U posljednje vrijeme uzburkala se ustajala, ali dobro održavana nacionalistička baruština s čak tri teme. Nije da nismo navikli svaka dva tjedna iznova pretresati ustaše i partizane i nije da svaka tema ne završi na tome prije ili kasnije, ali nekako se uljuljkaš u to, postane ti predvidljivo, ravno i dosadno. Međutim, tri nedavna vira u spomenutoj baruštini natjeraše frcanje blata u oči. I nisam sigurna da dobro vidim, ali me sve nekako žalosti. Valjda nije toliko predvidljivo, uvijek postoji veći stupanj ludila.

Prva tema je bila ridikulozno titlovanje srpskih filmova. Jedini donekle suvisli argumenti su bili nepoznavanje svih srpskih riječi od strane najmlađih generacija. Međutim, sigurna sam da najmlađa generacija, jednako kao ni ja, ne poznaje ni velik broj riječi iz naših dijalekata. Mislila sam da je potreba za nasilnim razlikovanjem ova dva jezika prestala tamo negdje s pokušajem uvođenja ndh vokabulara devedesetih. Pišući i ovu rečenicu osjećam potrebu staviti disklejmer, za one manje pažljive čitače koji nisu primijetili "dva jezika" u rečenici i istaknuti da ne mislim da je riječ o istom jeziku budući da se i to pitanje ne tako davno potezalo. Disklejmer naravno ide zbog prikrivenih ili otvorenih nacionalista. Mogla bih staviti i disklejmer na račun nacionalizma ili patriotizma, ali to me već umara. Umara me potreba za disklejmerima u ovoj nesretnoj i opterećenoj državi i nesretnoj i opterećenoj regiji. I nekako si utvaram da s normalnim ljudima nije potrebno toliko disklejmera. Da im je jasno. Da nije svaka riječ i svaki postupak uperen protiv nečijih osjetljivih nacionalnih osjećaja. Da ne pokušavamo jedni druge diskretno popljuvati, a onda stavljati disklejmere.

No dovoljno je otvoriti bilo koji naš ili regionalni portal da skužiš da nema neke velike razlike između onih zbog kojih su potrebni disklejmeri i onih kojima ni disklejmeri neće pomoći da se ne obruše na tebe. Jedni će suptilno dočekati svaku priliku da popljuju bilo koju od tri nacije uz zgodan disklejmer koji dolazi tek naknadno i na upit, a drugi će jebati mater naciji koja je trenutno na repertoaru. I nije mi toliko zbog drugih, njima bi bili krivi i Kinezi, nego mi je zbog prvih. Jer nekako vjerujem da su prvi krivi za sve što se jednom davno dogodilo (da, bilo bi logično da dvadesetak godina bude davno, ali mi smo onkraj logike) a ako i nisu, vjerujem da su prouzrokovali najviše boli. Jer ovi najkrajnji ekstremi koji si otvoreno jebu mater će pored toga i popiti piće, sklopiti mafijaški posao i kesiti se na račun prvih. A ovi, ovi će biti nekom prijatelji, prvi susjedi, kumovi, supružnici, bitni u životu. I sve je dobro dok vlada anacionalna atmosfera (disklejmer: ne, ne mislim na ono na što mislite, da, upravo vi, mislim na mirna razdoblja, na ono što inače postoji u uljuđenom svijetu), dok nije bitno tko je tko, dok se ne potegne iole osjetljivo pitanje. Onda će suptilno, uz poneki disklejmer, dati do znanja da je ipak bitno. Njima.

To je ta šutljiva većina koja se povodom bilo kojeg događaja izjašnjava dovoljno nemrzilački da bi išta bilo sumnjivo, a opet, dovoljno netolerantno da bi zaboljelo ili makar upozorilo. To je taj netolerantni prosjek. To su oni koji će za gayeve reći da nemaju ništa protiv, ali samo neka se vole u svoja četiri zida. To su oni koji će za nekog prije njegovog imena reći "On je Srbin", "On je Hrvat" uz disklejmer kako to nema veze jer oni ne gledaju tko je tko. Ali će reći tko je tko. Ni ne sluteći pritom koliko govore o sebi. Jer drugo je to kad negdje u neopterećenim državama netko slučajno kaže da je netko Francuz ili Šveđanin, to nema onu intonaciju, prizvuk, ono ljigavo i loše zbog kojeg se s nekim ljudima nikad ne možeš do kraja opustiti i osjećati ugodno u njihovom društvu. Jer takvi su ljudi poput repetiranih puški, uvijek spremni na mržnju.

I nekako svi ignoriramo te događaje koji jasno pokažu tko je zaista tko i koliko je takvih. Odmahnemo rukom i idemo dalje. Vjerujem da je tako bilo i u onih pedeset godina. Jer jednostavno misliš da to nije toliko strašno, da se više nikad neće nakupiti kritična masa koja će na kraju i presuditi. A to je sistem kapi, nakupljanja.
I u tom prvom slučaju ridikuloznih titlova jedna će nacija svršavati što može drugu optužiti za ridikuloznost i malicioznost. Jer da, jamačno je cijela nacija kriva, uvijek je tako.


U drugom će slučaju druge dvije nacije svršavati na jedan holivudski spektakl krvi i uživati u nacionalističkim reakcijama treće. Nisam pogledala film. Niti mislim. Ne želim gledati brutalne scene klanja, ne želim jer nemam više kapacitet za to. I nije mi jasno tko uistinu može to gledati i koja mu je motivacija. Vjerojatno netko iz ove šutljive većine koja je skulirana, blazirana, koja skrivećki upire prstom u nepoželjne, ali uz puno disklejmera. Nije mi jasan ni bijes susjeda na isti jer ne želim da mi bude jasno. Jer to samo pokazuje koliko je lako mobilizirati mržnju čak jednim takvim holivudskim prenemaganjem.

Mislim da se poratnim prostorima može pomoći najviše tako da se rat ne spominje svako malo. Da se ne koristi za vlastitu promociju. Da se ljudima da dostojanstvo, a da ne ih se ukopava u status žrtve. Da se uloži u kvalitetnu psihološku skrb za žrtve rata, a ne da im se raspiruju sjećanja ili strasti kojekakvim filmovima. Na ovim prostorima godinama gledamo ratne filmove. I čim se malo oporavimo od hrvatskih, krene ciklus partizanskih. Pa dokle više? Na ovim prostorima postoje i književni natječaji gdje izvrsno prolazi ratna patnja, žrtvovanja, izbjeglištva, na ovim se prostorima sve to fino i unovčuje. Ne znam, meni se od toga bljuje. Pogotovo od stereotipa o tri nacije koji se konstantno oživljavaju. Samo, eto, nekad mi se čini da sam prilično usamljena u svijesti o tim stereotipima. Nekad mi se čini da svima to odgovara. Možda se kao normalni ljudi ne bi ni snašli, to je posve nova uloga.


Velika bi šteta nastala (i to ne govorim posve ironično jer nekima bi to zaista i naštetilo) kad bi se prestali podržavati takvi stereotipi. Kad bi nestala potreba za disklejmerima. Kad bi priznali jedni drugima da se, jebiga, razumijemo. Kao ljudi, ne nacije. Isto vrijedi i unutar naše države. Ekstremni desničari, ekstremni ljevičari, prikriveni desničari, ok- prikrivenih ljevičara je manje. Konzervativni koji prevladavaju i ona glasna manjina liberalnih koja bi ove pobila da može. Ljudi nigdje. I ako nađeš čovjeka, trebaš prvo sačekati hoće li Vijeće za sramoćenje donijeti kakvu odluku, hoće li se neka Hrvatica udati za Srbina i roditi mu dijete i hoće li neka holivudska posvuduša doći reklamirati ratne žrtve pa da vidiš tko je. Nekako se na tim banalnim događajima, događajima iz žute štampe najbolje pokažu junaci. Ako baš nema ničega, uvijek možeš spomenuti bivši sistem, to uvijek upali.


Ja sam nekako vjerovala da je u 2012-oj (wow, 2012-a, kao djeca smo gledali filmove iz te budućnosti, a nismo ni slutili da ćemo i kad odrastemo pretresati ratna zbivanja) važno kakvu muziku (titl: glazba) slušaš, kakve knjige čitaš, kakve filmove voliš, a ne kako se prezivaš, koga ljubiš i na kojoj strani su ti bili preci u Drugom svjetskom ratu. Na tren mi se učinilo da je zaista tako. A onda su HRT, Angelina i Severina pokvarili sve.

Postoje ljudi pretjerano svjesni važnosti odluka, od najmanjih do onih uistinu bitnih, ljudi koji gledaju unaprijed dovoljno da izmisle sve potencijalne posljedične scenarije, obično vođeni strahom. Jeste li ikad pomislili kako bi izgledali vaši životi da su u određenoj prijelomnoj točki (vjerujem da je svatko ima) krenuli drugim smjerom? Tko bi bili, koliko bi bili (ne)sretniji? Kad odluka zapravo i nije vaša jer ste devetogodišnji dječak koji mora izabrati nemoguće onda vam i ne preostaje mnogo doli zamisliti sve moguće živote i životne stranputice te u konačnici i smrti kako bi bili sigurni da ste donijeli pravu odluku.

Nemo Nobody, dječak je koji mora izabrati želi li ostati živjeti s ocem ili otići s majkom. Slijeđenje srca takvu odluku ne može olakšati stoga u narednih dva i pol sata pratimo nevjerojatnu priču paralelnih života tinejdžera Nema i odraslog Nema kao posljedica jedne ili druge odluke. Rijetki su filmovi koji imaju sposobnost potpunog uvlačenja u svoj svijet i efekt prodrmavanja. Film je pravi vizualni spektakl te neka vrsta SF bajke i kompleksni mozaik životnih priča koje se isprepliću u naratorovim sjećanjima. Narator filma je stoosamnaestogodišnji Nemo, posljedni smrtnik u sterilnom svijetu besmrtnika koji u svojevrsnom realityju rekapitulira sve svoje živote, a novinar koji ga intervjuira pokušava razlučiti koji je život Nemo zaista živio.

Nemove mogućnosti viđenja budućnosti svih paralelnih života posljedica su toga što mu kao nerođenom dječaku anđeli nisu podarili zaborav prije rođenja. Naizgled, to je jedna od infantilnijih scena u filmu no budući da cijeli film na njoj i počiva navodi me na pomisao da je to metafora za jedan specifičan "dar". Dar promišljanja, pretjerane analize, izmišljanja svjetova, hipersenzibilnosti, svijesti o tome da te i najmanje sitnice mogu odrediti, dar koji često graniči s tragikom pa i patetikom. Nemo je otpočetka osuđen da bude viđen kao tragičan i patetičan lik u očima onih kojima je zaborav podaren. Koji žive spontano, koji nemaju unaprijed odvrćene scenarije, koji "imaju sreće" i nisu od ranog doba suočeni s nemogućim izborima. Koji ne vjeruju u usud i anđele koji ih zaborave.

Njegovi scenariji obiluju žrtvovanjem. U verziji gdje ostaje s ocem, Nemo je determiniran brigom za oca koji nakon nesreće ostaje nepokretan i tek povremeno svjestan okoline. Kao takav, sreće Elise, djevojku koja usred diska ima histeričan ispad pred dečkom, koji će se kasnije pokazati kao jedna od prvih naznaka psihičke bolesti i koja je zaljubljena u drugoga. Nemu to nimalo ne smeta, naviknut na skrb i žrtvovanje, pada u klišej "spašavanja" i odlučuje je oženiti. Iako je istinski voli, njeni ispadi i klinička depresija obilježavaju cijeli njihov obiteljski život s troje djece i "kućicom u cvijeću".

Druga verzija ostajanja s ocem nosi odbijanje od Elise i njegov inatljivi plan da će oženiti prvu s kojom zapleše na maturalnoj zabavi. Nemo se i tu svjesno žrtvuje uvjeren da neće pronaći drugu ljubav već da život treba podrediti materijalnom, i praktičnim izborima.
Jean je žena koja ga silno voli i koja se u filmu pojavljuje najmanje, jednako kako je zanemarena i od Nema budući da Nemo nikako ne uspijeva biti prisutan u tom životu, kao najpraznijoj verziji. Konstatno mu se javljaju flashbackovi iz ostala dva života, a Jean je netko koga u tim buđenjima često i ne prepoznaje, naziva pogrešnim imenima i koga je tek materijalno zbrinuo. Bogataški način života na kraju ga dovodi do toga da biva ubijen u kadi nakon promjene identiteta i bijega od dosadašnjeg života.



Ukoliko ode s majkom susreće svoju pravu ljubav, Annu, koja je kći majčinog novog partnera. Još na početku filma imamo priliku vidjeti sve tri djevojčice i njihove zainteresirane poglede kojima ispraćaju Nema. Anna je u filmu ona prava, ona s kojom je u periodu kad jesu skupa uistinu sretan. Prizori njih kao dvoje tinejdžera koji ne mogu skinuti ruke jedno s drugog jedni su od najupečatljivijih prizora u filmu upravo zbog životne energije koja se suprostavlja zamišljenim scenarijama i analizima. No ni ta ljubav nije lišena žrtve.

Kako je cijeli Nemov odabir određen žrtvom (odricanje od oca ili majke) tako i sve njegove ljubavi posljedično slijede taj put. Brak Nemove majke i Anninog oca se na kraju raspada, a odrasli su svjesni njihove veze koju smatraju bolesnom budući da su ih nastojali odgajati kao brata i sestru te Annu otac odvodi u NY. Otad oboje ne žive. Ona živi poput robota, a Nemo postaje čistač bazena. Nemo od malena voli vodu i bazene, ali ne može savladati strah od utapanja budući da nikad nije naučio plivati.

Kad se susretnu Anni je teško živjeti ono čemu se godinama nadala i ostavlja ga s brojem u ruci. Iznenadna kiša, izazvana butterfly efektom, uništi papirić i Nemo postaje klošar koji i dalje čeka Annu, no ona ne dolazi. Nemo i u ovoj verziji vjeruje da je moguće vidjeti što će se dogoditi i da je on na neki način odgovoran za to. Tako je odgovoran i za butterfly efekt budući da je nezaposleni Brazilac koji je kuhanjem jajeta izazvao kišu na drugom kraju svijeta otkaz dobio upravo zbog Nemove odluke da kupi jeftinije traperice. Njegov "dar" još jednom se ispostavlja kao jedina prepreka sreći.


Anna se pojavljuje i u verziji ostajanja s ocem, kao udovica i u verziji gdje ju je davno odbio kao djevojčicu zbog straha od plivanja koji se kao i utapljanja provlači cijelim filmom, a kasnije se sreću kad je ona već majka dvoje djece.
Kako je film pun raznih što bi bilo kad bi bilo, imamo i verziju gdje je on oženjen s Annom i on je taj koji strada sletivši autom u jezero te se kroz film opetovano ponavlja scena zarobljenja u tom autu.


Narator na kraju otkriva da su svi životi zamišljeni scenariji devetogodišnjeg dječaka koji očito racionalizacijom pokušava iznaći pravi izbor kojeg je srcem i intuicijom nemoguće odabrati. I da su svi pravi, da je svaki izbor legitiman.

Međutim, gledajući tragične završetke Nemovih pogibija i žrtvovanja bilo od suživota s teško depresivnom ženom preko suživota s ženom koju ne voli ili dugogodišnjeg čekanja one koju istinski voli, ali su nasilno razdvojeni, teško je ne ostati zbunjen. Svi su ti životi posljedica Nemovog korištenja svog "dara". Dok se grčevito drži analiziranja i predviđanja posljedica svojih odluka, Nemo biva žrtva, nesretan, utopljen, zatočen u autu punom vode i na konstantnom umoru.



Stoga, zadnji prizori u kojima dječak na kraju ne odabire ni jedan od ta dva puta nego odlazi trećim, u nekakvu slobodu, a to se reflektira na njegovo nalaženje Anne i nakon nesretnog gubitka broja, pokazuje da je izbor zapravo ostaviti se nemogućih izbora. Odbaciti "dar" i jednostavno živjeti.

"Ponekad je jedini mogući potez ne povući potez".

Go with the flow. Pritom je indikativno da je Nemov najveći strah i konačno i ishod svih zamišljenih scenarija utapanje. Bojazan od preplavljivanja, bojazan ako se prepusti da će umrijeti.

Priča je ujedno i jedna od ljepših filmskih ljubavnih priča iako naizgled podržava "klišej" o jednoj pravoj i stalnom nailaženju na nju u svim mogućim varijacijama te osjećanju neobjašnjive bliskosti. Poanta i nije u Anni kao jedinoj pravoj za Nema već da je onog trena kad je odbacio svoj "dar" i postao slobodan bio sposoban za ljubav koja nije određena strahovima, analizama i porivom za spašavanjem već je slobodna, spontana i ravnopravna. Anna je prava jer ga oslobađa, jer s njom prestaje biti tragični analizirajući Nemo i postaje običan čovjek koji umire sretan, međutim, ta ista prava Anna u verziji gdje Nemo živi određen odlukom da ostane s majkom i žrtvuje se, na kraju biva tek lik koji naglašava njegovu tragiku.

U toj je verziji zauvijek gubi bez obzira na istinitost njihovih osjećaja.
Tek u verziji gdje je sam slobodan ponovno je susreće.
Nemo je pravi kad odbaci ono čime je trebao biti određen u djetinjstvu, očevim i majčinim postupcima. Između oca i majke i njihovih puteva, Nemo odabire sebe.