Kako su nas odgajali (strah i sram u školskim klupama)
13.10.2012.Kod Gospon Profesora povela se rasprava o nespretnom nestašnom komentaru učenikâ iz Belog Manastira kojim su čestitali svom profesoru na osvojenih milijun kuna. Zamislila sam se nad postavljenim pitanjem u postu. Mogu li zamisliti sebe da tako nešto napišem profesoru? Podsjetilo me na neke nostalgične komentare svojih roditelja i njihovih roditelja kako se onomad roditeljima nije smjelo reći ne, glava bi redovno bila spuštena i mrmljalo se sebi u bradu. Znao se red.
Iako je moja generacija davno odmakla od vremena kad su roditelji bili mali bogovi, a profesori njihova desna ruka, svejedno ne mogu zamisliti da bih ikad tako nešto napisala profesoru. Moji roditelji sigurno ne bi. Oni bi možda dobili ravnalom po ruci, ja bih dobila neopravdani i jedinicu i to bi bilo to. Znao se red. Na stranu to što ja nisam tip osobe koja bi pisala ikakve ne/duhovite opaske po ploči, već u mojoj generaciji osjetilo se da se tako nešto može napisati, ali ne svakome. Međutim, još tad je postojao određeni red u kojem su nepravilnosti više manje bile dopuštene samo profesorima. Bilo je i tad profesora koji su bili ometani u radu, ali i onih koji su provodili samovolju. Često sam znala čuti čeznutljive komentare ljudi koji su nadasve cijenili stegu. Sjećali bi se onog strogog profesora koji je bio zmaj, ali ih je naučio mnogo. One stroge profesorice koja je voljela šibom po prstima, ali im je ostala u najdražem sjećanju. Moram priznati da nikad nisam razumjela to poštovanje. Na stranu poštovanje prema znanju, ali intrigirao me dio u kojem bi netko sa sjajem u očima isticao upravo strogoću, stegu pa i tiraniju. Kao da je naglasak uvijek manje bio na znanju dotičnih, a uvijek više na sposobnosti da ih se zauzda, pritegne, nauči pameti figurativno i doslovno. Kao da su se divili tim malim despotima u njima.
Neke od meni najdražih profesorica su bile sušta suprotnost tim cijenjenim utjerivačima znanja i straha. Bile su blage, spremne marljivo raditi s onima koji su ih htjeli slušati, pune strpljenja i ljubavi i za nas i za svoj posao. Da, bilo je onih koji su ih frustrirali, ali frustracija nikad nije postala njihovo glavno obilježje, uspjele su ostati velike žene dok njihovo znanje nikad i nije bilo upitno te ga se nije moralo podebljavati ravnalima, šibama, tonovima od kojih se ledi krv u žilama ni mrkim pogledima.
Nisu nam pokušavale slomiti duh da nam "utjeraju" znanje.
Stoga sam dojma da ti čeznutljivi prizivatelji svojih omiljenih strogih profesora imaju više divljenja spram toga što su im utjerali duh u društveno prihvatljive i ponizne okvire nego što su ih nešto naučili. Ne sporim da jesu, sporan je dio u kojem se to glorificira kao najispravnija metoda ili još gore, jedina metoda utjeravanja znanja.
Sjećam se i nekih profesora koji su bili znalci, ali iznimno loši predavači. Iako oni nemaju puno veze sa strogim profesorima objektima divljenja, u dvije bitne točke se sastaju s njima- znanje i tiranija. Još u moje vrijeme, trebalo je dosta hrabrosti za stavljanje nečijeg sramotnog postupka u novine. Tako je svojedobno jedan naš profesor završio u novinama zbog sustavnog bacanja cijelih razreda na popravne i brojnih drugih "grijeha". Vratio se dakako mnogo gori. Još pamtim scenu kako ulazi u razred i nogom udara u prvu klupu u kojoj je sjedila učenica, a njegovim udarcem ju je klupa prikliještila no dok on nije završio govor, nije se smjela pomaknuti. Pri izlasku je zalupio vratima tako da je popadala žbuka i kad je razrednica upitala tko je to od nas uradio, na odgovor da je to djelo tog i tog profesora, samo je zašutjela.
To je bilo "pod normalno". Znalo se koga se ne smije izazivati, a kome se može skakati po glavi.
To je bilo to školstvo koje se navodno danas srozalo.
To je ujedno i argument onih koji misle da se učenici mogu zauzdati samo strahom. Da se moraju "zauzdati". Ako ne vršiš nasilje, nad tobom će vršiti nasilje. Ako malim vandalima ne pokažeš tko je gazda, bit ćeš njihov rob.
"Najomiljenija" mi je bila hirovitost pojedinih profesora. To su bili oni kod kojih nisi znao gdje im je okidač. Mogli su poludjeti zbog sasvim nebitne stvari, a krupnu previdjeti. Ako bi imali loš dan, našli bi žrtvu, a za dobre dane su davali i nezasluženo prolazne ili visoke ocjene. I takvih smo se bojali, možda ponajviše.
Mogu reći da je moje školovanje proteklo u nekakvom prijelaznom periodu od potpune strahovlade profesora pa do današnje strahovlade učenika. Vidjela sam "najbolje" od oba svijeta. Međutim, nema tu mjesta ni govora o ikakvom srozavanju. Nije se imalo s čega srozati. Jednako nekvalitetno, jednako trulo, jednako nasilno, samo su se uloge obrnule.
Uostalom, tko je odgojio i obrazovao generacije koje su devedesetih uradile nebrojen niz svinjarija? Tko ih je ukalupio, a tko naučio da se snađu izvan kalupa, a sve to pomoću nasilnih metoda? Tko ih je naučio da budu dobri vojnici, dobri kradljivci, dobri nasilnici? Tko? Tko je obrazovao i odgajao tu razularenu masu koja je palila, pljačkala, zaboravivši sav moral, zaboravivši što je red, zaboravivši lica svojih strogih, a pravednih! profesora. Ili je upravo to bio red i taj njihov propagirani moral? Divljenje malim i kasnije i mnogo većim despotima? Sposobnost slušanja vođâ? Nasilje? Znao se red. Znala se vladavina većeg i moćnijeg.
Tko je odgojio djecu koja su kasnije odgojila današnju djecu "puštenu s lanca", te male nasilnike koji profesorima zagorčavaju život? Koja to blistava poslušna i primjerna te nadasve dobro odgojena i vrsno obrazovana po najboljim standardima i kriterijima, generacija je uspjela stvoriti takve neposlušnike? Prestali su ih tući? Došle su kampanje "Prve tri su najvažnije", došao je Plavi telefon, došlo je do mozga da nasilne metode nisu odgojne metode nego jednostavno- nasilne metode. I tu je vrag odnio šalu. Jer se više ne zna gdje je red. Jer više roditelji i profesori nisu mali bogovi i nemaju kult ličnosti već je došlo do "kulta djeteta" kako posprdno kažu zazivatelji starih vremena.
Kažu "Djetetu više ne smiješ ništa" i još se ponose s vlastitom nemoći u toj rečenici. Ne vide pak da nisu krive kampanje, da ne postoji nikakav kult djeteta nego postoje ljudi koji djecu odgajaju, a postoje i oni koji ih zanemaruju na najrazličitije načine. Nekoć su takvi koristili šibe, a danas ih ostave da plaču u trgovačkim centrima dok mama isprobava nove cipele, a tata je preumoran da promijeni pelenu. Nije za neodgoj kriv izostanak "reda" i represije niti itko s područja psihologije savjetuje roditeljima da djeci "dopuštaju sve i svašta". Dopuštanje svega i svačega je također vid zanemarivanja. Nekoć da bi dijete makli s dnevnog reda ljudi su posezali za šibom, a danas ga otjeraju s čipsom na playstation. I onda imamo posprdne komentare o "modernim roditeljima". Nisu to nikakvi moderni roditelji nego jedni te isti moroni koji samo idu u korak s vremenom i primjenjuju trenutne moronske alate za neodgoj vlastite djece.
Kad takva djeca dođu u školu, onda su krivi zakoni koji onemogućuju profesorima da im pokažu red. Nisu krivi zakoni. Sa zakonima kao i s kampanjama protiv nasilja je sve ok. Krivi su ljudi.
Pitamo se kako su nam djeca postali vandali, a ne vidimo vandalizam njihovih roditelja koji su im pružili uvjete za nastavak istog. Ne vidimo moronizam onih koji su njihove roditelje odgojili. Ne vidimo da je do ovog danas dovelo "Zna se što je red". Puritansko cijepanje dlaka i vršenje represije nad svakom pobjeglom "grešnom" misli. Potiskivanje, održavanje forme, a sve pod krinkom "odgoja". Da nekima bude lakše drugima je moralo biti teže. A onda su ti kojima je bilo teže odrasli i nastavili se povoditi istom logikom dok nisu zapeli o vlastiti kamen. Zazivanje puritanskih metoda ne vodi ničemu osim vrćenju u krug. Taj smo krug već prošli. Tu smo zahvaljujući potiskivanju, uniformiranju, svođenju na isti kalup, tu smo trenutno u kanalizaciji koja je provalila iz tla obrađenog dobrim starim metodama. Neki plivaju, neki se guše, ali ne treba zaboraviti zašto točno jesmo tu. Generacije i generacije šutnje i potiskivanja.
Ako i imaš grešne primisli, nemoj ih izreći. Zna se što je red. Ako ti pobjegne neka nesputana riječ, nauči da osjetiš sram, kasnije će dolaziti prirodno. Jer tvoja nesputanost je uvreda nama. Tvoj možda bezazleni komentar je uvreda. Nebitna je tvoja namjera, bitno je ono što si izgovorio, a što je "prljavo". Kurac i pička zvuče jednako, bez obzira na namjeru i kontekst. Izgovorio si bilo što u vezi jebanja, nebitno je što. Svejedno je uvreda. Tako se stvara svijet u kojem je "boli me kurac" jednako "svaka vam dala".
Učenici s početka priče su se zanijeli. Ali postupili su dječje i ljudski. Ne, "svaka vam dala" ne znači "jebite se" iako u osnovi vodi do istog čina, ali razlika postoji. "Svaka vam dala" je nespretan pokušaj da čovjeku kažu "vi ste naš" jer ga zapravo pozdravljaju na način na koji, eto, nije primjereno pozdraviti Profesora. Mitsko biće koje sjedi u svojoj stolici s šibom na stolu.
Na možda neduhovit, ali posve tinejdžerski način nekako su premostili jaz između profesora i učenika. Nije to nimalo slično "boli me kurac", "tko vas jebe", "nosite se" ili bilo kakvom verbalnom nasilju. Oni su se čovjeku obradovali i pokazali mu da ga cijene. Ma koliko se to nekom činilo činom nepoštivanja. Bilo bi zbilja žalosno da im je čovjek zamjerio i njihovu gestu osudio ijednom riječju te slomio nespretni tračak duha koji je u toj gesti vidljiv golim okom. Jer ne bi samo nastojao njih ukalupiti tamo gdje je posve nepotrebno, ne bi ih samo ponizio i sveo na njihovu "učeničku mjeru" nego bi i narušio most povjerenja.
A takvog povjerenja i nesputanosti bez ikakve zle namjere je premalo. Previše kažnjavamo zaigranost, nespretnost, a premalo zloću i nasilne geste, sve u ime nekakvog reda. Posramljujemo djecu od malih nogu i činimo ih robovima straha i srama, a to se u prošlosti pokazalo kao veoma loš put.
Ukoliko taj profesor nije bio ojađen njihovom gestom mislim da je učinio maleni korak prema boljitku današnjeg odnosa profesora i učenika i bio svijetli primjer u moru "tko je jači" bitaka.
komentiraj (48) * ispiši * #
Neke tuđe mladosti
10.10.2012.Bježali smo iz onih mladosti koje nisu imale pravo na svoje ime. Hrlili u budućnost svu od vatrometa, ucrtanih prijelomnih datuma i mekog blistavog pamuka u koje smo odlagali dragocjenosti iz prošlosti, posebno pazeći na one slomljene čijim smo nazubljenim krajevima krojili sadašnjost. Odricali smo se tih mladosti kao da su nam uopće mogle pripadati. Kao da su nas ganjale dok smo prstiju išaranih jeftinim kemijskim olovkama vadili oštećene snove iz svakodnevice. Kao da su stražarile nad našim crtežima, pismima, prvim sms porukama i izgubljenim prijateljstvima. Kao da su nas trebale, za bilo što.
Mladosti pripadnu nekim isturenijim grlima, a mi smo svoja grla uvlačili u udubine vratova i tražili što bolji način da nas ostave na miru. Da ne zure u te prste ozlijeđene plavim kemijskim olovkama koje uvijek premeću neke papire i zavlače se u toplu kožu knjiga. Samo su nas knjige voljele. I kad bi se okrznuli o tuđe mladosti, iz nas su ispadale stranice bez prijevoda. Ponekad tek, iz tih bi okrznuća zaiskrilo, a iz naših mladosti kao iz neba išibanog munjama suknuo bi svjež slobodan zrak. Sjećaš se sigurno takvih trenutaka. Bili su limited edition. Netko bi otputovao u drugi grad za vrijeme popodnevne smjene i vratio se iza sedmog sata, a netko bi otišao u disko s cimericama. Netko bi bježao iz škole ravno u te limitirane doze mladosti.
Zrak je bio ukusan tih mjeseci. Mirisao je na mentol cigarete i rum kolu. Smrznute ruke i dugi niz štandova od kojih je naglo postajalo toplije. I sve je bilo skriveno. Kao da smo izmislili dimenziju u kojoj smo nedodirljivi, neviđeni i nepobjedivi. Iz tih mjehurića netko je otišao nazad u klupe, netko u ozbiljnu vezu, netko opet u brige svojih roditelja, a mladosti smo izuli kao one posuđene papuče preostale iz vremena socijalizma koje su nam ponudili na samom početku osnovne. Svatko je opet naglo postao svoj. Određen, definiran, pun tuđih otisaka. I tako se više nismo poznavali. Nismo nikad zapravo. Da nije bilo smijeha ne bi se ni održali tih mjeseci. Smijeh nas je obujmio poput vrlo rastezljivog i neumoljivog laštika i još malo grijao ulice nakon završetka igre čineći naše glasove jekama. Te su se jeke još jednom zagrlile prije nego smo se posve vratili u sebe.
Vratili promatranju drugih. Njihov je smijeh bio karikaturalan, a pokreti i navike duboko odbojni. Te kože promatrača više nikad nismo posve zbacili čak i kad smo sudjelovali. Uvijek bi jedan dio nas bio izvan, onaj koji prosuđuje, zbraja i potajno čeka da odživi trenutak da ga može spremiti u katalog kojeg će pregledavati nakon mnogo godina. Tako podvojeni konačno smo se prepustili tim nemladostima užasavajući se njihovog završetka. U toj točki smo se negdje upoznali. Vezao nas je smijeh. Onaj iz kojeg bi da nas lupnu po leđima ispale sve zapetljane riječi koje smo godinama prešućivali pa su se izvitoperile i počele živjeti svoje živote.
"Ali toliko je samoće
da se riječi ubijaju."
Sanjali smo gradove. One u koje nemamo snage otići. Ponavljali si iste fraze i čitali uvijek drugu pjesnikinju nastanjujući ih u pukotine svojih promatračnica; njima smo izoštravali konture svijeta.
Kad smo se izmirili sa svojim mladostima nije se desilo ništa spektakularno. To postoji u nekim romanima s jasnom fabulom i filmovima boje sutona s kojih odjavne špice klize sladunjavim ritmom i lijepe se poput želea za naše obraze; to konzumiranje jeftine sreće uvijek sjedne na želudac kao previše munchmallowa za praznike.
Tebi se desila budućnost. Otac te čekao u autu dok si primao diplomu. Ja sam saznala onako usput. Ti si saznao onako usput. Nisi pio ni smijao se. Nije bilo fotoaparata ni prijatelja, svi su odavno odgalopirali iz svojih mladosti. Sve je ostalo isto. Tvoja majka koja želi da nađeš prijatelje, tvoj otac koji želi da budeš učitelj, tvoja majka koja brine za tvoju mladost, tvoj otac koji brine za tvoju ženidbu, tvoji otac i majka koji drže kristalnu kuglu tvoje budućnosti i tresu je svako toliko da vidiš pepeo slobode kako leprša. Tvoji otac i majka koji nikad neće voljeti onoga kojeg budeš volio. Svake godine pred rođendan zaželim ti da naučiš perfektno lagati. Da im na tečnom engleskom izgovoriš sve ono što žele čuti. Da konačno imaju izliku zašto te ne razumiju.
Tamo daleko, da ti se tvoj grad čini kao kristalna kugla puna pepela jedne zatomljene mladosti iz koje si izvukao sebe; to mogu samo mađioničari i pjesnici.
Da ti se krletka pretvori u pticu.
I jednu razglednicu hoću, pravu, papirnatu.
komentiraj (6) * ispiši * #
S njim je divno plakati
04.10.2012.tessi
i ini
Znaš li da postoje kuhinje u kojima uvijek netko plače?
Znaš li da postoje mjeseci iz kojih se ljudi ne vraćaju? Ali, nećemo o tima. Već o tebi. Kako si samo ohol u svom obećanju novog početka, razmetljiv u svom propadanju, prelijep dok prolazim tobom sazdana od suza. Kako koketiraš s tuđim tugama čineći ih podnošljivijima svojim smislom za estetiku.
Ti si mi Biografija gladi, Fowles i jedno zgužvano crno popodne. Toliko ti dajem. Jer nisam darežljiva kao ti. Jer sam tad mimikrijom posve ušla u tebe, svojim vlasima iz kojih sam posve izvukla boju u intenzivno narančastu na suncu, a boju mokrog zgaženog lišća u tami.
Jer si me posjedovao.
Bila sam gladna i bila sam daleko. Hodala sam svojim gradom kročeći jednim drugim. I obratno. Tom sam glađu u autobusu progutala knjigu o neutaživosti. Neutaživa, na to sam se ime odazivala plijeneći pažnju tvojoj okrutnosti. Tom sam neutaživošću iscijedila sivilo iz tvojih prstiju i naslikala sjenke.
Da se znam vratiti.
A vraćala sam se refleksno, dozvavši uvijek isti grč koji bi me u maniri najelegantnijeg time machinea katapultirao ravno u tvoje srce. I kad sam polako zaboravljala, znala sam da postoji u meni ta prečica.
Jutros sam hodala svojim gradom ne kročeći nijednim drugim. Magla je opnom zaštitila more od neba, otoke od mora i mene od sebe. Jer su me dvije godine magle podsjećale na tebe. Jutros sam pomislila kako je sve dobro ispalo i kako nisi baš negativac. Ako i jesi, onda si od onih koji na kraju filma iskupe svoju surovost. Magla je usisala prečicu do tebe, orijentirala sam se prema sjenkama; one su uvijek u meni, samo im je san sve duži. Grč je nestao kao rujnom 2012-e odnešen. A i ranije, mnogo ranije, samo sam zaboravila provjeravati.
Bio si zaista težak. Htjela sam te ukinuti. Nekim dekretom prema kojem jeseni smiju pustiti samo određenu količinu tuge u krvotok, a sve iznad toga podliježe oštrim sankcijama.
Htjela sam te izbrisati. Jer si bio kolekcionar mojih padova.
Htjela sam te ubiti u nekom westernu. Ali nisam gledala westerne.
Gledala sam Almodovara i plakala. To si mi ti. Almodovar i suze.
Pričaj sa mnom. Izvadi svoje otupljene oštrice na stol, poredaj svoje kirurške instrumente kojima si secirao bujice mojih riječi vraćajući mi one najgore u snove, pripremi nam jedan stol na propuhu i neka lišće leprša oko nas; želim potpuni ugođaj dok ti budem vraćala tvoje riječi.
Moramo se dogovoriti oko podjele imovine.
Teško će biti odrediti koje su moje, a koje tvoje, ali spremna sam ti potpisati autorska prava.
Jer si bio džentlemen. Jer si mi dopustio da se sakrijem u tvoj kaput i upišem se u tvoju kožu nemirima. Jer si trpio svo to ispisivanje, a moja skribomanija težak je teret jednom mladom mjesecu koji treba biti samo uvertira u hladnoću.
Rujne 2009-e, bio si dostojan protivnik. Takvi se ne ukidaju, ne brišu i ne ubijaju. Takvi se ispisuju, opisuju, a tek potom otpisuju.
U pretincu otpisanih ti si počasni mjesec. Možda zbog Almodovara. Pričaj s njim. S njim je divno plakati.
komentiraj (10) * ispiši * #