudi uglavnom ne trebaju grandiozne sanjare koji se više bave riječima nego ljudima i kojima su ljudi samo šlagvort za riječi.

I da mi uopće ne bi nešto grandiozno kad bi mogli imati nešto posve obično. Kad bi prestali tražiti ispodprosječno da od njega napravimo grandiozno. Jer tako nastaje želja za grandioznošću. Od ispodprosječnih uvjeta, ispodprosječne voljenosti, ispodprosječnih sobica, ispodprosječnih zemalja. Onaj tko nema ništa nauči stremiti vrlo visoko. Bojim se, to je trajna otplata tadašnjeg kredita za preživljavanje. Onaj koji bi nešto grandiozno odabere onog koji nije u stanju pružiti ni obično. I sve što mi stremitelji ka grandioznom dobijemo jest niz ukrasnih kutija skrivenih jedna u drugoj.
Ponekad ni to. Ponekad jednostavno ne dobijemo ništa. Tad pišemo.