Riječi često zavedu one koje ne bi trebali sresti. I ako ih sretnemo, trebali bi ih zaobići lukom sukladnim njihovoj kvarnosti, a ona je uvijek sukladna širini riječi. Na uske se riječi valjda lijepe bolji ljudi. 

Sad konačno mogu otvoriti neka stara pisma i smijati se, unedogled. Konačno je sve svedeno na pravu mjeru. Osim godina. One su samo potrošene, kao šibice na olujnom vjetru, slomljene, one stvarno nikoga nisu ogrijale. Ugašene na hladnim kožama koje se nisu znale prostrijeti kao zaklon. 

Slabo se sjećam tko sam bila tad. Te godine su kao rupičasti sir, nepregledna žuta jednog ludila. Kad kažem nije bilo pravo, kada slutim to u kostima šibanim vjetrom, to je sad stvarno tako. Ništa od toga ne bi susrelo ovu mene, ova ja imala bi za te verbalne akrobacije samo salve smijeha. Tad je valjda vrijedilo.

Valjda. 

Više ne palim cigarete. Tu i tamo me okrzne nečija usputna ružnoća, silovito, pustim je jer još uvijek nisam imuna na riječi. Što je ono što prekrivaju mučnije, one moraju biti osmišljenije. Te su riječi stvarno lijepe. Ta prostirka nad provalijom, satkana od čistog strpljenja. 

I ja koja uvijek zna sve unaprijed, ali koja svoje čitanje ljudi nikad ne pretpostavi čitanju riječi. 

Jer riječi su važnije. Ono što izlazi iz usta, što tkaju prsti važnije je od onog što silovito jurne iz tuđe nutrine u tvoju i stegne želudac šakom uvijek u isti grč. Riječi se računaju, želudac je nepouzdan. 

A te riječi, one uopće nisu postojane, godine ih izobliče u sasvim druga značenja i ono što je nekad bila dragocjena otkupnina mira postane šuplji preludij u mlačan smijeh iza otužnog vica. Onog kojem se ne smiju ni pijane budale u zadnjem bircu u gradu zadnje ljetne subote. To godine naprave riječima. 

Zato od riječi treba bježati kad god uzmogneš. 

Treba ih zakopati u najdalji grad u koji nećeš otići. 

Jer jednom će postati predmet otužne zabave u nesnosnoj ljetnoj noći i nimalo neće opravdati ušće suza stvoreno proteklih godina. Pokazat će se kao loš alibi. Doći će do očiju i postaviti im pitanje: "U što ste gledale?" Toliko se toga moglo umjesto rješavanja osrednjih premetaljki i rebusa. 

Riječi su nezgodne jer vežu emocije u trenu potrebnom da omanja šibica osvoji jezero benzina. Njima ne bi trebali rukovati nezreli ljudi. 

Iznutra se sve uvijek odvije samo, i bez njih. Nutrina reagira na nutrinu nepogrešivo. Taj grč ne treba masirati riječima. To uvijek završi kobno. Problem je samo što treba strpljenja do izostanka grča. Što tobom dotle prohujaju bujice riječi nekih horda ljudi koje su njima nanošene krivo skrenule u tebe. A trebao je netko drugi. Netko čija pojava ne izaziva grč. Čije riječi ne postanu iskrivljeni grohot i pompozna šupljost nakon što ih godine izlome u svom žrvnju. 

Valjda ću sutra ipak biti negdje drugdje. Toplina poznatih ulica koje me štite od vjetra i ta lažna jesen oblikuju neki fiktivni voljeni lik koji je negdje tamo, neki zagrljaj izuzet od riječi. Ponekad u samoći naslutiš što je pravo iako to pravo nikad nije došlo i iako možda i neće, ponekad se jednostavno otme iz vjetra i nanese samo mir. Nijemi frotirni mir.