Ja sam sebe zaledila na nekim random mjestima. Daljinske upravljače sam pobacala iz sporih autobusa, naravno u slow motionu. To kako se odvijam i gdje se odvijam trenutno, smišljana je rabota. Plan-karta za proučavanje stvarnosti. Naime, moram imati neki background iz kojeg ću bježati. Ponekad djeluje da je to porozno tlo, živi pijesak, a ponekad se takvima čine zaleđene figure koje sam raspustila. To da su one jedine čvrste u cijeloj toj priči oko mene, neću napomenuti; naime učim se i bijelim lažima. Oduvijek sam htjela naučiti klizati. Eto, nisam. Iz ove perspektive, tako je sigurnije jer teško je kontrolirati koreografiju rasplesanih žudnji.

Mirisi kukuruza u jesen, uvlačenje u krevet u ranim satima, Cohen u mraku, ljepljivi kolovoški trzaj u smjeru drukčijeg; dotad sam samo imala podlogu, poroznu podlogu za san, a sna nije bilo, bila je to prazna kino dvorana trošnih sjedala s mrtvim ekranom. Odjeknuo si kao intro i ptice su poletjele iz tavana, mi smo se zavoljeli jer smo morali.

Bila sam nedavno u tom golemom prostoru gdje smo otpočeli, s crvenim jastucima i očima punim pepela; sad mi je tako svejedno, to više nije isti prostor, kamoli ja. Oduvijek sam htjela naučiti voljeti. Pa nisam. Nije bilo nužno za san.
Figura iz tih vremena nedefinirana je siga na nekom lokalitetu posebne vrijednosti. Moj oblik je iščeznuo, nebitan je.




Background, da. S nekim otići u kino, prvi put. Izaći iz praznih dvorana da bi u njih mogla bježati. Graditi, neumorno, zanosom, istinskom željom tek da bih se mogla sakriti u stare ruševine i tamo pronaći neko novo lice, ili tijelo tek. Tako se daje vjerodostojnost backgroundu. Okrenutih leđa, učini se zaista pravim, nešto kao dom. Ja sam pogriješila što sam htjela živjeti u tim random mjestima. U isječcima. Fotografijama, zaboga. Svatko treba imati neki pravi život kojeg može kvalitetno izdati. Za kojeg se može zakleti da je pravi pravcati jer je opipljiv. Nekog čovjeka koji uvijek razumije, čovjeka za logistiku. Svi klizači koje sam u životu srela sanjali su iz te pozicije. Nisu baš poimali što znači vratiti se na led i obgrliti koljena pod nebom, jer vrsni sanjači sanjaju uz opipljiva tijela, ne nebeska. Ne virtualna, ne zamišljena. I uvijek imaju ta neka luda ženska bića koja će proklizati koljenima do cilja. Onda utrnu lampu i zaspu sa smiješkom. Njihova je bol stavka u logistici.

Rano sam naučila pisati. To me nije sačuvalo, bila je to prerano uručena strijela s pripadajućim lukom. Eto, ja tako pišem, ako ne prokližem koljenima po ledu nisam ništa uradila.
Ipak, ne pišem ništa bitno. To je samo popis natjecatelja. Ponekad odvrtim iste figure tek da shvatim gdje sam najviše izgubila sebe i rasprodala background na sitne ledene puzzle za tuđe osvježenje. Ja sam sebe zaledila na nekim random mjestima. Slučajno su to ista mjesta gdje hodam razbijenih koljena. Meni očajnički treba background. Čovjek za logistiku.