Sve njene ljubavi su napustile grad. Ona oklijeva, traži u talogu sjećanja razloge zbog kojih bi trebala za njima, u odlazak, ne u njihove ruke. Vezuje kostim oko vrata i ravnodušno izlazi u vrelinu, ljepote se zasitila, primjećuje samo ulične fuge koje isparavaju, crvene noge turista, ružna pročelja. Htjela bi, poput njih, zadivljeno teturati, vidjeti more. Sami gradimo mjesto pod suncem, biramo floskule i pločice za kupaonu. Ona je birala sjene. Umjesto hladovine, stvaraju lažne senzacije na suncu, efekte, iskrivljene vizure, nalik je na bolest.
Boluje od neautentične prošlosti. "Tvoja bol nije prava.".


Vuku se asfaltom, taj pogrbljeni par srednjoškolaca, umor im je objesio lica, samo pogledima živahno komentiraju prolaznike, svak' za sebe. Skreće pogled s njih.
Inače rado gleda mladost, kao i vatromet , u posebnim prigodama.
Ovaj par je potrošen, svak' za sebe.
Voljet će se dok se ne umore šetati asfaltom, a rastat će se uz gorčinu, starački.
Iza njih pogrbljeni preplanuli starac u potkošulji vuče teške torbe.
Hod mu je skakutav, ne odaje muku. Prestiže ih.
Ne okrznu ga pogledom, samo tupo nesvjesno bulje u njegova leđa koja žure prema trajektu.
Neumoran je i uvijek kasni, taj njen susjed.

Njegovim stanom prolaze neznanci, cijela bulumenta čudnovatih podstanara; profesora, kipara, slikara, uličnih svirača, a uglavnom svadljivih i neurednih čudaka.
U daljini pored trajekta čini se kao malena brončana skulptura nekog sveca.
Sad ih i ona prestiže, žuri unatoč vrućini i osjeća neodoljivu želju da se ukrca na taj brod, da jednom negdje spontano utekne.



Sudara se s ljudima, izbjegava ljutite poglede i remeti bezbrižna grupna slikanja, sasvim joj je svejedno u ovom popodnevu izgubiti mjeru i nagaziti nekog iz znojnog živog zida koji klizi ulicama. Kući pali klimu i stavlja par kockica leda u instant kavu. Uzima telefon i pridržava ga sliskim rukama, pokušava se prisjetiti broja. Tupi zvuk slavine dopire odnekud. Susjed je zaboravio zatvoriti vodu.
Ostavlja telefon i gleda razbijene pločice na kuhinjskom zidu.
To više nitko neće popravljati, jer naime, ona će otići, zaključati stan i prodati ga prvom kupcu.
Kauč na kojem još stoji jedna tuđa vlas, ne tako tuđa, ali je s vremenom to postala, taj će kauč iznijeti na smetlište neke tuđe ruke i onda će svi njihovi filmovi trunuti na ovom razornom suncu.

Izgorjet će monolozi, dijalozi, crno bijele suze, a gluposti će ostati najzadnje, da čuvaju smijeh, a onda će i sami postati smeće.
„Ali tada mi je prišao i rekao: 'Pođi sa mnom.' I pošla sam, nikad nisam zažalila.
Nikada.“


Tako se odvozi tuga, platiš nekome da to sredi. Terapiju, kozmetički tretman, bacanje starog kauča, daš prvom slučajnom prolazniku da procijeni neprocjenjivo jer se ti ne usudiš.
Voda teče. Kad je on odlazio rekao je svašta, ali upamtila je samo šutnju. Prije njega još jedan on. Poslije njega, sjene, niz tužnih zamjenica, propitivanja bez smisla. Velike riječi za jedan sitan background. Poslije ga je vidjela sretnog i prestala analizirati. Nije to bio jedan od filmova koje su odgledali.
A ona je tu griješila, gledala ga je kao film, napeto i sa zanimanjem, trpala u njega titlove i čudila se zašto je pogrešan, zašto ne reproducira. S njenim titlovima on je neprevodiv.
Sad je to sve negdje daleko, zakopano u kauču s pismima, možda su riječi iskljucale ptice, pa se slova love na vjetru, tražeći nova značenja, tražeći smisao.


Noću razliven fado omekšava zrak, spušta se u trncima niz njene ruke. One priželjkuju nastavke. Bilo kakve. S bilo kim. A taj bilo tko mora biti sazdan od sjena, da se ne prekine odgonetanje, da ne prestanu krivudanja, da joj umor ne objesi lice. Tako se najbrže sagori, a to je najbliže mladosti što više može pojmiti. To svojstvo obnavljanja. I otužni vatromet. Par vrsta tišina kojima obiluje.