VIZIONAR - magazin na rubu znanosti.
Za one koje zanimaju pouzdane informacije o fenomenu NLO-a, free energyju i održivom razvoju. U svijetu čuda nema ih potrebe izmišljati. Stoga je VIZIONAR neprekidno u potrazi za znanstvenim potvrdama naizgled nepostojećih pojava, holističkim pogledom na svijet i tragovima davno zaboravljenih civilizacija.
Na svim kioscima (ili na broj 01/6683630) Raniji brojevi
Za the Stankicha:
O alternativnoj povijesti riječi je već bilo poprilično puta, od Atlantide, općeg potopa, letača staroga doba, zabranjene arheologije Michaela Cremoa i Richarda Thompsona, megalita, izvanzemaljske arheologije, paleokontakata, piramida... o svemu što čini dio tog folklora. Za koji tjedan slijedi još jedna tema iz tog «žanra», a to je nuklearni rat starog doba. Bit će valjda jednog dana i podmorje (Kuba, Japana, Karibi koje spominješ), kad negdje uspijem uhvatiti Grahama Hancocka («Underworld») koji je jedini kompetentni sugovornik za tu temu za kojeg znam.
Trava je komentirao stihovima. Bilo je dirljivo. A i nadahnjujuće. Pa su i iz mene stihovi sami potekli:
Trava stihove nadahnuto kljuca
tolk'o da mi se već štuca.
Mimika lica mog ga mori što grozne tajne skriva,
igra mišića ta, što uvijek je vrlo živa.
Nek ti, Trava, bore ne stvara
Kako se obrve miču dok se razgovara.
To tek odsjaj je s televizora u noći.
I nek ništa te u novim komentarima ne koči.
mysteryMJvideo zanima što mislim o deja vuu. Pa recimo da su to, uz, sinkronicitete, prekognicije i slično, mala napuknuća prostorno-vremenskog holograma koji nam neprekidno stvaraju naši umovi. Ništa više ni manje od toga. I baš bih volio da i ja već jednom doživim neki deja vu - a da nije «Umri muški» s Bruceom Willisom na Staru godinu.
X-tina se uplašila kad je bila emisija o otimanima, ne vjeruje u to, ali baš je bilo nekako uvjerljivo. Ima ih još koji misle da su otmice - u najmanju ruku - vrlo uvjerljive.....
ISTRAŽIVANJA JOHNA MACKA
Iskustva otmica - mada vrlo stvarna i traumatična za ljude koji su ih proživjeli, i s velikim utjecajem na njihov cjelokupni život - uistinu nalikuju izmišljotinama inspiriranim trećerazrednim sf-filmovima. Daleko od takvoga stava na početku nije bio niti dr. John Mack, profesor psihijatrije s Harvarda, autor deset cijenjenih knjiga iz različitih područja psihijatrije, uključujući i biografiju T. E. Lawrencea za koju je nagrađen Pulitzerovom nagradom. Njih nisam čitao, ali zato jesam onu koju je objavio 1994. a zove se:
"Abduction - Human Encounters with Aliens"
("Otmica - susreti ljudi s izvanzemljanima"- čujem da će uskoro bitI objavljena i kod nas.) 1999. Mack je napisao i «Passport to the Cosmos: Human Transformation and Alien Encounters» («Putovnica za svemir: ljudska transformacija i susreti s izvanzemljanima»).
John Mack je zaključio da otmice nije moguće objasniti samo psihijatrijski. Štoviše, čak ih nije moguće objasniti niti unutar zapadnjačkog okvira promatranja svijeta. Takva spoznaja slavnog je psihijatra stavila pred izbor - ili će iskriviti i razvući psihologiju, zanemariti fizičke tragove, slučajeve kod male djece i čak dojenčadi te povezanost s NLO-ima te nastaviti inzistirati na psihosocijalnom objašnjenju otmica u skladu s prevladavajućom znanstvenom ideologijom Zapada, ili će ostati otvoren prema mogućnosti da je okvir naše dogovorene stvarnosti preograničen te da unutar njega nije moguće u potpunosti objasniti ova iskustva.
SUSRET S BUDDOM HOPKINSOM
Za profesora Macka sve je počelo 1989. godine kad ga je jedna kolegica upitala želi li upoznati Budda Hopkinsa, istražitelja otmica. Rekao je da mora da je taj čovjek lud, ali na nagovor kolegice 1990. se u New Yorku upoznao s njim. Ništa u dugom profesionalnom iskustvu na polju psihijatrije nije Johna Macka pripremilo na ono što će saznati. Budd ga je osvojio toplinom, iskrenošću, inteligencijom i brigom za ljude s kojima je radio. A iskustva tih ljudi iz različitih udaljenih dijelova SAD-a, koji su došli do Budda nakon što su pročitali neke njegove članke i knjige, do najsitnijih su detalja pričali istovjetna iskustva otmica.
Mnoge specifične informacije koje su oteti ispričali o načinu transporta na svemirske brodove i sa njih, opisi unutrašnjosti brodova i procedure koje su nad njima provođene nikad do tad nisu našle put do medija. Svi ti ljudi izgledali su mentalno potpuno zdravi, došli su Buddu nerado i strahovali da će ih se ismijati, kao što se to zbivalo ranije. Osim toga, do Hopkinsa su došli uz znatne materijalne troškove puta i smještaja i, osim u rijetkim slučajevima, nisu imali nikakav materijalni trag kojim bi mogli potkrijepiti svoju priču. U jednoj je situaciji jedna žena bila zapanjena kad joj je Hopkins pokazao crtež izvanzemaljskog bića. Pitala ga je kako je to mogao nacrtati, kad su tek počeli razgovor. No, kad joj je objasnio da je crtež napravila druga osoba, s posve drugog kraja zemlje, vrlo se zabrinula, jer je shvatila da je iskustvo koje je imala, i za koje je htjela vjerovati da predstavlja san, ipak na neki način bilo stvarno.
BUĐENJE INTERESA
Mack je bio zapanjen na sličan način kao i ta žena. Hopkins je do tada, u više od četrnaest godina, skupio dvjesto izvještaja o iskustvima otmica, koja su imala osobine stvarnih događaja. Izvještaji su sadržavali vrlo detaljne pripovijesti za koje se činilo da nemaju očiti simbolički uzorak, a prisutan je bio i jaki emocionalni i fizički traumatični učinak; ponekad su na tijelima ljudi postojale male rane, a priče su bile konzistentne do najmanjih detalja. Kao profesionalac i psihijatar, Mack se zapitao koliko se to često događa. Ako postoji velik broj takvih slučajeva, tko im pomaže da se nose sa svojim iskustvima i kakav tim podrške i terapije im je potreban? Kakav je uopće odgovor profesije koja se bavi mentalnim zdravljem? I najvažnije od svega - kakva je priroda susreta koje opisuju ti ljudi?
Mack je bio i zbunjen i zainteresiran, pa mu je Hopkins predložio da posjeti nekoliko njemu poznatih slučajeve u području Bostona, gdje je Mack živio. Tako je u proljeće 1990. harvardski psihijatar krenuo u kućne posjete ljudima s iskustvima otmica ili su oni njega posjećivali u ordinaciji bolnice gdje je radio.
U naredne tri i pol godine Mack je radio s više od stotinu osoba koje su pričale o otmicama. Od svih tih ljudi, njih 76 (u rasponu od 2 do 57 godina starosti; 47 žena i 29 muškaraca, uključujući tri dječaka od osam godina i manje) ispunili su njegove vrlo stroge kriterije da ih proglasi slučajevima otmica: svjesno prisjećanje ili prisjećanje uz pomoć hipnoze o tome da su bili otimani od strane izvanzemaljskih bića na čudne letjelice, ispričano s emocijama koje su odgovarale opisanom iskustvu i bez ikakvog mentalnog stanja kojem bi se mogla pripisati ta priča. Napravio je između jedne i osam višesatnih seansi hipnoze s 49 ljudi i razvio terapeutski pristup za njih.
Svoja iskustva od 1990. do 1993. sabrao je u već spomenutoj knjizi, a 1993. godine je osnovao “Program za istraživanja neuobičajenih iskustava” u kojem je radio s više od dvjesto osoba sa šest kontinenata, koji su iskusili susrete sa nepoznatim vrstama inteligencije.
ISPRED KOMISIJE NA HARVARDU
Mack je bio vrlo uzbuđen i mislio sam da je na pragu važnog otkrića koje će biti prihvaćeno s jednakim zanimanjem kao i njegova medicinska istraživanja. No, nakon publiciranja knjige «Otmica», potaknut neobičnošću njegovih zaključaka, jedan od dekana Harvardske medicinske škole sazvao je tročlanu komisiju da istraži je li Mack prekršio akademska i klinička pravila. Njegov je rad bio pod istragom petnaest mjeseci. No, dr. Mack je dokazao da je točno iznio rezultate svojih istraživanja. Pozvano je mnogo svjedoka s kojima je radio i koji su svjedočili u njegovu korist. Komisija je zaključila da je Mack profesionalno pristupio temi te je odustala poduzeti bilo što protiv njegova daljnjeg rada u tom području.
U izjavi je dekan potvrdio Mackovu akademsku slobodu da proučava ono što želi. Štoviše, jedna od preporuka komisije bila je da sastavi interdisciplinarnu skupinu znanstvenika izvan Harvarda koja bi proučavala taj fenomen.
Uz tu je podršku, u okviru programa koji je nazvao PEER (Program za istraživanje izvanrednih iskustava), Mack okupio multidisciplinarnu grupu za proučavanje ˝anomalnih˝ pojava. Prvi sastanak skupine održan je na sveučilištu Harvard 10. i 11. travnja 1999. a raspravljalo se o izazovima istraživanja fenomena otmica (i drugih ´anomalnih´ pojava - posebno iskustava ´tik do smrti´). Discipline koje su sudionici (sa i izvan Harvarda) predstavljali bile su: astrofizika, optička fizika, neurofiziologija, psihijatrija, psihologija, povijest znanosti, povijest psihologije, antropologija, filozofija i teologija.
I mada je ovaj post pomalo suhoparan, pun dosadnih informacija i predug (neke teme jednostavno ne stanu u par redaka), Mackova knjiga «Otmica: susreti ljudi i izvanzemljana» jedna je od najuzbudljivijih koje sam čitao.
Kao što bi bila svakome koga zanima čega sve ima u NLO-ima i, konačno, što ti izvanzemljani imaju za reći u razgovoru s ljudima. Koje se, btw, iz sobe ukočene odlebdjelo kroz zid.
Ja ih volim – mada najčešće nema nikakvih šansi da provjerim njihovu istinitost.
Who cares!
Sve je moguće falsificirati, to je poznato. Stoga ću vam ispričati ovu priču onako kako sam je ja čuo, a vi je takvu prenesite svojim potomcima.
Glavni junaci priče su: jedna psihički poremećena žena, jedan sitni lopov te nešto ufologa i tajnih službi. Svega točno koliko treba.
13. kolovoza 1996. umirovljenica Tamara Vasilijevna Prosvirina krenula je na seosko groblje. Živjela je na Uralu, u selu Kaolinovi pokraj grada Kištima u oblasti Čelijabinsk. Stara je gospođa patila od psihijatrijskih bolesti, a skoro svakog dana je skupljala cvijeće s grobova i njime ukrašavala svoju sobu. Toga dana se, nakon skupljanja cvijeća, vratila kući, večerala je i zaspala. Odjednom je u svom mozgu začula čudan «glas» koji je od nje tražio da opet ode na groblje. Obukla se, uzela svjetiljku i izašla van. S najbližeg humka na groblju u nju su zurile velike oči. Promatralo ju je čudno stvorenje visoko oko 25 centimetara.Stvor nije mogao pričati, ali je počeo tiho fućkati kako bi privukao ženinu pažnju. Gospođa Prosvirina odnijela je stvorenje kući i nazvala ga Alešenka.
Imalo je bucmasto tijelo koje se zibalo poput želatine, a koža mu je bila siva s tamnim točkama na glavi. Stvorenje nije imalo kosu, a umjesto ušiju imalo je male rupe. Disalo je kroz mali ravni nos. Oči su mu bile tamno sive i bez kapaka. Okomite zjenice mačkolikih očiju stalno su se sužavale i širile. Imalo je sićušnu duguljastu glavu koja je izgledala kao da je sastavljena od pet latica. Na dugim prstima Alešenka je imao male oštre pandže. Nije imao pupka (koji imaju svi sisavci).
Gospođa Prosvirina nije znala kako da ga nahrani. Usta su mu bila mala rupa bez usnica, ali su se mogla prilično proširiti. Alešenka je imao cijeli «komplet» zubiju, ali premalu donju vilicu i veliki grimizni jezik koji se zaokupljao sboro cijelu usnu šupljinu i onemogućavao žvakanje.
Tamara Vasilijevna mu je u usta stavila karamelu i on je počeo sisati. Čajnom žličicom mu je dala mlijeka i vode. Nakon obroka na tijelu stvorenja pojavio se vlažni znoj. Alešenka je počeo rasipati slatki miris koji je natopljivao odjeću i namještaj, a Tamara Vasilijeva bi ga s vremena na vrijeme obrisala nekom krpom. Stvor je većinu vremena ležao ne pomaknuvši se. Povremeno bi protegnuo noge.
ALEŠENKA UMIRE
Slijedećega dana svi stanovnici sela čuli su za novost: žena je svima pričala da je dobila dijete čije je ime Alešenka. Pripisivali su to njenoj poremećenosti. No, jednog je dana njena snaha, kojoj je također bilo ime Tamara, došla kod nje. Malo su sjedile i pričale u kuhinji, a tad je stara gospođa rekla kako mora nahraniti dijete. Snaha je otišla s njom u sobu i vidjela neobično stvorenje umotano u pelene. Niti snaha niti stara žena nisu prijavile policiji to stvorenje. Rekle su da bi to učinile da je bilo riječ o ljudskom djetetu. No, Alešenka nije bio čovjek, pa je onda vjerojatno bio životinja te nije bilo razloga za prijavljivanje. Vasilijevna ga je smatrala kućnim ljubimcem.
No, jednoga dana, dva tjedna nakon što je pronašla stvora, stanje Tamare Vasilijevne se pogoršalo. Pozvana su ambulantna kola koja su je odvela u psihijatrijsku kliniku. Pokušala je liječnicima objasniti da je kod kuće ostavila dijete, ali oni je nisu uzimali za ozbiljno. Stvorenje nije imao tko hraniti pa je umrlo od žeđi i gladi. Nakon smrti tijelo mu se počelo sušiti te se mumificiralo.
Vladimir Nurdinov je bio jedina osoba koja se sjetila stvorenja jer je ponekad posjećivao Tamaru pa ga je vidio. Kad je čuo da je ona u bolnici otišao je do njene kuće, ali prekasno – stvorenje je već bilo mrtvo. U krevetu je ležala osušena mumija.
Nurdinov mije znao što da s njom čini pa ju je odnio k sebi. Ubrzo ga je posjetila policija jer je bio osumnjičen da je ukrao kabel za struju u selu Novogorni. Policajci su zaključili da je riječ o mumiji djeteta i odnijeli ga na ekspertizu. No, doktori su ustvrdili da mumificirano stvorenje ima najmanje 20 osobina koje ga razlikuju od ljudskog stvorenja. Medicinski stručnjaci odbacili su ideju da je riječ o mutantu. Tu su tezu kasnije iznijeli neki liječnici prilikom druge ekspertize, jer se grad Kištim nalazi na južnom Uralu, pokraj gradova Kištim i Ozersk, u regiji koja je poznata po zagađenju do kojeg je 29. rujna 1957. došlo u oblastima Čeliabinsk, Sverdlovsk i Tiumen, zbog nesreće u tajnom objektu gdje se proizvodi plutonij za nuklearno oružje.
TIJELO NESTAJE
Njegovi nadređeni zabranili su da se «bavi glupostima», pa je policijski istražitelj nakon ekpertize počeo provoditi vlastitu neslužbenu istragu istražujući mogućnost da je riječ o izvanzemljaninu. Pozvao je ufološku organizaciju iz dvjesto kilometara udaljenog grada Kamensk-Uralsk u oblasti Sverdlovsk. Galina Semenkova, glava organizacije, uzela je mumificirano tijelo da ga prouči. Nakon toga je istražitelj više nije mogao dobiti – rođaci žene na njegove telefonske pozive odgovarali su mu da je «otišla u šoping»,«u šetnju» ili da je «na putu».
Tek je prije koju godinu na UFO-seminaru u Tokiju Galina Semenkova ispričala što se dogodilo s ostatcima Alešenke. Prema njenoj priči, dok je nosila mumiju iz Kištima u svoj grad, na nebu se pojavio leteći tanjur. Zaustavio se, izvanzemljani su tražili tijelo mrtvog druga i ona im ga je smjesta dala.
Prema drugoj verziji, Vasilijevna je u povjerenju nekome u bolnici rekla za Alešenku te su kaštimski policajci 13. kolovoza 1996. otišli u njenu kuću i našli mrtvo tijelo izvanzemaljca. Snimili su tijelo VHS-kamerom i istraga je završena. Izmjerena je i radijacija , ali nije bilo nikakvih neobičnih očitanja. Ubrzo su počele kružiti priče da je tijelo preuzela služba sigurnosti, bivši KGB.
Priča o malom izvanzemaljaninu tu nije završila. Japanska TV ekipa nazvala je rođake Tamare Vasilijevne. Snimali su dokumentarni fim o Alešenki i htjeli su je intervjuirati. No, samo nekoliko dana prije nego što je ekipa stigla, kasno u noći 5. kolovoza 1999, Tamara Vasilijevna, još uvijek pacijent klinike, nekako se našla na autoputu, potpuno gola (samo u čarapama). Svjedoci su tvrdili da je izgledala kao da odgovara n nečiji poziv. Htjeli su je maknuti s autoputa, ali bilo je prekasno – dva vozila su u tom trenutku prošla i udarila je te je na mjestu umrla.
1997. se na internetu prvi put pojavila priča o mumiji izvanzemljanina nađenoj u Rusiji. Ubrzo je prodaja lažne mumije Alešenke postala unosan biznis.
Priči još nije bio kraj - Japanci su odlučili sponzorirati podizanje spomenika tom izvanzemljaninu. Obični Japanci donirali su novac za spomenik nakon što su vidjeli dokumentarni film «Tragom izvanzemljanina Alešenke» koji je snimila TV kompanija Asashi. Osim toga, u javnosti se pojavilo nekoliko frameova video-snimke Alešenke. Po nekim izvorima, riječ je dijelu snimke koja se još uvijek nalazi u ruskom posjedu. Priča o smrti i misterioznom iščeznuću stvorenja izašla je i u moskovskom listu Pravda.
Moskovski ekspert za NLO-e Vadim Černobrov vodio je vlastitu istragu. Nabavio je tkaninu u koju je stvorenje bilo omotano i proslijedio je u moskovski Institut za genetiku radi analize DNA. 15. travnja 2004. znanstvenici su izdali službeno priopćenje: "Analiza mrlja krvi na tkanini pokazala je da je riječ o DNA ljudskog stvorenja. Dokazali smo da je stvorenje iz Kištima prerano rođena ženska beba s puno zastranjenjenja.» Nasuprot službenim priopćenjima stoji tvrdnja Vadima Černobrova da je istraživanje odjeće u koju je Alešenka bila umotana pokazalo da stvorenje nema ništa zajedničkog s ljudima.
Pouka ove priče je jasna – nemojte noću goli pretrčavati autoput!
Prvo, je li bilo emisija o kontroli uma, Davidu Ickeu i Uriju Gelleru.
Kontrola uma se spominjala unutar emisije o oružjima budućnosti prije dvije godine, a o Uriju Gelleru je bilo riječ u emisiji o parapsihologiji, ali davno je davno bilo to, u prvoj sezoni emitiranja, negdje 2002. godine. No, ta je emisija, kao dar Hrvatske televizije, priložena uz moju knjigu “Telepatija i telekineza” (u kojoj je i priča o Gelleru) pa možda to može pomoći. Što se tiče Davida Icke i najfantastičnije teorije zavjera svih vremena, s njim sam preko satelita snimio intervju od 40 minuta još prije ljeta, ali emisiju smo zgotovili tek prošli tjedan. Na programu će biti za dva ili tri tjedna.
Drugo Tairino pitanje bilo je vezano uz emisiju o mantrama i gongu od prije nekoliko mjeseci, a zanimao je je detalj vezan uz zvuk nekih starih jezika.
Pa evo koliko sam o tome uspio skupiti. Nije puno, ali je zanimljivo.
Postoje vrlo konkretni primjeri djelovanja vibracija zvuka na materiju. 1787. je pravnik, glazbenik i fizičar Ernst Chladni, udarivši temelje akustike, objavio slijedeće otkriće: violinsko gudalo je okomito vukao po rubovima raznih ploča prekrivenih pijeskom i tako stvarao uzorke i oblike koje danas zovem «Chladnijevim likovima«. Pokazalo se da zvuk doista može stvaralački djelovati na materiju.
1967. je švicarski liječnik Hans Jenny objavio knjigu o kimatici. Kimatika jest proučavanje način kako vibracije utječu na uzorke i oblike. Jenny je uzimao pijesak, spore ili željeznu strugotinu te ih stavljao na ploče koje su vibrirale raznim vibracijama. Nastajali su razni oblici i uzorci, ovisno o frekvenciji ili amplitudi vibracija. No, najzanimljivije tek dolazi. Smislio je i jedan izum – tonoskop - koji je činio ljudski glas vidljivim bez elektroničkog posrednika, pa je bilo moguće izravno vidjeti fizičku sliku samoglasnika, tona ili pjesme. Pokazalo se da kod izgovaranja samoglasnika drevnih jezika, kao što su hebrejski ili sanskrt, pijesak poprima oblik pisanih simbola za te samoglasnike, što nije slučaj sa samoglasnicima modernih jezika. Slično je otkrio i kod drugih 'svetih’ jezika, kao što su tibetanski, egipatski i kineski.
Moguće je da se negdje u tom smjeru krije odgovor na pitanje kako mantre rade ono što im se na istoku pripisuje da rade. Svakako, riječ je o složenoj materiji, o čemu govori i podatak da je u Vedama svaki dio ljudskog organizma, od palca na nozi do vlasi na glavi, označen točno određenom mantrom tj. vibracijom. Štoviše, u ta davna vremena bili su poznati svi, pa čak i najfiniji dijelovi mozga koje I moderna anatomija prepoznaje. Nisu imali neka posebna imena - dijelovi mozga bili obilježeni mantrama ispisanim jezikom davanagari. Dakle, pojedini zvuk bio je zvukovni izraz određenog sićušnog dijelića ljudskog mozga.
U Vedama su zabilježeni i zvukovi za sve ostale dijelove tijela, što podrazumijeva da je cijeli naš organizam sastavljen od gomile različitih vibracija, odnosno zvukovnih vibratornih izraza pojedinih organa. To bi moglo značiti slijedeće - kad bismo naučili zvukove i izražaje pojedinog dijela tijela ili organa, mogli bismo ga liječiti tim vibracijama, jer bi njegova bolest zapravo značila da su mu poremećene vibracije. Trebali bismo (opet) naučiti kako izazvati rezonanciju između njegovog zvukovnog izražaja (mantre) u zdravom stanju i bolesnog stanja I tako krenuti prema ozdravljenju. Možda je to bio temelj savršene medicine o kojoj govore Vede tvrdeći da se nekada, za vrijeme zlatnog doba Satjajuge, tako liječilo?
Nemojte biti prestrogi prema meni, ako sam neki indijski izraz krivo napisao.:-)
Odgovor za Andurila (i ostalima s istim pitanjem, Skecu, Neu): Po pitanju prekasnog termina emisije ja zaista ništa ne mogu učiniti, to je pitanje za ljude koji slažu program. Na vaše pitanje «da li bi pomogle žalbe šefovima od običnog puka koji plaća tv-pretplatu i onima kome je i namjenjena sama državna televizija» mogu samo reći: možda bi.
Odgovor za Gohan koja pita mogu li navesti i druge primjere vedske matematike: Ne mogu, jer o tome nemam pojma. Prije nekoliko godina sam u australskom izdanju časopisa Nexus natrčao na Jainov tekst o toj temi, ali nije mi se dalo iskušavati napisane formule. No, uoči odlaska na jednu od Nexusovih konferencija gdje je i dotični bio govornik, fotokopirao sam taj tekst kao dio priprema za intervjue. Istinski sam se zapalio za temu tek nakon intervjua s Jainom, kad sam vidio to uživo. Jain mi je prezentirao i upotrebu nekih sutri kojih nije bilo u njegovom tekstu, poput «brzinskog» vađenja trećeg korijena iz šesteroznamenkastih brojeva. Tada sam čuo i još neke zanimljiva razmišljanja. Recimo, izraz «sutra» se, rekao je, nalazi u korijenu engleske riječi «suture», koja znači šav. Pa bi to onda značilo da su sutre neka vrst kozmičkog vezivnog materijala. Zvuči filozofski i nerazumljivo, baš onako kako ja volim. :-). Nakon tog susreta postao sam zainteresiran i dao prevesti taj tekst, da bi ga se objavilo u VIZIONARU, što je prvi i do sad jedini susret vedske matematike i hrvatskog jezike. Tako da ne znam odgovoriti što je s trećim korijenima, diferencijalnim računom, općenitim množenjima bilo kojih dvaju brojeva itd. No, čuo sam da se upravo radi na objavljivanju knjige o vedskoj matematici, pa možda samo treba biti malo strpljiv.
Nugatino pita mogu li nešto napisao o sunčevoj jogi, koja je jednom bila spomenuta u emisiji. Nugatino, stvarno imaš dobro pamćenje, zaista je bila spomenuta, a napravljen je i jedan pet-minutni prilog o čovjeku imenom Hira Ratan Manek, koji živi samo od sunca. Ali bilo je to prije tri godine. Bila mi je to toliko fenomenalna priča da sam je (opet za Vizionar, broj tri je ovoga puta bio posrijedi) detaljno raspisao na bar dvanaest kartica. Pa kad već imamo slične interese, obećajem tu temu u nekom od narednih postova. Ma šta, već u slijedećem...
Oduševljenje Tratinčice Roberta je naprosto zarazno - na trenutak me vratilo u srednjoškolske dane :-) («krešooo!! hvalaaaa na ovomu, spržil sam profesora iz matematike u školi... srednjoj.... i zo gimnazija....bil sam brži na pamet nego on na digitron....».). Ako si se ti zabavljao, onda se i ja zabavljam.
Zmotana piše «A znaš nešto o onom brdu na kojem ne vrijedi gravitacija?Dok se voziš nizbrdo trebaš dati gas,a dok ideš uzbrdo ide lagano...Nekaj sam o tome čitala u 1000 misterija...Pa me zanima...». Odgovor je: pojma nemam. A nisam ni čitao tu knjigu. Ali ako netko zna – nek' javi, baš me zanima.
Ivana piše:»Vizionar se vratio na kiosk, al kak to da ga u mojem kvartu još nema?». Pojma nemam, možda je negdje straga. Nisi ni napisala koji kvart kojeg grada. Ili' potraži na drugom kiosku :-).
Za Malog Zelenog koji hoće koju sličicu na blogu: Majstore, bit će sličica, baš sam nedavno u ladici našao zaostale samoljepive sličice iz osnovne škole, iz serijala pod naslovom «Fudbaleri i timovi», pa čim skeniram...
A ste vidli ovu pjesmicu koju je Trava napis'o?
«Da je kao po matematičkim principima život moguć i lak
K'o što je dva plus dva četiri, znao bi se snaći svak
Već nakon rođenja bila bi svakom formula dana
Sa kojom bi mogao kalkulirati do posljednjeg dana.
Možda sreća da tu matematička pravila ne vrijede
Pa da je ponekad problem-od ponedjeljka do srijede
Izračunati i naći, koliko vremena za lijepi trenutak treba
Nema tu matematike, čekaš dar sa neba!»
Ganula me. Potekla je i suza.
Čestitam i Vodozemcu koji si je fakat dao truda po pitanju veda i sutri.
Nedavno je netko u komentarima iznio oduševljenje vedskom matematikom.
Dijelim ga, još otkad je Australac imenom Jain pred mojim očima u glavi vadio treći korijen iz šesteroznamenkastih brojeva. Bilo je to na konferenciji Nexus u Amsterdamu, ali mogli ste to vidjeti i u emisijama «Na rubu znanosti». Najveći je štos što to svatko može naučiti za svega par minuta.
Zanimljivo je da je to bila jedina tema radi koje su gledatelji masovno zvali, a da nije imala veze sa zdravljem. Jer doista ima nečeg čarobnog u njoj.
Obavijest za one koji su me zvali radi snimki emisije u kojoj je bio prilog o vedskoj matematici: Kako se u svakom broju VIZIONARA detaljno obrađuju razne teme iz emisije – one koje su mi se u televizijskom formatu činile krnje - i vedska matematika je konačno došla na red.
A evo i ovdje ponešto o tom nepogrešivom mentalnom i jednorednom sustavu drevnih vidovnjaka.
Vedska matematika je ime dano drevnom sustavu matematike koji je između 1911. i 1918. Sri Bharati Krsna Tirthaji (1884–1960) ponovno otkrio u Vedama. Prema njegovom istraživanju, sva matematika temelji se na 16 sutri ili formula izraženih riječima. Jednostavnost vedske matematike znači da se računanja mogu obavljati mentalno, što stvara kreativnije, zainteresirane i inteligentne učenike.
Početkom 20. stoljeća, dok je u Europi vladalo veliko zanimanje za sanskrtske tekstove, neki znanstvenici odbacili su određene tekstove pod nazivom Ganita sutre – što znači «matematika» - jer u prijevodu nisu mogli pronaći nikakvu matematiku. Međutim, Bharati Krsna, koji se bavio sanskrtom, matematikom, poviješću i filozofijom, proučio je ove tekstove i nakon dugog i pažljivog istraživanja uspio rekonstruirati matematiku Veda. Prema njegovom istraživanju, sva matematika temelji se na 16 sutri ili formula izraženih riječima. Svoja istraživanja objavio je u knjizi «Vedic Mathematics» objavljenoj 965, pet godina nakon njegove smrti.
Tih 16 sutri, ili jednostavnih sanskrtskih formula izraženih riječima, rješavaju sve poznate matematičke probleme u granama aritmetike, algebre, geometrije i diferencijalnog računa. One su lako razumljive, lako primjenjive i lako pamtljive. Graditelj hrama nije imao olovku ni papir; jednostavno je računao u glavi. Dakle, nalazite se na terenu i trebati popločati pod koji ima 98 jedinica na kvadrat. Kako ćete to izračunati s takvom mentalnom lakoćom? Evo nekih praktičnih primjera.
KVADRIRANJE BROJEVA KOJI SU BLIZU BAZE
Da bismo dobili kvadrat broja 98 (98 x 98, ili 982), moramo prvo utvrditi u kojoj smo bazi. Broj je blizu 100, pa kažemo da je baza 100. Sada moramo izabrati jednu od 16 glavnih sutri kako bismo riješili problem. Ona koju ovdje treba primijeniti zove se «Po nedostatku – koliki je nedostatak, umanji ga za još toliko i dopiši kvadrat od toga.» Zvuči kriptično i besmisleno, pa ipak, brzo rješava problem.
Odgovor ćemo dobiti jednostavno utvrdivši koliko je 100 minus 98. Znajući da je nedostatak 2, samo umanjimo 98 za 2 i dopišemo kvadriranje te dvojke. Kao jednoredan odgovor, to bi izgledalo ovako:
98 na kvadrat = 98 – 2 / 2 x 2
Ili pojednostavljeno: 96 / _4
Skoro imamo naš odgovor. Moramo znati da, budući da je naša baza 100, ona ima dvije nule. Stoga: 98 na kvadrat = 96 / 04
= 9604
Pogledajmo slične primjere:
97 na kvadrat = 97 – 3 / 3 x 3
= 94 / 09
= 9409
96 na kvadrat = 96 – 4 / 4 x 4
= 92 / 16
= 9216
Kada je broj koji se kvadrira veći od baze – u ovom slučaju od 100 – dodajemo višak i kvadriramo višak:
104 x 104 = 104 + 4 / 4 x 4 = 108 / 16 = 10 816
104 x 105 = 104 + 5 / 4 x 5 = 109 / 20 = 10 920
Što ako povećamo naše brojeve do 998 na kvadrat? To je blizu 100, pa kažemo da je baza 1 000 i znamo da moramo imati tri mjesta (za nule ili znamenke) na desnoj strani od (/).
998 na kvadrat = 998 – 2 / 2 x 2
= 996 / _ _ 4
= 996 / 004
= 996 004
Shvativši ovo, možemo računati s milijunima:
9998 na kvadrat = 9998 – 2 / 2 x 2
= 9996 / _ _ _ 4
Dakle: 9996 / 0004 to jest 99 960 004.
KVADRIRANJE BROJEVA KOJI ZAVRŠAVAJU NA 5
Evo još jednog primjera koji ilustrira krajnju jednostavnost vedskog matematičkog sustava. Ako bismo htjeli kvadrirati broj 25, tj. pomnožiti 25 sa 25, konvencionalno bi nam trebala tri reda računanja. Vedska matematika primjeni jednu od 16 sutri i mentalno ga riješi u jednom redu. U ovom slučaju, sutra koju treba upotrijebiti je «Sa jedan više od prethodnog», to jest, od prethodne znamenke.
Primjećujemo da je 25 dvoznamenkasti broj i da je posljednja znamenka 5, ali najviše nas zanima «prethodna znamenka», koja je 2. Mentalno kažemo, «Koliko je jedan više od dva? To je tri.» Riječ «sa» u sutrama zapravo znači «pomnožiti». Prva polovina odgovora na papiru izgleda ovako:
25 na kvadrat = 2 «sa» 3 / ...
= 2 x 3 / ...
Ovome dopišemo posljednju znamenku «5», kvadriranu:
= 2 x 3 / 5 x 5
= 6 / 25
= 625
Slično tome, kvadrat svih drugih brojeva koji završavaju na 5 može se izračunati trenutno:
15 na kvadrat = 1 x 2 / 5 x 5 = 2 / 25 = 225
35 na kvadrat = 3 x 4 / 5 x 5 = 12 / 25 = 1 225
45 na kvadrat = 4 x 5 / 5 x 5 = 20 / 25 = 2 025
95 na kvadrat = 9 x 10 / 5 x 5 = 90 / 25 = 9 025
SUTRA: ZBRAJANJE ZNAMENKI ZA MNOŽENJE S JEDANAEST
«Kompresija znamenki» (ili «Ako je Samuccaya jednaka, onda je nula») je sutra koja vrlo brzo rješava množenje s jedanaest. Ako želimo pomnožiti 25 sa 11, jednostavno zbrojimo dvije znamenke broja 25 i kažemo «2 + 5», što daje 7, i ubacimo tu znamenku između ostale dvije znamenke. Odgovor je tako 275.
Drugi način da se to prikaže je da se dvije znamenke razdvoje i ubaci njihov zbroj znamenki:
25 x 11 = 2 (2 + 5) 5
= 2 7 5
= 275
U ovom primjeru, «1» iz «12» prebacuje se na lijevu stranu
39 x 11 = 3 (3 + 9) 9
= 3 12 9
= = 429
Eto, malo se oteglo, ali možda vas zabave ova drevna znanja.
Dragi-moj-junac se našao pred velikim misterijem- u isto vrijeme sam bio na telki i stavio novi post. Problemu je pristupio detektivski i sa zdravom sumnjom: «Nekaj mi tu smrdi! vidim te na telki oko pol noći i za 20-ak minuta već novi post!? baš sam sad provjerio; emisija završila u 0:10.... za 15 minuta potjerat goste iz studija i kaj već ide uz tj. nakon emisije i još stić natipkat post..... brzo tipkaš! ili imaš tajnicu?» Prisiljen sam otkriti poslovnu tajnu. Odgovor je – nemam tajnicu, nego se emisije snimaju ponedjeljkom navečer oko sedam. Tko bi skupio goste u jedan u noći?
Pozdrav i anonymusu M tj. astronomima koji su se javili po pitanju Damirove snimke s nasipa. Venera je doista česti krivac za viđenja NLO-a. Uostalom, statistike govore da je preko 90 posto prijava NLO-a potpuno objašnjivo. U onih deset posto kriju se autentične priče. Zato je jednom Arthur Clark rekao da mu je puna kapa priča o NLO-ima i da će povjerovati u NLO tek kad ga vidi iz takve blizine da mu može vidjeti brojeve na registarskoj tablici. Pa ako negdje spazite NLO zagrebačke registracije - svakako javite starom Clarkeu na Šri Lanku!
TRANSIENT LUNAR PHENOMENA
Jedna od najneobičnijih ufoloških priča koje sam čuo vraća nas u šezdesete godine 20. stoljeća, kad se kretalo prema Mjesecu. Ona ima upravo onakve odlike kakve najviše volim – fantastična je, a ujedno stvarna.
Neobjašnjiv (ako se krene od pretpostavke da je Mjesec beživotno mjesto, gdje nikoga i ničega nema) misterij nazvan je "Transient Lunar Phenomena" (TLP). Uz riječ “transient” u englesko-hrvatskom rječniku piše: prolazan, kratkotrajan, časovit, brz, prijelazan. Upravo svi ti izrazi zajedno odlično opisuju prirodu fenomena stoljećima viđanih na Mjesecu.
Prije nego skočimo u doba Beatlesa, krenimo još malo dublje u prošlost. U knjizi "Leteći tanjuri - ozbiljno pitanje" američkog novinara i istražitelja Franka Edwardsa (napisane početkom 1960-tih), on nas obavještava da su 1879. astronomi otkrili da je Mjesec išaran svjetlostima, crtama i geometrijskim figurama na mjestima gdje ih ranije nije bilo. Čini se da se nije radilo tek o svemirskim tračevima jer je Britansko astronomsko društvo tražilo od svojih članova da prijave takve anomalije kad ih primijete, u nadi da će znanstvenici u njima otkriti pokušaje da netko s Mjeseca komunicira s nama.
Nakon dvije godine, Društvo je odustalo od svog zahtjeva - zbog prezagušenosti. U dvije godine stiglo je više od dvije tisuće izvještaja o neobičnim pojavama na Mjesecu. Jedini zaključak koji su britanski astronomi i znanstvenici izvukli jest da je Mjesec vrlo čudno mjesto, kojega nisu u stanju objasniti. I daleke 1871. engleski astronom Birt načinio je elaborat svojih promatranja, koji se danas čuva u britanskom Kraljevskom astronomskom društvu. Između ostaloga, Birt je na Mjesecu, u krateru Platon, promatrao tijela pravilnog geometrijskog oblika u pokretu i nerazumljive svjetlosne signale.
Sličan posao, samo puno temeljitiji (u sklopu priprema za slanje ljudi na Mjesec) u srpnju 1968. završila je NASA, izdavši detaljan katalog mjesečevih anomalija s početka naše priče. Evidentiran je kao TR R-277, a nosi naslov “Kronološki katalog izvještaja o događajima na Mjesecu” (Chronological Catalogue of Reported Lunar Events). Danas je u cjelosti dostupan na internetu, a autori su američki znanstvenici Barbara M. Middlehurss (sveučilište Arizona), Jaylee M. Burley (Goddard Space Flight Center), Patrick Moore (planetarij Armagh) te Barbara L. Welther (astrofizička zvjezdarnica Smithsonian).
Katalog obuhvaća promatranja Mjeseca od 26. studenog 1540. do 19. listopada 1967. godine. Po desetljećima i astronomima sortirane su, skupljene, nabrojane i opisane neobične pojave koje su četiri stoljeća zapažane na Mjesecu. Svaka je opisana s nekoliko riječi ili rečenica, za svaku je rečeno koji ju astronom, kada i gdje vidio.
579 primjera obuhvaćenih katalogom sadrže:
pokretne svijetleće objekte tj. brza pokretna svjetla;
geometrijske oblike;
kratere koji nestaju; rovove u boji koji nastaju brzinom od 6 km/h;
nastajanje i nestajanje nekakvih "zidova";
divovske kupole koje mijenjaju boju; snažne svjetlosne bljeskove i “munje”;
svjetleće oblake koji se kreću manjom ili većom brzinom;
nepoznate objekte koji brzo prelijeću preko površine Mjeseca.
Malo sam analizirao tabelu jer me zanimalo gdje je viđeno najviše TLP-a. Tajanstvene svjetlosne pojave osobite su bile učestale na sjevernoj polutki Mjeseca. Ispred brojnih lokacija, uvjerljivo prednjači krater Aristarh, ali je nezaobilazno I područje Mora tišine te kružna kraterolika ravnica Platon promjera stotinjak kilometara. Studija nalik NASA-inoj izrađena je 1970. i u SSSR-u, u Ukrajinskom institutu za istraživanje anomalnih pojava. U njoj je obrađeno oko 150 viđenja pokretnih objekata i svjetala na Mjesečevoj površini.
I tako – konačno znamo adresu na koju možemo slati razglednice u Svemir! (Ako nisu u međuvremenu odselili. :-)
Na mejl mi se prije neki dan javio Damir Horvatovic i poslao zanimljivu snimku. Bacite pogled, pa možda i zaradite ćevape od Damira! :-)
Da bude jasno o čemu se radi, pejstat ću Damirov izvornik:
"Razlog zbog kojeg vam šaljem ovaj mail je snimka koju sam napravio 15.01. 2007 godine na savskom nasipu u Zagrebu a pohranjena je na youtube servisu. Izmedu 18.30h i 19.10h zamjetio sam svijetli objekat koji se izrazito polagano kretao nebom u smjeru zapad-sjever.Na samoj snimci se jasno vidi da najvjerojatnije nije zrakoplov jer se
ne mogu razaznati popratna signalna svijetla."
Naslov filma je : Unknown object over the Croatian capital...Evo još detalja:
"Snimak je nastao profesionalnom kamerom Canon XL2, kazeta je mini-dv Sony. Inače da se razumijemo, nisam ni skeptik ni "vjernik" kada su u pitanju takozvani NLO-i... ali smatram da je i do 80% svih "slučajeva", vrlo lako objasniti.Mene, konkretno zanima-da li se radi o međunarodnoj svemirskoj postaji, Kometu Mcnought? ili nečemu drugom? Sa punom odgovornošcu tvrdim da je snimka autenticna, uostalom, posjedujem originalnu snimku pohranjenu na mom racunalu...
S obzirom da je kamera nova,vršio sam testiranja za noćna snimanja pa snimke i nisu baš nešto..."
Pitao sam Damira može li ovo na moj blog. Evo odgovora:
"Šokre, tko mi odgovori što sam snimio. častim ćevapima... inače sve astronomske zajednice uključujuči Koradeov Višnjan, i dalje nemaju odgovor...svako dobro."
Ima još, jer Damiru vrag ne da mira :-):
"Bok, evo upravo su mi se javili iz Zagrebačke zvjezdarnice mail-om te su mi potvrdili da se nikako ne može raditi o Veneri, međunarodnoj postaji ili umjetnom satelitu... objekat je presvjetao i kretao se prebrzo. Ukoliko netko sa tvoga bloga doista može odgonetnuti što je na snimci... volio bih da mi se javi."
Netko je pitao čitam li komentare. Odgovor je – da, sve. Ali ne mogu na sve odgovoriti pa izaberem one na koje mogu reći nešto pametno ili nešto glupo.
Za Elinu: nije bilo emisije o Andriji Puharichu. Osim što sam čuo za njega, ne znam puno o njemu, a nisam niti čitao tu knjigu. Valjda ću negdje naletjeti na nju, baš mi se čini zanimljivom.
Pozdrav i Sarajki! A i par odgovora. U Visokom nisam bio. Sa Semirom Osmanagićem sam razgovarao par puta i ne mogu reći da sam stekao dojam da «nema dvije čiste». Što se starosti piramida tiče, brojke od pet tisuća godina čini mi se malo :-) - spominju se dvostruko veće brojke, ali to je česta i u određenoj literaturi iscrpno obrađena tema i po pitanju nekoliko drugih starih građevina na svijetu. Raspravu po pitanju uništavanja i neuništavanja rimskih ostataka sam malo pratio po novinama - i napade, a i obranu - ali nije me baš zanimalo. Nisam u tvom komentaru primijetio da si komentirala išta o samim nalazima, orijentiranosti, simetriji is l, pa ne znam što o tome misliš, ali zapravo nije ni bitno. Ja se slažem sa svime.
Povremeno me teoretske rasprave u stilu «ima-nema» podsjećaju na onu priču u kojoj pet mudraca sjedi oko vatre i argumentima raspravlja može li ona opeći ili ne. Normalno, nisu se mogli dogovoriti i rasprava je bila sve burnija, dok nije prošao neki seljak i predložio im da gurnu ruku u vatru i provjere. Tako je i s tim građevinama – ako ih ima, neće nikud pobjeći, s vremenom će se pokazati. Ako ih nema, a ovo što se do sada ukazalo ispod zemlje predstavlja nešto drugo – pa, i to će se pokazati i opet neće biti uzalud. Haug!
Za Andjela koji pita gdje je u svemu ovome Bog. Pa valjda ko Manitu – u svemu po malo. Bar sam tako ja skužio. Ali hvala na blagoslovu!
Marac pita kako dolazimo do tema u emisiji. Odgovor je jednostavan: lako i teško; brzo i sporo; zapravo, to je pitanje koje i sam sebi postavljam. :-). Kloniranje nije bilo, ali negdje i nekad ga imam u planu.
Što se tiče repriza, kak' se čini – neće ih ni biti. Nije do mene.
Nego, sve ono iz pjesme «Filđan viška» o prodaji džamije (događaj koji je Sarajka bolje osvijetlila u svom komentaru) sjetilo me nečeg drugog. Nema puno veze s rubnoznanstenom tematikom, ali je zabavno.
Ne znam jeste li čuli za njih, ali među najuspješnije prevarante svih vremena sigurno spadaju grof Victor Lustig, Austrijanac koji je radio u Francuskom ministarstvu umjetnosti i Amerikanac Daniel Collins. Njih dvojica su uspjeli Eiffelov toranj prodati čak dva put. Prvi put 1925. kad su nekolicini poslovnih ljudi na tajnom sastanku «u povjerenju» saopćili da je toranj u raspadu i da će ga se rušiti, te da ministarstvo u potaji, da ih ne bi javnost osudila, želi prodati otpadni materijal tornja. Izabrali su ponudu jednog trgovca otpadnim materijalom te mu rekli da trebaju i gotovinu za mito. Nakon što im je dao novac, trgovac ih više nikad nije vidio, ali – na što su oni i računali – niti tužio. Pa su se oni vratili u Pariz i ponovili trik. Nova žrtva ih je tužila policiji, ali prevaranti su već pobjegli s novcem. Nikad nisu uhvaćeni.
Njihovim je stopama krenuo i Škot Arthur Ferguson koji je u roku od nekoliko mjeseci prodao tri londonska obilježja američkim turistima – Buckinghamsku palaču za 2000 funti, Big Ben za 1000, a Nelsonov spomenik za 6000 funti. Potom je te 1925. otputovao u Ameriku i u Washingtonu jednom teksaškom farmeru koji se divio Bijeloj kući, predstavljući se kao vladin agent i s opravdanjem da vlada želi smanjiti troškove, iznajmio Bijelu kuću po cijeni od 100 000 dolara godišnje. Uhapšen je prilikom prodaje Kipa slobode za 100 000 dolara jednom Australijancu koji ga je imao namjeru postaviti u Sidneyskoj luci.
Pa eto, petak je prošao, žiri je zasjeo i evo rezultata na mini-nagradnu igru.
Bilo je kraćih i duljih tumačenja onog čudovišta iz tegle od prije par postova. Najduže objašnjenje stiglo je na mejl u vidu priče od nekoliko stranica. Meni osobno najzanimljivijima su se činila dva odgovora koja prilažem. U tom mom mini finalu našli su se HAL (koje je odgovor poslao na mejl, uz još niz zanimljivih stvari i pozdrav dobrodošlice, na čemu mu hvala) i GARGANTUA, i konačno sam se odlučio za HAL-a, koji si je fakat dao truda.
HAL, aj pliz pošalji mi svoju adresu na mejl da ti pošaljem knjige.
A eto i finalista, tj. odgovora na pitanje tajne Monstruma iz tegle!
HAL:
...vezano uzo ono simpatično čudovište u teglici od krastavaca. Malo sam o tome razmišljao i odsurfao po netu ne bih li našao bilo kakvu potvrdu svojoj teoriji.
Našao sam sljedeće: tibiofibula je jedinstvena kost 'potkoljenice' ili 'nadlaktice' koja je poznata u živom svijetu, na primjer kod žabe ili divljeg zeca a i još nekih životinja. Kod nekih je srasla izi tibie i fibule i postala normalna, prirodna. Vjerojatno je to ušlo u genetski kod dotične životinje. Onda sam malo gledao oko gena pa sam našao da i zec (divlji) ima isti broj kromosoma kao i čovjek (iako nisam siguran znači li to što). Onda sam dalje našao da postoji gen koji regulira veličinu mozga. Zaboravio sam kako se zove. Na tom čudovištu mi je previše toga poznatoga. Ne izgleda mi kao nekakav nakaradni, nesimetrični i izvitopereni nusprodukt neuspjele oplodnje. Izgleda kao jedinstveno biće i više kao plod smišljenog eksperimenta nego slučajnost (iako doduše nije baš savršen).
Dakle, meni onako odoka ovo izgleda kao proizvod miješanja gena a ne mutacija. Mislim da se mutacija ne bi odvila na tako širokom spektru kao što su različite kosti, različit oblik glave pa još napunjem mozgom, tipičan položaj ruku, specifičan oblik očiju usta i nosa, raspored spolnih organa (navodno čudovište ima testise iznutra) itd. Zašto mutacija na desetak gena istovremeno? Čovjek bi očekivao samo na jednom ili dva. Ali u genetiku se kužim koliko i salata u mahanje krilima.
Znam da je malo vjerojatno, ali kao da su se ovdje ispreplele dvije potpuno DNK spirale iz različitih izvora tako da to biće ima neke karakteristike koje izgledaju poznate. Kao prvo definitivno ljudska konstrukcija u smislu glave, tijela, ruku i nogu (što možrmo pripisati majci) uz neke modifikacije. Položaj ruku na slici je možda samo privremen ali što ih više gledam to mi izgleda prirodniji za recimo klokana, T-rexa ili prerijskog psa. Specifične jednostruke kosti su također poznata stvar. Nisam pronašao je li to posebno pakirano srce također otprije poznato. Kao da se radi u puzzlama od nekoliko različitih bića.
Posumnjao sam u tu nevjerojatnu stvar oplodnje ženske jajne stanice stranim nehumanim sjemenom. Naravno, oplodnja nije savršeno uspjela, ali kao da je bilo blizu. Ako je žena rodila troje savršene i zdrave djece tim bolje. Kad bi netko htio napraviti eksperiment sigurno bi odabrao ženu koja rađa najbolje, koja je najbolji materijal tj. podlogu. Bojim se da o njoj znamo premalo detalja.... i kako je došlo do tog začeća.
I na kraju, moje misteriozno rješenje nažalost je postalo je jedno veliko razočaranje kad sam pronašao pojam "Robertov sindrom" koji slovi kao već poznata pojava genetske deformacije pri čemu je ovaj 'alien' prvi slučaj koji spada u taj koš.
GARGANTUA:
Pa to je sasvim jasno! Dr. Gottlieb Friderici je očito zaboravio spomenuti u svom izvješću da je nesretna domaćica Johanna bila 9 mjeseci ranije na izletu u Africi, gdje je otišla proučavati kulturu Tuarega i otkriti još neotkriveni kamen iz Rosete. No tijekom jednog izleta, otela ju je skupina vrlo ljutitih i djelomično rezigniranih baobaba. Ta skupina baobaba se domogla, uz pomoć nepoznatih sila, filma "Čudovište iz močvare" s početka devedestih godina 20. stoljeća. U filmu ih se najviše dojmio trenutak u kojem Čudovište daje vrlo ukusne bobice Jako Lijepoj Ženi, te se njoj mijenja percepcije i odjednom joj Čudovište izgleda kao križanac Brada Pitta i Đorđa Balaševića. I onda su oni radili ono što rade samo veliki...
Zbog toga su baobabi dali Johanni isto takve sjemenke te napravili redaljku. Eto, tako je nastalo to nesretno stvorenje koje se već 272 godine lagano namače u formaldehidu i baš mu je super. Postoji mogućnost da moja teorija nije potpuno ispravna i znanstveno korektna, al to nije uopće bitno :)
Ispričavam se što ne mogu svima odgovoriti. Al' evo par pitanja postavljenih par puta. Mala zločesta rockerica se zanima za duhove, a najviše kako prizvati Hendrixa. Brine ju kaj bu bilo ak prizove duha-đankija. Ja ne znam, ali mislim da je za prizivanje najbrži i najlakši način staviti neki njegov CD u player. A vjerojatno i najugodniji. Što se tiče pitanja vezanog uz časopis Vizionar, nakon pauze od pet mjeseci jučer ili danas je izašao šesti broj. A sutra zasjeda žiri kako bi ustanovio kome idu knjige za naj-objašnjenje onog čudovišta.
Imao sam na umu neke druge teme, ali vidim da se već u nekoliko komentara spominjala bosanska piramida. Prvo odgovor onome tko je upitao hoće li o njoj biti kakva emisija. Hoće. Štoviše – bila je, krajem rujna, kao prva emisija u ovoj sezoni. Ali bila je već malo zastarjela, jer je snimana krajem lipnja, kad je Semir Osmanagić bio u Hrvatskoj, a preko ljeta se napredovalo u iskopavanjima. No, mali update napravili smo u nekoliko minuta emisije koja se bavila megalitskom gradnjom (pa i kuglama, kako bosanskim, tako i onima s Kostarike).
A evo i moje priče o bosanskim piramidama.
Kad sam prvi puta čuo za izraz «bosanska piramida» grohotom sam se smijao i pomislio: «Još jedan bosanski fol». U pjesmi «Filđan viška» Zabranjenog pušenja spominje se da je u vrijeme Olimpijskih igara u Sarajevu raja prodala džamiju nekim Amerima, pa sam pomislio da je riječ o još jednoj prezentaciji neuništivog bosanskog smisla za humor. (Inače, takvih prodaja divovskih spomenika naivnim turistima bilo je više od nekoliko tijekom 20. stoljeća, ali to je već druga priča). Ipak, tema me zainteresirala jer sam već i prije nalazio na zanimljiva istraživanja vezana uz piramide i piramidalne oblike. Negdje sam čitao da egiptolozi imaju naziv za sve one koji se zanimaju isključivo za piramide: piramidioti. Bit će da sam ja jedan od njih. (Inače, asocijativno povezivanje piramida s Egiptom ionako nije nužno, pa niti opravdano - piramidalnih struktura ima na svim kontinentima (osim Antartike), a najviše piramida – njih nekoliko stotina –ima u Kini. O kineskim pidamidama možda jednom drugom prilikom – ako ne zaboravim).
Dakle, kad sam se odlučio malo informirati o toj duhovitoj izmišljotini nazvanoj bosanska piramida, prvo sam ustanovio postojanje neospornih činjenica kao što su precizna usmjerenost brda prema stranama svijeta i jednake veličine stranica. To je lako vidljivo na svakoj od onih kako-se-već-zovu-karata koje prikazuju izohipse brda. Prirodne strukture ne stvaraju simetrične oblike. Američka vojska je čak razvila uređaj i program koji na temelju te činjenice otkriva prikrivena neprijateljska uporišta – statistički obrađujući karakteristike terena s velikom sigurnošću (izraženoj u postocima) može odrediti što je prirodna struktura, a što ne.
Bilo je i fotografija uzoraka izvađenih sondažnim bušenjima, ali nisu mi izgledali osobito spektakularni. Bilo su to neke stijene za koje je Semir Osmanagić tvrdio da ukazuju na umjetno podrijetlo. Nije me to baš impresioniralo jer sam potpuni laik i ubrzo sam na temu potpuno zaboravio.
No, već godinu dana kasnije, rezultati iskopavanja postali su puno određeniji. Na svim mjestima iskopavanja ukazale su se jasno vidljve, i laiku prepoznatljive, kamene ploče i kameni blokovi neke građevine, a potom i tuneli i sl. Bilo je očigledno da bi se zaista može raditi o piramidi. Na web-stranicama Fondacije bosanska piramida, neke od tih slika možete pogledati i sami. (Osim na tzv. Piramidi sunca, iskopavanja se rade i na tzv. Piramidi Mjeseca.)
Ideja o postojanju piramida u Bosni čudna je samo naizgled – ako se gleda iz prevladavajuće paradigme premo kojoj su egipatske piramide izgrađene tamo negdje dvije i pol tisuće godina prije nove ere, a prva civilizacija nastala u Sumeru u 4. tisućljeću prije nove ere. No, ispred sebe na polici gledam niz knjiga koje se bave tzv. «alternativnom» arehologijom (u biti je riječ o alternativnoj paradigmi). Neke od najboljih su «Underworld» i «Otisci bogova» (obje od Grahama Hancocka), pa «Maps of Ancient Sea Kings» Charlesa Hapgooda itd. One opskrbljuju podacima koji, primjerice, govore o mogućim starostima nekih južnoameričkih gradova od petnaest i više tisuća godina, te o mnogim novim otkrićima, poput struktura kraj otočića Yonaguni. I sl. Tu je i najnoviji biser koji se još nije našao u knjigama – tzv. «Adamov most» u Indiji. Bit će valjda i o tome riječ u nekim budućim postovima.
Uostalom, ako divovske pramide nejasnog podrijetla i namjene mogu biti razbacane u Kini, zašto ne bi mogle biti u Europi? Koja je bila njihova funkcija, druga je priča. Ali da su zamišljene kao grobnice faraona – to zaboravite. U sliku drevnog svijeta kakvu je, primjerice, u par poteza oslikao Michio Kushi u intervjuu objavljenom i u Vizionaru, bosanske piramide uklapaju se sasvim logično. Činjenica jest da ih neki znanstvenici aprirori odbacuju. Imajte na umu da ti to rade iz fotelja, da na terenu nisu niti bili. To je prije svega rezultat slike koju su dobili obrazovanjem, a ne rezultat objektivne i poštene kritike nalaza iz Visokog, iz područja koje je Semir Osmanagić nazvao Dolinom piramida. Živa šteta, jer nema korisnije stvari od kritike. Kontekst te priče daje i njegova knjiga «Historija prije zvanične historije», vrlo solidna kompilacija mnogih «anomaličnih» nalaza, ideja, interpretacija i podataka iz perspektive tzv «alternativne» arheologije.
Ako se jednoga dana sve pokaže velikom zabludom, svi koji, prezirno i ne informiravši se, razne pojave nazivaju tlapnjama bit će pobjednici. Ali nekako mi to nalikuje pirovoj pobjedi.
Jer, zar ne bi bilo genijalno da u Bosni zaista postoje piramida dva puta veće od Velike piramide u Egiptu?
Evo par odgovora, na ono na kaj sam znao odgovorit:
Za Hendrixovu muzu: U zadnje vrijeme najviše ne slušam ništa. Tišinu. Već mi je navrh glave mjuze i uopće nemam inspiraciju za slušanje. A u rijetkim trenucima kad slušam, onda je to Elvis iz razdoblja od 1968. do 1975.
Pozdrav Konzervativnom koji me trenutno osvojio izjavom da su emisije zanimljive mada on ne vjeruje niti u ama baš niti jednu od iznesenih teorija! (ali kad ne bi bio vjernik, izabrao bi neku od tih teorija). That's attitude!
Da ostanemo još malo kod emisije-Soprana muči što u emisija nedostaje drugačije, znanstvenije stajalište "oko takozvanih čudesnih pojava i fenomena." Nadalje piše: "Postoje mnogi daleko priznatiji znanstvenici koji fenomene poput telekineze, bioenergije ili UFO fenomena smatraju vjerojatnim koliko postoji i Djed Mraz, pa bi bilo zgodno čuti i njihovu stranu priče. U emisiji se također spominju mnoge stvari za koje se zna da su ili prevara ili da se mogu drugačije (znanstveno) objasniti. Istina je da ima znanstvenika (ali su u velikoj manjini) koji vjeruju u paranormalne pojave, ali svatko može zastraniti u gluposti ili psihičkoj bolesti".
Kad je riječ o rubnim, a ne strogo znanstvenim temama, toga o čemu Soprano piše nema iz dva razloga, objektivnog i subjektivnog - nazovimo ih tako. Objektivni je taj što nije dovoljno napamet vjerovati ili ne vjerovati u paranormalne pojave, već je potrebno biti informiran o toj materiji. Ustanovio sad da neki znanstevnici o tome jednostavno ništa ne znaju. Primjerice, jednom sam pitao jednog doktora fizike što misli o Nini Kulagini, slavnoj Ruskinji koja je pomicala predmete telekinetički, testirana je bila na sve moguće načine tisućama puta i iza koje je ostalo 60-tak filmova i snimki njenog pomicanja predmeta. Međutim, on nikad nije čuo za nju. Drugoga sam pitao što misli o tezama o holografskom svemiru koje su potekle od uglednog fizičara Davida Bohma. On za te teze nije čuo, ali je odmahnuo rukom na spomen Bohmovog imena, uz napomenu da je riječ o disidentu.
Tako sam shvatio da je takav pristup često vrlo nekonstruktivan, a nije ugodan niti za pozvanog gosta koji bi se mogao naći u neugodnoj situaciji da mora pričati o nečemu o čemu zapravo ništa ne zna. Što mi se baš nije činilo fer za tog čovjeka.
Subjektivni razlog je taj što mi je bilo žao trošiti minute na nekakve rasprave u kojima će se ljudi prepirati ili čak svađati, kad bi ih mogao iskorisiti da uguram što više informacija. Krenuo sam od toga da bi meni to bilo zanimljivije da sam gledatelj. I tako sam odlučio svaku temu predstavljati iz njenog kuta, tako da netko tko na početku o njoj nije znao ništa, nakon 60 minuta bude dobro informiran o njoj. A što se tiče rasprave i kritike teme - dijalog ovako i onako traje 24 sata na dan sedam dana u tjednu, ne mora ga se nužno ugurati u taj jedan sat.
Činjenica jest da postoje tvrdi podaci od znanstvenika visokog kalibra koji ukazuju da se takvi fenomeni zbivaju. Sjetimo se Hala Putkoffa i remote wievinga, ili dekana Princetona Roberta Jahna koji je na svom faksu organizirao PEAR, laboratorij u kojem je istraživao anomalične pojave, prije svega mikrotelekinezu. Ima takvih primjera još puno, riječ je o desecima imena. Nije to stvar "vjerujem-ne vjerujem" stava. Niti će išta promijeniti vjeruje li netko u to ili ne.
Za Phillipusa: bit će Anunakija i Sitchina i ostalog.
Trava me prosvijetlio, jer mi je umjesto izraza "osjećaj začudnosti" predložio izraz "zatravljenost". Je l to kad se neko napuši trave? Činjenica jest da to pomaže osjećaju začudnosti.
Bilo je par pitanja o prekasnom terminu. Odgovor je: Na to nemam nikakav utjecaj, to neki drugi ljudi smišljaju i odlučuju.
Kaj je to mriještva?
Za Svašta #3: Mislim da će biti riječi o vilama, u sklopu teme o mitološkim bićima. Ovo što je to tvoj djed (i djed tvog prijatelja) pričao o vilama koje su plele grive konjima sjetilo me priče o nekom etnologu s početka 20. stoljeća koji je krenuo negdje u Škotsku istraživati sve one priče o patuljcima i vilama koje su pričali stanovnici zabačenijih krajeva, a koju sam pročitao u knjizi Holografski svemri od Michaela Talbota. I onda je taj tip shvatio da se mora požuriti. Kako se zemlja modernizirala, i kako su do ljudi toga kraja dolazili moderni stavovi da takva stvorenja ne postoje, tako su ih prestali viđati. Možemo reći da su ih umislile praznovjerne glave. Ali možemo reći i nešto drugo - da su takve pojave zaista postojale dok su ljudi vjerovali da postoje, da su ih stvarali svojim vjerovanjem. Stvaralačku moć namjere ili uvjerenja ne treba potcjenjivati.
Gledam Battlestar Galacticu. Baš je gala serija.
Mejl plavokosog gitariste ne mogu dati ovako javno - ne znam kaj bi njegova žena rekla :-)
Za made: konferencije Nexus nažalost više nema, barem ne na sjevernoj polutki. Nexusov urednik Duncan svake je godine organizirao dvije konferencije, jednu na sjevernoj polutki, a jednu na južnoj. No, izgleda da se zamorio - bar za organiziranje konferencije na sjevernoj polutki.
Naučio sam se na čudne priče, a i prihvatio najčudnije odgovore. Svijetli primjer bio mi je Sherlock Holmes (sve knjige Conana Doylea o engleskom deksteru k'o klinac sam pročitao nekoliko puta. Genijalne su to priče, nemojte ih zaobići). Urezalo mi se u pamćenje nešto što je u jednoj od tih priča Holmes rekao pomoćniku Watsonu. Po prilici ovo: «Watsone, kad se nađeš pred zagonetkom i jedno za drugim odbaciš sva objašnjenja za koja se pokazalo da nisu rješenje, ono koje preostane i koje ne možeš ni zbog čega odbaciti - sigurno je točno, koliko god zvučalo nevjerojatno.» Nešto u tom stilu. Valjda se i profesor iz priče koja slijedi držao tog pravila. Doduše, ovo nije prvi put da kod ruskih znanstvenika nailazim na egzotične zaključke.
Ipak, kad natrčim na takve stvari, neizbježno se uvijek zapitam: Tko je tu lud?
Dr. Ernst Rifgatović Muldašev je sveučilišni profesor, direktor Sveruskog centra za očnu i plastičnu kirurgiju, kirurg, savjetnik sveučilišta u Louisvilleu (SAD), inozemni član Američke akademije oftamologa, član Međunarodne akademije znanosti i izumitelj kirurškog biomaterijala «aloplanta» pomoću kojeg je postalo moguće liječiti do tada neizlječive bolesti poput atrofije očnog živca, dijabetičke retinopatije i dr. Taj ruski znanstvenik svjetskog glasa, iza kojega stoji 300 znanstvenih radova, 52 patenta u 6 europskih zemalja i više od 70 novih očnih i plastičnih operacija (svake godine ih izvede 300 do 400), i koji je dobitnik zlatnih medalja na međunardnim izložbama, jednoga se dana zapitao: zašto jedni druge gledamo u oči?
To ga je pitanje prije svega zanimalo zato jer je po struci oftalmolog. Bacio se na istraživanje u sklopu kojega je sa svojim timom izradio i kompjutorski program sposoban za analiziranje geometrijskih parametara oka. Ta se grana oftalmologije naziva oftalmogeometrija.
Muldašev i suradnici na taj su način došli su do mnogih novih saznanja o identifikaciji ličnosti, dijagnostici psihičkih oboljenja i slično, ali najzanimljivijim se pokazalo otkriće «srednjestatističkih očiju». Ispostavilo se da te oči, do kojih su došli su na temelju obrade fotografija svih rasa koje postoje u svijetu, pripadaju tibetanskoj rasi. Potom je dr. Muldašev matematičkim usporedbama očiju drugih rasa sa «srednjestatističkim očima» rekonstruirao putove migracije čovječanstva s Tibeta i zaključio da se njegova rekonstrukcija zapanjujuće slaže s povijesnim činjenicama.
Priča je postala još zanimljivija kad je saznao da su na svakom hramu na Tibetu i Nepalu nacrtane neke ogromne neobične oči, pa je i njih podvrgnuo matematičkoj oftalmogeometrijskoj obradi. Na temelju dobivenih rezultata konstruirao je oblik bića kojemu su pripadala, koji je bio vrlo neobičan. Ispalo je da biće nema nosne kosti, već da umjesto nosa ima spiralnu zavojnicu, da ima neobično ispupčenje na gornjim kapcima očiju i pjegu u obliku kapljice u sredini iznad očiju.
Muldašev se, u potrazi za odgovorom na pitanje tko je ta osoba, bacio na proučavanje istočnjačke literature. Ubrzo se s nacrtanim «portretom» svog neobičnog čovjeka uputio u Indiju, Nepal i Tibet, ne očekujući da će njime na lame i svamije proizvesti toliko jak utisak, niti da će oni početi uzvikivati : «To je on!» Neki od tih ljudi objasnili su mu da je «On» ustvari Božji sin, ali mu puno toga nisu htjeli odati.
Na svojem putu dr. Muldašev je, od hrpe različitih svjedočanstava koja je skupio od lama, gurua i svamija, kao i književnih i religioznih izvora, došao do fantastične spoznaje da na Zemlji postoji sustav očuvanja života u vidu ljudi raznih civilizacija. Oni se nalaze duboko pod zemljom, konzervirani pomoću «samadija». Muldašev je to nazvao Genofondom čovječanstva, te, kako piše, čak uspio pronaći jednu takvu pećinu i skupiti svjedočanstva od tzv. Posebnih ljudi koji tamo odlaze svakoga mjeseca.
Genofond čovečanstva trebao bi biti praroditelj čovječanstva u slučaju globalne katastofe ili samouništenja postojeće civilizacije, a stvorila ga je neka prethodna, vrlo razvijena civilizacija. Dr. Muldašev svoja je istraživanja, putovanja i fantastična otkrića - koja bi se lakoćom proljetnog lahora i s podsmijehom bez po muke moglo odbaciti kao ridikulozne, samo kad ne bi stizale od znanstvenika takvog kalibra i glasa - opisao u knjizi «Od koga smo postali».
I sad mi recite: Tko je tu lud?
PS. Par odgovora na neka pitanja u komentarima: Emisija o vodi sa svim spomenutim točkama već je bila prije tri godine. O shizofreniji ne znam ništa. O telepatiji će biti riječi. Knjige se mogu kupiti na raznim mjestima: «Telepatiju i telekinezu» sam vidio u knjižarama, a može se i nazvat Sysprint, a za sf-zbirku «Zvjezdani riffovi» najbolje se obratiti Darku Macanu. Potražite ga na netu, ima ga dosta, ima bar tri bloga. Ako zapne, mogu i ja dati broj. Ova cura s rendgenskim vidom – dobra tema. Bit će i o njoj riječi. Što se tiče neidentificiranog bivšeg back-vokala (ex-virus) – da, većina emisija postoji spržena na dvd-ima, ali to je taaaako nepraktično jer je svaka emisiija na jednom dvd-u, a znaš i sama koliko traje prženje sto dvd-a.
Prvo, pozdrav Krmeljavoj jer je to prvi komentar na koji me je palo oko.
Vesni na pitanje kaj je s psima, mačaka, kravama i izvanzemaljskoj DNK. Kajjaznam, bit će da je svatko od njih došao sa svoje planete na veliki tulum na Zemlji. To mi zvuči OK!
Za Sadistica i još neke koji su spominjali striming (čak i da je negdje bio postavljen): Prvi put čujem da se Na rubu znanosti mogla gledat preko striminga. Da li će bit? Uopće ne znam tko bi to i kad postavio, s obzirom da bi jedino Hrvatska televizija imala na to pravo. No, što se tiče upita o kompilaciji, na netu ima stanovita količina dilera koji prodaju dvd-s desetak emisija na svako, postoji i neka bosanska stranica vezana uz NLO-e koja čak sadrži podrobni opisi svake pojedine emisije (ili bar većine njih) - da se ne kupuje mačka u vreći. Ispod čak imaju narudžbenicu koja izgledao kao prava :-)
Za mene neriješeni misterij ostaje tko je taj "nacrtani", moj frend iz kokotica-dana? Al' osjećam miris rockabillya u zraku, to mi se sviđa :-)
za 1Njofru i njegovu teoriju o čovjeku kao računalu iz kojeg se može ili ne može ući na kozmički internet ovisno o tome imaš li šifru ili nemaš: Pa tako sam i ja to sebi nekako zamislio. Jedino kaj ja nemam šifru :(
U U U je sve skužio i razotkrio sve moje tajne. Svaka čast, majstore! Jedino kaj oni dečki iz Siska nisu zaslužili baš toliko prostora kol'ko veli U U U jer su samo ponovili već puno puta napravljen pokus s lifterom. Mnoge free energy eksperimente (pa i taj) ima na svojoj stranici Naudin ili Baudin, ubij'te me sad, ne znam točno.
E, pa da, tak' sam se zeznuo s imenom i s ovom Narnijom, a znam i zakaj. Cura od Mandraka (onog lika iz stripa) se zove Narda. Bit' će toga još.:-)
A vienna chick mora doć u emisiju sa svojom pričom :-)
Jankiša i Gargantua vode u borbi za knjige, tu nema dvojbe.
Netko je izrazio sumnju u kvalitetu knjiga. Ma, odlične su to knjige, nagrađivani romani, ali prije nekog vremena me puknuo zaključak kako je debilno da pročitam neku knjigu i onda je narednih nekoliko desetljeća držim na polici. Dobro ako je to neka knjiga s nekim podacima, ali roman sto posto neću čitati još jednom. Onda sam ih probao prodavati antikvarijatima, ali više sam potrošio na benzin i parkiranje nego što sam utržio. I onda sam ih odlučio poklanjati. To radim već neko vrijeme, al' ovo je prvi put da to radim preko interneta. Zapravo mi je žao onih kojima poklanjam jer će sad te iste knjige zauzimati mjesto na njihov polici. Al' nek šalju dalje ak 'oće.! Negdje sam čitao o nekoj sličnoj akciji prije koju godinu u Velikoj Britaniji. Princip je bio da se knjiga ostavi bilo gdje na javnom mjestu da je netko uzme, na klupi , na stanici i sl. Naravno, pretpostavka je bila da svi tako rade, pa da knjige besplatno kruže i da ljudi nailaze na romane koji im inače ne bi pali na pamet. Ne znam kaj je s tim poslije bilo.
Već 272 godine u malom muzeju u Waldenburgu, gradiću u njemačkoj regiji Saksoniji, sačuvano u formaldehidu u čaši visokoj 40 centimetara, nalazi se zastrašujuće biće. Zovu ga «pile-čovjek». Hm, već čujem zvuk trljanja ruku svih onih koji zagovaraju ideju o ciljanim genetskim manipulacijama od strane izvanzemaljaca. A evo kako je to bilo.
Davne 1735. godine je 28-godišnja domaćica Johanna Sophia Schmied iz Tauchea, sela pokraj Leipziga, zatrudnjela četvrti put. Prva tri puta je rodila zdravu mušku djecu. Četvrti put na redu je bilo «čudovište». Dr. Gottlieb Friderici iz Leipziga, koji je bio nazočan porodu, sačuvao je stvorenje u formaldehidu da bi budućim kolegama dao mogućnost da riješe misterij čudnog bića. Friderici je napravio i obdukciju o kojoj je napisao izvještaj na latinskom na 32 stranice, s medicinskom povijesti majke i pedantnim izvještajem njegova ispitivanja.
Tako znamo i detalje, poput toga da je u vrijeme poroda Johanna Sophia Schmied bila udana za «grbavca». Bila je «niska i zdepasta i imala je kolerično-melankolični karakter» i već je rodila tri potpuno zdrava dječaka. Tijek njene četvrte trudnoće bio je prilično neobičan: prema dr. Fridericiju, fetus nije trbuhu dao primjerenu veličinu. Porod je trajao sedam sati. Kad je vidio što se rađa, doktor je smjesta unajmio crtača na vlastiti trošak. Nakon kratkog pregleda izvana, doktor je odlučio da neće čekati već se bacio na obdukciju stvorenja.
Tijek obdukcije precizno je opisao u tekstu pod naslovom «Unutrašnja anatomija nesretnog čudovišta». Ustanovio je velika odstupanja od «normalne ljudske anatomije». Prevelika glava nije bila hidrocefalična jer je ta tumoru nalik izraslina bila upotpunosti popunjena moždanom materijom. Anomalije je pronašao i u plućima i srcu. Srce nije imalo srčanu vrećicu (osrčje ili perikardij) već se nalazilo unutar «neobično tanke membrane». Osim unutrašnjih organa , i struktura kostiju se po mnogim karakteristikama bitno razlikovala od ljudskih kostiju. Niti ruke (kod ljudi - kosti ulna i radiusa) niti noge (kod ljudi – kosti fibula i tibia) nisu se sastojale od dvije kosti te nije bilo kosti koja pokriva koljena.
Neobičnog stvora i danas možete pogledati «uživo» u muzeju u Waldenburgu u Njemačkoj. Ili, ako imate dobre oči, na ovih par sličica.
Otvaram natječaj za naj(-lucidnije, -dosjetljivije, -duhovitije, -ozbiljnije) objašnjenje porijekla ovog bića. Žiri ima jednog člana (pogodite tko je to) koji će, po kriterijima koje će stvarati u hodu, do petka odlučiti koji mu se odgovor najviše sviđa te ga objaviti na blogu. Pisati možete na komentare ili na mejl, svejedno je. U sklopu svoje akcije rješavanja davno pročitanih knjiga, pobjedniku šaljem dvije sf-knjige s moje police (Gene Wolfe: Noćna strana dugog sunca i Jezero dugog sunca).
Prije nekoliko postova (stvarno se ne sjećam u kojem, bilo ih je do sad puna dva) spominjao sam riječ magija.
A prije nekoliko dana (kada je to bilo - zaista se ne sjećam, dana je u mom životu bilo nešto više nego postova) gledao sam Disneyev film Kronike iz Nardije. Jedan od glavnih pozitivaca, lav koji je filozof i ratnik u isto vrijeme, objašnjavajući zašto se neke stvari moraju dogoditi baš tako kako se događaju, pa čak i kad izgledaju tužne, tumači kako Nardijom vlada Duboka Magija koja ima svoja pravila.
Sad naglo prelazim na Kronike iz Turopolja. Tamo smo jučer snimali moje najave za emisiju o smrti te Darkovu izjavu o novom području istraživanja smrti objedinjenom u knjizi pod naslovom «Pozdravi s neba». Riječ je o tome da su autori skupili 3300 svjedočanstava ljudi koji su tugovali za svojim najbližima - sve do trenutka dok im se oni nisu na neki način javili s porukom da je sve u redu i da ne moraju više brinuti niti tugovati. Ukupno je pet načina na koja su se umrli javljali ljudima – točno koliko ima i osjetila. Naime, neki su ih na trenutak vidjeli, drugi su čuli glas, treći su osjetili dodir ili miris i trenutno osjetili prisustvo i njihovu poruku i slično.
Kad smo se kombijem vraćali prema telki (bilo nas je dosta, režiser, asistentica, ENG ekipa - tonac, snimatelj, rasvjetljivač), malo se listala knjiga, pa je snimatelj ispričao kako često sanja događaje koji će se dogoditi – uglavnom nije riječ o događajima od velike važnosti. Primjerice, jedan dan sanjao je ogromnog zelenog skakavca. Slijedećeg dana, dok se vraćao s Trešnjevačkog placa i ulazio u auto, na nogu mu je sletio ogromni zeleni skakavac. Ili – sanja svog prijatelja koji vozi neki specifični, neobični bicikl. Narednoga dana, prelazeći pješački prelaz, s druge strane spazi točno takav bicikl koji vozi čovjek vrlo nalik njegovom prijatelju. To mu se događa neprekidno i često. Što se tiče skakavca, upitao sam ga je li mu neki član obitelji možda nedavno preminuo, jer sam čitao, a u dva slučaja i čuo, da su se mrtvi živućima javljali u vidu neke životinje koja bi zalutala u kuću ili bi je negdje spazili ili sanjali, a ljudi su na neki način znali da je riječ o odeđenoj preminuloj bliskoj osobi (u oba slučaja radilo se o majci; u jednom slučaju se i televizor sam od sebe neprekidno palio u njenoj sobi, a u drugom slučaju namještaj je stalno krckao i sl). I zaista, rekao je da mu je prije godinu i pol dana umro stari i da ga stalno sanja. Darko ga je upitao kako sve te prekognicijske snove tumači, a on je odgovorio da ih ne tumači nikako. Jednostavno mu se stalno događaju i on zna: Ah, to je to, evo ga opet.
Potom se na priču nadovezao rasvjetljivač, koji je ispričao kako mu se, još za vrijeme Jugoslavije, dogodilo da je sanjao pet brojeva lota. Kad se probudio brzo ih je zapisao, ali mu je već izblijedio peti broj – nije se mogao sjetiti je li bio 12, ili 22 ili nešto slično. No, odigrao je preostala četiri broja - i sva četiri su izvučena. Na sve to nadovezao se tonski snimatelj ispričavši svoje slučajeve bogatih i detaljnih snova nekih događaja koji mu se potom slijedećega dana dogode. Opisao ih je kao deja vu, a sličnu je priču ispričala i asistentica.
Ja im se, na žalost, nisam mogao pridružiti s pričom jer se ne sjećam da sam nešto slično doživio. Ali zato me Darko značajno pogledao ukazavši na to kako samo u jednom kombiju, u maloj grupi nasumično skupljenih ljudi, postoje deseci priča o kakvima on i ja čitamo u knjigama poput Holografskog svemira. Koncept holografskog svemira daje najbolji opis stvarnosti kojega sam ikada pročitao, spajajući fiziku, znanost o mozgu i sve tzv. «paranormalne» fenomene. Zapravo, sve što su dečki pričali očekivane su odlike holografskog svemira, u kojem su prostor i vrijeme samo slike koju stvaraju naši mozgovi, koji su i sami hologram i uronjeni u hologram. Izvan kaveza uma ne postoji podjela na prošlost, sadašnjost ni budućnost, koliko god nam to može zvučati apsurdno ili mistično.
Ali svijet, po svemu sudeći, i jest mističan po prirodi. Ili kao što je lav iz Nardije jednostavno rekao – njime vladaju pravila Duboke Magije. Ona su tu, čak i ako ih mi ne prepoznajemo.
Znam, znam, opisani događaji temelje se samo na tome hoćemo li si međusobno vjerovati kad pričamo bapske priče. Ti događaji nisu ponovljivi, provjerljivi, izmjerljivi niti dokazivi. Kao takvi, nemaju nikakav značaj za znanost.
Ali s druge strane, niti znanost nema nikakav značaj za naš život.
Ideja da su nas napravili izvanzemljani uopće nije nova. Tu je ideju proslavio Däniken, mada je niti on nije izmislio. Koliko sam uspio ustanoviti, jedna od izvornih tvoraca te ideje je ruski etnolog i matematičar, akademik Matest Agrest, koji je još 1959. predložio da su neke građevine na Zemlji nastale kao rezultat kontakta s izvanzemaljskom civilizacijom. I nekoliko drugih ruskih akademika predložilo je sličnu tezu, kao i francuski arheolog Henri Lhote. Nisam baš oduševljeni fan Dänikenovih knjiga, jer je čovjek doista sve i svašta grabio lopatom i istovarivao na svoje stranice, bez velike kritičnosti. Uostalom, velika kritičnost i ne pomaže puno ako pričamo o prekošezdeset knjiga, koliko ih na koricama nosi njegovo ime (vjerujem da su tu i ghost-writeri imali posla).
Ipak, ne mogu se ne sjetiti tog švicarskog hotelijera kad naiđem na naslov poput ovog: Znanstvenici otkrili izvanzemaljske gene u ljudskoj DNK.
Ukratko, grupa istraživača s Projekta ljudskog genoma, koju vodi profesor Sam Chang, iznijela je uvjerenje da je 97 posto ljudskog genoma (to su takozvane nekodirajuće sekvence ili «junk-DNK») ništa manje nego genetički kod izvanzemaljskih oblika života. To jest, da je većina ljudskog genoma izvanzemaljskog podrijetla.
Nakon sveobuhvatne analize uz pomoć drugih znanstvenika, kompjutorskih programera, matematičara i dr. profesor Chang se morao zapitati nije li junk- DNK napravio neki «izvanzemaljski programer». Strani dijelovi unutar ljudske DNK, prema Changu, «imaju vlastite vene, arterije i svoj vlastiti imunološki sustav koji odlučno pruža otpor svima našim lijekovima protiv raka.»
Još ću malo citirati Changa, jer mi se sviđa kako čovjek razmišlja :-):
«Naša hipoteza jest da je viši izvanzemaljski oblik života bio uključen u stvaranje novog života i njegovo sađenje na razne planete. Zemlja je samo jedan od njih. Možda su nas, nakon programiranja, naši stvoritelji uzgojili na sličan način kao što mi uzgajamo bakterije u petrijevim zdjelicama. Ne možemo znati njihove motive – je li to bio znanstveni eksperiment ili način da se novi planeti pripreme za kolonizaciju ili pak njihov dugoročni posao sijanja života svemirom.»
Ima još od istog profesora: »Ako razmislimo o tome u našim ljudskim pojmovima, očigledni 'izvanzemaljski programeri' su vjerojatno radili na 'jednom velikom kodu' koji se sastojao od nekoliko projekata, a ti su projekti stvorili različite oblike života na različitim planetima. Također su isprobavali različita rješenja.»
Bilo je to djelomično i metoda pokušaja i promašaja
Profesor Chang nagađa da su se «izvanzemaljski programeri» u velikoj žurbi morali koncentrirati na «projekt Zemlja» pa su zbog pritisaka rokova drastično morali srezati 'veliki kod' te tako dostavili temeljni program namijenjen Zemlji. On i njegovi kolege ukazuju kako je očito da su pukotine «izvanzemaljskog programiranja u sekvenciranju DNK, do kojih je došlo zbog pretpostavljene žurbe da se stvori ljudski život na Zemlji, uvele u ljudsku vrstu nelogični rast mase stanica koje znamo kao rak.»
Profesor Chang dalje ukazuje da je «ono što vidimo u našoj DNK program koji se sastoji od dvije verzije, velikog koda i temeljnog koda.» Mr. Chang tvrdi da je «prva činjenica, da čitav 'program' sigurno nije napisan na Zemlji, sad povrđena. Druga činjenica jest da geni sami po sebi nisu dovoljni da objasne evoluciju; mora biti još nešto više 'u igri'.»
Hm, jesam li ja to dobro shvatio da je rak proizvod izvanzemaljske brzopletosti?
Ostatak si pročitajte ovdje:
http://www.agoracosmopolitan.com/home/Frontpage/2007/01/08/01288.html
Ima još «štofa» za priču o izvanzemaljskim genima i ljudskom genomu, al' to drugi put.
Evo prvih rečenica na ovom blogu posvećenom, uglavnom, čudnovatoj materiji za koju se na prvi pogled čini da se nalazi između znanosti i praznovjerja. Ali samo na prvi pogled! Već na drugi pogled ispred marljivog gledača ukazuje se čudesan svijet prepun.... – pa, izrecimo tu riječ – čarolije.
Evo kako to obično ide kod mene. Uzorak je uvijek isti. Čujem, smislim, netko mi ispriča ili se popiknem na neku potencijalnu temu koju isprva zovem «fenomenom». No, čim malo zagrebem ispod površine, ispred mene iskoče desetljeća nečijeg rada, stotine podataka, brojne detaljno pisane knjige, ugledni znanstvenici s uglednih institucija. Čudnovata tema odjednom postane skoro opipljiva stvarnost, bez obzira je li riječ o izvanzemaljskoj prisutnosti na Zemlji, sposobnosti uma da utječe na materiju ili čak putovanju kroz vrijeme.
No, sve su to još uvijek «fenomeni», «misteriji», «tajne» ili kako-se-već-zovu u raznim magazinima. Sve do trenutka kad se čovjek zapita: Kakva je uopće priroda svijeta u kojem su neke od tih pojava stvarne? Eh, kakva je. Čarobna, naravno!
Kužite kaj mislim?
Naravno, mala pomoć mašte dobro dođe. Amerikanci imaju za to izraz (uglavnom vezan za «sf»): sense of wonder. U slobodnom prijevodu – osjećaj začudnosti.
Također, pomaže i spoznaja da stvari postoje ili ne postoje neovisno o tome smatrate li vi da postoje ili ne. Ako su poticajne ili zabavne – pa i to je nešto, zar ne?
A ako su još i istinite....phuu, gdje nam je kraj!
RSS
| Komentari da/ne?
Već 272 godine u malom muzeju u Waldenburgu, gradiću u njemačkoj regiji Saksoniji, sačuvano u formaldehidu u čaši visokoj 40 centimetara, nalazi se zastrašujuće biće. Zovu ga «pile-čovjek». Hm, već čujem zvuk trljanja ruku svih onih koji zagovaraju ideju o ciljanim genetskim manipulacijama od strane izvanzemaljaca. A evo kako je to bilo.
