Možda bi s ljudima trebalo potpisivati ugovore.

Nešto tipa...

Oprosti što ću se u tebi razočarati.
Oprosti što toga neću biti svjesna sve do samog kraja. Što mi razočarenja nisu kumulativna nego nagla. Što će se naš odnos jednim potezom moje hladne blijede ruke rasplinuti brže od oblaka gonjenih jugom što omataju mjesec da se bezbolnije razbije po otvorenim prozorima insomničara.
Oprosti što ću samo nestati.
Što ću u svom nestanku biti dosljedna. Što nikad, ni pod prijetnjom ni zamolbom, neću znati izreći pravi razlog.
Oprosti što ću sve do samog nestanka biti dosljedan drug. Što neće biti najave niti jednog znaka. Oprosti.
Jer znam koliko mrzim kada meni to naprave. Koliko silno prezirem šutnje i ignoriranje. Ipak, šutnje su me odgojile. Neću reći da ne znam i ne mogu drukčije, istina je ipak prozaičnija- ne želim. Tih par prigodnih riječi odbijanja dovelo bi me u poziciju da se branim, a nemam zbog čega. Kako da se branim zbog toga što mi nije stalo? Zbog toga što sam paljenje mostova usavršila do elegantne perfekcije? Kad si takav, sve ljude u svom životu možeš razvrstati na dvije skupine: one od kojih si odlazila i one koje si čekala. Oboje beskompromisno.

S vremenom trenuci postanu depersonalizirani. Nije više bitno s kim se dijelila uspomena, bitan je osjećaj. Sve se zavrti u kaleidoskop emocija koje pune srećom i onom finom tugom koja joj nalikuje.
Miran razuman glas mi govori "Odnosi se grade, nekad i godinama".
Pomislim na sve one zapaljene rakete koje su projurile mjesecima i izgorjele na sredini svoje putanje.
Koliko silno volim vatromete. U jednom trenu nebo je platforma ljepote, u drugom sjajna crna samoća.
Postoje li odnosi koji ne počinju dugim razgovorima u noć i obiljem zavjereničkog smijeha? Koji ne počinju uspoređivanjem ožiljaka i legendi o njihovim nastancima? Koji u sebi ne kriju dječju iskru "ti si moj najbolji prijatelj" prepoznavanja?
Znam odgovor. Nakon mnogo godina, ali znam. Remek djelca bez temelja, papirnati lampioni, savršenstvo efekata, labave spojnice tinejdžerskog ushita i par random slučajnosti ili sličnosti nasuprot sivim dosadnim temeljima kojima se potom po potrebi dodaju ukrasni detalji. Ljubav spram ukrasnih detalja, umjetnosti, malih remek djelca koja simuliraju cijeli svemir. Sve ta detaljistika i brzinsko ogoljavanje bez stvarnog značenja.
Strah u pozadini, strah iza svega.

Suvremena psihologija je objasnila sve.
Ali što s onim osjećajem tugaljive sreće dok gledaš kako vjetrovi gone oblake i između njihovih vunenih trbuha proviruju treperave zvijezde i silna daljina. Što s tim ljudima koji su zaljubljeni u vjetar, noći i daljine. S tim noćnim piromanima zaljubljenicima u mostove. Što će biti s njima ako svi postanu sretni?

Ili su neki ljudi naprosto takvi. Poput kometa, hladnih tijela koja žive tek od sudara do sudara dok se posve ne potroše ili stradaju.
Neki drugi ljudi imaju cijele infrastrukture sjećanja, živote bez puno buke, kućice u cvijeću, obiteljske i prijatelje iz djetinjstva, a ako imaju dovoljno sreće nikad ne nalete na ove prve. Svi znamo klišej gdje čovjek ode po cigarete i više se nikad ne vrati kući.
Mogla bih skicirati njegov portret. Vjerojatno je volio duge vožnje noću i svjetlucajuće točkice u daljini; jedine tople domove koji su ga mogli ganuti.
Noći je volio sigurno. Njihovu utješnu prazninu koja se ne mora skrivati u pomno organiziranom danu prepunom reda, rasporeda, aktivnosti, tog navodnog sadržaja.
Kolodvore, opskurne zalogajnice sumnjive hrane, prolaznike, nadasve je volio prolaznike.
Životne priče skitnica. Jer i on je bio tek dobro odjevena skitnica. Pa ga je znalo katkad razočarati kada bi shvatio da neki od njih u sebi nose svoje bivše tople domove jer dotad je vjerovao da sve skitnice posjeduju istu vrstu tuge i nemira.
I kad je otišao, sigurno nije ponio svoj dom sa sobom. Tek ehoe, sitne djeliće koje raspoznaju oni koji znaju što znači imati par bivših života.
I nije mu bilo žao. Jer oni koje je ostavio ipak ostaju sa svojim djetinjstvima, prijateljima i uspomenama i dovoljno su jaki da ostanu ukorijenjeni unatoč njegovom izostanku. Da je ostao, nedostajao bi im mnogo više.

Odnosi se grade. Nemamo svi isti materijal u rukama.