Dida cijeli život piše pisma, kao male crne koverte onima koji su ga povrijedili, otpusnice s mogućnošću povratka, sitne žalobne note koje više njega ujedaju za srce nego naslovljene. Tad se rasplače i posegne za bocom uz tešku tišinu povremeno presijecanu babinim otpuhivanjem i nesnošljivom bukom televizora, pita me da mu ponovim što je spiker rekao, ne čuje, ne čuje vijesti, ali okladila bih se da razaznaje svaku notu te zagušljive šutnje. Skupim koljena uz bradu i gledam sat koji je dobio za odlazak u mirovinu, penziju kaže mi, smijem se i ne razumijem, jer 5 mi je godina.
Sutra je Dan mrtvih, drhtim u mraku njihove sobe i gledam sitnu crvenu točkicu koja podsjeća na tranzistor, dim me tjera na blagi kašalj, ne smijem priznati da se bojim da se sutra nećemo probuditi. Ipak , Dan je mrtvih, svi ćemo umrijeti, govorim zelenom krpenom psu. Floky, smiješna zgoda ili prvi dodir depresije?

Razbijeni krov i bršljan propuštaju sunce u sobu, razmješteni smo kao figure svih ovih godina , samo se pomičemo jutrom u druge kutove, nekad kad sklopiš oči sve je isto, kričavo sretno nebo iza žute prugaste zavjese, kao da se opet volimo, kao da je album oživio i lica se podmeću novim izrazima ne bi li ih uspješno evocirali, ali cijuk televizora pri paljenju gasi imitaciju jutra kasnih osamdesetih i na nultoj smo točki ovih nultih godina, ja sam opet odrasla za jedan stih, djed je opet ostario za jednu napisanu jadikovku.


Gdje su oni plavi oblaci s prozora, pitam ga dok svira sirena, a vani možda sviće ili pada mrak, podrum je duboko zakopan. Jučer smo odložili drva u nj.
Oblaci nisu plavi, govori mi i ovog puta svijetla točkica je tranzistor, a tihi jecaj u daljini je možda za dane mrtvih? Šutim.


Tanjuri padaju i stapaju se s bjelinom pločica, škure su čvrsto stegnute dodatnim daskama, eksplozija u blizini, da li smo bili sretni na protjecanju trenutka koji je zaustavio neke druge, čovječe ne ljuti se, nijedna figurica nije pala, nitko nije pobijedio, djed sprema kutiju u ormar i nestajemo , bliskost je ekspodirala tog davnog podneva.


Molliere. Molliera mi je kupio za peti rođendan. Prva knjiga koju sam pročitala. Dida ima istu takvu škrinjicu i tamo su pisma, bomboni, foto albumi, novinski isječci, jučer je izvadio jedan isječak iz 85-e, raširio po stolu na kojem smo nekad imali i stolnjak, kad sam ja bila jako mala, kad se nisu tako često gledale vijesti i prešućivala pisma.
Ideš li na taj tvoj faks, reci mi, pita me onako poprijeko. Idem, uzdahnem. Ustajem da ću u sobu kad me zaustavi : E, da nisi tako prgava već bi se i udala, a ko će te vakvu tit?! Slegnem ramenima i nasmijem se od srca. Smije se i dida.
Daj vamo ruku, a kakvi ti je to prsten, te oni mali zaručia a? , imam 6 godina, "oni mali" je dječak koji je došao u naše dvorište se igrati. Smijem se.


Gomila špijunskih trilera i dvoje naočala, čaše spremljene za Novu, prolazim sapeta suzom u grlu kraj tih sitnica, uvijek svjesna mogućeg i proteklog, ona koja pamti umjesto da stvara, sunce, kameni zidić, udice i obojene kričave plastične ribe, špil izlizanih karata kojih se više ne sjetim navrijeme, godine, vrtoglavo jure kaleidoskopom sačuvanog, štap, alat ispod kreveta koji služi samo živciranju, prepune ladice, šešir za plažu, što više skupim ovo će pismo reći više, ovo će pismo značiti....nekoj ladici, mi smo samo skupina razbacanih ladica i tamo se tražimo, napisana obitelj i zasigurno nam je kuća od kartona.


Dida cijeli život piše pisma da bi rekao jedno što nikad nije mogao reći nikome, sitne note nevoljenosti čovjeka koji je gladovao u oba rata i između njih pomalo. Dida cijeli život tisućama krivih i nekad grubih riječi piše : Volim te. Odmahujem rukom, kažem, ma daj, moram ići stvarno, pusti sad. Nastavlja gledati vijesti. Krećem u sobu. Sjest ću za kompjutor i napisati mu pismo.

Svoj život složen od krep papira slažeš na police
dok drugom rukom uspavljuješ dijete,
znam, nemam pravo tako govoriti o tebi,
nećeš mi sutra ispričati kako te "onaj idiot vukao za nos"...
ti imaš nešto više i dok ti kipi mlijeko na štednjaku
ja to bez zavisti osjećam , gotovo kao svoju samoću,
ali ipak jedina si sačuvala iskrenu sličicu nas
one druge, one nikad neće reći da, bile smo
one će slike baciti pod krevet i za svaku imati jednu namještenu obrvu,
one te neće sutra pozdraviti na ulici, kao ni ja
ja sam bila najgora
i sad gledam, Bože ti se još sjećaš
u tvom albumu , bez jednog komentara,
a tko bi i komentirao, akteri su mrtvi u međusobnoj relaciji,
ali ti si nadišla svu tu sitnu zlobu koju sve gajimo
skoro kao ti svoje biljke (imaš ih ,zar ne?)
i pokazuješ, vidite, bile smo, tu smo, te i te godine
ma koliko se mrzile, koliko okretaja bilježila nam Kalelarga
tu ste i ne možete pobjeći,
kuda god išle
odavde nećete stići nikuda.


Za M.


Smiješim se na skoro svim tim slikama,
to je najčudnije od svega
nisam tako zapamtila,
ruke oko struka i glava na mom ramenu,
da li se povijest takvom lakoćom krivotvori
jer ovdje ni ja ne prepoznajem svoju istinu,
pipam svoje jagodice, vilicu, obrve, sve je oštrije za tri nijanse,
a ti si mi tako ista, kao da ćemo još zajedno tračati u šezdesetima,
u onom lijepom staračkom ispred kojeg smo kratile dane,
gledam se i pitam se da li vidiš što i ja ,
pokaži mi sliku, dvije, promiješaj ih kao snop karata i izvuci nasumce
nijedna ne griješi, nažalost, reci što hoćeš o meni,
ali ova tu djevojka te zaista voljela. Ne moramo o njoj znati ništa više.





Te smo zime čitale Hessea
danas se pitam što je koja pokupila iz Demiana
i koja je bolje odigrala malog Sinclaira,
ali nismo , tvrdim za obje i to je jedino što sa sigurnošću i još u naše ime tvrdim, znale da nikad nećemo doći jedna za drugu osluškujući ,
tu sam rezervu isplakala, a ti, što si učinila s njom, nekom zamotala poklon?još umijem biti i cinična.
Tad sam ti rekla, šetale smo vjerojatno uz cestu prema Boriku,
da Hesse i njegov prijatelj nikad nisu ručali za istim stolom,
već su zbog različitih uvjerenja godinama ručali za različitim stolovima okrenuti jedan prema drugom da mogu razgovarati.
Nasmijala si se, pomalo podrugljivo, misleći valjda da pravdam svoju rezerviranost,
ali ozbiljno te pitam,
ako nazovem pizzeriju
ikad
i
ako nam daju dva stola....