konfuzni mix par životnih ishoda, oda surovosti


Neke jeseni je možda dobro samo potpisati. Citirati.



7.9.2009.

Jer desi se tako, da ostanemo okrhnuti, da nam uzmu nešto djetinje, nešto nevino, da u svojoj pobjedi naivnosti i vječite vjere u ljude ipak ne vidimo pobjedu jer možda odlaze kao bolji ljudi, vrijedniji nekom, možda su se na našem izvoru nahranili da bi nekom bili bolji, da bi sebi bili bolji. Praznina tad postaje altruističan čin. Zar ne? I to nije barbarstvo pred kojim je literatura nemoćna. To je samo naš privremeni gubitak svega što nam je bilo vrijedno u datom trenutku, blackout nade.





7.9.2010.

Mučni deja vu, u bordo boji, kako se slijevala niz podlaktice kao da je prava, kao da je srpanj produžio svoju limenu ruku i uhvatio grčeve u mojim listovima, zakrenuo korake u pogrešno i ubio me.
Ubio, da.
Ista kosa, i oči su tu negdje ukotvljene u memoriju želučanih resica; nisam se mogla prestati tresti na jedan čitav krug sekundarke.
Grubost nema tu moć, ne povrijeđuje suštinski.
Okus sapunice u ustima, pjena okolišanja na rubovima usana naslonjenim na žilet mraka, dugo sporo podsjećajuće umiranje u koštici srca.
Onoj srži iz koje više nikad neće posve iscuriti radioaktivni otrov posijan prije točno godinu dana. Oko te koštice smo okolišali u najzbunjenijem mjesecu barem mog života, a meni je trebalo da ne gledam u smrt, u svoj dom, u bijelo.
A odmah sam ga prepoznala. Jer grubost nema taj dar.



To čime te ljudska slabost jednom poreže ostaje vodoskok ispod kože i aktivira se na pogrešivost istoga, na slutnje labavih dodira, na tu finu mučninu od koje poželiš iskopati oči cijelom svijetu i okititi kralježnicu; da imaš toliko očiju na leđima, da ti nikad više ne priđe u neočekivano taj.. isti stranac.
I taj prijezir, tvoj vlastiti, kojeg se plašiš; kako bi im lako naudila da još negdje u sebi ne vjeruješ u neki ideal dobrote koji se slučajno zakačio na dijelove tvoje kože; kao ulje na moru, prokleta naftna karta kojom si išarana, pa zasvijetliš u mraku na ljepše. Nego jest.
A rado bi naplatila. No to bi samo privuklo još jedan niz istih stranaca. Njihovih velikih ljubavi kojima nisi bila poput ostalih tipičnih žena; nisi se nijednom došla osvetiti, ljudski, ženski, pogrešivo.

Ostajući u toj kosturnici iz koje su ispadali ideali.
Jer nitko nikog uistinu ne ljubi i sve je to trebalo biti tako podcrtano. Da upamtiš. Da te svačiji licemjeran titraj oka podsjeti na neka svjetla koja si ostavila netaknutima. A nije trebalo. Trebalo je biti dosljedno životu; tom skandaloznom teatralnom životu koji nema vremena za sitne osvete dok režira smrtni ishod.
Koga briga tko sad jebe ljubav svog života dok ti netko drag udiše posljednje jastučnice?! Koga briga da si im trebala pljunuti istinu u lice makar se čitav život čistila od radioaktivnih mrlja na koži...
Ne, ti si spremila za kasnije i samo za sebe; u tu košticu srca iz koje će uvijek žuč pronalaziti neke nove poražene. Poražene prije tebe, da im samo stigneš uhvatiti nit pljuvačke, namjesto poljupca. Ti si svoju krivnju pronijela u tekstove koje više ne znaš čitati. Nemaš načina. I onda si putem prestala obnavljati. Ali godišnjica rujanske nuklearne kiše se morala proslaviti.


Odložila si osmijehe, borbu, bahatost, sve što ti je kolovoz učinilo prilagodljivijim užasu, što je na tren tu bijelu otklonilo u par obojanih sjena, što nije imalo bolnički miris, i pričekala si priču. Ona se sama odlučila odviti još prije mjesec dana, prije svega... pa se odvijala, odmatala, slutila te kao svoj teren. Poznatost te nije iznenadila. Nego sućut. Sućut spram slabosti koja ti je poredala križeve po kralješcima i natjerala da te hodaš u isprikama. Nadala si se da neće prijeći u gađenje. Kao što su paralelno nade tipovale na život u tom drugom filmu u kojem ne možeš ama baš ništa, osim ispratiti.
U ta dva filma tvoja je uloga bila prividno dinamična. Nikad življa. Nikad žešća. A opet, svo si vrijeme samo sjedila u dobro opremljenoj promatračnici. I sve što se sprema odviti već se zbilo. Tako si popratila tu sluzavu priču, trailer odgledanog filma i oprala dlanove suzama; neki ne dobiju takvu deluxe šansu- promotriti u objektivnom sve te uloge u kojima izgube.


Oprati život od priče koja ga je uronila u masnu mrlju slabosti, oprati od tih tuđih divljenja koje istinski počinješ mrziti skupa s njihovim neotesanim vlasnicima. Od njihove masne teške ljigave tuge u kojoj bi ti otapali organe, samo ako probaš utješiti. Ta tuga opstaje iza tebe, kao i cijela lažna arhitektura njihovih nasmrt bolesnih života. Ostaje kao gorčina. Neprolazna. Zbog čega bi naime oprostili tu tešku sluzavu slabost koja nas je paralizirala prodrijevši u najdublji kurvinski talog nade? Ničeg humanog nema u tome.
Rušitelje nismo kažnjavali i danas je čitav svijet njihov, u njihovim stabilnim domovima niče cvijeće probrano iz snova onih koji su se zanijeli, iščupano iz očiju onih koji su vjerovali, iskidano iz noktiju onih koji su zagrebali istinu.
Ničeg lijepog nema u većini ljudskih priča, osim života samog.
Živim još samo radi smijeha.

Tamo gdje sam prošle godine trebala imati ovogodišnji stav, umrlo je suviše da bi me ova jesen uspjela preneraziti. Tamo gdje sam trebala srušiti tuđi svijet onako kako je moj srušen, podlo, mučki, kukavički, bijedno, kurvinski. A nisam. Jer sam pretpostavljala da ću preživjeti. Jer ja sam ta koja sve preživljava. Kažu, jel. A nisam. Jer sam svo to vrijeme čekala jedno sićušno oprosti. Ili, nije trebalo tako. Nešto. Nešto ljudsko.

A jeseni se samo podcrtavaju, citiraju međusobno, dogovaraju. U ispljuvcima tuge šokirane bjelinom. Ekrana, jastučnica, života i ispraćanja onih koji su nas na ovom svijetu dočekali. Sve ostalo je manje bitno. Dok ne počnu bijegovi.


" a onda sjajan red gubitaka, drvored
s tvojim imenom, koje učitavaš
u nemoć susjedne sobe
u kojoj lampa više ne gori, jeftina kičasta stvar
ni radio ni cigarete, a knjige su još na dug
dani nemaju vremena za sitnice,
ujutro izručuju svjež kruh
i pokapaju ljude."

I spremaš se za jesen. Iskidala si paralelne filmove u komadiće i ostaješ golih ruku pred tragedijom. Mada, kažu, to je život. I glavno je da ide po redu. I ne znaš kako sad tu jesen... Ona je ovaj put vrlo jasno iscrtana. (Sve znaš. Kako kopni. Kako je kasno. Kako ni sad nema vremena za neke stvari o kojima si pričala drugima, i svi su ga znali kao duhovitog čovjeka, ljudinu. A on to nikad neće saznati. Ne iz tvojih usta. Ne bi naime vjerovao. Ni riječi. Pa .. samo ispraćaš.)


A ove druge stvari.... Samo deja vu. Jedne davne niskosti. Jer nisam bila dovoljno surova. I jer su mi oči plave. A ne... one koje su najljepše.

to sam voljela,
kako se uvijek možeš prodati
ispod cijene kojom te plaćam
s par kartica čiste poezije
i za neke je stvari trebalo mnogo drskosti i nešto malo neljudskog i stranog.. is your love in vain? :)



A inače je drukčije. Dani su mi drukčiji. Borba. More, psihodelično noću na terasama kojih sam se dotakla, srebrna ljubav šetnjama predvečer, toplina novih i starih, inače sam sva od nekog šarenijeg papira kad me nema blizu šavova i rubova. Pisanje je zarobljeno onim što život tako rijetko dozvoljava. Dani nemaju vremena za smrt. Ni tugu. Ni opraštanja, pa ni ona konačna. Danju ga treba uvjeriti da popije lijek, ostaviti mu knjige na ormariću, a onda otići šetati i smijati se do suza i ne znati, ne znati kad okreneš ključ u bravi koja će vijest iskočiti i da li će taj pajac iz nje plakati ili biti rezigniran. Bojiš se nekad okretaja ključa u bravi, ali koraci su sve lakši, kao da ovog puta znaš pravac.. i kao da uopće nije loš. Dok učiš, dok gradiš taj svoj život kao da nema trusne temelje, dok sanjaš dva dana izvan grada, samo dva da dušu pljusneš u prvi cappuccino i ugostiš trepavice izvan suza i usne izvan smiješka. Da miruješ samo. A onda muzika. Sve je jako puno muzike unatoč. I tako život otječe u svoje šarenilo, dok pisanje drži rubove noći, rubove tuge, cijelu jednu obrubljenu smrt. Živiš nekako jače. I vjeruješ. Da će pisanje uzeti tragove odrastanja i gorčine sebi na dug.

I ne želiš zapravo te ružne stvari iz gore tamnog teksta, iako je godišnjica jedne nuklearne kiše rujanskih datuma, teških datuma, htjela si samo nekom bliskom tko te toliko naljutio za čitav život reći da , ponekad, ali samo ponekad, to nije bitno. Da ostaje...

A život, onaj tvoj, bez bjegova, bez ljubavi, bez tih banalnosti, on je neumoljiv; iako bi mu htjela šapnuti- samo još jednu novu godinu da smo svi...


Last night I wept. I wept because the process by which I have become woman was painful. I wept because I was no longer a child with a child's blind faith. I wept because my eyes were opened to reality....I wept because I could not believe anymore and I love to believe. I can still love passionately without believing. That means I love humanly. I wept because I have lost my pain and I am not yet accustomed to its absence."
— Anaďs Nin (Henry and June: From "A Journal of Love" - The Unexpurgated Diary of Anaďs Nin)