VIZIONAR - magazin na rubu znanosti.
Za one koje zanimaju pouzdane informacije o fenomenu NLO-a, free energyju i održivom razvoju. U svijetu čuda nema ih potrebe izmišljati. Stoga je VIZIONAR neprekidno u potrazi za znanstvenim potvrdama naizgled nepostojećih pojava, holističkim pogledom na svijet i tragovima davno zaboravljenih civilizacija.
Na svim kioscima (ili na broj 01/6683630) Raniji brojevi
Danas ću još malo o dinosaurima, to mi je baš zanimljivo. Uostalom, još od filma Jurski park prije petnaestak godina, oni ne izlaze iz mode. Klinci ih već, zbog silnih slikovnica, znaju raspoznavati po vrstama. Ja ne. Zapravo, neke da – dobro raspoznajem glazbene dinosaure poput Deep Purplea ili Iron Maidena.
Ovo je opet jedna pričica o čudnovatoj i nezamislivoj mogućnosti suživota ljudi i dinosaura. Sad sam se sjetio, negdje na hard disku imam i pregršt zanimljivih fotografija iz američkog Dinosaur Valley Parka (ili tako nekako, nije riječ o nekom diznilendu nego o lokaciji gdje je iskopano puno fosila dinosaura), mislim da je riječ o rijeci Paluxy, na kojima se okamenjeni tragovi ljudi i dinića križaju. To mi je bilo baš guba.
Po pitanju acambarskih dinosaura od prije par postova, dobio sam na mejl jednu vrlo logičnu primjedbu pa da je podijelim s vama – kako to da su svi u komadu, kad je većina keramike koju arheologija pronalazi u komadićima?
Sada ostajemo na američkom kontinentu, samo malo južnije.
Grobnice u pustinjama Perua često sadrže zapanjujuće i vrlo stare artefakte, među kojima su i prekrasne pletene tkanine kulture Nasca, koja je postojala oko 700. godine. Ove tkanine prikazuju žive dinosaure, jednako kao tkanine i ceremonijalno pogrebni kamenje, možda ukazujući na to da su ta strašna stvorenja drevni Peruanci vidjeli ili poznavali.
Dr. Javier Cabrera bio je profesor medicine i šef odjela na sveučilištu u Limi. Umirovio se s tog položaja i dugo godina bio kulturalni antropolog u regiji Ica u Peruu (ne znam je l još živ). Ranih 30-tih godina 20. stoljeća njegov je otac otkrio velik broj ceremonijalnog pogrebnog kamenja u brojnim grobnicama Inka u području pustinjskih ravnica Nazce. Dr. Cabrera je nastavio očeva istraživanja i skupio ih preko 1100. Po prilici jedna trećina njih prikazuje pornografsku kulturu Inka, grafički zorno prikazanu u artefaktima tog razdoblja (oko 500-1500. g ne.). Neki prikazuju njihovu idolatriju, drugi predstavljaju zapanjujuća postignuća, poput uspješne kirurgije mozga, koju su potvrdile nađene lubanje s ožiljcima koji pokazuju zarašćivanje i ozdravljenje.
No, skoro jedna trećina kamenova prikazuje specifične tipove dinosaura, kao što su triceratops, stegosaur, dinosaur terapod, koji je bio nalik tiranosauru rexu ili alosauru, te pterosaur. Nekoliko dinosaura nalik diplodoku ima na sebi kožne nabore, a postojanje ovih osobina potvrđeno je tek nedavno, početkom 90-tih godina 20. st.
Ovakav nalaz, koji stoji nasuprot svemu što u enciklopedijama piše o dinosaurima, sasvim očekivano pobuđuje sumnje da je riječ o prijevari ili podmetanju nalaza. Međutim, to kamenje velike gustoće, po tipu glatki andesit (vulkanska stijena), često na sebi ima dijelove potpuno prekrivene pustinjskim pijeskom. Površinu prekiva i sloj oksidacije, a neki dijelovi crteža mjestimično su pohabani. Također, kroničar Inka Juan de Santa Cruz Pachachuti Llamgui je još oko 1570. godine zapisao da je u kraljevstvu Chinca, u Chinchayungi (naziv područja na središnjoj obali Perua, gdje se danas nalazi Ica) pronađeno puno izrezbarenih kamenova.
OJO Lima Domingo, najveće novine u Limi u Peru su 3. listopada 1993. opisale putovanje španjolskog svećenika u područje Inka 1525. godine koji je istraživao neobično kamenje na kojem su prikazane čudne životinje. Takva svjedočanstva ukazuju da je riječ o autentičnim predmetima. No, suvremena ljudska predodžba o dinosaurima nastala je tek u 19. stoljeeću, i to putem kostura, dok ovi crteži ne prikazuju skelete već žive dinosaure, od kojih je većina u interakciji s čovjekom. Implikacije su zanimljive - drevni Peruanci su, u najmanju ruku, znali kako dinići izgledaju.
Nevjerojatno je najlakše odbaciti. Ipak, protiv teze da je riječ o falsifikatima možda govori činjenica da prikazi na nekima od kamenja iz Ice prikazuju sauropode s krestom na kralježnici poput one koje je otkrio paleontolog Stephen Czerkas. Evo što je pisalo u časopisu «Geology», u tekstu «Novi pogled na dinosaure sauropode» (prosinac 1992, strana 1 068): "Nedavna otkrića fosiliziranih otisaka na koži otkrivaju značajno drugačij izgled tih dinosaura. Foilizirana koža pokazuje da je tu bio središnji niz bodlji. Neki su bile prilično malene, a drugi šire i više stožaste."
Genijalna knjiga – za one koji vole taj podžanr sf-a koji istražuje utopije/distopije i pokušaje da se konstruira savršeni svijet (ja obožavam takve romane). Iz te obitelji padaju mi na pamet još «Vrli novi svijet» od Huxleya, «Mi» od Zamjatina, «Fahrenheit 451» od Bradburya, a kod nas «Tamara» od Živka Prodanovića.
U svim tim romanima do savršenstva se pokušalo stići kroz totalitarizam. Što se, naravno, pokaže potpuno izopačenim.
Stvar postane nezgodna kad shvatite da u nekim aspektima svijet oko nas počinje nalikovati svijetovima iz tih romana. O jednom od tih aspekata u novom Nexusu piše David Icke. Riječ je , naime, o - riječima.
Ništa to nije novo. Bezazlen izraz «konačno rješenje» za vrijeme Trećeg Reicha dobio je zastrašujuće značenje. Te dvije riječ sadržavale su smrt 6 milijuna ljudi. Orwellovi vlastodršci bili su u tom pogledu pošteniji od nacističkih vlastodržaca i skovali su nove pojmove poput Zločina mišljenja (čak i pomisliti da bi država mogla biti u krivu u bilo kojem smislu), Policmišljenja(engl. Thinkpol - policija misli čija je uloga eliminirati zločin mišljenja pomoću špijuniranja, nadzornih kamera, itd.), Crnobijelo (prihvaćanje svega što vlasti govore bez preispitivanja i, kao što je to Orwell opisao: «…lojalna spremnost ustvrditi da je crno bijelo kada partijska disciplina to zahtijeva. To također označava sposobnost da čovjek vjeruje da crno jest bijelo, štoviše, da zna kako crno je bijelo, te zaboravi da je ikada mislio suprotno».) Tu su zatim Pačji govor (govoriti bez razmišljanja, slično gakanju patke), Zločin lica (pokazati bilo koji izraz lica koji bi nadzorna služba Velikog brata mogla protumačiti kao da nešto skriva. Mogao bi to biti pogled zabrinutosti ili nedostatak reakcije na službena priopćenja odnosno izostanak ispravne reakcije na navodne 'pobjede', uključujući to da se ne slavi pobjeda u ratu), Dvomišlje (odbijanje ili nesposobnost da se uvidi kontradiktornost, kao i imati dva kontradiktorna uvjerenja istovremeno, te vjerovati da su oba istinita). Primjer ovoga zadnjeg je, kaže Icke, "sljedeći komentar momčine Georgea Busha":
-Vidite, mi volimo… mi volimo slobodu. A to je nešto što oni nisu razumjeli. Oni sve mrze; mi sve volimo. Oni djeluju iz mržnje; mi ne tražimo osvetu, mi tražimo pravdu iz ljubavi.
Ta izjava od nas zahtijeva, piše Icke, da vjerujemo kako je ljubav isto što i masovno ubijanje civila. Ovo je posve očigledna, nemoguća kontradikcija odnosno - dvomišlje.
Elementi Orwelovskog društvo pomalo su već oko nas. Najbolji dokaz za tu tezu je mali Ickeov rječnik koji slijedi. Manipulaciju jezikom, pojmove s lijeve strane smislili su profesionalci za politički marketing. Tumačenja s desne strane predstavljaju način kako da dešifriramo što se doista poručuje.
Američki interes: interes onih koji kontroliraju Sjedinjene Države, a svatko tko se opire tom nadzoru djeluje 'protiv američkih interesa'.
Nacionalna sigurnost: sigurnost vlasti u skrivanju njihovog Plana i kontrola ljudi kroz povećanu sigurnost kako bi se spremno dočekale fabricirane opasnosti.
Protuvladine skupine: bilo koja organizacija koja nastoji prozvati i izazvati državnu diktaturu. Stoga su osumnjičeni kao krajnje opasni anarhisti ili potencijalni teroristi.
Ekstremist: svatko tko govori bilo što što odstupa od države prihvaćenog obrasca (vidi također 'militant'). Za one na vlasti redistribucija bogatstva sa ultra-bogatih na one koji gladuju predstavlja 'ekstremizam'.
Teorija zavjere: svaka tvrdnja da oni na vlasti lažu i slijede Plan koji skrivaju od javnosti.
Desno i lijevo / Konzervativno i liberalno: izrazi smišljeni kako bi svako pitanje prikazali kao crno-bijelu opreku, te prikrili činjenicu da svaka rasprava ima više od dvije strane.
Izgradnja nacije: poslije bombardiranja i invazije na ciljnu zemlju postavite marionetsku vlast koja zastupa vaše interese, i istovremeno tvrdite da je to vlast koju je izabralo domicilno stanovništvo. Bit će to jamstvo da zemlja ide u smjeru koji vi diktirate, ali bez otvorenog nadzora s vaše strane.
Održavanje mira: okupacija zemlje pomoću strane vojske.
Mirovni proces: ostavljati dojam da se zalažete za mir, dok je u stvari riječ tek o međurazdoblju koje prethodi pokretanju daljnjih osvajanja kroz rat.
Oslobađanje: masovno ubijanje i terorizam usmjereni protiv civilnog stanovništva u ime zaustavljanja terorizma, što nema baš nikakve veze s ljudima koje ubijate ili ste ih doživotno osakatili.
Rat protiv terorizma: neprestano ponavljanje ovog procesa.
Napad: kada su Amerika i kompanija mete.
Odmazda: kada Amerika i kompanija napadaju.
Samoobrana: ubiti momka prije nego on stigne i pomisliti da bi ubio tebe.
Prilog za kampanju: mito
Obrazovanje: pranje mozga
Dobri građani: robovi koji ne protestiraju zbog toga što su robovi ili čak nisu ni svjesni da su robovi.
Jednakost: svakog učiniti robom.
Demokracija: izabrana ili čak i neizabrana diktatura u kojoj većina često glasa za gubitnike. Pogledaj također tiranija neupućene većine.
Zločin: prekršiti zakon koji je usvojen bez naše suglasnosti ma koliko apsurdan bio.
Sloboda tiska: sloboda da se izvještava službena verzija događaja.
Nulta tolerancija: nasilje.
Slobodna trgovina: korištenje robovskog rada za izradu vaših proizvoda u najsiromašnijim zemljama svijeta što plaćate par centi, a zatim ih izvozite bez carinskih pristojbi u najbogatije zemlje gdje ih prodajete po najskupljim cijenama. Znači i baciti svoje jeftine proizvode na tržište bilo koje zemlje i tako uništiti lokalno gospodarstvo i sredstva za život najsiromašnijih naroda svijeta.
Konkurencija: natjecanje transnacionalnih korporacija kako bi se utvrdilo koja je najefikasnija u izrabljivanju globalne populacije.
Propaganda: sve ono što govore vaši protivnici zato što vi jedini govorite istinu.
Sloboda: ropstvo.
Zabavno, zar ne?
Iskrivljena uporaba ovih i drugih riječi, tvrdi David Icke, smišljena je s ciljem da u svijest, a posebice u podsvjesni um, usadi lažnu sliku stvarnosti. Takvom manipulacijom ljudi postiže se to da oni sebe i svijest doživljavaju na način kako to odgovara ambicijama njihovih lidera.
Da nisam sam vidio i čuo na Vijestima, ne bih vjerovao.
Ova priča je jedna od najluđih koje sam čuo. Potpuno je neobjašnjiva, a opet – tu je. Ne možemo joj ništa.
Zapravo, ima sve karakteristike koje volim kod tema s ruba znanosti. A to je da su u isto vrijeme nevjerojatne i potpuno stvarne. I kao još neke druge priče koje sam čuo, i ova sve što znamo izvrće naglavce.
Baš kao i David Icke, kojega ovdje spominjem kao digresiju, jer sam dobio dosta mejlova s pitanjem gdje se može nabaviti snimka emisije. Odgovor je: nigdje (možda kod pirata na netu).
Zbog svih tih upita odlučio sam taj intervju s Davidom Ickeom u cjelini objaviti u slijedećem broju Vizionara. (Tamo smo ionako postavili praksu objavljivanja cjelovitih intervjua iz emisije Na rubu znanosti. U prvom broju je bio intervju s Lynne McTaggart, autoricom «Polja», u drugom broju je bio Jeff Smith, autor knjige «Sjeme obmane» koja je iscrpno govorio o sranju zvanom GMO, pa potom dr. van Lommel, najslavniji današnji istraživač iskustava tik do smrti, zatim fizičar Hal Puthoff, koji je za CIA-u dva desetljeća vodio program remote wievinga i konačno, Michio Kushi, jedan od pionira makrobiotike.)
David Icke je doduše radikalniji od svih njih, puno više preko ruba znanosti nego na rubu - ali neka. Uzbudljiv je i poticajan, to je dovoljno, zar ne?
A sad – na dinosaure.
Znam, znam, post je puno predug za kriterije interneta i čitanja s monitora – ali štojetuje. Uostalom, imate li što pametnije raditi u noći s četvrtka na petak? :-)
Waldemar Julsrud je bio dobro obrazovani i dobro stojeći Nijemac koje se na prelasku 19. u 20. stoljeće doselio u Meksiko. U sunčano srpanjsko jutro 1944. jahao je nižim obroncima planine El Toro kad je iznenada spazio kamenje i keramičke predmete koji su virili iz tla. Julsrud je sjahao i iskopao nekoliko komada. Odmah je shvatio da ti keramički predmeti ne nalikuju ničemu što je vidio.
Daleko od toga da je Waldemar bio laik. Bile su mu dobro poznate taraskanska, aztečka, toltečka i majanska civilizacija, kao i kultura Chupicauro te civilizacija Inka i njene prethodnice. Ustvari, Waldemar je 1923, zajedno s velečasnim Frayom Joseom Marieom Martinezom, bio otkrivač kulture Chupicauro, i to na mjestu udaljenom tek osam milja od ovog. Kad je kod Chupicauroa otkrio nekoliko fragmenata keramike, Julsrud je unajmio ljude da iskopaju ostalo. Otkriće je privuklo pažnju arheologa diljem svijeta, koji su nalaz isprva pogrešno identificirali kao kulturu Tarascan, ali su kasnije shvatili da se radi o potpuno novoj indijanskoj kulturi koja je postojala od oko 500. g pne do 500 ne ili od 800. g pne do 200. ne, skoro tisuću godina prije taraskanske kulture, a dobila je ime Chupicauro. Predmeti koje je sad držao u ruci bitno su se razlikovali od bilo koje indijanske kulture.
Julsrud je unajmio je meksičkog farmera Odilona Tinajeroa da kopa na području gdje je otkrio keramičke figure i potraži još sličnih predmeta. Uskoro je Tinajero imao tačke pune keramičkog lončarskog posuđa iskopanog na planini El Toro.
KUĆA PUNA ARTEFAKATA
Tisuće iskopanih artefakata pretvorili su Julsrudovu veliku kuću u muzej. Oblikovane u različitim bojama gline, tu su bile figure koje su predstavljale dinosaure, različite rase i narode - Eskime, azijate, afrikance, bradatih kavkažane, Mongole, Polinežane - te predmete koji su pokazivali kulturne veze s Egipćanima, Sumeranima i drugima. Predmeti su bili izrađeni od gline i kamena, različitih veličina, od tek nekoliko centimetara do onih visokih skoro metar, kao i figura dinosaura dugih 120-150 cm. U toj zbirci od preko 30 000 predmeta niti jedan nije bio duplikat. Svaki glineni predmet bio je napravljen individualno, bez kalupa, te vješto oblikovan u skulpturu i pažljivo ukrašen. Bila je to kolekcija jedinstvena po svojoj veličini, ali ono fantastično tek slijedilo; sadržavala je stotine figura dinosaura koje su vjerno predstavljale velik broj vrsta.
Dinosauri prepoznati među figurama su: trachodon, gorgosaurus, rogati monoclonius, ornitholestes, titanosaurus, triceratops, stegosaurus paleococincus, diplodicus, podokosaurus, struthiomimos, plesiosaur, leviathan, maiasaura, rhamphorynchus, iguanodon, brachiosaurus, pteranodon, dimetrodon, ichtyornis, tyrannosaurus rex, rhynococephalia, a bilo je i nepoznatih ili još neotkrivenih vrsta dinosaura. Dr. Ivan T. Sanderson je 1955. bio zapanjen kad je među njima otkrio precizan izrađen primjerak brahiosaura, američkog dinosaura, koji je u to vrijeme bio skoro potpuno nepoznat javnosti.
40-tih i 50-tih godina 20.stoljeća, kad se Julsrudova zbirka gomilala, meksička država Guanajuato paleontološki i arheološki je bila slabo istražena, a takva je i danas. Dokazi ukazuju da je u agrikulturno bogatoj dolini Acambara u neko doba unutar proteklih 4000 godina postojala civilizacija koja je dobro poznavala dinosaure iz prve ruke. Julsrudova kolekcija (koja je nekad brojala oko 33 500 predmeta, uključujući i različite glazbene instrumente, maske, idole, oruđa, ljudska lica raznih naroda te je zauzimala svih 12 soba njegove kuće – predmeta je bilo u svakom kutu kao i po svim podovima, te je on konačno bio prisiljen spavati u kadi) i danas se nalazi u Acambaru, 180 milja sjeverno od Mexico Citiyja.
SKLADIŠTE FIGURA
Predmeti su umotani u novinski papir i ne pretjerano brižno spremljeni u kartonske kutije. Zaključani su u skladištu i uglavnom nedostupni. No, ne potpuno za one uporne, kao što su to 1999. potvrdili dr. Dennis Swift i dr. Don R. Patton, kojima je trebalo nekoliko dana pregovora s gradonačelnikom, ministarstvom turizma i ravnateljem acambarskog muzeja kako bi dobili dozvole da vide dio zbirke. U šest sati pregledali su sadržaj 14 kutija, razmotali i slikali preko 800 figura, od čega je 75 predstavljalo dinosaure, ponegdje u društvu ljudi.
Jedan od zapanjujućih trenutaka bio je onaj kad su odmotali predmet za koji se ispostavilo da je savršen prikaz iguanodona. Jedan od prvih otkrivenih kostura dinosaura pripadao je upravo toj životinji. Prve zamisli o njenom izgledu, sredinom 19. stoljeća, bile su skoro komične. Početkom 20. stoljeća predodžbe o iguanodonu za bitno ispravljene, ali su još uvijek bile daleko od onog što se danas zna. Ova figura pokazuje znanje koje je o toj životinji stečeno tek u zadnjih nekoliko godina, što znači da niti jedan prevarant nije mogao izraditi takav model 40- tih godina 20. stoljeća.
TEST PROFESORA HAPGOODA
Otkad su kontroverzne figure iskopane, bilo je potrebno ulagati dodatni napor uglavnom usmjeren na rušenje optužbi da je riječ o falsifikatu. S tim ciljem na umu Charles Hapgood, profesor povijesti i antropologije na Keene State Collegeu Sveučilišta u New Hampshireu, je 1955. godine proveo nekoliko mjeseci u Acambaru i pomno istražio zbirku, uključujući i njeno radiometrijsko datiranje. Hapgood je iskapao na mnogim prethodno netaknutim mjestima i pronašao velik broj figura "Julsrudovog" tipa. Kako bi eliminirao svaku mogućnost da je Tinajero ili bilo tko drugi podmetnuo nalaz, odučio je iskopavati ispod kuće koja je izgrađena 1930. godine, puno prije otkrivanja nalaza na brdu El Toro.
Kuća koja se nalazila točno iznad odgovarajućeg mjesta pripadala je šefu policije. On je dao dozvolu da se kopa ispod poda njegove sobe. Ispod betonskog poda sobe iskopana je dva metra duboka jama. Tamo su nađene još 43 figurice istog tipa, od kojih su neke predstavljale dinosaure pa je tako srušena mogućnost prevare.
1968. godine Charles Hapgood se vratio u Acambaro u društvu Earlea Stanleya Gardnera, slavnog kriminaloga koji se bavio i arheologijom. On je bio impresioniran količinom i različitošću uzoraka, te teoriju o prevari, na kojoj su inzistirali mnogi znanstvenici suočeni s mogućnošću da su dinosauri, umjesto da su izumrli prije 65 milijuna godina, živjeli u isto doba kad i čovjek, smatrao potpuno neprihvatljivom. Nekoliko uzoraka je podvrgnuto tada još uvijek mladoj radiokarbonska metodi datiranja. Tri radiokarbonska testa koji su napravljeni u tvrtki Isotopes Incorporated u New Jerseyu pokazali su da su figurice izrađene 1640. pne, 4530. pne i 1110 pne. 18 uzoraka podvrgnuto je testu termoluminiscencije na Sveučilištu Pennsylvania, a svi su datirali figurice oko 2500. g. pne. Ovi rezultati su kasnije povučeni, čim su oni koji su ih radili saznali da uzorci pripadaju figuricama dinosaura.
Naišavši na ignoriranje svog otkrića, Waldemar Julsrud napisao je knjigu «Enigmas Del Pasado» u kojoj je opisao svoja iskopavanja i zbirku od 35 000 keramičkih figura, od kojih najmanje 2600 prikazuju dinosaure. Primjera velike želje da se njegov nalaz minorizira ima i u suvremeno doba. 1990. godine istragu je poduzeo i arheolog Neal Steedy. On je svojevoljno odabrao mjesto za iskopavanje koje je bilo jako udaljeno od Julsrudovog mjesta. Našao je djeliće keramike, ali ne figurice. Potom je nekoliko primjeraka iz Julsrudove kolekcije podvrgnuo radiokarbonskom datiranju i dobio rezultate u rasponu od 4000 godina za ljudsko lice do 1500 godina za dinosaure. Međutim, odlučio je ignorirati rezultate laboratorijskih testova tvrdeći da su uzorci premekani da bi trajali duže od 20 godina zakopani u zemlju - ignoriravši činjenicu da su mnogi predmeti kulture Chupicuaro koji su bili istog sastava preživjeli u tlu bez problema.
Mada sam o njima čitao i u časopisima poput World Explorera, prema dostupnim izvorima slika na netu očito je da su acambarske dinosaure u najnovije vrijeme su prisvojili kreacionisti, smatrajući ih dokazom biblijske priče da je Zemlja stara tek par tisuća godina – što je teza koju oni zagovaraju. Vjerojatno postoje i druge mogućnosti, ali ih nitko ne iznosi. Jer svi znamo da su dinosauri izumrli prije 65 milijuna godina.
Kako god da bilo, dinosauri iz Acambara nisu jedini prikazi dinosaura iz vremena ljudi. Ako vas tema zanima - pisat ću i o njima.
U međuvremenu, još ću se jednom zapitati svoje najomiljenije pitanje: tko je tu lud?
Ali kod dobrih priča to nije niti bitno, zar ne? Tarzan, Supermen, Romeo i Julija, Iskupljenje u Shawshenku ....i stotine drugih.
Masaru Emoto diplomirao je na sveučilištu uYokohami, na odsjeku humanističkih znanosti. Godine 1986. u Tokiju je osnovao korporaciju IHM. U listopadu 1992. godine dobio je svjedodžbu doktora alternativne medicine Otvorenog međunarodnog sveučilišta. Nakon toga se u SAD-u upoznao s idejom mikro-nakupina vode te s tehnologijom analize magnetske rezonancije. Počeo je provoditi sveobuhvatna istraživanja vode na čitavom planetu.
Godinama se bavio mjerenjem valnih fluktuacija vode, ali ono pravo je počelo s kristalima. Danas je prošlo više od petnaest godina kako je počeo fotografirati zamrznute kristale vode. U lipnju 1999. godine je u vlastitoj maloj izdavačkoj kući objavio knjigu «Poruke iz vode», koja je ustvari bila zbirka fotografija. Objavio ju je u maloj nakladi i bez namjere da je prodaje velikim knjižarama, no postala je bestsellerom zahvaljujući preporukama čitatelja, što je nešto što se u izdavačkoj industriji gotovo nikada ne događa.
Najprije je proučavao kristale od vode iz slavina s različitih lokacija. Iz tokijske vode nije se oblikovao niti jedan jedini cjeloviti kristal. No, iz prirodne vode, gdje god da bila uzeta,uvijek su se stvarali kristali.
Bilo je to vrlo zanimljivo.
Emoto su tajne vode fascinirale do te mjere da je poduzeo niz putovanja po svijetu u svrhu ispitivanja vode unutar pojedinih svjetskih regija. U svojim je istraživanjima došao do zanimljivog otkrića – proučavajući strukturu kristala zaleđene vode uočio je da su oni bili drugačiji ovisno o tome gdje je voda uzeta.
Započeo je i niz neobičnih eksperimenata u nekima od kojih je, prilikom izlaganja vode vanjskim utjecajima, pribjegao tehnici zamrzavanja vode u tisućinki sekunde. Vodu se izlagalo raznim vrstama glazbe, raznim riječima i izrazima. Na lijepe i pozitivne, pokazalo se, voda je reagirala lijepim kristalima, a na negativne - ružnim kristalima. Voda kojoj bi se reklo «Učinimo to!»stvarala je dobro oblikovane kristale, a voda kojoj bi se reklo «Učini to!» gotovo da i nije imala kristala.
Prljava voda, koju je uzeo s japanskih riječnih brana, davala je ružne asimetrične kristale, dok su lijepi i skladni kristali nastajali od vode s izvora u Lourdesu. Voda kojoj su se prije zamrzavanja govorile grube riječi, poput budalo ili vrag, stvarala je ružne kristale, kao i voda izložena utjecaju heavy metal glazbe. Isti rezultat Emoto je dobio izgovaranjem Hitlerova imena. Izgovaranje ljubavnih i nježnih riječi, Mozartova i Bachova glazba, ili pak glazba iz filma Sedam godina u Tibetu pozitivno je djelovalo na vodu te su nastali prelijepi, skladni kristali. Zagađena voda nakon noći provedene u posudi s natpisom hvala drugog je jutra dala iznimno lijepe i pravilne kristale.
Kritičari su ukazali na niz problema koji su mogli dovesti do pogrešne interpretacije – od toga da se izbor fotografija kristala, ne nužno namjerno, prilagođava očekivanjima, pa do nekontroliranih eksperimentalnih uvjeta koji su mogli učiniti da kristali drugačije ispadnu. Čak su i blagonakloni komentatori kritizirali Emota radi nedovoljne eksperimentalne kontrole I nedovoljnog djeljenja detalja sa znanstvenom zajednicoim. Uglavnom, silna se količina poštene kritike koncentrirala na tvrdnju da su njegove slike nedovoljan dokaz teze da misli ili namjera uopće mogu utjecati na materiju.
Što je na sve to odgovorio Masaru Emoto?
Priznao je krivnju, objasnivši da nije znanstvenik. I rekavši da njegovi fotografi imaju upute da izaberu što ljepše I uvjerljivije fotografije kristala. Ne može se reći da je zbog kritika dobio koju boru više.
Zašto i bi? Pa sve što je htio poručiti svojim fotografijama jest da bismo morali malo pripaziti na to što mislimo ili izgovaramo, jer u svakom trenutku utječemo na svoju okolinu te nekome(ili samima sebi) možemo uljepšati ili pokvariti dan.
Jedino što smo sad prvi puta vidjeli kako to izgleda.
Čista izvorska voda:
Voda izložena glazbi iz filma Sedam godina na Tibetu:
Voda izložena Heavy metalu:
Ljubav:
Nada:
Zagađena voda:
Amazing grace:
Izvorska voda iz Saija:
Voda iz rijeke Shimanto, najčišće rijeke u Japanu:
Voda iz rijeke Yodo koja se ulijeva u zaljevu u Osaki i prolazi kroz sve glavne gradove:
Zagađena voda prije molitve...
..i ista poslije molitve:
Kristal vode kojoj je rečeno:«Zlo mi je od tebe, ubit ću te.»
Nedavno sam dobio mejl koji mi je nametnuo zanimljivo pitanje: gdje počinje kanibalizam?
Ako ljudi mogu jesti konje, da li bi mogli jesti i kentaure, a da ih društvo ili savjest ne osude? Pa onda, ako jedu ribe, da li bi bilo OK kad bi pojeli sirenu? Naravno, uvođenje vegetarijanstva u jednadžbu rješava sve ove dileme jednim potezom. Kao što bi jedan moj prijatelj rekao: «Ne jedem ništa što ima oko.» (Što se vegetarijanstva tiče, nedavno sam čuo da riječ «vegetarijanac» dolazi od stare sanskrtske riječi koja je značila »loš lovac». Ne znam je l' to istina, što vi mislite? Izvor baš nije bio pouzdan niti na glasu kao znalac sanskrta.)
Što se spomenutog mejla tiče, ne znam otkuda je Madj Najjajči skinuo vijest i film koje mi je poslao (možda je to neka slavna vijest koju već svi znate osim mene), ali evo ih pa neka i vas muče moralne dvojbe: (I gdje su kosti?)
"...da nema snimke s mobitela, bila bi to obična ribička priča, ovako
vijest samo golica maštu.
Ribari iz ruske regije Rostov su ulovili u mrežu čudnu kreaturu prije dva
tjedna, nakon jake oluje iznad Azovskog mora. Biće "nalik morskom psu" ispuštalo je vrlo čudne zvukove. Ribari su odmah pomislili kako su ulovili vanzemaljca pa su ga i snimili pomoću mobitela. Na slici se jasno pokazuje glava kreature, torzo i dugi rep. Bizarni ulov je težio skoro 100 kg kako izvještava Komsomolskaja Pravda. Bilo kako bilo, ufolozi i znanstvenici bili su vrlo razočarani kad su otkrili kako su ribari monstruma – pojeli. Ribari su izjavili kako se nisu prepali čudne lovine pa su ga odlučili iskoristiti u prehrambene svrhe. Jedan od njih je rekao kako je "To" bilo najukusnije jelo koje je ikad pojeo.
Andrej Gorodovoj, predsjedavajući Anomalous Phenomena Servicea, tvrdi kako je biće viđeno na snimci natprirodno. Podvlači kako je to biće teško opisati kao oblik vanzemaljskog života, ali odbija i verziju o sireni. Ima mnogo legendi o sirenama koje žive u Azovskom moru, ali to specijalisti APS nisu nikad htjeli potvrditi. S druge strane stručnjaci nisu nikad ni odbacili mogućnost drugih oblika života u ovom moru.
Glasnogovornik rostovskog zoo-a Alexander Lipkovich je kontaktirao lokalne ihtiologe za njihovo mišljenje o azovskom alienu. Ovi stručnjaci ističu kako se radilo o ekstremno zanimljivoj individui, te da nikad u životu nisu vidjeli nešto slično. Kako je Azovsko more najpliće na svijetu prosječno 13m dubine isključuje se mogućnost izranjanja bića iz velike dubine."
Ostao sam dužan odgovore na bar neke od više nego sadržajnih komentara.Pa evo! (Dobro mi dođe ova igra pitanja – odgovori u danima kad nemam inspiracije ili vremena) :-)
Staracmrki je, komentirajući filmić o utjecaju zvuka na materiju, predložio zanimljivo rješenje zagonetke krugova žitu. Kako je na filmu vidljivo kako su oblici složeniji što je zvuk viši, on smatra da na sličan način nastaju i likovi u usjevima. Zaista, moglo bi biti. U svakom slučaju, uvijek uživam kad čujem neku zamisao koju prije nisam čuo.
Deelite je ljut na mene jer mi se tri puta obratio s istom temom i misli da ga ignoriram. A onda sam nekome odgovorio na istu temu odmah. Sve što mogu reći je: sorry, događa se. I događat će se. Ma nije sve u brojkama!
Fireball pita hoće li biti koja emisija o magiji u hr. O magiji i alkemiji će biti, al' ne u Hrvatskoj nego generalno.
I the_wiitch_lucretia je pogođena jer nije dobila odgovor, ali «prihvaća to pomirljivo». Tako treba! Ali «ćao» reče ona i ode zauvijek s komenatara. Šmrc.
Sonju uporno zanima «tema o pametnim ljudima bez mozga»i «voljela bih da napravim emisiju o njima». Ne znam, sestro, ništa o takvima. Doduše,sreo sam nekoliko glupih ljudi koji imaju mozak, ali to je već druga priča.
Krampus bi emisiju o neobičnim svojstvima vode. Već je bila, prije tri ili četiri godine. Japanac kojeg spominješ u kontekstu kristala vode koji se oblikuju prema onome čemu se voda izlaže zove se Masaru Emoto. Kod nas je objavljena njegova knjiga «Poruke skrivene u vodi». Mogao bih koju riječ o njemu u nekom narednom postu, za one koji možda ne znaju ništa o tome
Ssax predlaže emisiju o holografskom svemiru. Imam je u planu, jer mi je knjiga «Holografski svemir» koju spominješ baš super. Zapravo,već je jedna bila na tu temu, prije dvije godine, ali nije baš bila dobra.
Nigro pita za nekakav chat vezan uz emisiju, al' nemam pojma postoji li takav i gdje se nalazi.
Hrc je bio vrlo konstruktivan po pitanju toga da su ovi NLO-filmići lažni. Evo njegova objašnjenja: «Nanjing - kod zoom out-a nlo ostaje iste velicine, kod bugara kada zumira se full vide pixeli oko nlo-o, vidi se da je 'naljepljen'.» Tako je to, na žalost, s većinom snimaka NLO-a. Fenomen NLO-a oduvijek je imao veliki «šum», zbog kojega je bilo teško detektirati autentični «signal». Ali on je ipak tu. Hrc kaže da je većina snimaka NLO-a na netu lažna, ali «da je 30% , a to su uglavnom snimke iz J. Amerike i Mexica.». To bi moglo biti, jer iz nekog razloga NLO-i posebno vole Južnu Ameriku- znam za Čile i Meksiko, pa i Argentinu, a u prvom broju Vizionara Giuliano Marinković napisao je iscrpan tekst o tzv. »vampirskim svjetlima» iznad Brazila 1977. godine. To je možda najluđa istinita priča o NLO-ima koju sam ikada čuo.
Zdrav život predlaže emisiju o geomantiji i litopunkturi, ali baš je ta bila prije dvije godine.
Adam je imao nekih problema s vedskom matematikom, ali Nikilej je razriješio sve dileme. Baš mu dobro ide!
Najt birda zanima »sistem poznat pod nazivom Joe cell ili Orgonska energija», ali se «ne sjeća da je gledao nešto tako na rubu znanosti». To su u biti dva različita pojma, mada imaju veze. Jedna je emisija u cjelosti bila posvećena orgonskoj energiji i Wilhelmu Reichu koji ju je otkrio, a o Joeovoj ćeliji bio je prilog u emisiji o free energyju. Priča kaže da je nepoznati australac Joe u periodu između 1993. i 1997. godine eksperimentirao s nekoliko prototipova svoje energetske ćelije sve dok svijetu, u obliku 5-satnog video zapisa, nije ostavio kazete s isječcima eksperimenata i opsežnim komentarima. Još uvijek se ne može do kraja objasniti djelovanje te ćelije koja iskorištava vodu umjesto goriva, navodno stvarajući pritom bitno više energije od benzina. Navodno, Joeva ćelija radi jedinstven, a istovremeno jednostavan način sažimanja tzv. orgonske energije - ćelija ne troši vodu, već ju koristi kao svojevrsni katalizator u transferu posebne vrste energije iz okolne atmosfere koju potom pretače u motor. Opet navodno, svatko tko je spreman uložiti dovoljno pozornosti i preciznosti može i sam izgraditi svoju Joevu ćeliju. Svi materijali potrebni za izgradnju te implozivne naprave - pročišćena, tzv. živa voda te nehrđajući čelik i guma - lako su dostupni i to ne za nedostižan novac – sjećam se da je netko izračunao da je potrebno ukupno oko 3000 kuna, al' nemojte me držati za riječ. Tako kaže priča. No, ja ne znam nikoga tko se time bavio i nemam pojma je l' to sve istina ili ne.
GENI, RIJEČI, NAMJERE...JOŠ KOJA O UMREŽENOM SVEMIRU
13.02.2007., utorak
Uopće nije nova zamisao da se naše tijelo može programirati jezikom, riječima i mislima.
A evo i znanstvenog objašnjenja i dokaza, koji su pribavljena ruskim istraživanjima. Biofizičar i molekularni biolog Pjotr Garjajev i njegovi suradnici proučavali su onih 90 posto takozvane «otpadne DNK», u uvjerenju da priroda nije glupa i da se ne razbacuje. Ustanovili su da DNK nije odgovorna samo za izgradnju našeg tijela, već služi i za spremanje informacija te za komunikaciju. DNK je organski supervodič koji može raditi pri normalnoj tjelesnoj tempretauri, a svi supervodiči su u stanju pohranjivati svjetlost i informacije. Na neki način DNK stvara čudne uzorke u vakuumu. Prema nekim interpretacijama, tako se stvaraju male crvotočine – tuneli koji povezuju različita mjesta u svemiru.
Njihovi kolege, ruski lingvisti, već su prije otkrili da genetski kod prividno beskorisnih 90 posto DNK slijedi ista pravila kao i ljudski jezici. Uspoređivanjem pravila sintakse, semantike i gramatike otkrili su da baze DNK slijede običnu gramatiku i imaju zadana pravila, baš poput jezika. Iz toga slijedi da se ljudski jezici nisu pojavili slučajno, nego su odraz naslijeđene DNK.
Na to se nadovezalo istraživanje vibracijskog ponašanja DNK koje je radio Pjotr Gargajev sa suradnicima. Oni su uspjeli modulirati određene frekvencijske obrasce na lasersku zraku i njome djelovati na frekvenciju DNK, a time i na same genetske informacije. A budući da su osnovna struktura parova baza u DNK i jezika iste, nikakvo DNK dekodiranje nikad nije niti bilo potrebno. Za moduliranje laserske zrake koristile su se riječi ili rečenice.
Živa DNK reagira na jezikom modulirane laserske zrake, pa i na radio-valove, ako su posrijedi prave frekvencije. To konačno znanstveno objašnjava zašto afirmacije, autogeni trening i hipnoze mogu imati toliko jak utjecaj na ljude i njihova tijela. To je samo zato jer DNK potpuno prirodno reagira na jezik.
I dok zapadni istraživači izrezuju pojedine gene iz DNK-lanaca i ubacuju ih drugdje, Rusi rade na popravljanju genetskih defekata kroz prikladno modulirane radijske i svjetlosne frekvencije. Garjajev je dosad uspio snimiti informacijske uzorke određene DNK i prenijeti je na drugu, čime su stanice reprogamirali na drugi genom. Tako su embrij žabe preobrazili u embrij daždevnjaka samo emitiranjem informacijskih uzoraka DNK, bez ikakvih popratnih pojava ili disharmonija do kojih dolazi kad se geni izrezuju i ubacuju u lance.To u prijevodu znači da se umjesto, možemo reći, grube i arhaične metode izrezivanja gena s puno opasnih posljedica, primjenom vibracija i jezika može utjecati na naš DNK.
Pjesnički rečeno, ali ipak doslovno: to znači da sve što jesmo, što mislimo da jesmo ili što su nas uvjeravali da jesmo zbog naslijeđivanja određenih gena, možemo mijenjati sami, vlastitim riječima ili mislima.
Kao potvrdu ovome, dodajmo ovom još i podatak da je organski kemičar David Hamilton pronašao oko 500 znanstvenih radova iz akademskih časopisa glavne struje koji izravno govore o učinku koji misli, osjećaji i vjera imaju na tjelesne sustave. Iako će te tek malobrojni suprotstaviti ideji da pozitivan stav može ubrzati proces ozdravljenja, Hamilton tvrdi da emocije, poput sreće, mogu izmijeniti i samu DNK.
Uostalom, Eric Kandel, jedan od dobitnika Nobelove nagrade za medicinu 2000. godine, napravio je pionirski rad u istraživanju načina na koji društveni utjecaji mogu uključivati ili isključivati gene. Kandelov je zaključak da na genetske razlike između ljudi utječe društvo i uvjetovanje, a ne naslijeđeni genetski ustroj roditelja. Odjednom, upozorenje koje su nam mame govorile - da pazimo da nas društvo ne pokvari - dobiva doslovno značenje.
Nema više opravdanja - jer ne vladaju geni nama, nego možemo mi njima.
Netko je nedavno u komentarima uputio na tekst u Wikipediji o filmu kojeg sam spomenuo na kraju jednog posta (What the Bleep..).
Pročitao sam ga. Vrlo zanimljiv tekst, prepun podataka koje nisam znao. I inspirativan - jer mi je pokrenuo niz misli. Recimo, u tekstu se objašnjava kako je film «What the Bleep..» konstrukcija. Pa sam malo razmišljao o tome – i zaključio da on to doista i jest. Ali baš kao i sve ostalo. Uključujući i taj tekst u Wikipediji. U njemu se navodi da u filmu postoje krivi podaci, te ih se nabraja. Sad pišem po sjećanju, ali u filmu je spomenuto da se sastojimo od 90 posto vode, a sastojimo se, kako kaže tekst, od 76 posto. Ili piše da se električna aktivnost zbiva u neuronima, a ne između njih (kako je prikazano u filmu) gdje na scenu stupaju nekakvi neurotransmiteri. Nemojte me hvatati za riječ.
Malo sam razmišljao o tome i zaključio da preciznost ili nepreciznost spomenutih podataka zapravo uopće nije važna za priču i ideju filma u cjelini. Ali ima još.
Objašnjava se i to kako su fizičaru Fredu Alanu Wolfu uzimane samo neke njegove izjave, a neke ne, a on je onda tvrdio da nije baš mislio to što je prikazano. To se ne tvrdi niti za jednog drugog od desetak ljudi koji su davali izjave za film (poput Johna Hagelina ili Wiliama Tillera, kojeg sam i osobno upoznao i snimao i koji ima i puno više za reći nego što je u filmu prikazano).
Onda sam nakon svih tih silnih razmišljanja zaključio još jednu stvar: da sve nabrojano u tekstu ne mijenja temeljnu činjenicu: da se nakon gledanja filma osjećaš dobro. Odlično, zapravo.
Što samo po sebi nikako ne može biti loše. Loše je kad gledam neki politički talk-show gdje se sugovornici vrijeđaju i svađaju zajapurenih lica. Nakon toga se osjećam loše u cijelom tijelu. (Iz tog sam razloga prestao čitati novine i gledati televiziju. O izloženosti lošim vijestima koje šire strah i nelagodu imao bi što za reći David Icke.)
Onda sam se sjetio da sam sličnu pojavu kao kod filma primijetio i kod čitanja nekih znanstveno-popularnih knjiga. Kao da ih ima dvije vrste. I jedne i druge sadrže imena, podatke, istraživanja i statistike. No, dok sam čitao Polje od Lynne McTaggart - osjećao sam se dobro. Dok sam čitao Sebični gen i Vragov kapelan od Dawkinsa – osjećao sam se nekak' ne baš dobro niti inspirativno. Dok sam čitao Holografski svemir od Talbota – osjećao sam se super. Dok sam čitao popularnu knjigu jednog našeg uvaženog znanstvenika – opet sam se osjećao loše. Itd.
Zbog čega sve to?
Možda zbog implikacija – jedne knjige predstavljaju svemir pun značenja, smisla i moći, a druge – otuđeni svemir pun slučaja i bez nekog jasnog smisla za nas.
Ali – što ako je to sve samo moja mašta?
Što se babi htilo, to se babi snilo?
Ne znam. Ali znam da nas uče svemu – povijesti, matematici, kako voziti automobil, kako ispuniti poreznu prijavu.... Ali nitko nas ne uči kako živjeti. Kako sretno živjeti. To je ono pravo znanje. Vjerujem da ga svi imamo u sebi. Kad ga čujemo, mi ga ne učimo – naprosto ga prepoznamo. Znamo da je tako, iako nas materijalizam zapadnog svijeta sa svih mogućih strana upućuje da je suprotno. No, danas je već dostupno zaista puno podataka da uvjere čak i skeptični iracionalni zapadnjački um koji se ne prepušta vodstu intuicije kao što bi to napravio istočnjački um.
Ima još nešto. Mada sad zvučim drugačije - zlobnici bi rekli: «newagerski» - više puta sam se našao u raspravama i na drugoj strani. Kad bi netko objašnjavao svijet s te mistične strane, nešto me tjeralo da raspravljam s pozicija uma. Tako sam postao svjestan paradoksa. Ako bih slučajno »pobijedio» u raspravi, u kojoj bih zagovarao svijet bez čuda, značenja, mistike i naše moći da na njega utječemo svojim mislima i namjerana, zapravo bih porazio – sebe. Za sve nas bi bilo puno ljepše i bolje da je drugačije.
Kao što i jest, koliko se god mi trudili zaboraviti na to.
Uostalom, treba imati na umu misao jednog od najvećih filozofa Zapada - Clinta Eastwooda, koju je rekao kroz usta Prljavog Harryja. Ona glasi: «Čovjek mora biti svjestan svojih ograničenja.». Ne možeš sve shvatiti. S druge strane, bilo bi korisno da postanemo svjesni i svojih neograničenja.
Sad sam se sjetio i jedne druge izreke, za koju ne znam čija je: «Život nije zagonetka koju treba riješiti, nego misterij koji treba živjeti». Valjda možeš jedino biti zahvalan što si ga dobio priliku iskusiti – s dobrim i lošim što on nosi.
Zbog svega navedenog - još jednom preporučam film s početka priče. Osjećat ćete se dobro. To je jedino važno.
To je ujedno i jedino što je za nas doista stvarno.
Fakin-x me u nekom od komentara pitao nešto u vezi nekih snimaka NLO-a, ja sam mu ponešto odgovorio, ali nisam baš znao o čemu sve priča pa mi je on onda na mejl poslao snimke o kojima je pričao. I tako.Guba su. Evo ih dolje:
Ovo je NLO snimljen u kineskom gradu Nanjingu:
Ovo je navodno snimka iz Bugarske:
Eto i snimki koje su privukle najveću pažnju u sumnjivom dokumentarcu «Tajni KGB-ovi dosjei o NLO-ima». Kad sam prije nekih pet godina s Kikijem, tadašnjim bubnjarem svog benda HAKUNE MATATE, razgovarao o ovoj snimci, on mi je, u maniri zdravog skeptika, skrenuo pažnju na to da se nigdje oko NLO-a ne vide tragovi pada. Doista izgleda kao da ga je netko donio u šumu. Možda je od kartona. :-). A opet –možda i nije. :-). A možda su u šumi. :-). Zapravo, sigurno su u šumi.
Evo i čudne snimke naslovljene «NLO prati automobil u Australiji». Duh naslova filma pomalo mi nalikuje na pionirske uratke braće Lumiere – «Ulazak vlaka u stanicu». :-)
Fakin X pita zašto u emisiji o NLO-ima prije tjedan dana nisu spomenuti slučajevi iz Rusije «gdje postoji i video s srušenom letjelicom» i «ruski vojnici koji sve to snimaju i istražuju». Koliko se ja sjećam, to je snimka iz dokumentarca «Tajni KGB-ovi NLO-dosjei» (ili tako nekako), za kojeg sam, s razočaranjem, saznao da je uglavnom sastavljen od falsifikata. Autori filma su navodno snimili izjave raznih ruskih ufologa i potom ih ugradili u neke posve druge kontekste, izmiješali ono što je autentično i ono što nije. Mnogi od govornika u filmu poslije su bili poprilično ljuti. Što se tiče onoga što je fakinx opisao kao «autentičnu snimku bugarskog NLO-a koji kruži u neposrednoj blizini jedne stambene zgrade», ako mislimo na isto, onda bi to bio snimak iz Meksika 1997. koji je prvi puta prikazan u emisiji meksičkog novinara i televizijskog voditelja Jaimea Maussana, a kasnije i na konferenciji Disclosure. To je vrlo guba snimka. Za ovaj snimak iz Kine nažalost ne znam i nisam ga vidio.
Što se NLO-a i otmica tiče, dokumentarci o toj temi su poprilično površni jer se cijela tematika doista može sažeti u nekoliko grubih crta koje zvuče skroz debilno, ali detaljna analiza pokazuje ipak puno čudniju sliku. Gledao sam film National Geographic koji spominješ, ako misliš na onaj naslovljen «NLO:posjet zemlji», u kojem je nekoliko minuta posvećeno otmicama. Film ne govori niti za ni protiv realnosti fenomena otmica, već iznosi dva suprotna mišljenja. No, kad se prouči dugogodišnji rad Budda Hopkinsa, Johna Macka, Davida Jacobsa, a kasnije i dr. Learya, koji se jedini na svijetu bavi operacijama vađenja implanatata, priča dobiva drugačiji okus. No, i dalje ostaje kontroverzna čak i u ufološkim krugovima. Recimo, Steven Greer, voditelj projekta »Disclosure» («Razotkrivanje»), koji je do guše u NLO-ima i prikrivanjima istih od strane nekih krugova u SAD-u, smatra da je riječ o nečemu što rade ljudi (neke službe ili tako nešto, ne mogu se sad sjetiti) izvodeći određene eksperimenate. Pa onda, dr. David Jacobs je svoje mišljenje o otmicama sažeo u naslovu svoje knjige «Threat», dok dr. Mack smatra da one imaju pozitivni cilj promjene svijesti kod ljudi. I tako. Nije čak potpuno jasno radi li se u potpunosti o materijalnim iskustvima ili iskustvima nalik šamanskima, primjerice. Jedan je tip čak, u pokušaju da opiše takvu i slične pojave, za koje se čini da su u isto vrijeme i subjektivne i objektivne, morao smisliti novi naziv, pa je takve pojave nazvao omnijektivnima. Vrag će ga znat'.....
Uf, slažem se s ovim kritikama vezanim uz nadmetanje u interpretaciji neobične bebe. Malo sam ga prećero – s obzirom da je ipak malo vjerojatno da se radi o alienu (kako se taj snimak obično naziva), već je vjerojatno riječ o zaista čudnom poremećaju. Što je, tu je. Da popravim taj osjećaj neugode u sebi, kao pobjednički odgovor izabrao sam jedan koji odiše optimizmom, pozitivnim gledanjem na stvari i hepiendom. To je ovaj odgovor:
Na filmiću vidimo zadovoljno, tek rođeno dojenče Mare N. iz Zagreba, novi ljudsko-riblji hibrid.
Tako je! Gdje uopće piše da je beba nezadovoljna? :-) Dakle, moj paketić i čestitke idu nažigaču, a život ide dalje.
Nažigač, daj mi molim te na mejl pošalji ime i adresu da ti pošaljem knjigu i stripove.
Za mrs mojo raisin: Emisiju o indigo-djeci smo već radili, prije nekih dvije-tri godine.
Za x-tinu: ne, nisu me svećenici napadali, mada je možda bilo tema koje bi iz perspektive ove ili one religije zvučale heretički. Ali s druge strane bilo je i kreacionističkih tema, pa onda i biblijskih, pa me opet nitko nije napadao. Zašto bi se ljudi uopće i napadali? To se događa uglavnom onda kad se netko počne poistovjećivati sa svojim stavom, pa kad mu se dirne stav, osjeća se kao da je netko njega dirnuo. Glupo.
Skec pita da napišem nekaj toj solarnoj jogi. Nisam baš neki stručnjak. Al' budem u neki od narednih postova stavio još neke detalje iz predavanja Hira Ratan Maneka.
Brouhaha veli da postoji snimka čovjeka koji bulji u sunce. Ne znam na koju misli, ali jedna sigurno postoji. Na njoj u nekom indijskom selu u sunce bulje i jogi i čitav razred indijskih klinaca, snimka je bila dio jednog priloga u emisiji o dugovječnosti.
Svašta predlaže temu Telepatska komunikacija sa izvanzemljanima, pozivajući se na knjige "Razgovor Sa Bogom" (Neale Donald Walsh) ili "Planet Zemlja, jedini planet izbora". Vjeruje da bi emisija bila jako dinamična i zanimljiva. Vjerujem i ja. Samo još da nađem telepate koji komuniciraju s izvazemljanima. I da im povjerujem....
DIMMU je u jednoj emisiji gledao «ljude računala, neku indijska tehnika računanja». Pa evo, par postova niže imaš malo o tome, a mrvu više u VIZIONARU.
Puno fala angry Sadako's apprenticu, u vezi sa solarnom jogom, na detaljnom opisu poznatih mehanizama. Na opis nepoznatih mehanizama koji su posrijedi još ćemo pričekati. Jer to je jedna od onih stvari koje jednostavno ne znaju da ne bi smjele raditi.
Skupio sav već desetke takvih nemogućih zbivanja (od stvari kojima su se bavili Helmudt Schmidt, Robert Jahn, pa sve do Clivea Backstera, Hala Puthoffa i sl. Zapravo, evo ideja za naredne postove).
Slažem se, moram paziti što pišem jer netko to i čita, ali ipak da kažem i ovo - gledanje u izlazeće ili u zalazeće sunce neće dovesti do oštećenja očiju. Zna svaki romantik koji je probao. A 'ko je budala, neka gleda u Sunce u podne. I da, svakako bih se rado konzultirao s nekim stručnjakom, ali kad ne znam niti jednog stručnjaka za solarnu jogu u blizini.:-) A inače, prepun sam povjerenja u inteligenciju i zdrav razum ljudi. :-)
Netko je poslao zanimljiv filmić vezan za temu od prije nekoliko postova koja se bavila utjecajem zvuka na materiju. Zvuk stvara oblike u pijesku. Fora!
LOA piše o filmu The Secret objašnjavajući kako se ide za time da «naše misli i emocije ostvaruju našu realnost i kako preuzeti odgovornost za svoj život. I živeti život kakvog TI sam želiš». A ja u istom tonu od sveg srca preporučujem briljantan i prosvjetljujući znanstveno-popularni film «What the bleep wee know» koji od slijedećeg petka u Zagrebu igra kinu Broadwayju. (mislim da sezove «Koji k....znamo»). Dobar je do ganuća. Toliko je dobar da jednostavno ne znam što bih vam o njemu napisao. Uostalom, tako je u Americi i stekao kultni status – ljudi su ga jedan drugome preporučivali.
Proricanje budućnosti je zanimanje sa sigurno najviše «prodavača magle», ako izuzmemo visoku politiku. Svi smo pomalo skloni mistici,a i za poneku dobru vijest vezanu uz našu budućnost ponekad smo spremni odvojiti i koju kunu (ja nisam još nikad, mene su častili s proricanjima.Ali vijesti su bile dobrejednako kao da sam plaćao:-) )
No, ishod proricanja se može i "poštimati", ako je prorok bio dovoljno mudar da ne bude previše precizan. Pretpostavljam da je to već stvar iskustva.
Ipak, prava proročanstva lako su provjerljiva. Dovoljno je pričekati neko vrijeme i vidjeti jesu li se najavljeni događaji ispunili. Po tom pitanju s odličnim je test prošao Jacques Cazotte, francuski pjesnik i pisac iz 18. stoljeća.
Tijekom jedne tople pariške večeri 1788. godine jedan od uzvanika na večeri vojvotkinje de Gramont (koje su činili brojni znastvenici, pisci i filozofi) bio je i Cazotte, tada već starac od sedamdesetak godina. On je često padao u trans i budio se s neobičnim proročanstvima, no bilo je to vrijeme kad se uzdizao intelekt i razum, a svaki misticizam odbacivao kao praznovjerje. Te večeri sjedio je na klupi malo udaljen od gostiju, ali dovoljno da čuje njihov razgovor. Vjerojatno je na trenutak pao u trans, a da to nitko nije primijetio. Kad se probudio čuo je Chretiena Guillaumea de Malesharbesa, ministra Luja 16. kako nazdravlja «danu kad će razum pobijediti» (aludirajući na revoluciju koja bi trebala srušiti monarhiju) no koji on «neće doživjeti».
Cazotte mu je prišao i rekao da se vara, da će on doživjeti taj dan. Gosti su se tome nasmijali i pitali ga ima li što njima za reći. Cazoote je razgledao ljude u salonu te se pogledom zaustavio na markizu de Condorcetu, filozofu i matematičaru. Rekao mu je da će umrijeti na kamenome podu zatvorske ćelije uzevši otrov kako bi prevario krvnike. Kazališnom piscu Sebastienu Chamfortu rekao je da će jednom prilikom 22 puta britvom prerezati žile, ali će umrijeti tek nekoliko mjeseci kasnije jer mu rane neće dobro zacijeliti. Astronomu Jeanu Sylvainu Baillyju, ministru de Malesharbesu, Jeanu Roucheru i markIzu de Nicolaiu prorekao je smrt na giljotini, a njegov veliki protivnik, kazališni pisac i uvjereni ateist Jean Laharpe izrugao mu se pitajući ga može li se i on pridružiti prijateljima na giljotini. No, Cazotte mu je rekao da neće biti pogubljen već će postati pobožni kršćanin. Izjavio je da će se negova predviđanja ostvariti u slijedećih šest godina te da će i on sam umrijeti.
Raspoloženje je splasnulo i svi su se povukli kući, a Laharpe je zapisao Cazotteova predviđanja kako bi mu se za šest godina mogao smijati.
No, nije se smijao, niti on niti itko od spomenutih. U revoluciju, koja je počela slijedeće godine, uključio se i markiz de Condorcet, ali se kasnije opirao vladavini terora te je završio u tamnici. 1794. uzeo je otrov kako bi izbjegao giljotiniranje. Godinu dana ranije pisac Chamfort je, zbog prijetnje uhićenjem, 22 puta izrezao vene, ali je umro tek dva mjeseca kasnije zbog loše medicinske skrbi. Ostala četvorica su, kako je Cazotte i prorekao, giljotinirana, a Laharpe se tijekom utamničenja duhovno preobratio. Po izlasku iz zatvora otišao je u samostan gdje je umro 1803, a 1806. objevljen je njegov dnevnik u koji je zapisao Cazotteova proročanstva. 1792. godine uhićen je i Jacques Cazotte. Proglašen je kontrarevolucionarom te pogubljen giljotinom.
Ali on je to, naravno, znao unaprijed.
PS. Dužan sam neke odgovore, a i moram podijeliti knjigu i stripove za neki od prethodnih postova, ali žiri još nije zasjeo. Za koji dan!
Došlo je vrijeme da ispunim obećanje od prije nekoliko dana, vezano za Indijca koji živi od Sunca. Za početak te senzacionalne priče koja možda otkriva naše skrivene potencijale i pokazuje u kojoj smo mjeri povezani s okolišom (bolje bi bilo reći – mi smo okoliš) , vratit ćemo se koje stoljeće unatrag.......
U 19. stoljeću britanske okupacione vlasti u Indiji zabilježile su postojanje jogija navodno starih više stotina godina. Pričalo se da je dio tih ljudi poznavao jednu od najčuvanijih tajni svih vremena – solarnu jogu, odnosno način kako se fizičko tijelo može pomladiti izravnim upijanjem sunčeve energije preko očiju.
Razvijena je teorija o tome da je moguće živjeti samo od sunčeve energije, zato što je razlika u strukturi klorofila iz biljaka i hemoglobina iz ljudske krvi neznatna. Zabilježeno je i da je nizozemski tim liječnika 30 dana ispitivao Prahlada Đanija, asketa iz savezne države Maharaštre, koji je u izolaciju stavljen bez hrane i vode. Što li nam o tome može reći slučaj čovjeka zvanog Hira Ratan Manek, strojarskog inženjer starog preko 70 godina, iz južne indijske države Kerala? Sunčeva svjetlost njegova je jedina hrana i tako još od 1995. godine.
OBJED OD SUNCA
Hira Ratan Manek do sada je nekoliko puta dopustio da ga pregleda nacionalna i međunarodna zajednica liječnika. Međunarodni tim sačinjen od 21 doktora u Ahembadabadu (Gujarat, Indija) promatrao ga je 411 dana tijekom 2000. i 2001. godine, 24 sata na dan. Cijelo to vrijeme jedino što je unosio u sebe bila je voda - i sunčeve zrake. Endokrinolog dr. Navneet Shah u srpnju 2001. je zapisao: «Gospodin Hira Ratan Manek 14. veljače 2001. uspješno je završio post koji je trajao 411 dana, a započeo 1. siječnja 2000. Konzumirao je prokuhanu vodu svakog dana između 11 i 16 sati, i nikakvu drugu tekućinu niti ikakvu hranu ili injekcije. Bio je potpuno izoliran i pod strogim nadzorom.» Svakoga dana mjeren mu je puls, pritisak krvi, disanje, temperatura, izlučivanje urina, težina itd., a hematološki i biokemijski testovi provođeni su periodično. ECG je mjeren redovito, provjera ultrazvukom, EEG, CT-sken i M.R.I.-sken mozga napravljeni su nakon jedne godine, a tim sastavljen od liječnika opće prakse, fizičara, kirurga, kardiologa, endokrinologa i neurologa redovito ga je i periodično pregledavao od prvog dana posta. Osim što je izgubio 19 kilograma u prva tri mjeseca i što su mu se smanjili puls i brzina disanja, nije bilo (s 18 na 10 udisaja u minuti) drugih medicinskih abnormalnosti.
Nakon uzbuđenja koje je izazvalo otkriće u Ahmadabadu, Hira Ratan Manek je pozvan na Thomas Jefferson University i State University of Penn u Philadelphiji u SAD-u. Pod nadzorom je postio 109 dana, što je završilo 27. listopada 2001. Promatrana je i ispitivana njegova mrežnica, pinealna žlijezda (ili epifiza) te mozak, a snimljeno je i 700 fotografija tih organa.
Neki nisu jeli čak 20 i više godina. Zbog svega toga i NASA je pozvala Maneka na proučavanje. 130 dana je živio pod strogim nadzorom dok u srpnju 2002. godine znanstvenici NASA-e u izvještaju nisu potvrdili da je Manek zaista to vrijeme preživio samo na vodi i suncu. Američka svemirska agencija se nada da bi ta tehnika mogla biti korisna kako bi se na budućim svemirskim letovima riješio problem skladištenja i održavanja hrane. U prijevodu – nadaju se da bi se astronauti budućnosti mogli hraniti sunčevim svjetlom.
Amerikanci, kao poznati ljubitelji kratica, tu su pojavu nazvali HRM-fenomenom, po inicijalima njegova imena, te pokrenuli HRM-projekt koji se bavi pitanjem kako preživjeti samo od energije sunca.
IZVJEŠTAJ ENDOKRINOLOGA
Dr. Navneet Shah, endokrinolog, u srpnju 2001. zapisao je:
«Gospodin Hira Ratan Manek 14. veljače 2001. uspješno je završio post koji je trajao 411 dana, a započeo 1. siječnja 2000. Konzumirao je prokuhanu vodu svakog dana između 11 i 16 sati, i nikakvu drugu tekućinu niti ikakvu hranu ili injekcije. Bio je potpuno izoliran i pod strogim nadzorom.
Medicinske provjere: Svakoga dana mjeren mu je puls, pritisak krvi, disanje, temperatura, izlučivanje urina, težina itd., a relevantni hematološki i biokemijski (temeljni i nekoliko složenijih) provođeni su periodično (mjesečno ili svakih 14 dana.). ECG je mjeren redovito, provjera ultrazvukom, EEG, CT-sken i M.R.I.-sken mozga napravljeni su nakon jedne godine, a tim sastavljen od liječnika opće prakse, fizičara, kirurga, kardiologa, endokrinologa i neurologa redovito ga je i periodično pregledavao od prvog dana posta. Osim što je izgubio 19 kilograma (u prva tri mjeseca, nakon toga daljnjeg gubitka težine nije bilo) i što su mu se blago smanjili puls i brzina disanja (s 18 na 10 udisaja u minuti), nema drugih medicinskih abnormalnosti, što je zapanjujujuće. Čak su i mentalne funkcije i funkcije mozga potpuno normalne. Jedva da ima ikakvih nalaza vrijednih spomena. Stolicu je prestao imati nakon 16. dana posta, a proizvodnja urina se održava na oko 600 do 800 kubičnih centimetara. Šećer u krvi je 60 do 90. Nema acetona. Svi drugi parametri su normalni.»
Dr. Shah je zabilježio i ovo: «Pinealna žlijezda kod čovjeka je veličine 6 x 8 mm. Prema C.T- skenu i MRI - skenu, njegova je povećana te je sveličine 8 x 11 mm.»
Dok sam ovo pisao, sjetio sam se da prije godinu dana u Večernjaku vidio sliku i vijest o nekom Nijemcu, mislim da je bio nekakav inženjer, koji je medijski prostor zaslužio time što se tijekom dužeg razdoblja nije hranio ničim osim suncem. Moguće je da je krenuo tragom Hira Ratan Maneka, koji inače drži predavanja o solarnoj jogi te je objavio detaljne opise te metode.
I o njima sam ponešto napabirčio, pa možda o tome nekom drugom prilikom....
Imam nekoliko puno važnijih priča za ispričati od mrtvih izvanzemljana (neke i dugujem, poput one o solarnoj jogi), ali baš mi je nedavno pogled pao na jedan filmić u nekom folderu koji dugo nisam otvarao. Pa ćemo te priče odgoditi jer mi se učinilo da bi nakon mrtvih izvanzemljana dobro došao bar jedan tek rođeni.
Snimka je osvanula prije nekih dvije godine na nekim opskurnim stranicama, gdje se nisu libili napisati da je riječi o izvanzemaljskoj bebi. Kako ja blage veze nemam o čemu se radi, čudno malo stvorenje i sam zovem tako. I otvaram novu nagradnu igru. Zadatak je: objašnjenje bebe-elijena. Žiri sam ja, kriterije stvaram u hodu prema vlastitom nahođenju i trenutnom raspoloženju, a nagrada je....da vidimo....sf-roman «King Kong Blues» Sama Lundwalla» i nekoliko američkih stripova pride, da bude pošiljka deblja. Odgovore šaljite isključivo kao komentare na ovaj post, da se žiri ne muči tražeći ih, ovaj žiri je jedan od najljenijih žirija na svijetu.
RSS
| Komentari da/ne?
