Sapeta sam čvrstim bijelim šavovima. Kapcima zakačenim udicama bdijem nad babljim ljetom; u njemu se sumrak tvog života čini kao blago zakrvavljeno nebo. Umijem pisati o nijansama, biti marginalna i ukipljena u bijeloj pjeni posljednjih valova. Brojalica praznih riječi usred podnevne kave; ti me više ne čuješ sasvim. Mlijeko može i iskipjeti, televizor bučno proglašava gubitak; usred nas već nedostaješ.

Stiropor i navale propuha u meni ne osviještavaju više ništa osim rutinskog puta dok se još moglo kalkulirati o dan-dva više. Ne vraćam korice romana kojeg si zaboravio, treba mi crveni omot da njime mašem pred mjestom koje bi trebalo osjećati bol. Možda dođu, pamplonski bikovi, urlik krvi, i konačno shvatim otpusno pismo. Tu silnu jednostavnost riječi- on umire.

Suhoća prostorija, ljepljivost smrti, tišina, sve to ne uspijeva odvezati šavove. Onda vidim mobilni bon koji traje u nezamisliv datum. Uzmi neke knjige, da ne ostane neiskorištena iskaznica. Točke u kojima šavovi pocrne. Ne pucaju. Sapeta ulazim u marginalne događaje, postajem smiješan toranj s kojeg padaju sitne uspomene. Začuđena, trpim svoja sporadična osjetila. Ne mogu prelomiti posljednju čokoladu koju si mi dao, tvrda je i gorka, piše- za jelo i kuhanje.

prvi čin.

Pokondirena tikva, autora Jovana Sterije Popovića je jedna od prvih drama koje sam pročitala u djetinjstvu, međutim ono što mi je tad bilo smiješno i donekle simpatično, danas vidim kao precizno predskazanje našeg suvremenog društva. Iako je J.S.Popović rođen davne 1806-e , lik kojeg je stvorio ostao je gotovo zapanjujuće bez dodatnih nijansi i naslaga jednak i u našem stoljeću, dapače, multiplicirao se i podjarmio društvo u cjelini. Fema, udovica čizmara koji joj je ostavio nasljedstvo i imanje pokušava neposredno nakon njegove smrti uvesti malo "noblesa" u kuću, preodgojiti kćerku zadojenu idejama o poštenom radu u kaćiperku kakva se i sama trsi biti te prilagoditi i sluge novonastaloj situaciji što izaziva niz smiješnih situacija.
No naizgled jednostavna pitka komedija krije u sebi mnogo gorči okus ukoliko povučemo paralele sa suvremenim hrvatskim društvom. Dapače, Fema bi mogla biti alegorija za čitavu Hrvatsku koja nakon smrti Yuge neuspjelo koketira sa zapadnjačkim (bez)vrijednostima, uzimajući samo onaj balast, površinski dio i istovremeno izrugujući sve vrijednosti koje bi je nagnale da iz temelja promijeni svoju strukturu/ličnost. No zadržimo se na strukturi i gotovo kancerogenoj multiplikaciji raznih Fema i filozofa u postratnoj nam Lijepoj.


Prvi čin počinje Feminim korenjem kćerke Emice koja je po majčinim riječima neoprostiva sramota, poštena djevojka čiji je vjerenik vrijedan, ali siromašan, djevojka koju je ujak podučio da se u životu kruh i prave vrijednosti stječu isključivo radom, međutim majka je pokušava podvrgnuti svojim nobles načelima :


" EVICA: A zašto mi je bog dao ruke?

FEMA. Vidiš da si mućurla: da se beliš, da se kitiš, da češalj nameštaš kako ti je volja, zato je bog noblesima ruke dao, a ne da vuku plug (duva u prste). Ne znam, ne znam, ne znam kako ću te vospitati: francuski ne znaš, ne znaš praviti komplamente, a kolika si; sad te moram od azbuke reparirati."

Evičino hipotetsko pitanje, jer kako vidimo Evica nije djevojka koja sumnja u svoje vrijednosti, majka tumači kao dozvolu za "repariranje" i nastavlja je istodobno grditi i poučavati.

Oštro nebo. Rujan se prošvercao u pretjeranu suhoću oka (toliku da sam prvog listopada nabavila umjetne suze, tražeći ih u sate kad suze daju samo na recepte). I nisam mogla učiniti ništa da se on ne izlije pred nama u čistu nemoć. I ruke su mu prvi put bile krhke. A ja sam stajala tamo na zaboravljenom, zaobiđenom kauču, suha tvar koja raspoznaje težinu. Jer očito, ta težina naliježe na moja leđa. Ispričavam se osmijehom samo zbog crnine. Ona sad nije primjerena nekako.
Jutra su tiha. Televizor skuplja prašinu. Čujem kako kašlje, taj me kašalj budi svakog jutra. Ne ustajem, čuvam tvrdoglavo rutinu i izlažem se ogorčenosti; nedavno sam pročitala svoje vlastite riječi kako nas blizina smrti nikad ne mijenja uistinu već to čini život sam i njegov puki očaj. Tako nekako.
Mislim da u sebi plačem zbog marginalnih stvari. Ne želim ništa, čak ne kupujem vrijeme od varljivih vračara u sebi, ne tražim ni zimske praznike, samo jedan špil karata. Eto, samo to. Kad bih još jednom mogla sjesti za taj stol, kad bi se mogao nasmijati i kad bi mogli bezbolno to odigrati.


Izbrojala sam neviđeno mnogo sunčanih dana. Ove jeseni. Paralela je nepristojna, koliko sam se magle nadisala prošle godine, paralela je suza koja grebe oko s pogrešne strane, kako sam se vraćala s noževima u stopalima i sručila u dom.
Ja sam ponekad imala dom.
I tad je bio topao, a tu je bio i moj grad odjednom, usred Zadra, neviđeno. I znam da više ne postoji to putovanje s kojeg bih se mogla vratiti u taj isti dom, i da više nikad u ruci neću držati četiri karte. Propustila sam partiju i nagovaranje više ne pomaže. Nikad nije. Ja bih zanovijetala, a on bi ponavljao da je umoran i uzela bih papir s inicijalima i bodovima i zbrajala.. zbrajala. Zbrajala.

Tako je odlučio. Kao što vjerojatno ja odlučujem već sad, već par godina o svojoj budućnosti. Svi to činimo previše neprimjetno. I onda odjednom više nemaš izbora nego plakati u vlastitoj kuhinji pred voljenima koji su odjednom stranci, ne mogu te dotaknuti i kad te dodiruju. Jer nisu jednom učinili dovoljno. Tako nije odlučio, jer nitko ne odlučuje tuđu hladnoću ili grubost. Ako izuzmemo reciprocitet svejedno ostaje dovoljno prostora da ustvrdim da to nije bila odluka. Najgore su te naše odluke koje to nisu.
Nikad nisam ni za kog sjela na vlak. U računici svojih ludosti ta je točka nepodmirena. Mislim da nikad i neću. Jer tu je otpočela ta mučna duga ustrajna ne-odluka. U tom baranjskom vlaku.
Da li mu je netko barem pravio društvo dok je sumanuto putovao od šest ujutro do bogapitaj kad za njom. Koja to nije htjela. Kojoj je to eto bilo tako mrsko da se odmah vratila.
To što nisam ostala u nekom kako-bih-htjela pamćenju, što veza nije onako recipročna kako je oduvijek iz nekog čudnog razloga predstavljam ljudima, to što on ne zna koliko je bio simpatičan mojim školskim prijateljima sa svim tim bizarnim anegdotama , to me neće zaboljeti dovoljno da se prestanem poistovjećivati. Imao je dva prioriteta u životu. To je ok. Moj podsjetnik da ne upisujem u pogrešne ljude svoja ozdravljanja. Žao mi je samo tog putovanja. Što je ostao na kapiji. Te noći. U tim godinama. U tom jebenom mraku. Možda je tamo ... i nije ga bilo više. Ne znam. Ne znam gdje i kraj kojeg mjesta zauvijek ostanemo. Zbog koga.


Ništa nije dovoljno. Svi smo nedovoljni, predugo. Nema riječi, djela, načina. Sve je zarobila prošlost. Sad se samo može zbrajat svaka nekoć s naporom odslušana kilometarska priča, svaki prepričan san, svaki smijeh, sve to treba iz dana u dan pažljivo konzervirati, sjećati se, jer sadašnjost je užasno opora, suha, toliko zgusnuto suha da na njoj ne postoji plodno sjećanje, samo užas. Trajanje užasa. Plač i kašalj. Težina koja se raspoznaje i kupi na marginama, oko brane.
Užas neznanja. Užas tajne. Užas nemogućnosti odgovora. Opet isto nedavanje izbora, prostora za odluku. Maksima patnje, moranja, prisile. Iz sebičnosti? Da možda u međuvremenu nikne neko sjećanje jer smo pohlepno progutali ona stara, jer su bila razumljivo zaboravljena. Tjeranje na život nakon svih oduzimanja razloga.
Suučesnici u takvoj raboti, zaobilazimo se tradicionalno, tek s nešto više obzira i tišine.
Pa živim na svojim marginama, tek strepeći nešto više nad svojim lošim navikama. Razmišljajući kad je krenuo moj "vlak" i kad sam odlučila tako, da nikad ništa ne odlučim.


Život je tako odjednom svijetao oko te zgusnute točke užasa da ga se ne plašim. Teče zastrašujuće pravilno, s nevjerojatnim užicima na svojim punktovima ljepote i mira. Pored mora naprimjer. Bistrog rujanskog mora, kad sam prvi put osjetila valove uz hod. U razgovoru, u užarenoj kosi na suncu i izležavanju kojeg remeti sve manji osjećaj krivnje. U položenom teškom ispitu. U glupostima naspram te točke, a opet, kao da upravo ti punktovi opravdavaju ili jedino oni čine smislenim taj trajući užas. Varljiv je, kao da je izmješten iz mene, ali nije; samo ga ja trenutno ne mogu (ne smijem?) dotaknuti.
To smjenu životnih pravilnosti čini još više prijetećom.
Uspoređujem potom slike. Konačno izmirena crtama svog lica, sobom. Sva ta arhitektura u meni kao da se s namjerom posložila, kao da sam trebala baš takve kosti da je odražavaju. Kao da sam prezirući oštrinu vanjskih crta zapravo prezirala svu tu heavy nutrinu koja će mi i dalje otežavati život; trajno.

Problem je u labirintima. Nitko me nikad neće voljeti zbog moje jednostavnosti, ja se samo moram potruditi da zbog nekog takvog ne sjednem na vlak. Negdje u meni postoji ta slutnja djevojčice- lutke koja se iz moje šeste godine na onoj ljupkoj slici sa žutom ružom mogla razviti u nešto mekano, vuneno, sweet, ali ta je slutnja jedna od zakržljalih pupoljaka koji su mi dugo stvarali nemir u želucu. Ta jednostavna lutka još se naceri kojem retrovizoru i urasta u kompleks, ali to više nisam ja, moja blažena neuroza nas je sretno rastavila. Problem je samo u ljudima koje fasciniraju sve te nevidljive skele u skeletu mog bića, koji učitavaju krivi software u sasvim očiti neodgovarajuć hardware i onda me krive zbog izgubljenih živaca. Jer mogla sam biti model za njihove zakržljale slutnje. Ali ne ide. Tad odaberu neki lakši. I nije problem u ničemu doli mog izbjegavanju znanja tko sam.
Kad bih htjela znati tko sam nikad ne bih trošila vrijeme na takvu vrstu ljudi. Ali to znanje potisnem u korist nekih starih razračuna.


To su kolekcije manjih užasa čijim se konstrukcijama izmičem više ili manje uspješno, a onda ih pomno seciram i živim ne bih li izbjegla onu zgusnutu točku koja me čeka u tišini doma.
Kad bih šutjela o svojim užasima, netko bi me tako jako zavolio da bih ga morala izbjegavati čitav život.
Govorim u korist samoće.
Govorim u korist onih koji će neizbježno uvijek pobjeći. Da pronađu svoj mir sa svim tim lutkama, princezama, onima koje ne otvaraju svoje kutije pred njima ni pred sobom; samo nikad nisam znala da li je to zato što u njima ništa nema ili poradi one ženske naučene lukavštine o potrebnoj distanci da bi se kupila ljubav. Prezirem. Ali takav je red, pravilnost života. Ne zoveš djecu da se igraju u labirintima nego u širokim svijetlim dvorištima.

Govorim/pišem jer drukčije ne mogu, ali znam da me to neće spasiti, možda prije pripremiti spori odgođeni užas, kao što ni djeda nisu spasila sva ta njegova pisma.