Knjiga je to o kojoj nisam htjela pisati. Jer me izmučila proljetos. Jer me zavela i nisam bila sigurna koliko se s njom mogu objektivno razračunati. Jer je čista ljepota i emocija, a ja na to padam. Neki padaju na pamflete. Zbog toga nisam htjela pisati, mučio me taj pamfletistički dio tek naznačen u knjizi, koji sam rasvjetljavala čitajući intervjue i iza svakog polako razobličavala vlastito neznanje. S vremenom je od zelenila ostala samo siva. I tu sam stala. Prije svega, moram reći da gajim neki neobjašnjivi sentiment spram Bosne. Da suzimo vidokrug, spram Sarajeva. Grad je to kojeg čuvam za neko putovanje u točno određenim uvjetima u kojima me neće razočarati.

Nakon nekih mjesec dana u toj knjizi i popratnim proučavanjima čini mi se da čeznem za nepostojećim gradom. To vuče neke dublje konotacije s kojima se još kompliciranije razračunati jer su obložene zapetljanim nitima uspomena koje bi trebalo pokidati, razobličiti, staviti u kontekst i ostati krhak, a to je najteže. Priznati da nemaš sentimenta ni za što, lišiti se vlastitih identiteta. Trebalo bi zaći u vlastitu povijest i to je ono što na što me ta knjiga nagnala.

Da se razumijemo, ja zazirem od knjiga o ratu. Zazirem od svih konotacija koje to vuče, jeftinih i lažnih sentimenata, prostitucije trauma, ali se ponekad pitam o toj nevidljivoj granici iza koje emocija postaje patvorena. Mnogo je toga pridonijelo da svaka pisana riječ o ratu postane automatski kič i patetika. Usudim se reći da ova knjiga to nije. Usudim se reći da je to najljepše napisana trauma koju sam ikad pročitala. Da sam na zadnjoj stranici mogla točno uprijeti prstom u onaj komad mučnine koji se skutrio još od djetinjstva i ostao neidentificiran. Podmeten pod tepih. Ipak, priznavanjem i razobličavanjem vlastitih emocija nekoga ćeš uvijek razočarati, izdati, naljutiti, posebno kad je riječ o takvim temama. Kao što je mene jedna bliska osoba proljetos uoči čitanja te knjige naljutila jednom nepoštenom generalizacijom apropos jedne debilne odluke na nacionalnoj razini. Nenamjerno, spontano, vjerojatno iz iste klice mučnine zasijane u djetinjstvu, ali ipak u tom sam trenu opasno poljuljala svoje uvjerenje da postoje razumijevanja između kojih se nikad ne mogu ispriječiti granice. Tom banalnom ljutitom rečenicom "vi" smo najednom nas dvoje prestali biti "mi". Tad sam napisala tekst, ali nije me spasio. Kasnije sam pomela pod tepih. Tepih razumijevanja i prijateljstva. Jer to je sitnica. Jednaki nesporazum kao i s bilo kim iz "vi" kategorije, samo su granice koje potom podvučemo nejednake onim realnim, geografskim. Ali, kao što rekoh, sitnica. Malo pijeska u oku. Jer nisam odgajana da budem iole nepravedna u bilo kojem pravcu koji podrazumijeva "vi" kategoriju. A mogla sam, bilo je lako, izuzetno lako.

Ipak, tad sam bila tužna. Pogotovo zbog spoznaje da u tom trenu odselim u Novu Gvineju ili na Aljasku, ta se tuga ne bi razgradila ni konci razmrsili. Ne znam jesam li bolje prošla od svojih vršnjaka koje roditelji nisu čuvali od rata već su ih posredno i neposredno i huškali i stvarali zlu krv ili sam u svom staklenom zvonu iza kojeg su odzvanjale detonacije uspjela postići samo to da se mnogo godina kasnije porežem o njegove krhotine. Ipak, ta tobožnja realnost većine mojih vršnjaka ionako je tek tupo metalno zvono iz kojeg nikad neće izaći, naprosto drukčija vrsta zablude.

Ako si odgajan tako da ono što se ne spominje ne postoji, realnost će te raskrvariti kad tad. Jednako tako, ako si odgajan da ti se zumiraju subjektivni kadrovi, oprani mozak će te koštati kad tad. Ni sama ne znam što je bilo pogrešnije.

Gledala sam tad na youtubeu nekakvu popodnevnu, iz današnje perspektive kičastu i treš, emisiju uoči rata. Nekakva tranvestit proročica smirenim je glasom rekla da rata neće biti. Usjekao mi se osjećaj grotesknosti situacije. Znala sam točno taj osjećaj kad se osjećaš zaštićeno, skriveno u neznanju, kao malena figurica na ogromnoj kičastoj fasadi torte koju će netko potom presjeći nožem i ona će se rasuti u tisuće mrvica ispod stola da nahrani štakore. O onome unutar glazure ne znam ništa. I to proizvodi mučninu. Tupi žalac izdaje koji sam osjetila ovog proljeća vjerojatno je tek malena natruha onog što su osjećali mnogi ljudi probuđeni iz pedesetogodišnjeg sna tad. Neki su se sakrili u mržnju. Neki su ostali izgubljeni i ranjeni. S izgubljenošću se mogu poistovjetiti. Kad zagrebem ispod površina idealiziranih priča otme se poneki glas koji skrušeno prizna da nisu te mladosti bile znatno bolje.

"Mi smo bar imali one snove
koji se teško ostvare"

Slučajno poznajem najbliže koji su imali samo uvjerenje da imaju snove. Ali retrogradno, nakon košmara, njihove su se mladosti zaista i meni činile snovite.

"A gde smo mi, naivni, što smo se dizali na Hej Sloveni?
Kao da smo uz tu priču izmišljeni."

Kao moj djed. Koji je i par mjeseci prije smrti tražio da mu pustim neku pjesmu iz njegove prošlosti.
Ili moj drugi djed koji nikad nije povjerovao u tu priču.
Ovaj prvi imao je onaj poguban talent za iluziju. Otišao je sa suzama u očima. Pronašlo ga je, ipak. Tog se nasljeđa strahovito bojim.

Ja zaista nisam dobar kritičar. Jer se ne usudim kritizirati tuđe emocije. Tek one koje prepoznam kao patvorene. Možda je dotični kritičar prepoznao upravo to. Možda ga je zaslijepilo različito ideološko polazište. Pa se pita "čemu ova knjiga" kao što se i sama svaki put pitam kad netko nanovo otvori ratnu Pandorinu kutiju i poželim da se o tome jednostavno prestane pričati. Ne znam čemu. Nije, istinabog, ni meni poslužila ni za što osim za mjesec dana bolnog seciranja. Nije me izliječilo što sam je osjetila, u srž. Bilo mi je samo drago što konačno nečije riječi o tome mogu potpisati umjesto da se zgrozim nad patetičnom šaradom koju ljudi smrtno ozbiljnih glasova razvlače kao žvaku još od devedesetih na smrtno ozbiljnim skupovima gdje je svaka druga riječ "Domovina".

Možda me jer dobro poznajem udobnost iluzije, ovo rastavilo na par nefunkcionalnih dijelova: