VIZIONAR - magazin na rubu znanosti.
Za one koje zanimaju pouzdane informacije o fenomenu NLO-a, free energyju i održivom razvoju. U svijetu čuda nema ih potrebe izmišljati. Stoga je VIZIONAR neprekidno u potrazi za znanstvenim potvrdama naizgled nepostojećih pojava, holističkim pogledom na svijet i tragovima davno zaboravljenih civilizacija.
Na svim kioscima (ili na broj 01/6683630) Raniji brojevi
Jedna od najfascinantnijih spoznaja koje sam stekao u proteklih nekoliko godina jest da živimo u svijetu prepunom svakojakih inteligencija i bića.
Većina njih su nam nevidljiva. No, to nas ne treba čuditi - naša osjetila i naš mozak obrađuju tek infinitezimalno mali broj frekvencija kojima smo bombardirani. Praktički smo slijepi za većinu toga oko nas. A i ovo što vidimo oko nas – to je tek slika koju nam je složena u mozgu, ništa više i ništa manje od toga.
Nije to ništa novo - samo sam ja nov u tome.
Recimo, prema vedama, postoji čitava kozmička hijerarhija bića. Onda, fenomen otmica neki smještaju u tu sferu, baš kao i "izvanzemljane". Pa sjetimo se onda raznih marijanskih ukazanja. I jeste li znali da Island ima ministricu za elementarna bića? Nju se konzultira kad treba ustanoviti hoće li trasa neke ceste narušiti neko stanište elementarnih bića. Oni koji ih mogu vidjeti opisuju ih kao neku vrst svjetlosnih kugli. Šta ja znam, možda su to ona bića koja su nekad opisivana kao vilenjaci ili patuljci. Za duhove smo svi čuli. Isto tako i za anđele. (Ne vjerujem da ih treba miješati s onim bucmastim krilatim dječacima s baroknih freski).
Sve su to znanstveno neprovjerive teze. Riječ je o suptilnim energijama, subjektivnim dojmovima (od kojih, se, neki, međutim mogu objektivizirati. Primjerice, kad nas plamen oprži – to je subjektivan doživljaj. Ali ako oprži nas nekoliko, onda smo naše subjektivno iskustvo objektivizirali), ili pak izmjerivim parametrima podložnim različitim interpretacijama.
Who cares? Ponekad nisu važni podaci, ponekad je važna poezija.
Kako ono počinje jedna epizoda Korta Maltezea? "U ono vrijeme dok su duhovi šuma, jezera i rijeka još postojali..." Tako nekako.
Ovog puta idem u sličan takav svijet, a i vi možete sa mnom. U tome će nam pomoći Hank. Tko je Hank, pitate?
Pa, Hank je dr. Hank Wesselman, antropolog, jedan od onih znanstvenika koji uistinu koračaju između svjetova. Posao ga je često vodio do afričkih urođenika. To mu je omogućilo da velik dio života provede u okruženjima koja rijetko posjećuju ljudi izvana. Tijekom terenskog istraživanja u južnoj Etiopiji počeo je doživljavati nešto što je odredilo njegove buduće interese:
"Sedamdesetih godina počeo sam spontano doživljavati proširena stanja svijesti dok sam boravio u divljini, u Etiopiji. Tada o njima nisam znao ništa, nisam uzimao droge, nisam bio član nikakvih parapsiholoških klubova. Bio sam vrlo konzervativan i vodio istraživačke ekspedicije. To je iskustvo imalo formu osjećaja da me netko motri. Ondje, u Africi, bilo je lavova, hijena, leoparda, bivola… Ovi posljednji najviše su nas zabrinjavali jer su vrlo opasni i ne vole ljude. Ali taj osjećaj da me netko motri veoma me uznemirivao. Usred bijela dana iznenada bih zastao u radu i počeo se pomno ogledavati ne bih li koga vidio, ali nikada nisam vidio ništa."
Pokušavajući to razumjeti, Hank Wesselman je uspostavio izravan kontakt s pripadnicima afričkih plemena i drevnim metodama za postizanje promijenjenih stanja svijesti:
"Bio sam na terenu s trojicom Afrikanaca. Nijedan od njih nije znao engleski. Jedan je od njih bio iz plemena s toga područja i zvao se Atiko. Atiko je bio šaman. Ja tada baš nisam znao što su šamani. Znao sam da su to plemenski vidovnjaci i vračevi. Sjećam se kako sam ustao iz čučnja i gledao uokolo ispod oboda šešira, a zatim sam pogledao prema Atiku, koji je gledao u nešto meni slijeva. Skliznuo sam pogledom u tome smjeru i odjednom ugledao nešto veliko, oko dva metra iznad zemlje. Pogledao sam u šamana, a on me motrio. Znao sam da je on to vidio. On nije znao engleski, ali ja sam znao nekoliko riječi svahilija. Pitao sam ga: Atiko, što je to bilo? A on je rekao: Duh. Na njegovu jeziku: šitani."
Ubrzo nakon toga Hank je počeo doživljavati klasična iskustva napuštanja tijela. Šamani to nazivaju letom duše:
"Usred noći zatekao bih se kako se uzdižem iz tijela. Na svoje sam čuđenje otkrio da mogu proći kroz šatorsko platno, a da uopće ne povlačim patentni zatvarač. Imao sam neobične doživljaje poput sna, kao da noću letim iznad kampa. I mogao sam gledati dolje i vidjeti šatore svojih kolega, šakale kako prekapaju po jami s otpacima, vojnike u ophodnji uz vatru. Mislio sam da sanjam dok mi sljedeći dan nije došao Afrikanac Kambulu, pogledao me i rekao mi: Dr. Hank, što ste radili prošlu noć, leteći iznad moga šatora? To mi je privuklo pozornost."
To je bilo dovoljno da bi se doktor Hank Wesselman pozabavio ovim fenomenom na mnogo temeljitiji način:
"U svojoj trilogiji 'Šetnje duhom' opisujem doživljaje kad sam se osjećao uvučenim u nešto nadasve neobično. Bila je to klasična šamanska inicijacija, pri kojoj su očito duhovi vladali situacijom. Riječ ekstaza je za mene odjednom poprimila neko posve novo značenje. Kad se osvrnem unatrag, mislim da se dogodilo ovo: kad sam došao u dodir s onim duhovnim bićem, ono je u meni aktiviralo neki program. To je nevjerojatan program, koji se u nama razvijao tijekom evolucije. Šamani su prvi otkrili taj program u sebi. Kad kažem šaman, većina ljudi na Zapadu sklona je zamisliti maskirana, kostimirana pripadnika plemena koji u mraku pleše oko vatre, sudjelujući u nekom tajanstvenom ritualu."
Znanstvenik u Hanku, ili barem ono što je od njega ostalo, pokušao je pronaći odgovor na ovaj vrlo neobičan fenomen:
"Moguće je da izloženost snažnomu promijenjenom stanju svijesti može pokrenuti kaskadu elektrona u središnjem živčanom sustavu. Materijalizam je dominantna paradigma na Zapadu već dobrih tristo godina. Mi težimo tomu da se bavimo vanjskim prostorom, a ne unutrašnjim. A unutrašnji je prostor golemo neistraženo područje o kojem čovjek još uvijek vrlo malo zna. Ali šaman zna jer to je područje u kojem on obavlja glavninu svoga posla. Obavlja ga u unutrašnjem prostoru. Oni rade svoj posao u prostoru što ga urođenici nazivaju svijetom duhova. Govoreći o tome, mogli bismo reći da pripadnici primitivnih društava poznaju okoliš koji ih okružuje. Primjerice, ima li negdje blizu psihotropskih biljaka. Ritualna uporaba halucinogena, koji se dobivaju od tih takozvanih biljnih učitelja, katkad se primjenjuje za postizanje širenja svijesti u pristupanju svetomu carstvu."
Danas doista ne manjka literature o halucinogenima, koja pokazuje sličnosti učinka tih prirodnih tvari na ljudsku svijest među različitim kulturama. Wesselman je otišao i korak dalje:
"Primjerice, to obuhvaća sposobnost kanaliziranja svemirske energije, otkrivanje najdubljih tajna prirode kao i stjecanje mudrosti koja se može uporabiti u magijske, medicinske i religijske svrhe. Tu su i tehnike poput posta, lišavanja sna, tjelesnog iscrpljivanja, hiperventilacije, čak i iskustvo ekstremnih temperatura tijekom rituala pročišćavanja. Poznato je da snažno tjelesno podraživanje jednoličnim bubnjanjem i čegrtanjem u kombinaciji s nekim svrhovitim obredom dotične kulture – molitvom, pjevanjem, plesanjem – može čovjeka osposobiti za usmjeravanje svijesti prema mističnom opažanju. Zato ne iznenađuje što se gotovo svi izvoditelji rituala diljem svijeta služe bubnjevima i čegrtaljkama. Obično bi se dovodili u ono što oni nazivaju ples u transu. Žene bi tada sjedile u središtu kruga, oko vatre, pjevale bi i pljeskale dlanovima u jednoličnom ritmu, a muškarci bi plesali oko njih, s vanjske strane kruga, s čegrtaljkama oko nožnih zglobova, u osebujnom ritmu toptanja. Te plesove izvode kako bi se povezali s onim što oni nazivaju num. To je ono što Polinežani nazivaju mana. To je snaga, sila. Kinezima je to chi, a Japancima ki. Mozak u biti slijedi zvuk bubnja. Bubanj se udara u nižim područjima frekvencije theta valova i mozak slijedi taj ritam. Slijedeći taj zvuk, mozak se doslovce spušta iz područja beta valova, preko alfa, do theta valova."
Na tim valovima moguće je doploviti u drugačije svjetove. One koji su svuda oko nas, no mi smo izgubili mogućnost da ih vidimo i čujemo.
Jebiga, previše mp3-ja i dvd-a, premalo osluškivanja unutrašnje glazbe.
Drago mi je da su duhovi drveća, jezera i rijeka još uvijek tamo negdje.
Možda izlaze samo u kišne zore kad nema nikoga tko bi ih mogao vidjeti.
Prije stanovitog vremena ostao sam dužan priču o psihičkim arheolozima.
To je doista fascinantna priča, koja – kao što se to često zbiva u ovom prespecijaliziranom svijetu - posve nehotimično dokazuje teze o kojima se u drugim granama znanosti lome koplja desetljećima. I to potpuno bezuspješno, jer se i ta rasprava – kao i mnoge druge – svela na polarizaciju između “konzervativnih” ili “akademskih” znanstvenika i “alternativnih” znanstvenika. Što je podjela koja više govori o prirodi ljudi nego o prirodi znanosti kakva bi trebala biti.
Teza koju imam na umu govori da je um taj koji stvara i prostor i vrijeme. Drugim riječima, linearno vrijeme ne postoji, ono je tek privid, konstrukt našeg uma. Sve što se zbivalo ili će se zbivati zapravo postoji istovremeno. Što je dosta neprecizan opis jer opet pokušavao vrijeme definirati pojmom vremena. Nalazimo se, dakle, na području gdje nam postojeći vokabular više nije dostatan. "Vrijeme" je bezvremeno carstvo mogućnosti, u kojem trenuci nisu posloženi jedan do drugog poput kuglica u ogrlici.
Znam za više primjera koji pokazuju da svijest uistinu preskače vrijeme, tj. da može izaći iz privida «sada» i neometano birati prostorno- vremenske koordinate na kojima će se pojaviti.
Jedan od njih je Stefan Ossowiecki, Poljak rođen u Rusiji, kojega se smatra jednim od najnadarenijih vidovnjaka dvadesetog stoljeća. Također, riječ je o prvom «psihičkom « arheologu u povijesti.
Takav neobični tip arheologa nije morao iskapati slojeve zemlje da bi otkrio zagonetke prošlosti. Mogao je osobno otputovati, pogledati i opisati viđeno zapanjenim arheolozima.
14.veljače 1935. Ossowiecki je uzeo ruku komad petrificiranog ljudskog stopala. Taj predmet omogućio mu je da prizove viziju. Kad se zagledao u prostor oko sebe, soba u kojoj se nalazio je izblijedjela i postala prozirna. Na njenom mjestu materijalizirao se prizor iz daleke prošlosti. Našao se u dvorištu palače. Ispred njega je stajala lijepa mlada žena maslinaste kože.
Vidio je zlatni nakit oko njezina vrata, na rukama i oko gležnjeva, njezinu bijelu, napola prozirnu opravu, i crnu, u pletenice spletenu kosu, kraljevski skupljenu ispod visoke četvrtaste tijare. Kada ju je pogledao, podaci o njezinom životu preplavili su njegov um. Znao je da je Egipćanka, kći princa, ali ne faraona. Bila je udana. Njezin suprug bio je vitke građe, a kosa mu je bila spletena u mnoštvo malih pletenica koje su mu padale s obje strane lica.
Ossowiecki je također mogao prizor premotati unaprijed, jureći kroz događaje iz ženina života kao da nisu ništa više od filma. Vidio je da je umrla pri porodu. Promatrao je opsežne i zamršene postupke u procesu njezinog balzamiranja, njezin pogreb i rituale koji su pratili polaganje njezinog tijela u sarkofag, a kada je došao do kraja, slike su izblijedjele i soba je postala ponovno vidljiva.
Vještina, dar, talent tog čovjeka – kako god tu osobinu nazvali – odavno ima svoj naziv: psihometrija.
Svojom psihometrijom različitih artefakata Ossowiecki je s vremenom privukao pozornost Stanislawa Poniatowskog, profesora na varšavskom sveučilištu i tadašnjeg najeminentnijeg poljskog etnologa. Poniatowski je podvrgao Ossowieckog nizu pokusa s kremenom i drugim kamenim alatima, pronađenima na arheološkim lokacijama diljem svijeta. Veći dio tih predmeta od kamena bio je gotovo posve bez oblika, tako da je samo izvježbano oko moglo prepoznati da su oblikovani ljudskim rukama. Osim toga, stručnjaci su ih prije toga dobro istražili, tako da je Poniatowski znao njihovu starost kao i povijesni izvor, no te je podatke skrivao od Ossowieckog.
Pokazalo se da Ossowieckom ionako nisu bili potrebni. On bi svaki puta točno prepoznao predmete i naveo njihovu starost, kulturu u kojoj su nastali i zemljopisne lokacije na kojima su pronađeni. Štoviše, u nekoliko slučajeva nalazišta koja je Ossowiecki naveo nisu se podudarala s podacima koje je Poniatowski imao u svojim zabilješkama. No, međutim Poniatowski bi uvijek otkrio da su pogrešne bile njegove zabilješke, a ne podaci koje je naveo Ossowiecki.
Postupak Ossowieckog uvijek je bio isti. Uzeo bi predmet u svoje ruke i koncentrirao se sve dok prostorija u kojoj je bio, pa i njegovo vlastito tijelo, nisu postali poput sjenki, gotovo nepostojeći. Nakon što bi došlo do tog prijelaza, našao bi se kako gleda u trodimenzionalni film prošlosti. Mogao je otići kud god zaželi i vidjeti sve što izabere. Dok je gledao u prošlost, Ossowiecki je čak micao očima amo-tamo, kao da su stvari koje je opisivao bile stvarno fizički prisutne pred njim.
Opažao je vegetaciju, ljude i prebivališta u kojima su živjeli. Jednom prilikom, nakon što je primio u ruke kameno oruđe magdalenske kulture iz kamenog doba koja je procvjetala u Francuskoj između 15 000. i 10 000. godine prije nove ere, Ossowiecki je rekao Poniatowskom kako su magdalenske žene imale vrlo složene frizure. To se, s obzirom na dotično razdoblje u povijesti činilo apsurdnim, međutim otkrića kipova magdalenskih žena s bogato ukrašenim frizurama koja su uslijedila kasnije dokazala su da je Ossowiecki bio u pravu.
Tijekom pokusa Ossowiecki je pružio više od stotinu takvih informacija, odnosno pojedinosti o prošlosti koje su se isprva činile netočnima, da bi se kasnije ispostavilo da su točne. Na primjer, ustvrdio je da su ljudi iz kamenog doba koristili uljne svjetiljke, što je dokazano kada su tijekom iskapanja u Dordogneu u južnoj Francuskoj iskopane uljne svjetiljke veličinom i oblikom jednake njegovom opisu. Napravio je detaljne crteže životinja koje su lovili pripadnici različitih naroda, koliba u kojima su živjeli, njihove pogrebne običaje – sve te tvrdnje kasnije su našle potvrdu u arheološkim otkrićima.
Najbolje u cijeloj priči jest to da rad Poniatowskog s Ossowieckim uopće nije jedinstven. Norman Emerson, profesor antropologije na sveučilištu u Torontu te osnivač i potpredsjednik Kanadskog arheološkog udruženja, također je koristio pomoć vidovnjaka u arheološkom radu. U središtu Emersonova istraživanja bio je vozač kamiona George McMullen. Kao i Ossowiecki, i McMullen je posjedovao sposobnost psihometrije, to jest uključivanja u prizore iz prošlosti pomoću kontakta s nekim predmetom. McMullen se mogao uključiti u prošlost i tako da je jednostavno posjetio arheološku lokaciju. Prvo je koračao amo-tamo sve dok se ne bi udomaćio, a tada je počeo opisivati kulturu i ljude koji su nekad živjeli na tom mjestu. Tako je Emerson jednom prigodom promatrao kako se McMullen usredotočio na komad gole zemlje i koracima mjerio mjesto za koje je rekao da se na njemu nalazila irokeška «duga kuća» (zajednička plemenska nastamba). Emerson je obilježio to područje kolčićima i šest mjeseci kasnije otkopao drevnu građevinu točno na mjestu na kojem je McMullen ustvrdio da će se nalaziti.
Emerson je započeo kao skeptik, ali rad s McMullenom učinio je od njega «vjernika». Otkrio je da je vrlo korisna činjenica da vidovnjak postaje dio prizora, to jest da ga ne gleda izvana. On sjedi "ovdje" i "sada", i toga je svjestan, ali se nalazi i u prizoru. Značajan podatak je i taj da vidovnjaci mogu određenoj lokaciji u prošlosti pristupiti i ako se ne nalaze na njoj – što sugerira da je prostor u suštini jednako nelokalan kao što se čini da je i vrijeme.
Na godišnjoj konferenciji kanadskih arheologa 1973. Emerson je izjavio: «Znanje o arheološkim artefaktima i arheološkim lokacijama primio sam od vidovnjaka koji mi te informacije prenosi bez vidljivih pokazatelja da pritom koristi promišljanje.». Svoj je govor zaključio riječima kako smatra da je ono što je McMullen pokazao otvorilo «posve nove obzore» u arheologiji, te da istraživanja o daljnjoj suradnji s vidovnjacima u arheološkim istraživanjima moraju postati «prioritet».
Priča o psihičkoj arheologiji ima još poglavlja. Retrokognicija, odnosno sposobnost da se usmjeri pozornost i doslovce gleda u prošlost u nekoliko je navrata potvrđena. U nizu pokusa provedenih tijekom 1960-ih, W.H.C. Tenhaeff, direktor Parapsihološkog instituta Državnog sveučilišta Utrecht i Marius Valkhoff, dekan Filozofskog fakulteta sveučilišta Witwatersrand u Johanesburgu, otkrili su da su velikom nizozemskom vidovnjaku Gerardu Croisetu za psihometriju dovoljni čak i vrlo mali fragmenti kostiju, te da može točno opisati njihovu prošlost. Dr. Lawrence LeShan, njujorški klinički psiholog, i još jedan skeptik preobraćen u «vjernika», slične je pokuse proveo s istaknutom američkom vidovnjakinjom Eileen Garrett. Na godišnjoj sjednici Američkog antropološkog udruženja 1961. godine arheolog Clarence W. Weiant otkrio je da je do svog glasovitog otkrića Tres Zapotesa - arheološkog nalazišta koje je svjetski priznato kao jedno od najvažnijih u Srednjoj Americi - ne bi došao da nije imao pomoć vidovnjaka.
Stephan A. Schwartz, bivši član uredništva National Geographica i član studijske skupine Ministarstva obrane za inovaciju, tehnologiju i društvo pri MIT-u, smatrao je da je retrokognicija ne samo stvarna, nego da će naposljetku dovesti do pomaka u znanstvenoj stvarnosti koji će biti ravnopravan velikim pomacima koji su uslijedili nakon Kopernikovih i Darwinovih otkrića. Možda je bio preveliki optimist, jer nisam primijetio da se išta takvoga dogodilo do sada.
No, Schwartz je bio toliko zainteresiran za ovu temu da je napisao opsežnu povijest suradnje između vidovnjaka i arheologa pod naslovom "The Secret Vaults of Time" - "Tajne riznice vremena". «Vidovnjačka arheologija stvarnost je već tri četvrt stoljeća sedamdesetak godina.», napisao je Schwartz. «Taj novi pristup uvelike je doprinio tome da se pokaže kako prostorno-vremenski okvir koji je ključan za materijalistički pogled na svijet nipošto nije tako apsolutan konstrukt kako većina znanstvenika to vjeruje.»
Čini se da prošlost nije nestala time što se dogodila već i dalje postoji, te je čak i dalje dostupna percepciji ljudi. To bi značilo da je privid tijeka vremena od prošlosti prema budućnosti zapravo vrlo individualan. Ipak, za nas se čini stvaran. Dopustit ću si nagađanje da je tome tako zbog prevladavajuće zajedničke dogovorne stvarnosti u kojoj mi svi ZNAMO da je tako. Naša se svijest poslušno ponaša u skladu s time.
Kako god da bilo, meni se doista dopada ideja da svi naši trenuci žive zajedno.
Zapravo, to mi je fenomenalno. Spoznaja je to koja pruža svakojake mogućnosti. Primjerice, financijske - čovjek sve plaće u životu zapravo dobiva istodobno. Što onda bude malo veća hrpica :-).
Čitamo se! (Mada ovo sve znači i da su svi postovi već postavljeni. Ako u međuvremenu ne uspijete izaći iz vremena, provjerite za koji dan.)
9. svibnja 2001. godine, na tiskovnoj konferenciji u National Press Clubu (Washingtonu D.C.), umirovljeni mornarički zapovjednik i pilot Graham Bethune ispričao je kako je pedeset godina ranije, 10. veljače 1951, letio s Islanda prema Newfoundlandu. Bila je noć. Odjednom, na petstotinjak kilometara od Argentine primijetio je svjetlo na vodi:
"Izgledalo je poput obasjana grada. Kad smo se približili tom svjetlu, razabrali smo jezivi krug bijelih svjetala na vodi. Neko smo ih vrijeme promatrali, a onda su se svjetla ugasila i više nije bilo ničeg na vodi. Sljedeća stvar koju smo vidjeli bila je mala žuta aureola, mnogo manja od onog ‘svijetlećeg grada’ otkuda je dolazila. Objekt je bio dvadeset i pet kilometara ispred nas."
Bethune je naglo povećao visinu, ali je zbog putanje objekta zaronio nosom letjelice kako bi prošao ispod njega: "Začuo sam buku. Pomislio sam da se zaletio u nas. Vidio sam da se nekoliko članova posade saginje. Neki od njih bili su i ozlijeđeni. Odjednom se objekt pojavio s naše desne strane, polako se izmaknuo i letio s nama. Još nije bio dosegao našu visinu, no mogli smo mu razlučiti oblik. Imao je kupolu te je emitirao onaj svjetlosni kolut..( )U pilotskoj kabini je otkazalo četiri ili pet uređaja, između ostalog magnetski kompas, elektromagnetski efekti i pokazivači smjera. Radar je pokazivao da se ta letjelica kretala preko dvije tisuće kilometara na sat. U našem je zrakoplovu bio trideset i jedan putnik, te psihijatar i članovi posade od kojih su svi, u različitim trenucima, vidjeli ovaj prizor."
Dan Willis:
Dok je služio u mornarici SAD-a, Dan Willis je imao pristup najpovjerljivijim tajnim podacima razine četrnaest, jer je u postaji mornaričkih veza u San Franciscu radio u uredu za dešifriranje. 1969. godine primio je strogo povjerljivu poruku visokog prioriteta s broda u blizini Aljaske:
"S broda su izvijestili da je primijećen sjajeći crvenkasti objekt eliptičnog oblika, promjera dvadesetak metara, kako izlazi iz oceana lijevo od pramca broda. Izronio je iz vode i odjurio u svemir brzinom otprilike jedanaest tisuća kilometara na sat. To je zabilježeno i potvrđeno i na radaru broda."
Enrique Kolbeck:
«Radim u Mexico Cityju kao kontrolor leta u međunarodnoj zračnoj luci Meksiko. Dat ću vam primjer pojava koje su se događale u Meksiku tijekom proteklih nekoliko godina.
Primjerice, 4. ožujka 1992. g. zamijetili smo 15 objekata udaljenih 25 kilometara od međunarodne zračne luke. 8. srpnja 1994. g. zbog slične se pojave gotovo dogodio sudar na domaćem letu Aeromexico 129, pri čemu je oštećeno desno podvozje zrakoplova. To se dogodilo u noći, otprilike deset minuta nakon deset. Nakon toga, sljedeći tjedan u 11:30 ujutro, let Aeromexico 904 gotovo je doživio sličan sudar s objektom koji smo zamijetili na radaru. Tijekom sljedećeg tjedna pilot prijavljuje nekoliko pojava, no uspijevamo otkriti izvor samo nekih od njih. Međutim, 15. rujna 1994. godine na radaru se pet sati pojavljuje određeni objekt. (...) Puno ljudi je vidjelo leteći tanjur promjera petnaestak metara. 24. studenog 1994. službeno smo počeli raditi na novom radarskom sustavu. Na radaru su detektirane pojave koje su se dogodile u isto vrijeme kad su ih i piloti prijavili....»
Ovo su neke od izjava koje se moglo čuti na konferenciji "Disclosure" ("Razotkrivanje"). Danas je to već stara priča - za koju, međutim, mnogi nisu danas nisu čuli mada je bila u svim medijima. Ali to je bit vijest – danas jesi, sutra te se nitko niti ne sjeća.
No, ja je se rado sjećam jer mi je te 2002. godine, samo godinu dana nakon što se održala (a tada još nije bilo JuBiToa), ufolog Giuliano Marinković dao VHS sa cijelom konferencijom koju mu je poslao neki njegov ufološki kolega koji je na presicu došao sa svojom kamerom i sve snimio.
Slika nije bila neka, al’ baš su mi curile sline. Bio je to ekskluzivni materijal. Prvi put u povijesti vojnici i špije pričaju o svojim susretima s NLO-ima. Tada sam radio neki početnički 60-minutni dokumentarni film pod naslovom «Nebo NLO-a», u koji sam ugurao sve što me u to vrijeme, kad sam zapravo tek otkrivao svijet NLO-a, fasciniralo. Mislav Hudoletnjak (režiser emisije Na rubu znanosti) i ja imali smo samo pet termina kamere na raspolaganju, pa s filmsko-umjetničke strane film i nije bio neko remek djelo (jedva da je i djelo), ali je doista bio sadržajan. A sadržajnosti su pridonijele brojne izjave s konferencije “Disclosure” koje sam poskidao s već navedene VHS-ice.
No, da predstavim Disclosure za one koji prvi put čuju za taj projekt.
O ČEMU GOVORI DISCLOSURE
Dakle, u svibnju 2001. u washingtonskom National Press Clubu, dr. Steven M. Greer otvorio je konferenciju "Disclosure". Okupio je dvadesetak svjedoka iz vojnih, obavještajnih, vladinih i znanstvenih krugova te iz krugova velikih korporacija, s ciljem da svojim svjedočenjima za medije potvrde stvarnost izvanzemaljskih letjelica, izvanzemaljskih oblika života kao i napredne fizike i tehnologije pogona koja ih pokreće.
Svjedočenja iz prve ruke pokazala su razne aspekte odnosa američkih institucija prema fenomenu NLO-a. Zajedno s dokumentima koji ih potvrđuju, pokazalo se kako se ponekad nisu birala sredstva za prikrivanje i zastrašivanje. Greer smatra da je svjedočenjima može “nepobitno dokazati da su ti objekti izvanzemaljskog porijekla praćeni radarski; da su se kretali tisućama milja na sat, zaustavljali se i činili okrete.” Nadalje, da “koriste antigravitacijske pogonske sustave u čiji način rada se već proniknulo kroz tajne istraživačke projekte u Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji i drugdje.”
Također, smatra da može dokazati “da su ti objekti prizemljivali, povremeno bivali oneposobljeni i bili zaposjednuti – posebno od strane timova unutar Sjedinjenih Država; da su izvanzemaljski oblici života bili zaposjednuti i da su njihova vozila uzimana i temeljito proučavana, tijekom najmanje pedeset godina.” Vjeruje da može nepobitno dokazati, kroz svjedočenje i dokumente koje je predočio, “da je taj predmet bio sakriven od članova Kongresa i od najmanje dvije predsjedničke administracije” te da je “ustav SAD-a potkopan rastućom moći tih tajnih projekata” što predstavlja “opasnost za nacionalnu sigurnost” jer nisu “nadzirani od strane Kongresa, od strane američkog predsjednika niti od strane međunarodne zajednice”.
Greer naglašava da “nema dokaza da su oblici života koji nas posjećuju neprijateljski raspoloženi prema nama”. Ali zato “postoji mnoštvo dokaza da su oni zabrinuti oko našeg neprijateljstva jer bilo je slučajeva da su “neutralizirali ili učinili neupotrebljivom sposobnost lansiranja inter-kontinentalnih balističkih projektila.” Prema Greeru, posjetitelji su “jasno pokazali da ne žele da naoružavamo svemir.”
Konferencija kojom je predstavljen projekt «Disclosure» pred oči je javnosti stavila činjenicu da su cijelo vrijeme određeni vojni i obavještajni krugovi - koji su kontrolirali komunikacije, zrakoplovstvo i sve druge «oči» i «uši» suvremenog svijeta - bili potpuno svjesni stvarnosti NLO-a. I to je malo za reći. Trud uložen u njihovo poricanje sam po sebi otkriva da često spominjani strah od izbijanja panike u javnosti nije bio niti glavni niti jedini razlog poricanju.
57 IZVANZEMALJSKIH VRSTA
Projekt «Disclosure» je jedan od projekata CSETI-ja, «Centra za proučavanje izvanzemaljske inteligencije (CSETI-Center for the Study of Extraterrestrial Intelligence), međunarodne neprofitne istraživačke i obrazovne organizacija sa sjedištem u SAD-u koja je posvećena razumijevanju fenomena NLO i bliskih susreta. Osnovao ju je dr. Steven M. Greer (po struci liječnik urgentne medicine). CSETI smatra da temeljito razmatranje postojećih podataka i dokumenata o NLO-ima upućuje na zaključak da Zemlju posjećuju izvanzemaljske inteligencije i izvanzemaljske svemirske letjelice već desetljećima, ako ne stoljećima, i da je taj kontakt intenzivniji od 1947. godine.
Projekt "Disclosure" je započeo 1993. kad se dr. Greer u Virginiji sastao sa skupinom vojnih savjetnika ovog projekta. Odlučili su da je «vrijeme da se civilne, obavještajne i vojne osobe skupe i razotkriju istinu o predmetima koji se nazivaju NLO-ima”. Od tada je Greer osobno razgovarao s Jamesom Woolseyem (prvim direktorom CIA-e u vrijeme administracije predsjednika Clintona), načelnikom službe DIA, načelnikom obavještajne službe u Združenom stožeru u Pentagonu, članovima Obavještajne komisije u Senatu, mnogim članovima Kongresa, članovima vodstava u Europi, japanskim kabinetom i drugima. Ono što je otkrio jest da ti ljudi nisu imali pristup projektima vezanim uz NLO-e.
Greer smatra da može nepobitno dokazati, kroz svjedoke koje je otkrio (a to su ljudi koji su bili unutar CIA-e , NSA-a, NRO-a, Zrakoplovstva, Mornarice, Vojske SAD-a, iz svih odjela obavještajne i vojne zajednice, kao i korporacijski svjedoci ugovaratelji s vladom koji su uključeni u crne budžete) da su se takvi projekti odvijali. Tvrdi da ti nepotvrđeni projekti s posebnim pristupom stoje najmanje 40 do 80 milijardi dolara godinu i uključuju tehnologije koje mogu zauvijek promijeniti svijet.
Greer smatra da taj predmet ima najdublje implikacije na ljudsku budućnost, na nacionalnu sigurnost SAD-a i na mir u svijetu, a posebno tehnologije vezane uz NLO-e i izvanzemaljska vozila, ako im se ukine status tajnosti te se upotrijebe za miroljubivo generiranje energije i za pogon. One bi “definitivno riješile naziruću energetsku krizu, zaustavile bi globalno zagrijavanje i korigirale bi izazove očuvanja okoliša s kojima je zemlja suočena”. Greer smatra presudnim i to da “kao društvo počnemo raspravljati o ispravnosti postavljanja oružja u svemiru” jer “ako doista možemo dokazati da je istina da nismo sami i da je svemir područje koje dijelimo s drugim civilizacijama, postavljanje oružja u svemir mogla bi biti vrlo nerazumna i destabilizirajuća stvar”.
Cilj konferencije bili su jasno postavljeni: pokretanje otvorene istrage i saslušanja o NLO-ima i izvanzemaljskoj prisutnosti na Zemlji u američkom Kongresu; ostvarenje trajne zabrane naoružavanja svemira ili ciljanje bilo kojeg objekta izvanzemaljskog porijekla; ostvarenje opsežna i potpuna studija tajnih tehnologija povezanih s tim predmetom, da se vidi kako bi ih se moglo odgovarajuće deklasificirati i primijeniti za miroljubivo generiranje energije tako da se svijet može riješiti ovisnosti o fosilnim gorivima uz dovoljno vremena da se spriječi još veće oštećenje eko-sustava i rat zbog naziruće energetske krize koja će sigurno zahvatiti zemlju u nadolazećim desetljećima.
U deset godina koje su prethodile konferenciji, pronađeno je preko četiristo svjedoka diljem svijeta, u svim granama vojnih službi te među obavještajnim agencijama u SAD-u, Rusiji, Velikoj Britaniji i drugim zemljama. Preko stotinu izjava snimljeno je videokamerom. U nasljeđe ufologiji, konferencija je ostavila press-materijal, podijeljen predstavnicima medija kao "briefing-dokument".
Mada bi riječ "briefing" trebala označavati neko kratko izvještavanje, ničeg kratkog nema u upoznavanju sa sadržajem petsto stranica sitnog teksta kojega čini izbor i sažetak izjava koje su Greer i suradnici skupili u deset godina rada. Izbrojao sam i preko stotinu preslika izvornih vojnih i obavještajnih izvještaja u kojima, suhoparnim birkokratskim jezikom, piše o fascinantnim događajima: viđenjima NLO-a od strane vojnih i civilnih pilota, susretima s NLO-ima ili pak organizacijskim problemima transporta srušenog NLO-a iz Južnoafričke republike u SAD.
Osim senzacionalnih javnih svjedočenja bez presedana u povijesti ufologije, u brošuri je dat i pregled raznih ufoloških tema, od bitnih događaja iz polustoljetne povijesti fenomena, do preporuka za djelovanje i pregleda postignuća i znanstvenika koji se bave područjem tzv. "free energyja". Riječ je o naporima da se tzv. "polje nulte točke" iskoristi kao beskonačni izvor čiste i jeftine energije, a možda i zauzdaju sile poput inercije i gravitacije. NLO-i to već rade, zašto ne bismo i mi? Dijelovi svjedočenja su skupljeni u cjeline, poput one koja obuhvaća samo dijelove u kojima svjedoci govore o pritiscima na njih (sve do prijetnji smrći i nestanaka ljudi) ili one koja predstavlja isključivo izbor izjava znanstvenika, koji su sudjelovanjem u projektu još jednom pokazali da NLO-i ne predstavljaju šarlatansku već ozbiljnu znanstvenu, političku i vojnu temu.
Na trosatnoj konferenciji, zbog vremenskog ograničenja, svoja je iskustva vezana uz NLO-e uživo ispričalo i dokumentima potkrijepilo samo dvadesetak svjedoka. Raspon svjedočenja obuhvaćao je izjave kontrolora leta i pilota o susretima s NLO-ma, nalaženje mrtvih tijela izvanzemljana, NLO-e koji nadlijeću silose s nuklearnim projektilima, nastojanja američke vojske da izvanzemaljsku tehnologiju primijeni u svojim oružanim snagama i drugo. Poruka svih govornika jest da je američka vojska NLO-e shvaćala sasvim ozbiljno, uspkos tome što je za javnost nastojala obezvrijediti njihov značaj. Svaki pojedini svjedok okupljenim je novinarima izjavio da je spreman pod prisegom svjedočiti u Kongresu. Za razliku od mnogih drugih NLO-konferencija, od kojih je većina "klupske" naravi i ne izlazi izvan kruga istomišljenika, o konferenciji "Disclosure" izvijestile su sve najveće američke TV- postaje i drugi najveći mainstream-mediji.
U svibnju 2001. konferencija je u SAD-u podignula puno prašine i bila na pravom putu da potakne kongresnu istragu koja bi trebala na svjetlo dana iznijeti poznate činjenice o NLO-ima. No, jedanaestog rujna 2001. upropašteni su višegodišnji napori projekta. Nakon terorističkog napada neviđenih razmjera, u kojem su srušeni njujorški neboderi, postalo je vrlo nepatriotski za bilo što prozivati vojsku ili službe koje brinu za sigurnost nacije. One su sad imale važnijeg posla, baveći se nekim novim neprijateljima.
Za kraj, evo još par izjava s konferencije....
KARL WOLFE:
«Zovem se Karl Wolfe. Bio sam serviser za preciznu fotografsku elektroniku i imao pristup strogo povjerljivim šiframa u američkom ratnom zrakoplovstvu. Bio sam stacioniran u zračnoj bazi Langley u Virginiji. Sredinom 1965. g. prebačen sam na projekt Lunar Orbiter Agencije za nacionalnu sigurnost u Langley Field. Voditelj projekta bio je dr.Colly. Imali su problema s elektroničkim uređajem koji je onemogućavao izradu fotografija. Došao sam u tu ustanovu izvidjeti taj problem. Ondje je bilo znanstvenika iz cijelog svijeta. Bio sam zapanjen kad sam vidio da na projektu Agencije za nacionalnu sigurnost sudjeluju ljudi iz cijeloga svijeta. Na početku mi sve to nije imalo smisla. Odveli su me u laboratorij u kojem se nalazio neispravni uređaj. Nisam ga mogao popraviti na licu mjesta, nego se uređaj trebao odnijeti na popravak. U crnoj komori je sa mnom tada bio još jedan pripadnik zrakoplovstva. Zamolio sam ga da mi opiše proces kako podaci stižu s lunarnog orbitera do laboratorija. Pola sata nakon što mi ga je opisivao proces, usput mi je rekao: «Otkrili smo lice na stražnjoj strani Mjeseca.» Počeo mi je pokazivati fotografije koje to potkrijepljuju. Prikazivale su određene strukture, zgrade gljivasta oblika, kružne zgrade i tornjeve. U tom sam se trenutku veoma zabrinuo jer sam znao da rapravljamo o posebno obilježenim tajnim podacima. Prekršio je sigurnosni kodeks i u tom sam se trenutku zapravo vrlo bojao. Nisam mu postavljao više pitanja. Nakon nekoliko trenutaka, netko je ipak ušao u sobu. Ondje sam radio još tri dana, a kad sam se vraćao kući, sjećam se da sam naivno mislio da ću sve o ovome čuti na vijestima.»
CLIFFORD T. STONE:
«Zovem se Clifford Stone. Bio sam vodnik u vojsci SAD-a. Imao sam tajni pristup nuklearnom osiguranju. Mogao sam dobiti potrebno dopuštenje za bilo koju radnju potrebnu u posebnim operacijama kad su me na njih pozvali.
Pod posebnim operacijama podrazumijevam situacije u kojima smo pregledavali letjelice koje su se srušile. U nekim letjelicama pronašli smo tijela, a neka od njih bila su i živa. Dok smo sve to radili, govorili smo američkoj javnosti da takve stvari ne postoje. Svijetu smo govorili da izvanzemaljci ne postoje. No najvažnija je stvar to što smo cijelo ovo vrijeme uvjeravali američki narod da ne postoje stvari poput NLO-a. Sudjelovao sam u operacijama u kojima smo iz letjelica izvlačili ta tijela, poznata pod nazivom izvanzemaljci. Dok sam bio stacioniran u Virginiji 1969. godine, dogodila mi se jedna takva situacija. Otišli smo u Indian Town u Pennsylvaniji. To mi je bio prvi zadatak koji je uključivao srušeni NLO. Kad smo stigli na mjesto događaja, ondje je već bila jedna ekipa. Mi smo bili pričuvni tim, i trebali smo biti osigurani protiv nuklearnog, kemijskog i biološkog materijala jer se u letjelici navodno trebao nalaziti nuklearni materijal. Kasnije je većini ljudi bilo rečeno da u letjelici nije bilo ničega, da se samo srušio jedan od naših zrakoplova. Ja sam znao da to nije istina jer sam bio jedan od onih koji se približio letjelici držeći Geigerov brojač na kojem se očitavala radioaktivnost. Bio sam prvi koji je pristupio letjelici i vidio da se u njoj nalaze tijela. To je bio prvi od približno 12 takvih događaja. Nesreće NLO-o nisu događaji koji se zbivaju svakodnevno. Rijetke su. Znam da nismo sami u svemiru....»
POST SCRIPTUM
Evo za kraj neobične snimke koju sam našao na netu. Pitam se je l' zaista moguće da se pomoću google eartha snimi NLO ili se neko malo poigrao? Najvjerojatniji odgovor jest – da je sve moguće...
MITSKE RIJEKE. DREVNI NUKLEARNI REAKTORI. ELVIS. KUGLE IZ PREKAMBRIJA.
13.06.2007., srijeda
Bok!
Eto, nije me bilo par dana jer stislo je sa svih strana.
Centralni gutač vremena su pripreme za koncert na Šalati koji će se 20. lipnja održati kao sjećanje na Krešimira Blaževića iz Animatora.
Krenulo je bezazleno – trebali smo, kao i svi ostali, nastupiti s dvije-tri svoje pjesme, jer smo u proteklih šest godina relativno često svirali s Krešom. Onda je krenulo – pjevat će i Davorin Bogović, pa je l' bismo mogli i njega otpratiti. Naravno. To i nije problem jer i s njim povremeno sviramo, tako da smo već uvježbani. Al' krenulo je i dalje: kad već pratimo Bogovića, je l' bi nam bio neki problem otpratiti i Marinu Perazić jer ona nema bend? Ok. Četiri stvari bumo lako naučili (uračunavši i prilagođavanje elektronskih aranžmana gitarskom zvuku.). No, tu nije stalo...pa je l možemo možda pratiti par stvari Gileta iz Orgazma, a onda je ispalo da bu i Neno Belan bio bez benda pa terba i njegovih četiri stvari naučiti. I konačno, kad smo na gomili sve te stvari nekako sklepali, evo i Rundeka, koji će isto biti bez benda i treba ga netko otpratiti. A on još ima i duhače, pa treba i njih nekako ugraditi.
I tako, uz sve druge obaveze, cic-mic dan za danom – prošlo pet dana.
Al' bilo je u tih pet dana i inspiracije za blog – koja je došla tijekom snimanja emisije o pretpotopnim civilizacijama koja će biti emitirana u ponedjeljak.
Tih civilizacija danas nema u udžbenicima niti im znamo imena. No, to ne znači da nema dokaza da su postojale. Postojeći dokazi mogu se interpretirati na razne načine. O tome više u emisiji. U nastavku teksta slijedi mala kompilacija neobičnih priča koja ukazuju na danas mnogima nezamislivo – da su civililizacije na Zemlji prisutne tko zna otkada, da nastaju i nestaju u ciklusima i da smo daleko preskromni ako smatramo da je najstarija civilizacija sumerska iz 4. tisućljeća prije nove ere. O tome svjedoče i brojni potonuli tihooceanski gradovi i građevine, na dubinama od trideset do osamdeset metara i slično. Nove tehnologije omogućile su razvoj podvodne arheologije, a i snimke iz satelita (visokorezolucijsko fotografsko, radarsko, infracrveno i ultraljubičasto snimanja Zemljine površine iz zrakoplova i satelita koji orbitiraju na visinama od 250-300 km) otkrivaju mnogošta oku nevidljivo dok se nalazite na površini. Možda jednoga dana pokažu da su se mnogi događaji koji se smatraju mitološkima – zaista zbili.
Možda su već i pokazali. Evo dva primjera.
SARASVATI
U lipnju 2001. je BBC objavio udarnu vijest da je temeljem analize orbitalnih snimaka zapadne Indije (država Rajasthan) i Pakistana identificirano fosilno korito starodrevne rijeke Sarasvati, davno presahle blizanke Inda. Ona je čest motiv u vedskim spisima (Rig-veda, Mahabharata), a ime je dobila po božici znanja Sarasvati. Sve do tog otkrića, koje je potvrđeno naknadnim arheološkim iskapanjima, Sarasvati je smatran mitskom rijekom.
Njezino izvorište je u zapadnom Himalajskom gorju, a ušće je nekoć davno bilo u Arapskom moru, istočno od ušća Inda. Zbog dugotrajnih tektonskih procesa formiralo se u razdoblju od prije 7000-5000 godina brdovito uzvišenje poprečno na njezin tok koji je stoga postupno skrenuo prema Gangesu, a njezino staro korito je, ostavši bez dotoka vode, ubrzo presušilo.
Rigveda, Purane, Mahabharata i drugi stari indijski spisi opisuju veliku rijeku koja je izvirala u Himalajama i ulijevala se u Arapsko more. Uzduž njene obale nalazilo se više od sto gradova velikog gospodarskog i vjerskog značaja. Mudraci su hodočastili na njenu obalu, izvodili obrede i imali metafizičke debate. U Mahabharati je rijeka ovako opisana: «Za vrijeme trajanja rata Kurua procesija se brzo približavala svetom mjesto, uzduž rijeke Sarasvati od oceana prema gore.» Slijedeći stih opisuje kako precesija stiže do izvora rijeke. Otkriće Sarasvatija jedan je od najrevolucionarnijih rezultata satelitskog snimanja u arheološke svrhe, koje je potrdilo stvarnost postojanja povijesnog elementa zapisanog u starima indijskim tekstovima koje se svrstava u područje mitologije
PRIKAZI DREVNOG TOKA SARASVATIJA
RAMIN MOST
NASA-ine svemirske snimke otkrivaju postojanje tajanstvenog drevnog mosta u tjesnacu Palk između Indije i Šri Lanke. Nazvan je još i Adamov most, a dug je oko 30 km. Kompozicija mosta nekima ukazuje na to da ga je izradio čovjek, pa je tako dobio i ime – prema epu Ramajana, u kojem su opisani događaji koji su se navodno zbivali za vrijeme tredha yuge (prije više od 1 700 000 godina). Ne držite me za riječ. U tom epu spominje se most izgrađen između Ramešvarama (Indija) I obale Šri Lanke, a dao ga je izgraditi vladar Rama.
Sama NASA ne puši tu priču, koju su lansirale hinduske novinske agencije, objašnjavajući da se na temelju snimaka iz orbite ne može reći ništa o starosti strukture niti odrediti jesu li u njenu izgradnju bila upletena ljudska bića. Mnogi arheolozi smatraju da je priroda sama oblikovala taj lanac sprudova. Najmanje tri kanala za brodove probijena su kroz Ramin most, kažu oni, i nigdje nije bio vidljiv nikakav dokaz ljudske konstrukcije. Pješčani sprudovi nisu na velikoj dubini, nikad dublje od metar –metar i pol čak i za vrijeme plime. Geolozi vjeruju da su se sprudovi nekad doista nalazili iznad morske površine. Zapisi u nekim hramovima ukazuju da je sprudove potopila divlja oluja prilično nedavno – oko 1480. godine.
Pogledajte Ramin most i sami. Ili pogledajte niz pješčanih sprudova – ovisno o tome na što su vam oči baždarene.
FOSILNI REAKTORI U OKLOO
U velikom gabonskom rudniku urana u Oklou (Centralna Afrika) otkrivena je na više mjesta dotad nepoznata anomalija – naizgled maleno, ali značajno odstupanje uobičajenog omjera sadržaja U-235 i U-238. Taj je omjer u prirodi posvuda jednak i iznosi 0,72 %. Zbog svoje stabilnosti on se koristi za kalibraciju mjernih uređaja (masenih spektrografa).
U Oklou je na sedamnaest mjesta (svako je veličine nekoliko metara), rasprostrtih na tri lokacije, utvrđeno da taj omjer iznosi 0,29 %, što je samo 40 % od normalne prirodne razine. Tako izuzetno nizak omjer sadržaja U-235 i U-238 utvrđen na relativno malenim dijelovima tamošnjeg stjenskog masiva starog oko dvije milijarde godina jasno upućuje da to može biti jedino posljedica nekog davno minulog moderiranog fisionog procesa lančane reakcije kakav se odvija u strogo kontroliranim uvjetima u našim najsuvremenijim oplodnim nuklearnim reaktorima.Otkriće je odjeknulo u znanstvenim krugovima i ponuđeno je objašnjenje (kojega se sjećam i iz novina) da se radi o fosilnim tragovima spontanih moderiranih fisionih lančanih reakcija.
Meni osobno više se sviđa drugo objašnjenje: da se na tom području prije približno dvije milijarde godina nalazilo nečije veliko nuklearno postrojenje s više oplodnih reaktora.
Uvjeti za spontano formiranje prirodnih potpuno funkcionalnih oplodnih nuklearnih reaktora su brojni te ih je izuzetno teško postići i održati. Poznato je, naime, da ostvarenje teškom vodom moderiranog fisionog procesa stabilne nuklearne lančane reakcije iziskuje visok stupanj znanja fizike te izuzetno tehnološko-inženjersko znanje i umijeće. Ne može se, doduše, isključiti malo vjerojatna mogućnost da se nešto tako egzotično u prirodi ponegdje doista spontano desi.
Ali da se na relativno malom prostoru rudnika to ponovi bez ijedne pogreške čak 17 puta i to 10-ak puta, duž približno ravne linije duge oko 200 m i na podjednakim razmacima – to doista djeluje pomalo neuvjerljivo. I po svim pravilima računa vjerojatnosti - kao praktički nemoguć događaj.
Pretpostavimo zato na ovom mjestu da je na području današnjeg Okloa prije približno dvije milijarde godina, u prekambriju, bilo nečije veliko nuklearno postrojenje s više oplodnih reaktora. Ne mora to biti tako jako čudno. Uostalom, indijski epovi prepuni su priča o drevnim ratovima koji se niti u jednoj riječi ne razlikuju od atomskih, a takvi su i nalazi u nekim iskopanim gradovima (poput Mohenjo Daroa).
JARUGA OKLO
FOSILNI NUKLEARNI REAKTOR U JARUZI OKLO
A ako mislite da je dvije milijarde godine malo previše da bi itko, a pogotovo netko dovljno napredan da izrađuje reaktore, postojao na Zemlji - pročitajte i ovo:
METALNE TRANSVALSKE KUGLE
U zapadnom Traansvalu, nedaleko gradića Ottosdala, rudari su prilikom miniranja pirofilitnih stijena unazad nekoliko desetljeća pronašli nekoliko stotina besprijekorno oblikovanih kuglica i spljoštenih elipsoida od izuzetno tvrdog metala promjera 3-5 cm. Starost tih stijena je oko 2,8 milijardi godina.
Postoje dva tipa kuglica. Jedne su pune (masivne), dok su druge šuplje i ispunjene nekom bijelom poroznom tvari. Većina ih ima oko ekvatora jednu ili dvije usporedne brazde jednolike dubine, a jedna je ukrašena čak trima usporednim brazdama.
Doista se ne čini da su te malene metalne kuglice i elipsoidi pravilna oblika ukrašeni obrubima nastali pukom igrom prirodnih sila. Ali mogla su ih načiniti neka inteligentna bića koja su u prekambriju živjela na Zemlji. Ta velika zbirka malenih obrubima ukrašenih metalnih kuglica iz Ottosdala, čija namjena nije poznata, predstavlja dosad najstarije poznate artefakte na Zemlji.
I na kraju slijedi i konačni dokaz da je civilizacija dosta starija nego što mislimo. I da je, u najmanju ruku, postojala i prije potopa . Naime, možda niste znali, ali postoje ozbiljne indicije i da je Elvis rođen prije 10 000 godina. Poslušajte ih i sami!
U prošlom postu započeli smo priču s regresijama, prošlim životima i tome kako ih je slavni psihijatar Raymond Moody otkrio, kako im se čudio i za što ih je počeo koristiti. No bio je to tek uvod u ono što mi je bilo posebno zanimljivo u njegovoj knjizi «Život prije života», a za što nikad prije nisam čuo.
Moody je slučajno otkrio još jednu metodu za doživljavanje prošlih života, koju je opisao lakšom i zgodnijom od hipnoze - zurenje u kristalnu kuglu.
I sam je bio iznenađen ustanovivši da u svim tim godinama studiranja - filozofije koju je i doktorirao, završivši potom i medicinu i specijaliziravši psihijatriju – nikad nije čak niti čuo za metodu zurenja u kristalnu kuglu. Što nas vjerojatno i ne treba čuditi; teško da bilo tko od nas to povezuje s bilo kakvom ozbiljnom djelatnosti osim sajamske razonode iz prošlih vremena. A opet - možda je riječ samo o još jednom otkrivanju zaboravljenih znanja, koja smo, u vlastitom neznanju, u stanju odbacivati kao praznovjerja.
Moody je zurenje u kuglu otkrio pregledavajući prašnjave police stare knjižare u Atlanti. Za oko mu je zapeo naslov «Zurenje u kristalnu kuglu» (Crystal Gazing) Ernesta Schala, objavljenu 1905. Već je u prvih nekoliko stranica razabrao da je Schal pedantan čovjek opsjednut detaljima, kojega nije lako impresionirati niti mu nešto sugerirati. Na stranicama knjige Schal je opisivao kako je proučavao to drevno i nerazjašnjeno umijeće. Tvrdio je da su se ljudi u svim starim kulturama, unatrag sve do Egipta, tom metodom služili da bi našli odgovore na pitanja koja su ih mučila.
Zurenje u kristalnu kuglu ima slavnu povijest. U srednjovjekovnoj Europi postojali su ljudi koji su putovali od mjesta do mjesta, podizali šator te zurili u ogledalo i u vizijama koje su im se ukazivale tražili odgovore na pitanja posjetitelja. Zurenje se koristilo u razne svrhe – za proricanje, otkrivanje zločinaca, potragu za izgubljenim predmetima. Nakon dovoljno dugog zurenja u ogledalo, u njemu bi se zuriteljsu ukazalo lice zločinca – ili bi klijent opisao izgubljeni predmet, a ogledalo e koristilo kao neka vrst preteče ureda za izgubljene stvari, pokazujući zuritelju sliku mjesta gdje treba tražiti.
Zurenje u ogledalo je nestalo iz zapadnog svijeta kad ga je katolička crkva, zbog njegovih naizgled mističnih svojstava, stavila izvan zakona – kao i sve što se povezivalo s magijom. Naravno, sličnu sudbinu doživjelo je i zurenje u kristalnu kuglu. Moody smatra da je ono sa Zapada nestalo zbog toga što je riječ o jednoj od tehnika koje nam iznose na vidjelo ono što zapravo ne želimo znati te napominje kako je na Istoku stav prema sličnim temama drukčiji. Primjerice, tibetski mudraci zure u jezera. U Tibetu gotovo da i nema drveća, a jezera su duboka i jasna, pa mudraci, nakon dovoljno zurenja, u njima vide odgovore na mnoga pitanja. Moody piše kako u toj zemlji glavni državni prorok zuri u ogledalo kad treba odgovoriti na pitanja ministara u vladi. Oni sjede oko njega i slušaju dok on u ogledalu otkriva putove kojima treba voditi državnu politiku. Naravno, od svih slika, nama je najpoznatija slika ciganke koju na sajmu bulji u kuglu.
I naravno, svi znamo da sve izmišlja i uzima novac naivnim ljudima, ili onima koji se tek žele zabaviti. Je l' da?
Ali psihijatar Raymond Moody više nije bio tako siguran.
Pogotovo nakon što je vlastitim istraživanjem ustanovio da vizije u kristalnoj kugli nisu izmišljotine nego - činjenica. Par tjedana nakon što je pročitao Schalovu knjigu i sam je nabavio kristalnu kuglu, stavio je na stol, upalio svijeću, ugasio svjetlu i počeo zuriti u njenu dubinu.
I gle čuda – za nekoliko minuta ispred njegovih očiju pojavili su se oblaci, a zatim je ugledao čovjeka u kišnom kaputu koji je hodao praznom gradskom ulicom. Slike je izblijedjela da bi je zamijenila slika crvene kuće visoko u brdima, s verandom isturenom preko stijene. Dan je bio sunčan, pa je u daljini mogao razabrati planine obavijene plavičastom maglicom. Potom je ugledao jednu svoju prijateljicu. Lice joj je vidio jasno, kao da stoji ispred njega. Slijedila je uspomena iz djetinjstva – bakina kuća s lijepim drvenim pokućstvom i vunenim sagovima složenih uzoraka.
Vizije su slijedile jedna drugu, bez međusobne povezanosti i bile su mu vrlo tajanstvene. Nije imao osjećaj da potiču niti iz jednog drugog izvora nego iz njegove nutrine. U kugli su se projicirale jasno, u boji i u tri dimenzije – Moody se osjećao kao da gleda holografsku televiziju.
Taj prvi put zurio je više od sat vremena. Od kugle se ustao zapanjen. Činilo mu se nevjerojatnim da ga tijekom toliko godina ispitivanja ljudske duše nitko nije upozorio na ovu pojavu. No, pomislio je da je možda tek premaštovit i da se radi o rijetkoj pojavi, pa je pozvao svoju suprugu, vrlo prizemljenu osobu, da pogleda u kristalnu kuglu. Pošto je zurilau u nju pola sata, nasmiješila se i rekla: «Vrlo zanimljivo». Opisala je velik broj slika od kojih su neke bile živopisna sjećanja iz djetinstva, dok su neke bile nepoznatog podrijetla.
Kao mudar čovjek, Moody se nije zadovoljio time da povjeruje vlastitoj ženi. Slijedeći je korak bio da u istraživanje uključi jednog kolegu, čovjeka praktične naravi i izvanrednog psihoterapeuta. I taj je bio zapanjen onime što je vidio.
Ma ni to Raymondu nije bilo dovoljno.
Četiri kugle odnio je u večernju školu gdje je predavao. Stavio ih je u sredinu razreda, prigušio svjetlo, pustio umirujuću glazbu i rekao studentima (bilo ih je oko četrdeset) da zure u kuglu. Nako četrdeset i pet minuta upalio je svjetlo i zapitao ih što su vidjeli. Polovica studenata imala je vrlo dramatična iskustva. Jedan student zahvalio mu je na «pravom izletu u zemlju snova». Jednu ženu iz Pakistana do suza su ganule slike iz djetinjstva koje je provela u svojoj domovini. Dvije odvojene skupine studenata vidjele su istu sliku. Dva studenta koja su zurila u kuglu opisala su zakukuljen lik u dugoj kabanici, a druga dva studenta vidjela su balerinu koja je plesala razredom u taktu glazbe. Još je nekoliko studenata izjavilo da su se slike pojavljivale u ritmu glazbe.
Ali Moody se htio uvjeriti još više.
Pa je pokus ponovio i u drugom razredu, sa sličnim ishodom – gotovo polovica studenata vidjela je vrlo dramatične slike.
Mislite da je Raymond tu stao? Već ste se uvjerili da je riječ o dosta upornom tipu. S provjerom autentičnosti pojave možda je i bilo završeno, ali je zato počeo smišljati njenu praktičnu terapeutsku svrhu. Dakle, sljedeći korak bio je odnošenje kristalne kugle u kliniku. I zaista - zurenje u nju pokazalo se odličnom metodom tehnike projiciranja, u kojoj se pokušava otkriti što se događa u nečijem umu (primjer takve tehnike je Rorschachov test, no kristalna kugla pokazala se Moodyju puno čišćom metodom jer nije ograničena strukturom linija ili oblika).
Moody je otkrio da se prilikom zurenja u kristalnu kuglu javljaju neke tipične slike. U jednom od tipičnih nizova javljaju se lica ili skupine ljudi među kojima onaj koji gleda neke prepoznaje. Ti likovi vrše određene radnje i ravnaju se prema određenom scenariju. Ispitanik može vidjeti i uspomene iz djetinjstva, događaje koji su se zbili tako davno da o njima dugo vremena nije niti razmišljao.
Kao i u hipnotičkoj regresiji, slikama u kristalnoj kugli ne može se upravljati. Vidite li, na primejer, skupinu ljudi koja sjedi za stolom, ne možete im «naređivati» što da čine. Ako to pokušate, slika će vjerojatno izblijediti. Štos je u slijedećem: kad se sjedne pred kristalnu kuglu, s jasnom odlukom i namjerom, treba sebi reći, primjerice: «Kad sjednem i pogledam u kristalnu kuglu, vidjet ću ono što se odnosi na moju lošu naviku» ili slično. Slike u kugli obično će se odazvati na zadanu temu.
I konačno slijedi i kraj priče koja je započela u prethodnom postu - a bila je to priča o iskustvu prošlih života (ne ulazeći u pitanje je li zaista riječ o prošlim životima ili unutrašnjim slikovitim prikazima vlastitih problema. Mala digresija: većinu «prošlih života» koje su mu ljudi pričali, Moody je uspio povezati s njihovim problemom, no bilo ih je nekoliko u kojima nije mogao odrediti apsolutno nikakvu poveznicu. No, pokazivali su izvanredno poznavanje određenog razdoblja i zemlje. Te je slučajeve Moody nazvao «neobjašnjivim»).
Jedne večeri Moody je odlučio svoje otkriće povezati s iskustvima prošlih života. Udobno se smjetio ispred kristalne kugle i zaželio da slike u kugli prikažu neki njegov prošli život koji je povezan sa sadašnjim. Dok je zurio u kuglu, pojavio se cijeli niz slika. Pred sobom je vidio jedan prošli život kojega je već vidio i hipnotičkoj regresiji, život kojega je proživio kao žena-umjetnik u Kini. Poslije ekspermenta na sebi, krenuo je metodu iskušavati na nekoliko svojih pacijenata. Pokazalo se da su oni doživljavali vrlo živopisne regresije i da kristalna kugla može biti odličan alat za tu svrhu.
Regresije izazvane zurenjem u kuglu jednako su obilovale detaljima kao i one u hipnotičkom stanju. U većini slučajeva razlika je bila u mogućnosti kontrole – ispitanik se nije morao brinuti da će izgubiti kontrolu nad sobom. Strah od takvog gubitka kontrole sprječava velik broj ljudi da uđu u hipnotičko stanje.
Evo i nekoliko Moodyjevih savjeta za tehniku zurenja u kuglu radi istraživanja doživljaja prošlih života.
Potrebno je zrcalo ili neki drugi predmet u koji se možwe zuriti – ogledalo, kristalna kugla, a čuo je da su ljudi uspješno zurili i u posudu s vodom. Mediji, dakle, mogu biti različiti, važno je da imaju jasnu dubinu. Moodyjeva je preprouka – ako se odlučite za kristalnu kuglu, neka bude jeftina. Kristalne, od mljevenog kremena, vrlo su skupe, a izdatak je nepotreban i ne utječe na ishod. Kuglu bi bilo dobro postaviti na komad crnog baršuna koji će spriječiti odraze u kugli. Najbolji tip rasvjete je svijeća. Moody predlaže da čovjek pokuša iz raznih kutova i udaljenosti, ali njegovo iskustvo mu govori da se najbolje difuzno svjetlo dobiva ako je svijeća udaljena 60-tak centimetara od kugle.
Nadalje, potrebno je slijediti istu tehniku uvođenja u trans kao i kod hipnoze – uglavnom je riječ o usmjeravanju pažnje na jedan po jedan dio tijela i opuštanje svakoga dijela. Kad se dovoljno opustite i pripremite za regresiju, otvorite oči, kaže Moody, i recite sami sebi da treba otvoriti oči i početi zuriti u kristalnu kuglu. Treba biti spreman tako provesti neko vrijeme. Navodno ne treba očekivati da ćete odmah nešto vidjeti. Zurenje zahtijeva određeno stanje duha. Pravilan stav je opuštenost. Moody preporuča i to neka očekivanja budu velika. Velik broj ljudi predviđa neuspjeh u ovoj neobičnoj vježbi, a onda će se takvo predviđanje zaista i ostvariti.
Ja još nisam probao. Jedina kugla u koju sam malo duže zurio jest nogometna lopta. Ponekad i u one kugle koje ljeti šeću gradom ispod majici. U kristalnu nikad.
Baš me u zadnje vrijeme puknulo da bih i ja htio iskusiti putovanje u prošli život. Al' nešto me nije htjela karta.
Bude valjda. Do tad ću se morati zadovoljiti ovim.
Evo me opet, s novim odličnim izvorima - ovoga puta, na žalost, moram prepisivati pješke, kopipejstanje ne dolazi u obzir jer je riječ o knjizi na papiru.:-) Jednu u kojoj sam naletio na superuzbudljivu stvar koju je vrijedno podijeliti.
Ali prije mala digresija, više kao komentar na skidanje materijala iz Semirovih knjiga. Stvar nije tako jednostavna, kako se čini na prvi pogled. :-). Naime, Semir je materijal u dijelu svojih knjiga poskidao iz drugih, u rasponu od nekih slavnih knjiga o letećim tanjurima do doslovnih odlomaka iz, recimo, Davida Ickea. Kako sam većinu tih knjiga pročitao, mnoge odlomke sam odmah prepoznao još kad sam na netu čitao Semirove knjige prije par godina. To su, većim dijelom, bile kompilacije tuđih tekstova, mjestimično dopunjene njegovim iskustvima i autorskim dijelovima teksta. Potom, dio njegovih knjiga sadrži većinu neke njegove prethodne. No, on je zaista dobar kit, i svoje je knjige dao na javno korištenje, da ih koristi tko god poželi, što me podsjeća na creative commons, pokret kojega su članovi dečki iz zagrebačke MAMA-e, a koji se zalaže za ukidanje copyrighta.
I sad se nameće pitanje – čemu trošiti dodatni trud za ponovnu organizaciju onih istih desetak podataka koji imam u svom folderu, i koji su svuda dostupni o kineskim piramidama, kad ih je već netko «posudio» i posložio?
Ali ni tu nije kraj priči. Kako ne volim polovične podatke – i zbog toga uvijek sam sebi uvalim dodatni posao - Semirove odlomke sam nadopunio s raznim podacima koji su nedostajali, kao što je ime pilota koji je prvi slikao piramide – čega kod njega nema – a potom me mučilo i to kako je onaj Austrijanac uspio doći u Kinu i zašto nije snimio više, pa sam stoga pronašao i dopisao skraćenu priču o njegovoj kineskoj vezi, koje također nema kod Semira, kao što nema i crtica o Austrijančevim dojmovima i opisima razgovora s kineskim arheolozima i njihovih reakcija i, ako se ne varam, trajanje njegova filma i sl. Sad se više i ne sjećam, sve se ispremiješaalo.
Idemo sad na novu prepisivačinu, ovoga puta iz knjige «Život prije života» dr. Raymonda Moodyja.
Jste li čuli za njega?
Stariji sigurno da, mlađi možda i ne.
Riječ je o psihijatru koji je, uz dr. Melvina Morsea, pionir istraživanja fenomena «tik do smrti» («near death experience» ili NDE). U antikvarijatima za 40-50 kuna možete bez većih problema pronaći njegove slatke, male knjižice «Svjetlost s onu stranu života» i «Život poslije života», kao i knjigu «Nadomak svjetlosti» Melvina Morsea i Paula Perryja, koji su skupljali svjedočanstva djece o tim iskustvima.
Ako netko slučajno ne znaš što je to NDE, to vam je ono kad umrete, pa onda lebdite iznad operacijskog stola i gledate svoje mrtvo tijelo, dok vam mozak više ne daje znake života. Slijedi susret s nekim svjetlosnim bićem punim ljubavi koje vas, na vašu veliku žalost, pošalje opet natrag u tijelo da patite još koju godinicu. Ili pak sami silno želite natrag jer imate neki poslić koji niste obavili – recimo stavili zimske gume ili potkresali živicu.
Danas već postoji istraživači, poput kardiologa Pima van Lommela (s kojim je u jednom Vizionaru objavljen intervju) koji su toj materiji pristupili znanstveno. No, Moody je bio jedan od prvih koji je prepoznao taj fenomen te ga u prvoj knjizi opisao anegdotalno, kao zbir iskustava ljudi, a potom, u drugoj spomenutoj knjizi, pokušao napraviti i nekakvu analizu i sintezu, te na temelju nekoliko stotina slučajeva ekstrahirati zajedničke osobine svih tih iskustava.
Nedavno sam u antikvarijatu naletio i na njegovu treću knjigu, za koju do tad nisam znao. Naslov joj je «Život prije života».
U njoj Moody opisuje kako se susreo s regresijama i iskustvima prošlih života.
Danas su to već skoro općeprihvaćeni pojmovi i metode, ali u to vrijeme, prije samo tridesetak godina, u medicinskim krugovima bi vas čudno pogledali, kako piše Moody, već ako biste spominjali bilo kakvu vezu duha i zdravlja ili emocija i bolesti. Danas su to, naravno, prihvaćene stvari. Ali možda smo još uvijek na pola puta jer - tko zna do kojih još slojeva dopiru uzroci bolesti; možda čak do iskustava prošlih života.
Kod Moodyja mi se posebno sviđa njegov pristup – otvoren, ali bez «zaletavanja». On, naravno, nije vjerovao u regresije dok ih nije sam isprobao i «prisjetio» se svojih devet života, koje je u knjizi opisao. No, do kraja je ostao oprezan, jer je kao iskusni psihijatar bio svjestan kakve zamke um krije. Nije se jedna regresija u «prošli život» svela na zaboravljeno sjećanje nekog filma koji je netko gledao u djetinjstvu!
Ipak, priznao je da je nemoguće dokazati da to zaista nisu prošli životi, ali to za njega i nije bilo toliko važno. Puno su važnije bile neslućene terapijske mogućnosti iskustava prošlih života. Nakon tek nekoliko takvih seansi pacijent je mogao problem zbog kojega je došao sagledati u sasvim drugačijem svjetlu, za što bi inače trebale godine terapija, ponekad i uzalud.
Sjećam se jednog primjera iz knjige u kojem teško da bi se klasičnim načinom ikada došlo do rješenja. Riječ je bila o tipu koje je bio smiren i kul i dobar, sve dok mu se ne bi pokvario automobil, neka krntija koju je imao, a tada bi totalno podivljao i počeo udarati po autu i slično, što uopće nije bilo nalik njemu u svim drugim segmentima života. U regresiji se «prisjetio» događaja iz «prošlog života» (navodnike sam stavio jer je možda riječ o nečem drugom) u kojem je bio njemački tenkist kojem se pokvario tenk. Nakon što ga nije mogao pokrenuti htio je izaći van, ali vrata su se zaglavila. I tako je luđački pokušavao pokrenuti tenk ili izaći van dok ga neprijatelj nije uništio. Naravno, prisjećanje na takvo iskustvo i otkriće mogućeg uzroka njegovih reakcija u današnjem životu, pacijentu je dalo sasvim drugu perspektivu i problem je nestao.
Ups, toliko sam već teksta napisao, a još nisam niti započeo s temom o kojoj sam htio nešto reći. To jest, još nisam došao do prepisivanja. S obzirom da moram sad ići, sve si mislim da to ostavim za slijedeći nastavak. Evo, čak ću i naslov promijeniti da ne znate o čemu će biti riječ.
Reći ću vam samo da je riječ o nečem što smatramo potpunom besmislicom i praznovjerjem – baš kao što je to i Moody smatrao prije nego je iskušao sam, a potom i sa stotinama svojih studenata.
Priča pomalo, ali zaista sasvim malo, podsjeća na jednu vijest koju sam nedavno negdje vidio. Sjećate se da su u srednjem vijeku i kasnije liječnici za liječenje koristili pijavice koji bi stavili na pacijenat da mu sišu krv?
Kakva glupost!
Zar ne?
Pa da, sve dok nedavno jedan liječnik nije negdje na televiziji objašnjavao kako ga zaista čudno gledaju kad kaže pacijentima da će im staviti pijavice na određene ozljede (zaboravio sam detalje) jer one nešto jako korisno rade i isisavaju neki otrov ili tako nešto.
U svakom slučaju, nešto puno zanimljivije od toga – u slijedećem postu!
RSS
| Komentari da/ne?
