VIZIONAR - magazin na rubu znanosti.
Za one koje zanimaju pouzdane informacije o fenomenu NLO-a, free energyju i održivom razvoju. U svijetu čuda nema ih potrebe izmišljati. Stoga je VIZIONAR neprekidno u potrazi za znanstvenim potvrdama naizgled nepostojećih pojava, holističkim pogledom na svijet i tragovima davno zaboravljenih civilizacija.
Na svim kioscima (ili na broj 01/6683630) Raniji brojevi
Moram priznat', knedla mi je zastala u grlu kad sam vidio punih jedanaest kartica (oko 20 000 znakova) aforizama. Mislio sam da će biti tek deset do dvadeset aforizama ukupno, možda. A žiri ima samo jednog člana! Koji još uz to želi biti pravedan ocjenjivač. Sad to postaje skoro nemogući zadatak.
Ali neka. Iskopat ću još neke stripove za drugu i treću nagradu. Zapravo, upravo jesam: Druga nagrada je strip „2112“ Johna Byrnea, (one-shot, Dark Horse comics, 64 stranice u boji), a treća nagrada je strip u dvije sveščice “Tongue Lash“, isto Darko Horse Comics. A sad, neka igre počnu. Nešto ću brisati, o nečemu razmišljati, a nekuda konačno i stići, ne?
Ali prije svega kratki odgovor za CURU KOJA ZNA ŠTO HOĆE, koja je napisala da me baš „ ne kuži u vezi s pčelicom majom...al ok........ ne može si pomoć jer ipak je plavuša“: Pa i nije bila neka velika fora, radi se samo o tome da su melodije Elvisove pjesme iz prošlog posta (Snowbird) i Pčelice Maje skoro iste ili bar vrlo slične. That's all!
A sad: Evo koji s me aforizmi zabavili ili podsjetili na neku važnu, ali zaboravljenu životnu činjenicu. Nemoguće mi je izabrati najbolja tri od navedenih, pa ću morati izabrati neka tri – ona koja najviše odgovaraju mom, subjektivnom, gledanju na svijet i koja su najbliža onim spoznajama koje su mene bile na određeni način prosvjetljujući. Rješenje te zagonetke nalazi se na kraju posta.
"All generalizations are false, including this one."
Mark Twain (survivoronline)
"Što ce reći povijest?
Povijest će, gospodo, lagati kao obično."
Bernard Shaw (Zolos)
"The total intelligence on the planet is a constant; the population is growing."
(xy)
Ne brinite se oko toga što ljudi misle, oni to rijetko rade.
Umjetna inteligencija se ne može suprotstaviti prirodnoj gluposti.
Iskustvo je predivna stvar. Omogućava vam da prepoznate grešku kad ju ponovite. (Death of a Planet)
"Televiziju smatram vrlo poučnom. Čim ju netko upali ja odem u drugu sobu pročitati knjigu"- Groucho Marx (apprentice 26.08.2007. 09:40)
Amy Lee, Evanescence: “If people make fun of you, it probably means you're doing something right.” (vn37)
Whenever man comes up with a better mousetrap, nature immediately comes up with a better mouse.
[James Carswell] (Corell)
Veliki umovi raspravljaju o idejama. Srednji umovi raspravljaju o događajima. Sitni umovi raspravljaju o ljudima.
Eleanor Rooselvelt
Tvoje povjerenje u ljude i sumnja u njih usko su povezani s tvojim samopouzdanjem i s tvojom sumnjom u sebe.
Khalil Gibran
Nekada sam bio ljudsko biće... a onda sam dobio modem.
Unknown
Ponekad nije dovoljno dati sve od sebe, ponekad se mora učiniti ono što se od nas traži.
Unknown
(Sabriel)
Ratovanje za mir je isto što i tucanje za nevinost. (bosanski mudrosni grafit) (vadimastok)
"Pamćenje je vještina, a zaboravljanje je umjetnost."
(Baš ništa pametno)
Doing nothing is very hard to do... you never know when you're finished.
Age is an issue of mind over matter. If you don't mind, it doesn't matter. (Pargeo 26.08.2007. 23:02)
"Praviti kapital od vlastitih talenata nije najvažnija stvar u životu. Mnogo je važnije znati izvući korist iz gubitaka. Za to je potrebna inteligencija, pa je to upravo ono po čemu se pametan čovjek razlikuje od budale." (William Bolitho)
"Ljudsko srce ima nezgodnu naviku da sudbinom naziva samo ono što ga satire." (A.Camus)
"Točnost oduzima vrijeme." (Oscar Wilde)
"Priznati da smo bili u zabludi, samo je priznanje da smo danas pametniji nego jučer." (Johann K. Lavater)
"Čitava muka je u tome što su glupi uvijek tako sigurni, a pametni tako sumnjičavi." ( Bertran Rusell)
(Adam)
Problem suvremenog svijeta je u tome što su mudri ljudi puni sumnji, dok su fanatici savršeno uvjereni u ono što rade. (S ruba pameti)
"Svaki radni dan skraćuje život za osam sati!" (tamburix)
''Da li nas tu drže da čuvaju svijet od nas, ili nas tu drže da čuvaju nas od svijeta?''
(Brad Pitt u jednom filmu u kojemu bjeze iz ludnice il tako nest, ne sjecam se previse...) (Adam)
"Većina ljudi cijeli svoj život provede u jednom snu, neki se u tom snu bave i naukom, a neki čak pišu i knjige."
Gurdžijev (Enolog)
Just when I figured out the meaning of life, they changed it
GEORGE CARLIN (baš kad sam zapamtio svoj)
"Logic is an organized way of going wrong with confidence" (Robert Heinlein) (Dvosobna lampa)
God knows I’ve done enough crap in my life to grow a few flowers. (Dustin Hoffman)
Svatko želi dug život,ali nitko ne bi htio biti star. /Jonathan Swift/
Volim čovječanstvo. ljudi su ti koje ne mogu podnijeti.
Charlie Brown (hortovina)
Sumnjati u sve općeprihvaćeno čini se kao manji rizik od prihvaćanja istog. (ja)
I konačno – evo moje top-liste:
1. "LOGIC IS AN ORGANIZED WAY OF GOING WRONG WITH CONFIDENCE" (ROBERT HEINLEIN) (DVOSOBNA LAMPA)
2. SUMNJATI U SVE OPĆEPRIHVAĆENO ČINI SE KAO MANJI RIZIK OD PRIHVAĆANJA ISTOG. (JA)
3. "ŠTO CE RECI POVIJEST?
POVIJEST CE, GOSPODO, LAGATI KAO OBICNO."
BERNARD SHAW (ZOLOS)
Čestitam Dvosobnoj lampi, Ja-u i Zolosu! Javite mi na mejl vaše adrese da vam pošaljem stripove.
Opet je vrijeme za nagradnu igru.
Kako znam da je vrijeme? Jednostavno znam! Osjećam na koži.
Puno više se pisalo o jajima i mobitelima u komentarima (zapravo, dobro je ne pretjerivati niti u jednom niti u drugom), nego o aforizmima, ali ja ću ipak još malo nastaviti s aforizmima iz Ickeove knjige.
E, da, kad smo kod Ickea, mala digresija: Vidim da je JUPI u komentaru napisao: „Kaže David Icke, da je čitava naša; ljudska povjest, vođena kozmičkom i krvavom zavjerom reptilske vrste, a da bi tu svoju najnoviju knjigu naslovio " BESKRAJNA LJUBAV JE JEDINA ISTINA, SVE JE OSTALO OPSJENA", skačući tako sam sebi u usta da drskije nemože!!! Jel, se on sad možda uplašio, da je takvom potpuno paranoičnom knjigom "NAJVEĆA TAJNA" ipak možda nanio mnogim ljudima nepopravljivu štetu u njihovim glavama, pa im on sad nudi melem BESKRAJNE LJUBAVI !“
Kako sam ovih dana sticajem čudnih sinkroniciteta preplavljen Davidom Ickom, kroz razna predavanja na dvd-u, slučajne razgovore i, naravno, fenomenalnu knjigu „Beskrajna ljubav je jedina istina“, osjećam potrebu reći Jupiju – mada je to u krajnjoj liniji zaista nevažno - da nije dobro skužio o čemu se radi te da me njegov komentar navodi na ozbiljnu sumnju da nije pročitao knjige koje komentira. Icke doista ne sebi ne skače usta niti je nedosljednost osobina koju mu se može prišiti. Usprkos čudovatoj, ali dobro potkrijepljenoj priči, Ickeova ideja nikad nije bila širenje paranoje. Baš suprotno. Strah je najgore što si možete napraviti. Kao što Icke sam kaže, do onoga o čemu piše „nije došao sjedeći u zamračenoj sobi i pušeći travu, većina su to priznate znanstvene činjenice“. Ali o tome može jednom drugom prilikom.
Uostalom, treba imati na umu da:
čak niti pomoću tehnologije ne možemo opažati barem 95 posto mase svemira poznate kao tamna materija i energije,
da se 95 do 97 posto DNK zove „junk“ DNK, zato jer se ne zna čemu služi,
da samo mozak prima 400 miijardi jedinica informacije svake sekunde, ali smo svjesni samo njih dvije tisuće,
da 95 posto aktivnosti mozga nije povezano s budnim stanjem ili „fizičkom stvarnošću“,
da elektromagnetski spektar tvori svega 0,005 posto procijenjene mase svemira, a ljudsko oko može vidjeti samo majušni dio tih elektromagnetskih frekvencija, tzv. „vidljivu svjetlost“.
Drugim riječima, nemamo pojma ni o čemu. Ove brojke govore da zaista nema mjesta za aroganciju. Jedino vrijedi ostati otvoren (pa makar se koji puta našli i na krivom putu), sve drugo je pušiona. Koliko je samo stvari u proteklih nekoliko stotina godina bilo „sigurno“ pa im se danas grohotom smijemo?
Kad tome svemu dodamo i činjenicu da ono što vidimo zapravo ne vidimo direktno nego vidimo samo sliku koju mozak konstruira dekorirajući impulse koje dobiva od očiju, onda ispada da zapravo ne znamo niti kako stvari oko nas zaista izgledaju. Isto vrijedi za sva osjetila. Pozdrav iz matrixa!
(JUPI je pomalo ljut, ali si je dao truda pa prije igre još jedan mali odgovor na njegov drugi komentar u kojem ga pak muči što nisam komentirao „viđenje onog momka iz Knina, a koje isto su imali i britanski civilni piloti negdi iznad/okolo UK otoka.“ Pa, to je uglavnom zato jer viđenja NLO-a ima toliko da nema smisla zamarati se sa svakim pojedinim. Previše vremena i snage bi zahtijevalo da se za svaki pojedini slučaj uopće ustanovi je li zaista riječ o NLO-u ili postoji neko prozaično objašnjenje. A kad se raščisti žito od kukolja – kaj onda? Opet ništa. Tako je, kako je. To da NLO-i lete oko nas zaista nije neka nova vijest, a niti to da se viđaju nad Hrvatskom.)
A sad na igru;
Zadatak jest napisati aforizam, rečenicu kojom je netko rekao nešto duhovito, istinito, provokativno i mudro o svijetu, nešto što nas natjera da na trenutak zastanemo i pogledamo stvari iz drugog kuta. Ili bar ponešto od toga. Najbolji aforizam prema ocjeni jednočlanog žirija dobiva nagradu vrijednu truda:
KOMPLETAN STRIP „GHOST IN THE SHELL 2“ od strip-majstora MASAMUNEA SHIROWA
(izdavač: Dark Horse Comics, strip se sastoji od čak jedanaest predivno oslikanih sveščica u boji, s pričom smještenom u fantastičnu kiber-budućnost ).
Da bih vas inspirirao evo još nekoliko aforizama Oscara Wildea koje sam prepisao iz Ickeove knjige (osim prva dva koje znam otprije):
Obrazovanje je ono što vam ostane kad zaboravite sve što ste učili u školi.
Albert Einstein
Većina je u krivu.
Michio Kushi
Uvijek kad se ljudi slažu sa mnom imam dojam da sam zacijelo u krivu.
U prilici kao što je ova reći svoje mišljenje postaje više od moralne dužnosti. To postaje zadovoljstvo.
Neslaganje s tri četrtine britanske javnosti jedan je od najvažnijih preduvjeta mentalnog zdravlja.
Predstava je bila vrlo uspješna, ali je publika bila katastrofalna.
Uvijek praštajte svojim neprijateljima – ništa ih ne može toliko izživcirati.
Oscar Wilde
Go, go, go!
Za sam kraj – prepoznajte u ovoj pjesmi Pčelicu Maju. : - )
PITANJA, ODGOVORI, SPIKA, TRAMPA I ZRNCA TUĐE MUDROSTI
22.08.2007., srijeda
Ne znam volite li aforizme ili kako se već zovu one kratke mudrosti izrečene u jednoj do dvije rečenice. Ja da. Genijalno mi je to kako neki ljudi imaju sposobnost izreći ogromne istine slikovito i u par riječi.
Evo ih nekoliko koji su me prije neki dan pogodili. Učinili su to dovoljno jako da sam ih silno poželio podijeliti ih nekim. Odlučio da ćete to biti vi. Izvor su im prve stranica nove, vrlo nadahnute knjige Davida Ickea („Beskrajna ljubav je jedina istina, sve ostalo je opsjena“). Da ne duljim, evo ih:
Biti u većini nije vrijedno vremena inteligentnog čovjeka: Po definiciji, takvih ljudi već ima dovoljno.
G.H.Hardy
Svaki glupan može stvari činiti većima, složenijima i nasilnijima. Potrebna je trunka genijalnosti – i puno hrabrosti – za kretanje u suprotnom smjeru.
Albert Einstein
Svako ljudsko biće je disident u onim trenucima svoga života kada se na trenutak odvoji od krda i počne razmišljati samostalno.
Archibald Macleish
Svaki čovjek misli da su granice njegova vidokruga granice svijeta.
Arthur Schopenhauer
Sve je istine lako razumjeti nakon što su otkrivene; bit je u tome da ih se otkrije.
Galileo
Većina ljudi je netko drugi. Njihova mišljenja su tuđa mišljenja, njihovi su životi mimikrija, njihove strasti citati.
Oscar Wilde
Pogledajte nas. Sve je izvrnuto, sve je naopako. Liječnici uništavaju zdravlje, pravnici uništavaju pravdu, sveučilišta uništavaju znanje, vlade uništavaju slobodu, glavni mediji uništavaju informacije, a religije uništavaju duhovnost.
Michael Ellner
Nijedna pahulja u lavini nikad se nije osjećala odgovornom.
Voltaire.
Fora, kaj ne?
Nakon ovih bisera, slijedi i nekoliko odgovora na neke komentare.
Prvo za DAMIRA-ST koji je napisao da ima cijelu Elvisovu diskografiju: Brate, pa aj i meni sprži sve te gigabajte. Hoćeš? Preko mejla se možemo dogovorit za detalje
Onda za SEX.PORNO.KINKY koji je pomalo iziritiran raznim polovnim pričama o NLO-ima, ali je „vidio 3 puta nešto, a za jedno ima i 3 svjedoka i 4 izvještaja o tom događaju koja su predana dežurnom zapovjedniku strateških objekata.....“. Pa aj pošalji mi to na mejl, pa da puknem na blog.
S.P.K. također zaključuje da sam „zaposlen u zadnje vrijeme pa se to malo osjeti na postovima...“, što je točno, jedino što sam zaposlen lijenošću. I rekao mi je da „slobodno mogu prokomentirati nizove nebuloza koje je istipkao ovdje da vidi je li toliko u krivu...“.
Pa da probam...
Ne mogu govoriti jesi li u krivu ili u pravu, ali mogu reći svoje malo mišljenje. A to je da se po pitanju NLO-a čovjek fakat lako može iživcirati, pogotovo ako se osloni na internet. No, postoje prave priče koje na pravi način govore o tom fenomenu – čileanska CEEFA, izvještaj COMETA, projekt Disclosure, španjolske, talijanske i francuske arhive koje su otvorene, nekolicina dobrih knjiga i par dokumentaraca kao što su „The Gretaest Story Ever Denied“ ili „Out of Blue“. Naravno, ti dokumenti zahtijevaju od čovjeka malo više truda, da se informira dovoljno da može sam odvajati žito od kukolja. To je ono kako se temi NLO-a pristupa u Vizionaru, na kojeg ću doći i malo kasnije, u nekom komentaru.
Po pitanju zavjera – nakon sramotne i čak neskrivene igre oko rušenja blizanaca jednostavno je sve moguće. No, većina teorija urote su polovne, djelomične, nedovršene, naivne. Ako želiše pravu stvar – u isto vrijeme infomativnu, prosvijetljujuću, žestoku i fantastičnu, a opet s okusom stvarnosti i koja te može naljutiti, ali i nasmijati – skini se s neta i pročitaj koju Ickeovu knjigu. Sve bu sjelo na mjesto
VADIMASTOK me pitala postoje li još oni trokuti na Pagu. Nisam bio al' vjerujem da nisu pobjegli. U biti, riječ je o jednom trokutu, a niti on nije trokut nego zapravo neki nepravilni blago romboidni četverokut. I toliko ga se spominje, ali ja do sad nisam uspio naći niti jedan jedini iole suvisli podatak. A nije da si nisam dao truda, recimo kroz knjige Josipa Portade „Tajna paškog trokuta“ ili onog drugog autora, kojem se ne mogu sjetiti imena, a koji je napisao cijeli serijal:“Paški Venture star 1“, i tako sve do tri ili četiri. Volim o stvarima i ljudima pričati lijepo, ali lagati vam ne mogu – nemojte gubiti vrijeme s tim knjigama, jer su uglavnom miš-maš nekakvih pričica i proizvoljnih ideja bez ikakvog utemeljenja u stvarnosti. Blaža riječ bila bi – neuvjerljive konstrukcije. Teža: izmišljotine. Vjerujem da bi se cijela priča, sa svim podacima o paškom trokutu, mogla svesti na jednu do dvije rečenice. Ipak, dobrobiti koje je imidžu Paga donijelo spominjanje tajne paškog trokuta nemjerljive su. Zato: Let it be!
BARRACUDA je moj kandidat za autora najboljeg komentara u zadnjih petnaestak dana. Evo ga: „Grrrrrrrrrr sve bi bilo ok,blog je odlican i sve to,ali zasto svaki jebeni -put nest o jebenom Elvisu.....jebo te on...mrtav je hvala bogu.....grrrrrrrrrrrrr........ak si faca komentiraj ovo.“
Odgovor stane u par riječi: Jebi ga, care!
U biti, riječ je o plemenitoj namjeri - kad si nečime oduševljen, želiš to podijeliti s drugima, ne?
NJASA predlaže temu za emisiju ili blog: Vortex sciense, Sedona energy vortexes, phenomenom oh the vortex pogledaj i stranicu: House of mystery at the Oregon vortex. Ja ništa ne znam o tome, ajde ti napiši nešto, može?
MIHA je “naletio simo” jer “uporno traži KONTAKT sa novinama VISIONAR čije reklame vidi i na ovome blogu“. On „čita svašta u tim novinama ali raspizdilo ga je ono sa mobitelima i kuhanju jaja... To sranje od dezinformacije se već godinama povlači po internetu i nikako da se polupismeni novinari prestanu upecavati na tu patku.“ I osim toga, „nije li sramotno da Visionar nema nikakav kontakt ili pak usrani forum kojeg može napraviti i klinac od 10 godina.“
Miha, dobra vijest! Na pravoj si adresi! Doduše, krivo si je nazvao, časopis se zove „VIZIONAR“, a ne VISIONAR. Kontakt Vizionara je na istom mjestu kao i u svim novinama – u impresumu; mejl, telefoni, sve je tamo. Ne samo to – ova sličica Vizionara s lijeve strane ustvari je link na izdavača. Klikni i provjeri. „Usrani“ forum nemamo jer što će nam? Samo bi nam oduzimao usrano vrijeme, usrali bi se od usranog posla, a usrana korist nikakva. Što se tiče polupismenog novinara koji se „upecao na patku i stavio to u časopis“ – to sam ja! (jer uređujem te novine) Daj me sad prosvijetli – to se, znači, nikad nije dogodilo? Zapravo, sasvim moguće, već sam u tim novinama „Pravda“, čije stranice povremeno posjećujem i otkud stiže ova vijest, vidio svakakve čudne i sumnjive (neistinite) priče. Možda je i ova jedna od njih. Ispričavam ti se ako si se zbog mene iživcirao! Ali ipak – drži mobitel što rjeđe na uhu, sa ili bez kuhanog jaja.
Za ostale čitatelje ovog posta, da se ne bi zamorili tvojom i mojom intimom, a da ne znaju o čemu se radi, prilažem vijest o kojoj je riječ:
KAKO SKUHATI JAJE UZ POMOC MOBITELA?
Novinari Vladimir Lagovski i Andrej Moišenko iz dnevnog lista Komsomolskaja Pravda u Moskvi napravili su 'neznanstveni' eksperiment koji je privukao i pažnju znanstvene javnosti.
Željeli su pokazati na primjeru koliko su mobiteli štetni, pa su ih iskoristili za kuhanje jaja. Nema nikakve magije u kuhanju s mobilnim telefonima. Naime, tajna je u radio valovima koji zrače iz njih. Novinari su nazvali sa svojih mobitela jedan drugoga, a potom ih postavili sučelice i izmedu njih stavili jaje. Upalili su i radio pokraj njih kako bi imitirali zvuk razgovora, odnosno kako bi za vrijeme eksperimenta stalno ostali na vezi.
Nakon prvih 15 minuta nije se dogodilo ništa spektakularno, jaje se pocelo grijati. Nakon 25 minuta jaje postaje vrlo toplo. Nakon 40 minuta postalo je vruće. Nakon 65 minuta jaje je bilo kuhano!
Valovi što ih emitiraju mobilni telefoni utječu na dio moždanog korteksa najbliži aparatu prislonjenom uz uho, no još nije sasvim jasno je li taj učinak štetan za čovjeka. Nekoliko istraživačkih studija je dokazivalo potencijalne zdravstvene rizike od dugotrajne izloženosti zračenju iz mobilnih telefona. Ipak, danas postoji vrlo malo takvih studija, a one koje se najčešće pojavljuju naručile su telekomunikacijske korporacije i uglavnom dokazuju da zračenje mobitela nema negativnih utjecaja na mozak i zdravlje.
Zabavno je pisati, zabavno je čitati, ma sve je to zabavno, ali za mene su najzanimljivija ljudska iskustva ispričana iz prve ruke. Zadnjih sam ih godina čuo nekoliko vrlo zanimljivih, od osoba koje sam procijenio pouzdanima. Takve priče za mene stvaraju most između raznih stvarnosti. Jer koliko god su knjige vjerodostojni prenositelji informacija, sve je to nekako kao teoretski, ipak samo slova na papiru iz druge, treće ili četvrte ruke, koja uz to najčešće opisuju događaje u tamo nekoj dalekoj zemlji. Sasvim je druga stvar kad slova stižu iz prve ruke - poput ovih koja slijede.
Riječ je o lijepom mejlu koji me pomalo ispunio čežnjom - zašto se meni tako nešto ne događa? I ja bih htio vidjeti nevidljivi dio svijeta. Ali šipak. A onda si mislim, ma nema veze, važno da je tu. Možda će priča sličan efekt imati I na nekoga od vas. Mariju, doduše, osobno ne poznajem, ali uz njenu dozvolu dobivenu preko mejla prenosim njeno pisamce u cjelosti.
Uživajte, k’o što sam ja!
“Živim u Rijeci, 24 su mi godine, zovem se Marija.
Čitajući vaš članak “Nevidljive stvarnosti oko nas” odlučila sam vam ukratko napisati što se meni trenutno događa. Doživjela sam dva spontana iskustva astralne projekcije (od nekoliko minuta), tijekom kojih sam promatrala svoje tijelo kako spava i kretala se unutar svoje kuće, ali ne hodajući nego lebdeći. Oba iskustva trajalo su kratko i pobudila mnoga pitanja u meni. Nakon toga počelo me
zanimati to područje. U međuvremenu počela sam sa nekim meditacijama (prema savjetima pronađenim na internetu) i prije otprilike mjesec dana dogodilo mi se nešto vrlo neobično.
Počela sam vidjeti nešto, ja bih to nazvala energijom, koja se nalazi svuda oko nas i kao da se isparava iz cvijeća i stabala (iznad krošnji je ljubičaste boje). Iz ljudskih tijela izlazi prozirna, gušća energija. Shvatila sam da je dovoljno da samo par sekundi umirim pogled i
počinjem to vidjeti. Nalazi se apsolutno svuda. Nema mjesta gdje nema energije! Kreće se prostorijama u svim smjerovima, kao i vani u prirodi. Isto tako, oko svog tijela, ako se zagledam počinjem vidjeti plave obrise koje prate rub tijela, na ogledalu oko glave znam vidjeti zelenkasto-plavu i malo žutog oko glave a iznad mamine glave neki sam dan vidjela prozirne obrise i na trenutak - prozirnu kuglu iznad
glave.
Eto toliko o nevidljivom oko nas, koje sada vidim!
Evo, dakle, jednog odlomka iz knjige Polje, koju je napisala Lynne McTaggart, i koju vam toplo preporučam. Jesam, razmišljao sam da sam napišem tekst o tom čovjeku, i to već dosta dugo, ali ga se ne može bolje napisati. Bar ja ne mogu. Ne treba rasipati energiju: kad se mnogo ruku složi, tad se snaga sto put množi, ne? Odlomak sam pokušao malo skratiti, ali s polovičnim uspjehom. To znači – malo sam ga skratio. Po mojoj procjeni, za 15 posto. I dalje je poduži. Mene ne bi smetalo, neće valjda niti vas.
Ali!... kao što sam rekao u prošlom postu, na njegovu kraju čeka vas nagrada - možda za nekog i kazna, ko zna, ukusi su različiti.
Pa da krenemo....
Francuski znanstvenik Jacques Benveniste je sve do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća stupao predvidivim putom uglednog znanstvenika. Benveniste je kao doktor medicine radio u pariškom bolničkom sustavu nakon čega se specijalizirao za mehanizme alergija i upala. Bio je imenovan ravnateljem istraživanja u Francuskom narodnom institutu za zdravlje i medicinska istraživanja (INSERM) te se proslavio otkrićem trombocitnog aktivacijskog faktora (PAF), važnog činitelja u alergijama kao što je astma.
Sa pedeset godina Benveniste je bio na najboljem putu do međunarodnog priznanja u znanstvenoj zajednici. Kružile su glasine o mogućnosti da postane jedan od malobrojnih francuskih biologa koji će biti nominiran za Nobelovu nagradu. Njegove su znanstvene rasprave među znanstvenicima s INSERM-a bile od najčešće citiranih, primio je čak i srebrnu medalju od CNRS-a (Centre National de la Recherche Scientifique), jednu od najprestižnijih francuskih znanstvenih nagrada.
I tada, 1984. godine, njegovu svijetlu i sigurnu budućnost slučajno je ugrozilo nešto za što se kasnije ispostavilo da je mala pogreška u izračunu. U Benvenistovom laboratoriju u INSERM-u proučavali su degranulaciju bazofila: reakciju posebnih bijelih krvnih tjelešaca na alergene. Jednoga dana je Elisabeth Davenas, jedna od njegovih najboljih laboratorijskih tehničara, došla k njemu i izvijestila ga da je vidjela i zabilježila reakciju u bijelim krvnim tjelešcima premda je u otopini bilo premalo molekula alergena. Do toga je došlo zbog jednostavne pogreške u izračunu. Davenasova je, naime, mislila da početna otopina ima veću koncentraciju nego što ju je stvarno imala. Kada ju je razrijedila na, kako je bila mislila, uobičajenu koncentraciju, otopinu je nehotice toliko razrijedila da je u njoj ostalo vrlo malo od prvotnog broja antigenskih molekula. Nakon provjeravanja podataka Jacques se razljutio i gotovo ju potjerao iz svojeg ureda budući da su, kako je rekao, njezini rezultati nemogući jer u otopini nema molekula.
»Eksperimentirali ste s vodom.» - rekao joj je. «Vratite se i ponovite pokus!»
ISTI REZULTATI
Tek kada je nekoliko puta ponovila eksperiment s jednakom otopinom i svaki puta dobila isti rezultat, Jacques je shvatio da je Elisabeth, koja je inače bila vrlo pedantan radnik, možda naletjela na nešto što vrijedi istražiti. Nekoliko tjedana poslije toga Elisabeth se vraćala u njegov ured s istim neobjašnjivim podacima o snažnim biološkim učincima u otopini koja je bila toliko razrijeđena da nije mogla imati dovoljno antigena koji bi prouzročili takve učinke. Jacques je s više ili manje nategnutim objašnjenima pokušao te rezultate uklopiti u neku priznatu biološku teoriju. Možda pojavu uzrokuje neko drugo protutijelo koje reagira kasnije; ili možda reakcija ne neki drugi, neotkriveni antigen, razmišljao je. Nakon što je pregledao rezultate, jedan od docenata u njegovom laboratoriju, liječnik koji je bio i homeopat, slučajno je spomenuo da ti eksperimenti jako podsjećaju na načelo homeopatije. U tom medicinskom sustavu otopine aktivne tvari razrijede se do te mjere da od prvotne tvari ne ostane gotovo ništa, ostane tek njezino «sjećanje». Jacques u to vrijeme uopće nije znao što je homeopatija, što govori o tome koliko klasičan liječnik je bio. Zamolio je Elisabeth da otopinu razrijedi još više, tako da u njoj više ne bude ni traga prvotne aktivne tvari.
U tim novim istraživanjima Devanasova je stalno dobivala konzistentne rezultate; čak i kada je otopinu toliko razrijedila da je postala obična voda, i dalje je djelovala kao da su aktivni sastojci još uvijek unutar nje.
Kao specijalist za alergije Jacques je u svojim istraživanjima upotrebljavao standardni alergijski test kojim je u čovjekovim stanicama moguće prouzročiti tipičnu alergijsku reakciju. Izolirao je bazofile, vrstu bijelih krvnih tjelešaca koji na svojoj površini imaju protutijela tipa imunoglobin E (IgE). Te stanice uzrokuju hipersen-zitivne odzive kod ljudi koji pate od alergija.
Jacques je izabrao IgE stanice budući da se one zbog otpuštanja histamina iz svojih međustaničnih granula lako odazivaju na aler-gene kao što su pelud i grinje, a i na određena anti-IgE protutijela. Ako na takvu vrstu stanice nešto utječe, mala je vjerojatnost da ćete to previdjeti. Prednost IgE stanica je i u tome što je njihovu mogućnost bojanja mogao testirati uz pomoć testa kojeg je sam razvio i patentirao u INSERN-u. Bazofili, kao i većina stanica, imaju želatinozni izgled te ih je zbog toga, da bi ih se kod proučavanja u laboratoriju uopće moglo vidjeti, potrebno obojiti. Međutim, postojanost standardnih boja kao što je toluidinsko modrilo promjenljiva je, što ovisi o brojnim faktorima, počevši od zdravlja domaćina pa do utjecaja drugih stanica na prvotnu stanicu. Izlaganje IgE stanica anti-IgE protutijelima mijenja sposobnost apsorbiranja boja IgE stanica. Anti-IgE protutijela su pravi biološki «razrjeđivač» jer su toliko djelotvorne u neutraliziranju bojanja da u njihovoj prisutnosti bazofili opet postaju nevidljivi.
ANTI-IgE TIJELA
I konačno, Benveniste je izabrao anti-IgE protutijela i iz razloga što su te molekule posebno velike. Ako želite ustanoviti ima li voda isti učinak i nakon što ste iz nje filtrirali sve anti-IgE molekule, zbog njihove veličine nema šanse da ćete previdjeti neku molekulu koja je slučajno preostala.
U istraživanjima između 1985. i 1989. godine, čije rezultate je Elisabeth Davenas neumorno bilježila u laboratorijske bilježnice, Benvenistova je skupina stvarala visoko razrijeđene anti-IgE tako da su jednu desetinu prijašnje otopine lijevali u sljedeću epruvetu i to nadopunili s devet dijelova standardnog otapala. Svaku otopinu su potom snažno protresali kao što to homeopati rade sa svojim pripravcima. Koristili su, dakle, otopine kod kojih su jedan dio pomiješali s devet dijelova otapala, te su ih na taj način i dalje razrjeđivali sve dok nisu dobili jedan dio otopine naspram devedeset i devet dijelova otapala, ili čak jedan dio otopine naspram devetsto devedeset i devet dijelova otapala.
Svaku novu snažno razrijeđenu otopinu dodali su bazofilima koje su potom prebrojali uz pomoć mikroskopa. Na veliko iznenađenje svih prisutnih, otkrili su do 66 postotni učinak smanjenja apsorpcije boje, čak i kod otopina koje su jako razrijedili. U daljnjim eksperimentima u kojima su se otopine serijski stostruko razrjeđivale sve do razmjera u kojem više praktički nije mogla ostati nijedna molekula IgE, a bazofili su još uvijek reagirali i ostajali bez boje.
Najneočekivanija stvar tek se trebala pojaviti. Premda je potencija anti-IgE molekula bila najviša pri koncentracijama jedan naprama tisuću (razrjeđenje treće decimale) i sa svakim se daljnjim razrjeđivanjem polako smanjivala, što je i bilo za očekivati, smjer pokusa se pri devetom razrjeđenju potpuno obrnuo. Na toj točki je djelovanje snažno razrijeđenih IgE počelo rasti i raslo je sa svakim novim razrjeđenjem. Kao što su homeopati oduvijek tvrdili - što je otopina slabija, to je njezin učinak snažniji.
PONAVLJANI EKSPERIMENTI
Benveniste se povezao s pet različitih laboratorija u četiri države (Francuskoj, Izraelu, Italiji i Kanadi) od kojih su svi ponovili njegove rezultate. Potom je 1988. godine trinaest znanstvenika u vrlo prestižnom časopisu Nature zajednički objavilo rezultate svoje četverogodišnje suradnje. Dokazali su da otopina s antitijelima koju uzastopno razrjeđujemo sve dok u njoj nema više ni jedne molekule antitijela, bez obzira na to i dalje prouzrokuje reakciju imunih stanica. Autori su zaključili da u nekim otopinama više nije bila prisutna nijedna početna molekula i da: Za vrijeme razrjeđivanja/protresanja očito dolazi do prijenosa određenih informacija. Voda možda djeluje kao šablona za molekulu, na primjer, uz pomoć beskonačne mreže vodikovih veza ili preko električnih i magnetskih polja... Priroda te pojave još nije posve razjašnjena.
Za medije, koji su željno prigrabili objavljeni članak, Benveniste je otkrio «pamćenje vode» i njegova istraživanja su razglasili kao znanstvenu potvrdu homeopatije. Sam Benveniste je znao da reperkusije njegovih pronalazaka sežu mnogo dalje od bilo koje teorije alternativne medicine.
Ako je voda sposobna utisnuti u pamćenje i pohraniti informacije molekula, to će imati dalekosežan utjecaj na način komuiciranja molekula u tijelu, jer molekule u ljudskim stanicama su, naravno, okružene vodom. U živoj stanici na svaku proteinsku molekulu dolazi deset tisuća molekula vode.
I u časopisu Nature nesumnjivo su razumjeli možebitne posljedice tog otkrića za prihvaćene biokemijske zakone. Urednik John Maddox pristao je na objavu članka, no pri tome je napravio korak bez presedana - na kraju članka postavio je urednički dodatak:
„Urednička ograda
Čitatelji ovog članka možda dijele skepsu brojnih stručnjaka koji su tijekom posljednjih nekoliko mjeseci komentirali nekoliko njegovih verzija. Bit predstavljene rasprave je da vodena otopina s protutijelima očuva svoju sposobnost pobuđivanja biološke reakcije čak i kada ju razrijedimo do mjere da postoji samo zanemariva mogućnost da je u uzorcima ostala i jedna jedina molekula. Za takvu aktivnost nema nikakve fizikalne osnove. Profesor Benveniste ljubazno se složio da Nature pozove neovisne istraživače i da s njima ponovi svoje eksperimente. Izvještaj o tom istraživanju objavit ćemo uskoro.“
Maddox je, uz to, u vlastitom uvodniku pozvao čitatelje da potraže propuste u Benvenistovom istraživanju. Benveniste je bio ponosan čovjek kojega nije bilo strah lupiti šakom o stol i suprotstaviti se establišmentu. Ne samo da ga nije bilo strah članak objaviti u jednom od najkonzervativnijih časopisa u cjelokupnoj znanstvenoj zajednici nego je i, nakon što su posumnjali u njegovu vjerodostojnost, žustro prihvatio izazov i pristao na njihovu želju da u svom laboratoriju ponovi rezultate.
MADDOXOVI JUNACI
Četiri dana nakon objave Maddox je osobno došao sa «znanstvenim sljeparskim vodom», kako se Benveniste poslije izrazio, u kojemu su osim Maddoxa još bili Walter Stewart, poznati razotkrivač šarlatana, te James Randi, profesionalni magičar kojega su obično pozivali pri raskrinkavanju znanstvenih radova koji su se ustvari temeljili na nekoj vrsti prijevare. Benveniste se pitao jesu li magičar, novinar i prokazivač šarlatana najbolja moguća ekipa za procjenjivanje suptilnih promjena u biološkom eksperimentiranju.
Elisabeth Davenas pod njihovim je budnim pogledom obavila četiri pokusa, jednoga slijepog, od kojih su, prema Benvenistovim riječima, svi bili uspješni. Unatoč tome, Maddox i njegova ekipa opovrgavali su rezultate, te su odlučili promijeniti eksperimentalni protokol, skratiti postupke kodiranja, i čak su jednom melodramatskom gestom kod zalijepili za strop. Stewart je inzistirao na tome da neke pokuse izvede sam te je, iako je Benveniste ustvrdio da je nestručan za takvu vrstu pokusa, promijenio način njegove izvedbe.
Sa svojim novim protokolom i u nabijenom ozračju, budući da su očito željeli dokazati da INSERM-ova ekipa nešto skriva, obavili su još tri pokusa koja nisu uspjela. Sada je Maddoxova ekipa dobila željene rezultate te su se žurno pokupili, a prije toga je Maddox još zatražio kopije od tisuću i pet stotina Benvenistovih spisa.
Nedugo nakon njihovog petodnevnog posjeta u Nature-u je objavljen izvještaj pod naslovom «Eksperimenti s krajnje razrijeđenim otopinama raskrinkani». U članku je pisalo da se u Benvenistovom laboratoriju nije poštovao primjeren znanstveni protokol. Maddox je izrazio sumnju u potvrdne rezultate iz drugih laboratorija. Izrazio je iznenađenje što istraživanja nisu uvijek bila uspješna, a budući je to standard u biološkim istraživanjima - to je bio jedan od razloga zbog čega je Benveniste objavio rezultate tek nakon što je obavio više od 300 pokusa.
NAPADI NA BENVENISTEA
Maddox je u svojoj procjeni također propustio istaknuti da je test s bojama vrlo osjetljiv, te da i najmanja promjena u eksperimentalnim uvjetima može pokvariti eksperiment, tako da ni visoke koncentracije anti-IgE ne izazivaju nikakav učinak na uzorku davateljeve krvi. Izrazili su osupnutost činjenicom da dvojicu Benvenistovih suautora plaća proizvođač homeopatskih pripravaka.
Benveniste je uzvratio udarac strastvenim odgovorom i pozivom na znanstvenu nepristranost:“Salemski lov na vještice i progoni ala McCarthy pokopat će znanost. Znanost uspijeva samo u slobodi ... Tko želi dokazati suprotne rezultate to može učiniti isključivo tako da ponovi pokuse. Može biti da smo svi u dobroj vjeri u krivu. To nije nikakav zločin nego uobičajena pojava u znanosti.“
Rezultati objavljeni u časopisu Nature imali su razoran učinak na Benvenistov ugled i položaj u INSERM-u. Znanstveno vijeće INSERM-a počelo je cenzurirati njegov rad, i svi su gotovo jednoglasno izjavljivali da bi trebao provesti dodatne pokuse «prije zauzimanja stajališta da su svi znanstvenici tijekom dva stoljeća propustili uočiti neku pojavu.» U INSERM-u se nisu osvrtali na Benvenistove prigovore o kvaliteti istraživanja članova časopisa Nature, i naposljetku su ga spriječili da nastavi sa svojim radom. Kružile su glasine o mentalnoj neuravnoteženosti i prijevari. Nature i druge publikacije obasula su protestna pisma u kojima su njegov rad nazivali «dubiozna znanost», «okrutna obmana» i «pseudo-znanost».
Benvenistu je pruženo nekoliko prilika da na dostojan način napusti svoj rad i nikakav profesionalni razlog da s njime nastavi. Međutim, Benveniste je u INSERM-u već dospio do vrha i nije imao nikakve želje postati direktor. Nikada nije bio karijerist i sve što je želio bilo je nastaviti sa svojim istraživanjima. Tada je znao i da više nema izbora - duh je već izašao iz boce. Skupio je znanstvenu građu koja je porušila sva njegova uvjerenja i sve naučeno o međustaničnom sporazumijevanju; više nije bilo puta natrag.
TVRDOGLAVI ISTRAŽIVAČ
No, pred njim su bila najprivlačnija istraživanja koje si je mogao zamisliti i 'najeksplozivniji' mogući rezultati. To je bilo, kao što je sam volio reći, kao da je samoj prirodi zavirio pod suknju. Benveniste je napustio INSERM i potražio potporu privatnih izvora kao što je, na primjer, poduzeće DigiBio gdje su mu omogućili da zajedno s Didierom Guillonnetom, nadarenim inženjerom iz pariške École Centrale koji mu se pridružio 1997. godine, nastavi svoj rad. Poslije fijaska s Natureom prebacili su se na «digitalnu biologiju» - otkriće koje nije bilo posljedica trenutnog nadahnuća nego rezultat osam godina dugog brižljivog, logičnog eksperimentiranja.
Istraživanja o sjećanju vode navela su Benvenista da istraži način sporazumijevanja molekula unutar žive stanice. U svim životnim aspektima molekule se moraju jedna s drugom sporazumijevati. Kada se uznemirimo, nadbubrežne žlijezde izlučuju dodatne količine što određenim receptorima mora reći da ubrzaju rad srca. Prema važećoj teoriji «kvantitativnog odnosa između strukture i aktivnosti«, dvije strukturno odgovarajuće molekule međusobno izmjenjuju određene (kemijske) informacije, do čega dolazi kada se molekule sudare jedna s drugom. To je vrlo slično ključu koji pronalazi svoju ključanicu te se zato ta teorija često naziva «model ključa i ključanice«. Biolozi se još uvijek drže mehanicističkih Descartesovih postavki po kojima se reakcija može odvijati jedino putem dodira, neke vrste impulzivne sile. Iako priznaju silu teže, odbacuju sve druge predodžbe o djelovanju na daljinu.
Ako su te pojave samo proizvod slučajnosti, tada je statistička mogućnost da se dogode u svemiru čovjekove stanice vrlo malena. U prosječnoj stanici koja sadrži jednu proteinsku molekulu na deset tisuća molekula vode, molekule se sudaraju kao teniske loptice koje plutaju u bazenu. Središnji problem važeće teorije je da se previše oslanja na slučajnost, a zahtijeva i previše vremena. Ne može zadovoljavajuće objasniti brze biološke procese kao što su ljutnja, radost, tuga ili strah.
FREKVENCIJSKI POTPISI
Međutim, pretpostavimo li da svaka molekula posjeduje vlastiti frekvencijski potpis, tada se njezin receptor, odnosno molekula s odgovarajućim spektrom obilježja može podesiti na tu frekvenciju, kao što se radio podesi na određenu frekvenciju postaje koja pri tome može biti vrlo udaljena, i kao što jedna glazbena vilica uzrokuje da druge glazbene vilice titraju na istoj frekvenciji. Kada te dvije molekule rezoniraju na istoj valnoj duljini, počinju rezonirati sa sljedećom molekulom u biokemijskoj reakciji i tako stvaraju, Benvenistovim riječima, «kaskadu» elektromagnetskih impulsa koji putuju brzinom svjetlosti. Za razliku od teorije slučajnih sudara, ovaj model bolje objašnjava pokretanje praktički trenutačne lančane biokemijske reakcije.
Benvenistovi pokusi uvjerljivo su dokazali da se stanice ne pouzdaju u slučajnost sudara već u elektromagnetske signale niskofrekventnih (manje od 20 kHz) elektromagnetskih valova. Elektromagnetske frekvencije koje je Benveniste proučavao odgovaraju frekvencijama čujnog spektra, premda ne odašilju stvaran zvuk koji bismo mogli razaznati.
Prema Benvenistovoj teoriji, dvije molekule se tada ugode jedna na drugu te, čak i ako su vrlo udaljene, rezoniraju na istoj frekvenciji. Te dvije rezonantne molekule tada stvaraju novu frekvenciju koja rezonira sa sljedećom molekulom ili skupinom molekula u sljedećoj fazi biološke reakcije.
FREKVENCIJE ŽIVIH ORGANIZAMA
Obzirom na sve što već znamo o načinu vibriranja molekula, to i nije toliko duga lopta. I pojedinačne molekule i međumolekularne veze odašilju određene specifične frekvencije koje se uz pomoć najosjetljivijih modernih teleskopa mogu otkriti na udaljenostima od nekoliko milijardi svjetlosnih godina. Fizičari već dugo prihvaćaju te frekvencije, no u biološkoj zajednici još nikome (osim Fritz-Albert Poppa i njegovih prethodnika) nije palo na pamet da one možda imaju neku posebnu svrhu.
Prije Benvenista su, na primjer, Robert O. Becker i Cyril Smith proveli opsežne pokuse s elektromagnetskim frekvencijama u živim organizmima. Benveniste je prvi pokazao da molekule i atomi imaju svoje vlastite jedinstvene frekvencije, a njegov doprinos je i u tome što je koristio modernu tehnologiju za snimanje tih frekvencija, te da je istovremeno same snimke koristio za staničnu komunikaciju.
Benveniste je od 1991. godine demonstrirao da je prijenos specifičnih molekularnih signala moguć jednostavno korištenjem pojačala i elektromagnetske zavojnice. Četiri godine kasnije uz pomoć multimedijskog računala mogao je snimati i zatim reproducirati te signale. Benveniste i Guillonnet su u tisućama pokusa snimali aktivnost određene molekule na računalo te ju ponovno puštali u biološki sustav koji je obično osjetljiv na tu tvar. Biološki sustav je svaki put bio prevaren, uvjeren kako je u interakciji sa samom tvari i odazvao se biološkom lančanom reakcijom, kao što bi to učinio u stvarnoj prisutnosti prave molekule.
Druga istraživanja su pokazala da Benvenistova skupina te signale može i izbrisati, te izmjeničnim magnetnim poljem zaustaviti aktivnost u stanicama; ove pokuse su proveli u suradnji s Centre National de la Recherche Scientifique u francuskom Medudonu. Neizbježan zaključak: molekule zaista jedna s drugom razgovaraju uz pomoć oscilirajućih frekvencija. Polje nulte točke očito stvara uvjete pogodne da se međusobno sporazumijevanje molekula odvija nelokalno, i takoreći trenutačno.
Ekipa iz DigiBio-a iskušavala je digitalnu biologiju u pet vrsta istraživanja: bazofilnoj aktivaciji, neutrofilnoj aktivaciji, kožnim te-
stovima, aktivnosti kisika i, naposljetku, u koagulaciji plazme. U najnovijem istraživanju Benveniste je u epruvetu s plazmom bez kalcija dodao vodu s kalcijem koju je uz pomoć digitaliziranog potpisa elektromagnetske frekvencije prije toga izložio «zvuku» heparina. Kao i u svim drugim njegovim pokusima frekvencijski je potpis heparina djelovao kao da su bile prisutne same molekule heparina; krv je koagulirala mnogo teže no obično.
SIGNAL SLAN MEJLOM
Od svih Benvenistovih pokusa možda je najspektakularniji eksperiment u kojem je pokazao da je signal moguće elektronskom poštom ili pak na disketi, u običnom pismu, poslati na drugi kraj svijeta. Njegovi kolege u čikaškom Northvvestern University snimili su signale ovalbumina (Ova), acectilkolina (Ach), dekstrana i vode. Signale molekula snimili su uz pomoć posebnog pojačala i računala sa zvučnom karticom. Signal su potom snimili na disketu i običnom poštom ga poslali u DigiBio laboratorij u Clamartu. U kasnijim pokusima slali su signale i kao priloge u elektronskoj pošti.
Ekipa iz Clamarta potom je običnu vodu izložila signalima tih digitalnih Ova, Acha ili obične vode te izmjenično ubrizgavala izloženu vodu i običnu vodu u izolirana srca zamoraca. Svi uzorci digitalizirane vode proizveli su statistički vrlo značajne promjene koronarnog toka, za razliku od kontrolnih primjera kada su srca primila običnu, neizloženu vodu. Učinci digitalizirane vode bili su identični onima koje su na srcu prouzročile prave supstance.
Giuliano Preparata i njegov kolega Emilio del Giudice, talijanski fizičari s milanskog Instituta za nuklearnu fiziku, radili su na posebno ambicioznom projektu: pokušavali su odrediti zašto neke tvari na svijetu ostaju u jednom dijelu. Zakoni klasične fizike znanstvenicima su omogućili da u velikoj mjeri razumiju plinove, ali još uvijek vrlo malo znaju o aktivnostima unutar zgusnute materije - tekućina i krutina. Plinovi nisu preteški za razumijevanje budući da se sastoje od pojedinačnih atoma ili molekula koje individualno djeluju u velikim prostorima. Istraživači imaju veće teškoće s čvrsto zgusnutim atomima i molekulama, kao i s njihovim ponašanjem kao skupine. Nijedan vam fizičar ne može reći zašto voda jednostavno ne ishlapi u plin, ili zašto atomi u stolu ili drvetu ostaju na okupu, posebno ukoliko navodno komuniciraju samo sa svojim najbližim susjedom i ako ih drže isključivo sile kratkog dometa.
TAJNE VODE
Voda je jedna od najtajnovitijih tvari jer predstavlja smjesu dvaju plinova, a pri normalnim temperaturama i pritiscima ipak je tekuća. U znanstvenom radu objavljenom u Physical Review Letters Preparati i Del Giudice su pokazali da vodene molekule stvaraju domene na način vrlo sličan laseru. Svjetlost se obično sastoji od fotona mnogih valnih duljina, kao kod duginih boja, no fotoni u laseru imaju visok stupanj koherencije što je slično jednom jedinom koherentnom valu ili jednoj izrazitoj boji. Te pojedine valne duljine vodenih molekula u prisutnosti drugih molekula na neki se način «informiraju», odnosno polariziraju oko bilo koje nabijene molekule te na taj način pohranjuju i prenose svoju frekvenciju tako da ju je moguće pročitati na daljinu.
To bi značilo da je voda poput magnetofona, snima i prenosi informacije bez obzira je li izvorna molekula prisutna ili nije. Čini se da stresanje epruveta u homeopatiji pospješuje taj proces. Voda, dakle, ima odlučujuću ulogu u prijenosu energije i informacija; Benvenistova istraživanja u stvari govore da se molekularni signali u tijelu ne mogu prenositi bez vode.
U Japanu je fizičar Kunio Yasue s Istraživačkog instituta za informacije i znanost (Research Institute for Information and Science) u okviru sveučilišta Notre Dame u Seishinu također otkrio da vodene molekule imaju određenu ulogu u organiziranju neskladne energije u koherentne fotone, odnosno u procesu koji je nazvan «suprazračenje».
Na temelju toga može se zaključiti da voda, kao prirodan medij u svim stanicama, djeluje kao nužan provodnik frekvencijskog potpisa molekule u svim biološkim procesima, te da se same vodene molekule organiziraju u uzorak u kojega se može utisnuti valna informacija. Ako je Benveniste u pravu, voda ne samo da signal šalje, nego ga i pojačava.
VRAĆENA REPUTACIJA
Najvažniji vid znanstvene inovacije nije nužno samo otkriće nego ljudi koji ponavljaju originalni rad. Premda je gotovo cjelokupni znanstveni establišment ismijao Benvenistove rezultate, polako su se i drugi ugledni znanstvenici počeli laćati istovrsnih istraživanja. Godine 1992. Federacija američkih društava za eksperimentalnu biologiju (Federation of American Societies for Experimental Biology ili FASEB) održala je simpozij pod okriljem Međunarodnog društva za bioelektriku (International Society for Bioelectricity) na kojemu su raspravljali o interakcijama elektromagnetskih polja s biološkim sustavima.
Brojni drugi znanstvenici ponovili su eksperimente s visoko razrijeđenim otopinama, a opet nekoliko drugih znanstvenika poduprlo je i uspješno ponovilo pokuse s digitaliziranim informacijama za molekularnu komunikaciju. Benvenistova posljednja istraživanja osamnaest su puta ponovili u neovisnom laboratoriju u Lyonu, i u još tri druga neovisna centra.
LOV NA VJEŠTICE TRAJE
Nekoliko godina poslije epizode sa sjećanjem vode u časopisu Nature razne su znanstvene skupine još uvijek pokušavale dokazati da je Benveniste u krivu. Profesorica Madelene Ennis s Queens University u Belfastu okupila je veliku sveeuropsku istraživačku skupinu želeći jednom zasvagda dokazati da su homeopatija i sjećanje vode čista besmislica. Konzorcij od četiri neovisna laboratorija iz Italije, Francuske, Belgije i Nizozemske, pod vodstvom profesora M. Roberfroida s Catholic University of Louvain u Bruxullesu, proveo je inačicu Benvenistovog prvotnog eksperimenta s bazofilnom degranulacijom. Pokus je bio besprijekoran. Nitko od istraživača nije znao u kojim je epruvetama homeopatska otopina, a u kojima čista voda. Sve su otopine bile pripremljene u laboratorijima koji nakon toga nisu imali nikakve veze s pokusom. Rezultate je kodirao i dekodirao te tabularno uredio neovisni istraživač koji isto tako nije bio povezan s istraživanjem.
Naposljetku su tri od četiri laboratorija dobili statistički značajne podatke s homeopatskim pripravcima. Profesorica Ennis još uvijek nije vjerovala rezultatima te ih je odbacila kao ljudsku pogrešku. Da bi isključila mogućnost ljudske mušičavosti upotrijebila je protokol za automatsku obradu dobivenih rezultata. Rezultati su i dalje bili jednaki. Iako je aktivni sastojak bio snažno razrijeđen, otopina je još uvijek djelovala, bez obzira na to je li aktivni sastojak uopće bio prisutan ili je voda bila toliko razrijeđena da u njoj nije ostalo ništa od prvotne tvari. Ennisova je bila prisiljena priznati: «S obzirom na dobivene rezultate moram napustiti svoju nevjericu i započeti tražiti racionalna objašnjenja za naše pronalaske.«
To je za Benvenista bila kap koja je prelila čašu. Da su rezultati Ennisove bili negativni, objavili bi ih u časopisu Nature i tako njegov rad zauvijek pospremili u kantu za smeće. Međutim, pošto su se njezini rezultati slagali s njegovima, bili su objavljeni u relativno nevažnom časopisu, i to nekoliko godina poslije događaja kako ih nitko ne bi zapazio!
STOTINE POKUSA
Od najmanje sto i pet pokusa s homeopatijom, osamdeset i jedan je dao pozitivne rezultate. U najvećoj mjeri neoborive eksperimente u Glasgowu proveo je dr. David Reilly. Njegova dvostruko slijepa istraživanja s placebo kontrolom i svim uobičajenim provjerama prave znanstvene studije pokazale su da homeopatija pomaže kod astme. Unatoč znanstvenoj zasnovanosti pokusa, uredništvo The Lanceta je, vrlo slično časopisu Nature u Benvenistovom primjeru, pristalo na objavu rezultata, ali ih u uvodniku jednostavno nisu htjeli priznati: „Što bi moglo biti apsurdnije od zamisli da neka supstanca ima terapeutski učinak čak i ako je toliko razrijeđena da pacijent najvjerojatnije ne primi niti jednu njezinu molekulu? Da, načelo razrjeđivanja u homeopatiji je apsurdno; razlog za bilo kakav terapeutski učinak mora ležati negdje drugdje.“
Nakon što je pročitao polemiku o Reillyjevim studijama koja se razvila u Lancetu, Benveniste se nije mogao suzdržati da ne reagira: „Ovo nas neumoljivo podsjeća na čudesno samodostatnu izjavu francuskog akademika iz devetnaestog stoljeća u vrućoj debati glede postojanja meteorita koja je uzbudila znanstvenu zajednicu tog vremena: «Kamenje ne pada s neba, jer na nebu nema nikakvog kamenja.»
ROBOT ZA POKUSE
Benveniste je bio umoran od toga da različiti laboratoriji pokušavaju i ponekad ne uspijevaju ponoviti njegov rad, pa je stoga zamolio Guillonnetu da mu izradi robota. Radilo se o običnoj kutiji s ručicom koja se pomicala u tri smjera, tako da je robot mogao obaviti sav posao osim početnog mjerenja. Čovjek mu je tek trebao dati same sastojke i komad plastične cijevi, pritisnuti gumb i mogao je otići svojim poslom. Robot je uzeo vodu s kalcijem, stavio ju u zavojnicu i pet minuta puštao signal heparina tako da je voda bila «informirana». Potom je informiranu vodu u epruveti pomiješao s plazmom, stavio mješavinu u mjerni instrument, iščitao rezultate i predočio ih bilo kome tko je radio istraživanje.
Sa svojim su robotom Benveniste i njegova skupina proveli na stotine pokusa, no glavna im je namjera bila da seriju takvih uređaja pošalju drugim laboratorijima. Na taj način i drugi centri i Clamart mogu biti sigurni da je pokus univerzalno standardiziran i da se identični protokol izvodi pravilno.
Dok je Benveniste radio sa svojim robotom, u većem je opsegu otkrio ono čemu je Popp svjedočio u svojem laboratoriju s vodenim buhama: dokaz da elektromagnetski valovi živih organizama djeluju na svoju okolinu.
Jednom kada je robot već neko vrijeme uspješno obavljao posao, Benveniste je otkrio da općenito funkcionira dobro, ali da ponekad zakaže. Neobično je bilo to što je uvijek griješio točno u dane kada je u laboratoriju bila određena žena. Sličnu su situaciju imali i u laboratoriju u Lyonu koji je ponavljao njihove rezultate, a tamo je element smetnje bio jedan muškarac. Benveniste je u vlastitom laboratoriju obavio nekoliko eksperimenata, ručno i uz pomoć robota, kako bi izolirao ono čime je ta žena sprječavala djelovanje pokusa. Njezina znanstvena metodika bila je zaista besprijekorna i držala se protokola do zadnjeg slova. Sama žena bila je liječnica i biolog, te iskusna, savjesna radnica. Svejedno, nijednom nije dobila pozitivne rezultate. Šest mjeseci takvih istraživanja iznjedrili su jedan jedini zaključak: nešto u samoj njezinoj prisutnosti priječilo je pozitivan rezultat.
LJUDI KRAJ KOJIH POKUS NE USPIJEVA!?
Jacques je dobro znao što je na kocki te je smatrao prijeko potrebnim da se to pitanje istjera na čistac. Mogao bi svoga robota, na primjer, poslati na Cambridge, gdje bi u laboratoriju zbog određene osobe dobili pogrešne rezultate, i laboratorij bi zaključio da je sam eksperiment manjkav, premda bi se radilo o problemu u eksperimentalnoj okolini.
Kod bioloških učinaka nema mnogo filozofije. Sa samo malom promjenom u strukturi ili obliku molekule potpuno se mijenja njezina sposobnost da se uklopi u svoje receptorske stanice. Da ili ne, uspjeh ili neuspjeh. Lijek djeluje ili ne djeluje. U danom primjeru, nešto u toj ženi u potpunosti je sprječavalo komunikaciju stanica u njegovom eksperimentu. Benveniste je sumnjao da biologinja najvjerojatnije zrači neku vrstu valova koji blokiraju signale.
Kroz svoj rad razvio je način za testiranje valova i uskoro je otkrio da žena zaista odašilje elektromagnetska polja koja smetaju komunikacijsku signalizaciju u pokusu. Činilo se da je to previše fantastično da bi bilo istinito, da pripada više sferi čarobnjaštva nego znanosti, pomislio je Benveniste. U sljedećem pokusu žena je pet minuta držala u rukama epruvetu s homeopatskim granulama koju je potom testirao uz pomoć svoje opreme. Sva aktivnost i sva molekularna signalizacija bili su izbrisani.
Benveniste nije bio teoretičar. Nije bio čak ni fizičar. Slučajno je ušao u svijet elektromagnetizma i sada je zapeo u njemu, jer eksperimentirao je na njemu posve stranom području: sjećanju vode i sposobnosti molekula da vibriraju na vrlo niskim ili vrlo visokim frekvencijama. Rješenju tih dviju misterija nikako se nije mogao približiti. Jedino što je mogao učiniti jest da nastavi s onim pri čemu se osjećao kao kod kuće - sa svojim laboratorijskim pokusima - i dokazati da su ti učinci stvarni.
No, nešto mu nije bilo jasno.
Iz nekog nepoznatog razloga kojega nije mogao otkriti, izgledalo je da su se i signali poslani izvan tijela na neki način primali i slušali.........
_______________________________
A što je dalje bilo i kuda je sve to odvelo, morat ćete pročitati negdje drugdje, možda na stranicama knjige.
E, da, nagrada za najupornije. Dupla doza! Nista pametnije od tog.....
Izmedju ostalog i Marcu. Mogo bi detaljnije napisat to o bloopu, nisam cuo za to, a iz nekog razloga nisam uspio pronaci to na linku koji si dao.
Za Damira...ocito ti fali par najboljih albuma u tvojoj Elvisovoj diskografiji. Naslucujem i kojih. Bit ce bolje!
Neki se zale na Elvisa. Al kad ga volimo na ovom blogu...I ko je reko da je mrtav.Cul sam da je na istom otoku s Hendrixom, Morisonom, Jamesom Deanom i jos nekima.
Nego, sto sam htio reci.....e, da
17. srpnja u 17 sati i 19 minuta izvjesna Maja je napisala ovaj komentar na jedan od postova o svjetlosti:
„Intrigantno, patimo od nedostatka svjetlosti. Politika kapitalizma drži nas u opasnoj svjetlosnoj pothranjenosti. Ovaj, ne dolazim bas cesto na ovaj blog, ali vidjeh reklamu na Vecernjaku - Mišak priča o svjetlosti - pa sam se morala ubaciti. Prošle sam godine imala seminarski rad na faksu o pitanju hormeze (hormesis). Hormeza podrazumijeva kako izlaganje maloj/umjerenoj količini nečeg štetnog (štetna tvar ili zračenje) ne izaziva štetu već naprotiv djeluje poticajno na organizam. Jesi li kad pisao o tome? Mislim, sad jesi, ovo o svjetlosti:) Ali prije? Efekt se povezuje s homeopatijom. Svi za taj efekt intuitivno znaju - mora se biti umjeren u svemu, jel?! Ali, ne znam zašto ga je racionalno tako teško pojmiti...?!? Ima o toj temi mnogo znanstvenih članaka na internetu, i čak mnogo dokaza, primjerice većina ovih koji su izneseni u posljednjim postovima, ali ljude je teško u to uvjeriti tako da je efekt hormeze i dalje na margini. (Što je zapravo ekonomski isplativo jer inače bi se umanjila proizvodnja naočala, stakala i desetaka vrsta krema s UV zaštitom koja hrani milijune ljudi a počiva na ideji da je UV zračenje katastrofalno štetno. Činjenica je da je štetnije nego prije, ali umjerenost izlaganja vjerojatno nije štetna...).
Stoga je taj moj seminar bio na rubu znanosti i sumnjičavo me moja publika promatrala, ali neka. Pričala sam im i o tome o čem govore tvoji postovi, ali i o plavoj svjetlosti koja je u spektru odmah do ljubičaste, ali je nešto slabije energije, i kako takva može biti priprema za izlaganje ultraljubičastoj......“
I još je nešto pisala Maja o svjetlosti, blagodatima izlaganja njenom cijelom spektru i slično. No, kao što ste mogli pročitati, pisala je o efektu za kojega je rekla da ga se povezuje s homeopatijom. Ne znam hoće li to biti pravi odgovor na njenu želju i pitanje, ali ostat ćemo kod tog kontroverznog pojma: homeopatija.
Ma, vjerujem da će ono što slijedi ipak biti zanimljivo – barem Maji.
Nije da me homeopatija u životu pretjerano zanimala, ali u jednom trenutku sam se oko nje, sasvim slučajno, malo emocionalno angažirao. Naime, slučajno sam se našao usred jedne od onih rasprava koje već odavno ne volim. Rasprava u kojima se brane stavovi, a zapravo nemaju smisla jer nitko iz njih nikad ne izađe promijenjen već samo povišenog raspoloženja , u najmanju ruku, ako ne i iziritiran ili ljut. Niti sebe ne emancipiram od krivnje. Doduše, u ovom slučaju ništa od navedenog se nije niti dogodilo.
(Mala digresija: sad sam se sjetio kako je David Icke u jednom od svojih newslettera pisao kako su ga nedavno suočili s jednim skeptikom. Nije sad toliko bitno o čemu su on i taj skeptik raspravljali, već mi je bilo zanimljivo Ickeovo viđenje tog skeptika. Nakon što ga je „servisirao“ raznim podacima koje ovaj nije prihvaćao bez obzira na sve, Icke je zaključio kako taj, pa ni drugi „skeptici“, zapravo nisu skeptici. Oni, naime, nisu skeptični - kad je riječ o općeprihvaćenim stvarima (primjerice, nisu skepični prema teoriji evolucije i velikog praska, gdje se isto mogu naći razlozi za skepsu, kao niti prema mnogim drugim stvarima koje nisu niti najmanje sigurne kao što se prikazuju). Zaključio je da „skeptike“ zapravo ne motivira želja za znanjem već želja za obranom onoga to misle da znaju. Naravno, te sam skeptike stavio u navodnike, jer vjerujem da postoje i pravi, željom za istinom vođeni skeptici. Kraj digresije.)
Dakle, rasprava koja me malo dovukla do homeopatija bila je slijedeća.
Prije nekih godinu- dvije sam se par puta, radi nekih tema i knjiga, telefonom čuo s jednim iznimno simpatičnim tipom koji je bio (i još uvijek je) urednik u jednoj izdavačkoj kući. Razmatrali smo moguće teme za emisiju Na rubu znanosti, pa smo se malo počeli i dopisivati mejlom. U jednom trenutku on je, pišući o pseudoznanosti, spomenuo kreacionizam, homeopatiju i još nešto, ne sjećam se više što. Netom prije toga ja sam pročitao knjigu „Polje“ od Lynne McTaggart pa sam napisao kako ne bih homeopatiju trpao u taj isti koš, spomenuvši istraživanja francuskog znanstvenika Jacquesa Benvenistea, koji je u dobroj mjeri dokazao osnovu djelovanja homeopatije. Ognjen mi je napisao da zna za to, ali da je taj Benveniste diskreditiran. Što je zapravo bilo točno. Djelomično točno. On jest diskreditiran, ali kako i zašto – o tome kasnije. Bez detaljne analize, stvari često izgledaju onakve kakve zapravo nisu.
U svakom slučaju, kao odgovor na naše dopisivanje o toj temi, on mi je rekao da će mi poslati knjigu Richarda Dawkinsa „Vragov kapelan“, gdje ovaj piše i o homeopatiji. Ja sam si mislio, dobro, moguće je da Lynne McTaggart nije sve napisala, aj da vidim kaj veli Dawkins.
No, ustanovio sam da se on niti jednom rječju nije bavio pravim istraživanjima tog efekta, niti ukazivanjima na eventualne propuste u podacima koje je predstavila McTaggart i drugi autori, već je, ako se dobro sjećam, pisao o vlastitim susretima s homeopatima, iz neke perspektive „prob'o je i on u najboljoj vjeri pa ništa“ te kako je sve to ispalo šuplja priča. Ja sam se neko vrijeme spremao onom čovjeku u nekom mejlu napisati sve te razne podatke kojih nije bilo kod Dawkinsa, ali malo sam bio prelijen jer ih ima puno, malo mi se nije dalo ulaziti u rasprave koje zapravo nemaju neke velike veze s našim životima i za koje sam znao da će završiti bez ičije promjena stava, kako moje tako i sugovornikove, a osim toga, ako i raspravljam, ljepše mi je uživo – slova uvijek izgledaju svadljivo, za razliku od razgovora oči u oči. A još mi je ljepše s ljudima razgovarati o stvarima kod kojih se slažemo.Na kraju krajeva, nije to sve ni bilo toliko bitno.
(Opet jedna mala digresija: digresija o Dawkinsonovom pristupu temama, kojega sam primijetio i kod nekih drugih „razotkrivača“ „šarlatanizma“. Sličan pristup sam vidio i u knjizi „Znanost kao svijeća u mraku“ od Carla Sagana, koju mi je, još prije nego što je kod nas izašla, jednom davnom prilikom na engleskom posudio Milan Majerović Stilinović – možda ga znate kao novinara Latinice, a ja ga znam jer smo skupa išli na faks. Opet ako me sjećanje ne vara, u prvim poglavljima Sagan se bavio NLO-ima. Zapravo, s nekih par točno određenih priča koje je razotkrio kao šuplje i lažne. One to doista i jesu. No, niti jednom rječju nije spomenuo stotine podataka i priča koje govore u prilog fenomenu NLO-a. A doista ih ima – ja sam u štedljivom obliku njima ispunio preko 350 kartica teksta svoje knjige koja će u bliskoj budućnosti izaći za Sysprint. Sad, ako netko neinformiran o NLO-ima pročita tu Saganovu knjigu, mada on nije niti jednom rječju rekao ništa protiv pravih fakata, steći će dojam da je sva priča oko NLO-a šuplja. Slično kao što će se to dogoditi s homeopatijom kod Dawkinsa. Kraj digresije. )
Dakle, kao rezultat one prepiske u koju se uplela i homeopatija, već dvije godine imam osjećaj nedorečenosti. A doista, i ne da mi se sve to pričati niti sam siguran da bih to mogao dovoljno kvalitetno učiniti.
Stoga sam odlučio napraviti slijedeće (prije svega kao dar Maji koja radi „seminare na rubu znanosti“ – uostalom, nije li prava istraživačka djelatnost ona koja je na rubu?):
1)Uzet ću cijeli odlomak o Jacquesu Benvenisteu iz jedne knjige
2) malo ću ga skratiti – vjerojatno će i dalje biti predug, ali kaj se tu može, bar nismo na papiru pa da smo ograničeni prostorom, ne?
3)postirat ću ga i obećati svima koji dođu do kraja da ih tamo čeka nagrada. Možda će se netko i razočarati tom nagradom, kao što sam se ja razočarao jednom prilikom dok sam bio mali, kad mi je mama rekla da pojedem sve na tanjuru jer me na dnu čeka sličica. Ja sam sve užurbano pojeo jer je za mene izraz „sličica“ značio sam jedno – neku od slički a la „Fudbaleri i timovi“, kakve smo skupljali k'o klinci. Još sam se brinuo što će vjerojatno biti malo uprljana hranom. Moje je razočaranje bilo preveliko, jer na dnu tanjura je doista bila sličica - ali sličica snjeguljice i sedam patuljaka koja je bila nacrtana na samom tanjuru! Kakva trauma.
Vaša će biti manja.
Sad mi dajte još jedan dan da napravim to što sam isplanirao.
Bit ću brz, I promise!
It's promised like....Promised land, recimo. Da malo razgalimo nase juznjacke duse!
U dijelu jadranske obale gdje se sad nalazim, more je prepuno svakojakih stvarčica. Tu oko Paga nalaze se potopljeni brodovi, potopljene amfore, potopljeni gradovi. Otpad povijesti. Izgradiš, neko vrijeme koristiš pa – potopiš.
Morsko dno je neiscrpan izvor magije i hrane mašti.
I tako, satima buljeći u more koje se u daljini malo pjeni, a malo blista, sjetio sam se jednog drugog dna, ispod jednog puno neprivlačnijeg mora od ovog koje je nama, ni krivima ni dužnima, poklonjeno.
I jednog neobičnog predmeta otkrivenog na njemu.
Između 1962. i 1979. američki brod za polarno istraživanje i geodetsko mjerenje Eltanin istraživao je antarktičke vode. 26. kolovoza 1969. bavio se područjem morskog dna pokraj obale Južne Amerike, oko tisuću milja južno od rta Horn, na jednom od najnegostoljubivijih mora svijeta. Na dugom kablu sa broda je spuštana kamera koja je snimila seriju podvodnih fotografija.
BROD ELTANIN
Shot at 2007-08-02
Kad su fotografije razvijene, istraživače je čekalo iznenađenje. Na jednoj točki je do čudesnih detalja snimljen objekt u obliku antene koji je stršao iz inače ravnog i bezobličnog oceanskog dna. Objekt je bio metalan i savršeno simetrične konstrukcije. Ta «antena» postavljena na oceansko dno sastojala se od šest parova poprečnih «motki» u obliku križa koje su na krajevima imale okrugla zadebljanja, a na vrhu su se nalazile još dvije kraće poprečne prekrižene šipke. Ti križevi postavljeni na centralnu motku bili su zarotirani tako da su kraci svakoga činili kut od 15ş u odnosu na susjedni, a cijeli je predmet bio visok oko dva metra. Predmet je snimljen na 59ş08’ stupnjeva južne zemljopisne širine i 105ş stupnjeva zapadne duljine, i to na dubini od 4100 metara - pa nije bilo nikakve sumnje da ga tamo nije postavila ljudska ruka.
Shot at 2007-08-02
Za jedne - glavni sumnjivac odmah je bio neki NPO (neidentificirani podvodni objekt, kakve su u puno navrata viđali moreplovci, ali i piloti - podvodni pandan NLO-a. Neki od tih objekata su, pokazalo se, ujedno bili i NLO-i jer su izlijetali iz mora). S druge strane, podvodni biolozi spekulirali su da je riječ o nekoj nepoznatoj biljci, uglavnom zato jer ga je bilo teško drugačije objasniti - mada su još prije tog proglašenja znanstvenici s Eltanina objekt klasificirali kao artefakt. Ionako nije bio poznat sličan oblik života.
Shot at 2007-08-02
Za antenu s Eltanina sam prvi put čuo od Brucea L.Cathiea, novozelandskog pilota i ufologa, u njegovoj knjizi „Energetska mreža – Harmonic 695, puls svemira“, u ono vrijeme kad internet još nije bio toliko moćan.
Cathie se bavio proučavanjem logike kretanja NLO-a i došao do otkrića svjetske energetske mreže ili rešetke. U knjizi Bruce Kathie je s iznenađenjem konstatirao da tu svjetsku energetsku rešetku već otprije dobro poznaje barem nekoliko moćnih grupa obavještajnih zajednica vezanih uz nekoliko moćnih zemalja svijeta. Otkriće te rešetke smatra najfantastičnijim i najnaprednijim znanstvenim otkrićem u ljudskoj povijesti, otkrićem koje bi svijetu moglo osigurati skoro besplatnu energiju u neograničenim količinama te vrlo efikasan način putovanja. Njega uostalom, smatra Cathie, koriste međudimenzionalni antigravitacijski strojevi koje poznajemo pod nazivom NLO-i. Po njegovim analizama, crte velike mreže koja se rasprostire preko cijelog globusa odgovaraju linijama kretanja potvrđenih NLO-a.
NLO-i I GEOMETRIJA
O kakvoj je mreži ustvari riječ?
Cathie je sredinom 60-tih godina 20. stoljeća počeo proučavati ključ geometrijskog uzorku NLO-aktivnosti. Kad je jednom postavio svoju teoretsku rešetku, trebalo ju je razbiti u matematičke koordinate. Nakon što je to učinio ustanovio je da sve vrijednosti predstavljene u mreži stoje u direktnom harmoničnom odnosu s brzinom svjetla, gravitacijom i masom Zemlje. Jednom kad su te veze postale očite, otvorio se prostor za teoretiziranje o vrsti pogona koji koriste NLO-i. Pokazalo se da se postavljanjem harmonične neravnoteže gravitacijskih sila NLO-i mogu kretati kroz prostor-vrijeme. Drugim riječima, NLO se od jedne do druge točke kreće s ciljem da opet uspostavi ravnotežu sila koje nastaju zbog geometrije prostor-vremena. Cathie je svoj zaključak racionalizirao na osnovu Einsteinovih teorija u kojima se tvrdi da geometrijski odnosi prostora i vremena upravljaju fizičkim procesima.
MANIPULACIJA PROSTOR-VREMENOM
Bruce Cathie je zaključio da bi sa strukturom mreže mogli biti povezani I vulkanske aktivnosti I detonacije nuklearnih bombi i potresi. Po njemu, nuklearne bombe su ustvari geometrijsko-prostornovremenske naprave, a vulkani i potresi pojavljuju se na geometrijski određenim točkama mreže zbog poremećaja na njima. Sve fizikalne promjene na svijetu uzrokovane su harmoničnom interakcijom manifestacija koje poznajemo kao svjetlo, gravitacija i masa te električnim i magnetskim silama. Kontroliranom manipulacijom ovih faktora trebalo bi biti moguće trenutno pomicati masu s jedne točke na drugu u prostor-vremenu. Kontrakcija ili širenje vremena također bi se mogli kontrolirati na taj način, jer je vrijeme u direktnoj vezi s brzinom svjetlosti.
Cathie naglašava kako brzina svjetlosti nije konstantna niti maksimalna moguća brzina u svemiru. To za sada nitko nije dokazao, a on smatra da brzina svjetlosti nema ograničenja. Uobičajeno je vjerovati kako je Einstein tvrdio da je brzina svjetla apsolutna i da se ništa ne može kretati brže od nje. No, biolog Ivan T. Sanders je u knjizi «Uninvited Visitors» objavljenoj 1968. ustvrdio da je Einstein prije smrti zanijekao da je ikada izrekao takvu tvrdnju. Ono što je rekao bilo je da bi pri brzini od 300 000 km/h masa postala beskonačna, a vrijeme stalo – drugim riječima, nema teoretskog razloga da ta brzina ne bude nadmašena. Cathie smatra da je upravo teorija ujedinjenog polja, za kojom je tragao i Einstein, ugrađena u rešetkastu NLO-mrežu te to obrazlaže mnogobrojnim izračunima i formulama za koje na ovih nekoliko stranica nema mjesta.
IZGLED MREŽE
Uzorak mreže sastoji se od područja od 30 minuta luka orijentiranog sjever-jug (preciznije – 006°) i luka od 30 minuta orijentiranog istok-zapad (preciznije - 276°). Svaki je uzorak mreže podijeljene na 16 manjih područja 7,5x7,5 minuta luka.Cathie je svoju rešetkastu strukturu nacrtao preko karte Novog Zelanda još 1965. Svi kasnija potvrđena viđenja NLO-a bila su smještena uzduž linija rešetke, jednako na onima koje se rasprostiru zemljinom duljinom kao i širinom, a nikad u prostorima između njih.
SVJETSKA MREŽA
Nakon što je Cathie 1965. postavio zamišljenu mrežu preko Novog Zelanda, slijedeći korak je bio postaviti pokušati ustanoviti kako bi izgledala energetska rešetka koja bi prekivala cijeli svijet, a potom, ako je moguće, u nju uklopiti novozelandsku sekciju i dobiti još jednu potvrdu o postojanju takvog sustava. U tako velikim omjerima bilo je potrebno u obzir uzeti i zakrivljenost površine zemaljske kugle. Cathie je počeo crtati razne sheme pod plastičnim dječjim loptama. Bio je siguran da je na pravom tragu, ali mu je trebala početna točka po kojoj bi orijentirao geometrijski uzorak.
I evo nas sad kod naše antene.
NATRAG DO ANTENE S ELTANINA!
Do svoje početne točke Cathie je došao zahvaljujući vijesti neobična sadržaja s broda Eltanin. Cathie je ustanovio da oblik te podvodne antenolike strukture odgovara generalnom uzorku rešetke koju je nacrtao na plastičnoj lopti. Šest glavnih križeva označavalo je zrakasto šireće točke šest ili dvanaest krugova koji čine glavnu strukturu rešetke. Cathie je svoju globalnu rešetku centrirao pomoću mjesta gdje je snimljen podvodni artefakt i povezao s već prije otkrivenom novozelandskom sekcijom mreže.
Shot at 2007-08-02
Sustav koji je dobio u velikoj se mjeri preklapao s magnetnim poljem zemlje. Ekvator mreže vrlo je blisko slijedio crtu nulte inklinacije magnetne igle kompasa oko svijeta. To su pozicije na zemljinoj površini gdje magnetska igla kompasa pokazuje i smjer prema magnetnom polu i smjer prema sjevernom polu, tj. mjesta gdje se ta dva smjera poklapaju ( sjeverni i magnetni pol ne podudaraju se precizno, a odstupanje između magnetnog i sjevernog pola naziva se inklinacijom).
No, kakve veze sve to ima sa pretpostavljenim svemirskim putovanjima NLO-a?
LET KROZ SVEMIR
Po Cathievom razmišljanju, jedini način da se premoste ogromni međuzvjezdani ponori jest manipuliranje ili mijenjanje same strukture prostora tj. geometrijske matrice prostor-vremena. Ta matrica nam osigurava iluziju oblika i udaljenosti koju nazivamo stvarnošću. Cathie smatra da se metoda postizanja tog cilja krije negdje u promjeni frekvencija koje kontroliraju cikluse materije i antimaterije koji pak upravljaju našom sviješću tj. percepcijom položaja u strukturi prostor-vremena. I samo vrijeme je geometrijske prirode, kao što je Einstein i pretpostavio. Ako se i vrijeme može preinačiti, onda cijeli svemir čeka da dođemo i istražimo njegove kutove i pukotine. U treptaju oku mogli bismo prijeći kolosalne udaljenosti – jer su one tek iluzija. Jedina stvar u svemiru koja drže stvari odvojenima je vrijeme. Kad bismo se mogli od jedne do druge točke u prostoru kretati za beskonačno malu količinu vremena (tj. «nula-vrijeme» ili «zero-time»), onda bi te obje pozicije koegzistirale, u skladu s našom svjesnosti. Ubrzavajući geometriju vremena moguće je dovesti udaljena mjesta u blisko susjedstvo.
Cathie smatra da je to tajna kretanja NLO-a. Oni putuju mijenjajući prostorne dimenzije oko sebe i mijenajući svoje mjesto u prostor-vremenu. Rešetka koju je otkrio prvo iznad Novog Zelanda, a potom i preko cijelo svijeta, po čijim se crtama NLO-i u zemaljskom prostoru pojavljuju kreću dio je svemirske prostorno-vremenske mreže kojom se manipulira da bi se trenutno svladavala ogromna svemirska prostranstva.
Ali ima još! I još čudnije. Mislite da može proć' bez teorije zavjere?
TAJNA NUKLEARNIH EKSPLOZIJA
Kao potvrdu ispravnosti svoje teze, te kao nagovještaj da postoje i skupine koje već otprije znaju za postojanje rešetke i njene osobine, Cathie navodi primjer nuklearnih eksplozija koje se potpuno uklapaju u njegove kalkulacije. Francuski nuklearni pokusi 1968. na otoku Mruroa pružili su mu priliku da predvidi moguće datume detonacija nuklearnih naprava. Izračunao je sve moguće kombinacije vrijednosti harmonika (harmonicima naziva brojčane ekvivalente svjetlu, gravitaciji i masi koje su ugrađene u globalni rešetkasti NLO-sustav kao geometrijske ili kutne vrijednosti,a izraženi su minutama vrijednosti luka: harmonik brzine svjetla je 1439, harmonik povezan s zemljinim magnetnim poljem je 2545.5 i 3930, a harmonik zemljine mase je 1703) neophodnih za detonaciju nuklearne bombe tijekom cijelom razdoblja testova.
Ukratko, izračunao je da se detonacija može zbiti jedino 25. dana tog mjeseca te članove Kraljevskog aeronautičkog društva poprilično iznenadio kad su se njegova predviđanja i obistinila, tj. kad se nuklearna detonacija zbila točno na dan kad ju je Cathie i predvidio.
Cathie, naime, tvrdi da nuklearna bomba predstavlja pravi primjer tajnosti na polju napredne tehnologije. On je smatra geometrijskom napravom koja može biti detonirana samo u skladu s nesalomljivim zakonima geometrije. Napravu se detonira manipulacijom relativnog kretanja atomskih čestica zatvorenih u njoj, a to se može postići jedino smještanjem bombe na točno određenu točku geometrijsku točku povezanu s zemljinom površinom i u točno određeno vrijeme. Relativno kretanje zemlje i sunca u tom trenutku uzrokuje rascijep nestabilnih čestica urana, plutonija, kobalta ili bilo koje nestabilne materije koja se koristi kao okidač eksplozije. Svaki test nuklearne naprave od 2. svjetskog rata bio je planiran u skladu s geometrijskim kombinacijama koje će omogućiti detonaciju atoma.
«NELOGIČNI» NUKLEARNI RAT
Po Cathieu, ta su napredna znanja bila tajna jer se svaka zemlja bojala da je tijekom hladnoratovske nuklearne utrke ne prestigne ona druga strana. I jedna i druga strana svoje su kompjutore hranili informacijama za kalkulacije kojima se unaprijed izračunavalo gdje bi se i kad nuklearno oružje moglo aktivirati. Geometrijska priroda tog oružja, ističe Cathie, čini nuklearni rat nelogičnim te to možda objašnjava trenutnu koncentraciju istraživanja kemijskog i bakterijskog oružja koja se provodi u SAD-u, Engleskoj, Švicarskoj i drugdje.
Što čini nuklearni rat nelogičnim? Recimo, ako Rusi lansiraju projektil koji bi trebao unišiti New York, Amerikanci će mjesecima unaprijed znati da je u određenom trenutku taj grad potencijalna nuklearna meta jer će im to reći njihovi kompjutori. Prirodno, svi sustavi obrane u tom bi razdoblju bili koncentrirani na zaštitu te jedne mete. Ako se projektil probije kroz američku obranu i uništi grad, Amerikanci bi htjeli trenutnu osvetu. Ali opet, zbog solarne geometrije to ne bi bilo moguće dok u nekom određenom trenutku ne bi neki određeni ruski grad imao uvjete da se u njemu ili iznad njega dogodi nuklearna eksplozija. Čekanje na taj trenutak moglo bi trajati satima. Moglo bi potrajati i puno dulje dok se harmonična geometrija položaja sunca posloži tako da lansirani projektil ima šansu stvoriti nuklearnu eksploziju iznad nekog velikog ruskog grada. I tako bi se nuklearni sukob vukao mjesecima. Zato je postalo neophodno naoružati podmornice tako da one mogu u tajnosti lutati oceanima i pozicionirati se tako da mogu lansirati projektile u pravom trenutku na određeno mjesto.
Pa da, meni je ovo jednako čudno kao i vama. A ni to nije sve.
MREŽA „ELTANINSKIH“ ANTENA
U veljači 1968. Cathievi kolege piloti skrenuli su mu pažnju na neobične radio-postaje koje su se pojavile diljem Novog Zelanda. Do tada nije niti razmišljao da bi one mogle biti išta drugo od običnih radio-antena, ali sumnju mu je pobudio sve veći broj glasina te okolišanje dužnosnika koje je upitao u vezi tih antena. Potom je četiri mjeseca proveo kružeći po području Aucklanda tražeći išta neobičnog u smislu visokih stupova i antena neobična oblika. Rezutati su nadmašili sva njegova očekivanja. Otkrio je da se oko Aucklanda pojavio iznenađujuće velik broj čudnih antena.
Kad ih je ucrtao na kartu pokazalo se da su one više od običnih radio-stanica – iako su u službenom radio-amaterskom godišnjaku bile zavedene i popisane kao da pripadaju radio-amaterskim stanicama. Te su specijalizirane antene bile međusobno postavljene u ravne nizove. Nizovi točno su se precizno preklapali s uzorkom NLO-rešetke na području Aucklanda.
Cathie je zaključio da grupa elektroničkih eksperata zna puno više i puno prije od njega o sistemu rešetke jer su antene na nekim mjestima bile već nekoliko godina. Bio je šokiran zaključivši da rešetka nije više samo teoretska mogućnost već čvrsta činjenica. Ipak, nije uspio saznati niti s kojom svrhom su antene postavljene niti tko su to «oni» koji njima upravljaju. Testirao je svoj zaključak tako da je po uzorku rešetke predvidio gdje bi se , po određenim geometijskim pozicijama, trebale pojaviti čudne antene. Pun strepnje išao ih je tražiti i ondje ih našao.
Ono što je dodatno učvrstilo njegovo uvjerenje da je na pravom tragu jest što su mnoge od njih imale krajeve u obliku loptice, poput antene koju je na dnu oceana snimio brod Eltanin.
Jesam li vam rekao na početku kako je važna?
No, priča nema sretan kraj.
Jednoga dana je čovjek imenom Larry Hatch antenu objasnio kao primjerak spužve Cladorhiza Concrescens. Za tu se spužvu dugo zna. Prvi ju je put identificirao, u uzorku izvučenom jaružanjem s morskog dna, Alexander Agassiz 1888. godine, u knjizi Three Cruises of the Blake.
Shot at 2007-08-02
Desna slika je ilustracija Alexandera Agassiza iz uzoraka skupljenih antarktičkim putovanjima SS Blakea 1870-tih i 1880-tih. Lijevo je ilustracija iz iste knjige, nalik eltaninskoj anteni.
Riječ je o ekspedicijama kojima su istraživane antarktičke regije 1870-tih i 1880-tih. Spužve su uglavnom ograničene na toplije pliće vode kontinentalnih grebena, no nekoliko njihovih bizarnih rođaka može se naći u dubokom moru. Hatcha je ufološka zajednica odmah pročitala i optužila da je agent za dezinformiranje. Sve je moguće.
Al' opet, nekako si mislim - ma nije on agent. Kud je našao širit' dezinformacije desecima godina nakon što je tajna eltaninske antene razotkrivena, objavljena, a onda i zaboravljena. Osim toga, nekako su pipci te stvari na dnu mora ravni, tko zna je l ta spužva ikad ima tako ravne grane?
Al' kaj je je – fakat je uništio magiju.
Ipak, još uvijek se nadam. Još uvijek postoje šanse da se tamo, četiri kilometra ispod oceana, izvan dosega ljudi, ustvari nalazi antena koju je netko, ne-zna-se-tko, ne-zna-se-kad i ne-zna-se-zašto postavio...
Tako mi se više sviđa, pitanja su uvijek zanimljivija od odgovora.
Nego, sad sam se sjetio. Već dugo ga nije bilo na ovom blogu, je l' da? Koga? Pa, Njega, ne. Također s pitanjem. Dosta teškim. Vrijeme je da ispravimo tu pogrešku i uljepšamo ovaj sjetni ljetni dan.
RSS
| Komentari da/ne?
