Postoje u meni te sunčane nedjelje, točnije jutra, kad sam mamurna od probdjevenih noći nabrzinu ustajala, puštala mlaz vode što dulje dok ne postane mrzla i onda bih uronila lice da se probudim, da ga saslušam znajući da kasnim i da čeka tamo na suncu, svaki put drukčiji, svaki put slabiji, svaki put sa sve manjom šansom da me ikada shvati kad mu pričam, kad se smijem nehajno i nastavljam hod sukladan njegovom, pričam kako je more toplo pokušavajući se sjetiti jesu li to rekli na prognozi u strahu da ne prozre moju prošloljetnu laž; ali i taj strah sadrži neku dozu ravnodušnosti , neku kataklizmičku ravnodušnost po čijoj bih liniji mogla pustiti sva priznanja koja bi zauvijek navukla zastore preko tih nedjelja. U meni se te nedjelje kažnjavaju, samim time što su nekad bile tako inspirativne za moj tadašnji cv u nastanku; gledam M. kako trči pored mene i njezine prostodušne ciljeve koji postaju moji ciljevi-smršavjeti do ljeta iako sam u ono vrijeme bila posve tanka, sukladno mojim nevidljivim pokretima. Stajemo u kafiću na mom omiljenom dijelu grada, gledamo u more, ponosne na svoj ravan trbuh i bolne mišiće, ponosne na još jednu godinu odrađenu po svim pravilima, nakon toga mrak. Žlice nutelle s prozakom , latinoamerička sapunica ujutro i popodne, udaljavanje od M., njezina taština je nastavila galopirati dalje; danas mislim, ja sam se izvukla.

Počinje zapletaj tih nedjelja u mojoj utrobi, svakog dana se kladim na svoju smrt, on se smiješi dobroćudno i priča o politici, ja prebrojavam korake hrabreći se da izdržim i da ne primijeti moje drhtave ruke. Tog rujna govorim M. da nemam volje otići u referadu da mi udare pečat na indeks, iako sam položila sve i zaista nema razloga da ne odem. Kao da slutim krah te godine; bilo je neizbježno, no da sam tada znala, nestala bih negdje u tom dijelu grada, možda bih pukla jedne nedjelje i rekla mu sve, možda me nikad ne bi uvjerio da se isplati truditi oko života. On to i nije mogao, to je na kraju odradio moj očaj. Taj osjećaj da činiš nešto ispravno, da za uspjeh treba tako malo, dozirao je lekcije jednu po jednu, prosipljući ih u topli mediteranski vjetar, njegova slabost da dopre do mene učinila ga je naposljetku slabim u mojim očima. Konačno smo se mimoišli u njegovom stanu ovog ožujka, prvi put nasamo, na duže vrijeme, tamo je negdje određen moj put, tamo su negdje navučeni zastori i otada nedjeljama spavam. Jela sam iz njegovog tanjura, rezala kruh njegovim nožem i gledala u te bore koje nisam ranije primijetila, kada je rekao, ja tebe ne poznajem. Dva tjedna sreće mogla su se ugušiti u tom trenutku, ranije bi, ranije bi sigurno, međutim tad je to bila samo zaključna faza, nešto što me nepovratno udaljilo od svih njegovih tonova usred sunčanih nedjelja.

Otad spavam kad mi priča, otad spavam kad mi želi dobro, jer to dobro je za mene počelo predstavljati samo slabosti, liniju manjeg otpora. To nije nezahvalnost, to je putanja mog očaja koja me natjerala da izaberem ipak život na kraju svih dnevnih smrti, da okrenem smrti leđa, jer on je nikad nije umio okrenuti od mene, a njezino me lice pratilo u svim tim danima kad me savjetovao, kad je ležao u bolnici zaklinjala sam se da će biti drukčije, no smrt ni njezina blizina nas nikad ne može promijeniti, ona je nešto strano, mijenja nas život, mijenja nas naš očaj. Navučem zastor i bojim se svoje snage, on ne zna koliko se skidam pred svima, koliko ga mogu raniti, gore i bespovratnije od njegovih rana na mojim rukama, pri udisajima i prolaskom kraj njegovog stana u kojeg i danas ne mogu svratiti onako kako je želio, nonšalantno i s osmijehom; on svaki dan očekuje da mu se na vratima pojavi ona koju je htio voljeti , koja je odrastala mimo njega, ali morala je biti odgajana tim nedjeljama, jednom se morala naposljetku pojaviti na tim vratima.

Zamišljam taj dan. Dan koji je toliko lijep i savršen da sam ga možda nekad davno pročitala u nekoj knjizi. Ona nosi šeširić, roze boje, decentni parfem, sivi sako, jeans i u ruci ima neku vrećicu, možda s knjigama, no ljudi vide samo njezin osmijeh, on ne izlazi iz dijafragme pomiješan s težinom udisaja i ona se ne zaustavlja pred vratima brojeći do pet, ona zvoni odmah, ljubi ih u obraze, nastavlja pričati i krug je zatvoren, uloga je odigrana, samim time što nije uloga, u tom krugu rađa se novi život,život sazdan od nedjeljnih jutara, njezine dozirane jakosti- nije to ova jakost koja razara i može slomiti par života sasvim slučajno, to je ona umilna jakost na koju se ljudi ponose kad ih dotakne, najradije bi je držali u vitrini da se njome svakodnevno napajaju, to je jakost koja ne ističe tuđu slabost.
On ostaje čekati, iako zapravo ne čeka, ja ne vidim tu napuklinu u krugu koja bi me ikad pripustila tom danu i nastavljam mimo njegovog stana do knjižnice i nalazim materijal koji će mi pomoći da se još jednom skinem , ogolim pred svima, njihovo sažaljenje postaje šipka oko koje se mogu vrtjeti do beskonačnosti, više nema pravila, nedjeljom spavam, noževi koji se vrte oko moga srca škaklju me do smijeha, jednom ću se jamačno uplašiti svoje snage i tad ću se umiti, mlakom vodom, staviti rozi šeširić i pokucati na vrata. Nitko ih neće otvoriti.

Stavljam sjajilo na usne jer su ispucala od toplog južnog vjetra iako zapravo nisam izlazila. Nekad ne moraš biti na nekom mjestu da bi osjetila posljedice. Pridigla sam se iz kreveta, jer kad sam tamo u neke srednje večernje sate i kada čitam, misli mi oblikuju korijenje koje mi je sapinjalo korake otkad sam naučila hodati. Tko je zabilježio moje korake, u ono vrijeme nije baš bilo kamera, nije baš bilo sretnih očeva? Možda sam zato godinama samo ojačala koljena u nekim ponižavajućim snovima ; mjesto radnje uvijek moja ulica, vrijeme radnje , noć u snu, jutro u biti, u kojem se pokušavam iznova naučiti hodati iako nitko u toj gomili ne primjećuje da hodam na koljenima, a ako pak na tren ustanem previsoka sam, ogromna, bojim se biti iznad gomile; zar je moj san tako banalan? Gasim svjetlo da sakrijem to korijenje, ono se proteže do riječi i naređuje mi pisati, ima već neko vrijeme da to ne činim samovoljno, jednostavno me pronađe odjednom i moram nastaviti priču za koju ne znam ni gdje je ni zbog čega počela. Ponekad ni o čemu govori. Mislim na njenu kosu, i tu mi postaje neugodno, gasim svjetlo jer me podsjeća na rane večeri, na njihov mir, mislim na cjelinu, kao toplu večeru u primjereno doba, mislim na cjelinu kao na slike mojeg oca i njegove žene koje sam godinama krišom gledala i htjela dodirnuti okvir, ali se nisam usudila ni kad sam bila sama u prostoriji, mislim potom na njezinu crvenu kosu, kratku i britku, nedodirljivu i mirnu.

Još sam jednom zaokružila nepripadanje, i stavljam sjajilo na usne po drugi put i pitam se gdje su nestale sve one slike kad sam sjedila tamo kraj torte, coca cole, cvijeća, kad mi je ona sa svojom crvenom kosom i oštrim nemajčinskim rukama davala tanjurić, ona koja je sa mnom progovorila par puta , a ja je nikad nisam smogla snage pogledati u oči i otkriti njezinu tajnu, uzrok otimanja kojeg joj nikad nisam predbacila. Jela sam iz njezinih tanjura, pričala s njezinom djecom, njezinog sam supruga zvala tata, ona nikad nije bila neprijatelj u mojim očima, samo možda ponekad kad bih odlazila navečer preko mosta i nitko me nije vozio doma, a u ušima mi je odjekivao smijeh njezine sestre, prevrtala sam svoje riječi i sramila se zbog nečeg nespretnog što sam možda rekla, znajući da ja nikad neću pripadati tamo jer ta žena zna nešto o meni za što će meni trebati cijeli jedan život da shvatim. Gotovo da čujem njezin smijeh, sada kad mislim o tim trenucima, u kojima sam minorizirana, u kojima sam ona slika koja nedostaje u okviru mog djetinjstva u tom lijepom i obiteljskom stanu jer ja nisam živjela u jednom takvom; moj je stan bio kao bezbroj soba nevezane jedna uz drugu, dugačak i nekad tako dalek, a nekad tako bučan i topao, ali bilo je nešto duboko nesređeno i nekonvencionalno ugrađeno u njegove temelje.


Ona se smije svojim širokim oštrim osmijehom dok se tiho prekoravam zbog toga što bučno i nespretno upadam u tu davnu idilu i kad kažem idila, nema ničeg zločestog u tome, ničeg tužnog, to je činjenica, kao njezina hladna kuhinja, kao njezino prisutstvo koje je uvijek razbijalo tople sitne spone između mene, njezinog supruga kojeg sam zvala tata, njezine kćeri koju nikad nisam nazvala nadimkom kao svi ostali, njezinog sina kojeg sam kad bi se svi udaljili zvala braco, a on to nije čuo jer činila sam to u sebi. Obrćem uloge, znam, i znam da ima nešto bolesno u mom gubitku, znam da ima nešto grčevito u spoznaji da me on možda nikad ne bi volio i da nije volio nju i ona to zna kad me gleda, kad mi daje tanjurić, paranoična sam kad mislim da se zbog toga njezina sestra tako glasno smije, tužna sam kad nađem sliku u njegovom pretincu auta i povlačim ruku kao da sam se opekla na vlastitu nepravdu, ona to zna i ona me poznaje, jer ja nisam samo kći svoje majke koja je izgubila , koja je tiho živjela svoj život dok su je bučno mrzili, ja sam i njegova krv i sve ono što ona na njemu prezire.

Čini to decentno nakon svih ovih godina, čini to tako da nitko ne primjeti, čini to onako kako čine žene poput nje, a ženu poput nje nisam upoznala, ona je kučka, ali to ti nikad neću reći. Osjećam se kao ono dijete koje bi najradije pobjeglo iz auta jer tamo ne pripada ,osjećam svoju buku, svoj nemir koji je zarazan, koji se uvlači nepravedno pod tuđe kože, krivim se i znam da sa mnom nema granica, najbolja sam kad odlazim i jedino tad jesam, kao što sam otišla iz tog njihovog lijepog stana, sasvim prirodno, samo se jednom više nisam vraćala. Uvijek su me tjerali, oboje, da se duboko sramim zbog svoje nespretnosti s kojom sam uvijek gazila gdje ne treba i nitko nije razumio da ne želim nanijeti štetu. Što bi bilo da je itko stao pored mene, da nije bilo drugih, da je moja slika postojala tamo u očevom okviru, što bi bilo da je bio pored mene.
Ja sam takva. Tako je rekao mnogo puta. Dao mi opravdanje koje će me progoniti u svim mirnim večerima kao najveća optužba, pečat svim mojim vezama koje to nikad neće znati biti-ja sam takva. Gotovo mogu vidjeti njezina crvena tanka usta kako mu izgovaraju tu rečenicu kao da se ne radi o njegovoj kćeri. On je uzima sa strahopoštovanjem i divljenjem kao ultimativnu lekciju o svojoj kćeri, tajni ključić do njezine duše koju nema vremena upoznati.