PSIHIČKI ARHEOLOZI ILI TAJNE RIZNICE VREMENA

Bok svima!

Prije stanovitog vremena ostao sam dužan priču o psihičkim arheolozima.

To je doista fascinantna priča, koja – kao što se to često zbiva u ovom prespecijaliziranom svijetu - posve nehotimično dokazuje teze o kojima se u drugim granama znanosti lome koplja desetljećima. I to potpuno bezuspješno, jer se i ta rasprava – kao i mnoge druge – svela na polarizaciju između “konzervativnih” ili “akademskih” znanstvenika i “alternativnih” znanstvenika. Što je podjela koja više govori o prirodi ljudi nego o prirodi znanosti kakva bi trebala biti.

Teza koju imam na umu govori da je um taj koji stvara i prostor i vrijeme. Drugim riječima, linearno vrijeme ne postoji, ono je tek privid, konstrukt našeg uma. Sve što se zbivalo ili će se zbivati zapravo postoji istovremeno. Što je dosta neprecizan opis jer opet pokušavao vrijeme definirati pojmom vremena. Nalazimo se, dakle, na području gdje nam postojeći vokabular više nije dostatan. "Vrijeme" je bezvremeno carstvo mogućnosti, u kojem trenuci nisu posloženi jedan do drugog poput kuglica u ogrlici.

Znam za više primjera koji pokazuju da svijest uistinu preskače vrijeme, tj. da može izaći iz privida «sada» i neometano birati prostorno- vremenske koordinate na kojima će se pojaviti.

Jedan od njih je Stefan Ossowiecki, Poljak rođen u Rusiji, kojega se smatra jednim od najnadarenijih vidovnjaka dvadesetog stoljeća. Također, riječ je o prvom «psihičkom « arheologu u povijesti.

Takav neobični tip arheologa nije morao iskapati slojeve zemlje da bi otkrio zagonetke prošlosti. Mogao je osobno otputovati, pogledati i opisati viđeno zapanjenim arheolozima.

14.veljače 1935. Ossowiecki je uzeo ruku komad petrificiranog ljudskog stopala. Taj predmet omogućio mu je da prizove viziju. Kad se zagledao u prostor oko sebe, soba u kojoj se nalazio je izblijedjela i postala prozirna. Na njenom mjestu materijalizirao se prizor iz daleke prošlosti. Našao se u dvorištu palače. Ispred njega je stajala lijepa mlada žena maslinaste kože.

Vidio je zlatni nakit oko njezina vrata, na rukama i oko gležnjeva, njezinu bijelu, napola prozirnu opravu, i crnu, u pletenice spletenu kosu, kraljevski skupljenu ispod visoke četvrtaste tijare. Kada ju je pogledao, podaci o njezinom životu preplavili su njegov um. Znao je da je Egipćanka, kći princa, ali ne faraona. Bila je udana. Njezin suprug bio je vitke građe, a kosa mu je bila spletena u mnoštvo malih pletenica koje su mu padale s obje strane lica.

Ossowiecki je također mogao prizor premotati unaprijed, jureći kroz događaje iz ženina života kao da nisu ništa više od filma. Vidio je da je umrla pri porodu. Promatrao je opsežne i zamršene postupke u procesu njezinog balzamiranja, njezin pogreb i rituale koji su pratili polaganje njezinog tijela u sarkofag, a kada je došao do kraja, slike su izblijedjele i soba je postala ponovno vidljiva.

Vještina, dar, talent tog čovjeka – kako god tu osobinu nazvali – odavno ima svoj naziv: psihometrija.

Svojom psihometrijom različitih artefakata Ossowiecki je s vremenom privukao pozornost Stanislawa Poniatowskog, profesora na varšavskom sveučilištu i tadašnjeg najeminentnijeg poljskog etnologa. Poniatowski je podvrgao Ossowieckog nizu pokusa s kremenom i drugim kamenim alatima, pronađenima na arheološkim lokacijama diljem svijeta. Veći dio tih predmeta od kamena bio je gotovo posve bez oblika, tako da je samo izvježbano oko moglo prepoznati da su oblikovani ljudskim rukama. Osim toga, stručnjaci su ih prije toga dobro istražili, tako da je Poniatowski znao njihovu starost kao i povijesni izvor, no te je podatke skrivao od Ossowieckog.

Pokazalo se da Ossowieckom ionako nisu bili potrebni. On bi svaki puta točno prepoznao predmete i naveo njihovu starost, kulturu u kojoj su nastali i zemljopisne lokacije na kojima su pronađeni. Štoviše, u nekoliko slučajeva nalazišta koja je Ossowiecki naveo nisu se podudarala s podacima koje je Poniatowski imao u svojim zabilješkama. No, međutim Poniatowski bi uvijek otkrio da su pogrešne bile njegove zabilješke, a ne podaci koje je naveo Ossowiecki.

Postupak Ossowieckog uvijek je bio isti. Uzeo bi predmet u svoje ruke i koncentrirao se sve dok prostorija u kojoj je bio, pa i njegovo vlastito tijelo, nisu postali poput sjenki, gotovo nepostojeći. Nakon što bi došlo do tog prijelaza, našao bi se kako gleda u trodimenzionalni film prošlosti. Mogao je otići kud god zaželi i vidjeti sve što izabere. Dok je gledao u prošlost, Ossowiecki je čak micao očima amo-tamo, kao da su stvari koje je opisivao bile stvarno fizički prisutne pred njim.

Opažao je vegetaciju, ljude i prebivališta u kojima su živjeli. Jednom prilikom, nakon što je primio u ruke kameno oruđe magdalenske kulture iz kamenog doba koja je procvjetala u Francuskoj između 15 000. i 10 000. godine prije nove ere, Ossowiecki je rekao Poniatowskom kako su magdalenske žene imale vrlo složene frizure. To se, s obzirom na dotično razdoblje u povijesti činilo apsurdnim, međutim otkrića kipova magdalenskih žena s bogato ukrašenim frizurama koja su uslijedila kasnije dokazala su da je Ossowiecki bio u pravu.

Tijekom pokusa Ossowiecki je pružio više od stotinu takvih informacija, odnosno pojedinosti o prošlosti koje su se isprva činile netočnima, da bi se kasnije ispostavilo da su točne. Na primjer, ustvrdio je da su ljudi iz kamenog doba koristili uljne svjetiljke, što je dokazano kada su tijekom iskapanja u Dordogneu u južnoj Francuskoj iskopane uljne svjetiljke veličinom i oblikom jednake njegovom opisu. Napravio je detaljne crteže životinja koje su lovili pripadnici različitih naroda, koliba u kojima su živjeli, njihove pogrebne običaje – sve te tvrdnje kasnije su našle potvrdu u arheološkim otkrićima.

Najbolje u cijeloj priči jest to da rad Poniatowskog s Ossowieckim uopće nije jedinstven. Norman Emerson, profesor antropologije na sveučilištu u Torontu te osnivač i potpredsjednik Kanadskog arheološkog udruženja, također je koristio pomoć vidovnjaka u arheološkom radu. U središtu Emersonova istraživanja bio je vozač kamiona George McMullen. Kao i Ossowiecki, i McMullen je posjedovao sposobnost psihometrije, to jest uključivanja u prizore iz prošlosti pomoću kontakta s nekim predmetom. McMullen se mogao uključiti u prošlost i tako da je jednostavno posjetio arheološku lokaciju. Prvo je koračao amo-tamo sve dok se ne bi udomaćio, a tada je počeo opisivati kulturu i ljude koji su nekad živjeli na tom mjestu. Tako je Emerson jednom prigodom promatrao kako se McMullen usredotočio na komad gole zemlje i koracima mjerio mjesto za koje je rekao da se na njemu nalazila irokeška «duga kuća» (zajednička plemenska nastamba). Emerson je obilježio to područje kolčićima i šest mjeseci kasnije otkopao drevnu građevinu točno na mjestu na kojem je McMullen ustvrdio da će se nalaziti.

Emerson je započeo kao skeptik, ali rad s McMullenom učinio je od njega «vjernika». Otkrio je da je vrlo korisna činjenica da vidovnjak postaje dio prizora, to jest da ga ne gleda izvana. On sjedi "ovdje" i "sada", i toga je svjestan, ali se nalazi i u prizoru. Značajan podatak je i taj da vidovnjaci mogu određenoj lokaciji u prošlosti pristupiti i ako se ne nalaze na njoj – što sugerira da je prostor u suštini jednako nelokalan kao što se čini da je i vrijeme.

Na godišnjoj konferenciji kanadskih arheologa 1973. Emerson je izjavio: «Znanje o arheološkim artefaktima i arheološkim lokacijama primio sam od vidovnjaka koji mi te informacije prenosi bez vidljivih pokazatelja da pritom koristi promišljanje.». Svoj je govor zaključio riječima kako smatra da je ono što je McMullen pokazao otvorilo «posve nove obzore» u arheologiji, te da istraživanja o daljnjoj suradnji s vidovnjacima u arheološkim istraživanjima moraju postati «prioritet».

Priča o psihičkoj arheologiji ima još poglavlja. Retrokognicija, odnosno sposobnost da se usmjeri pozornost i doslovce gleda u prošlost u nekoliko je navrata potvrđena. U nizu pokusa provedenih tijekom 1960-ih, W.H.C. Tenhaeff, direktor Parapsihološkog instituta Državnog sveučilišta Utrecht i Marius Valkhoff, dekan Filozofskog fakulteta sveučilišta Witwatersrand u Johanesburgu, otkrili su da su velikom nizozemskom vidovnjaku Gerardu Croisetu za psihometriju dovoljni čak i vrlo mali fragmenti kostiju, te da može točno opisati njihovu prošlost. Dr. Lawrence LeShan, njujorški klinički psiholog, i još jedan skeptik preobraćen u «vjernika», slične je pokuse proveo s istaknutom američkom vidovnjakinjom Eileen Garrett. Na godišnjoj sjednici Američkog antropološkog udruženja 1961. godine arheolog Clarence W. Weiant otkrio je da je do svog glasovitog otkrića Tres Zapotesa - arheološkog nalazišta koje je svjetski priznato kao jedno od najvažnijih u Srednjoj Americi - ne bi došao da nije imao pomoć vidovnjaka.

Stephan A. Schwartz, bivši član uredništva National Geographica i član studijske skupine Ministarstva obrane za inovaciju, tehnologiju i društvo pri MIT-u, smatrao je da je retrokognicija ne samo stvarna, nego da će naposljetku dovesti do pomaka u znanstvenoj stvarnosti koji će biti ravnopravan velikim pomacima koji su uslijedili nakon Kopernikovih i Darwinovih otkrića. Možda je bio preveliki optimist, jer nisam primijetio da se išta takvoga dogodilo do sada.

No, Schwartz je bio toliko zainteresiran za ovu temu da je napisao opsežnu povijest suradnje između vidovnjaka i arheologa pod naslovom "The Secret Vaults of Time" - "Tajne riznice vremena". «Vidovnjačka arheologija stvarnost je već tri četvrt stoljeća sedamdesetak godina.», napisao je Schwartz. «Taj novi pristup uvelike je doprinio tome da se pokaže kako prostorno-vremenski okvir koji je ključan za materijalistički pogled na svijet nipošto nije tako apsolutan konstrukt kako većina znanstvenika to vjeruje.»

Čini se da prošlost nije nestala time što se dogodila već i dalje postoji, te je čak i dalje dostupna percepciji ljudi. To bi značilo da je privid tijeka vremena od prošlosti prema budućnosti zapravo vrlo individualan. Ipak, za nas se čini stvaran. Dopustit ću si nagađanje da je tome tako zbog prevladavajuće zajedničke dogovorne stvarnosti u kojoj mi svi ZNAMO da je tako. Naša se svijest poslušno ponaša u skladu s time.

Kako god da bilo, meni se doista dopada ideja da svi naši trenuci žive zajedno.

Zapravo, to mi je fenomenalno. Spoznaja je to koja pruža svakojake mogućnosti. Primjerice, financijske - čovjek sve plaće u životu zapravo dobiva istodobno. Što onda bude malo veća hrpica :-).

Čitamo se! (Mada ovo sve znači i da su svi postovi već postavljeni. Ako u međuvremenu ne uspijete izaći iz vremena, provjerite za koji dan.)

- 14:01 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Vizionar

Linkovi

23.06.2007., subota