Netko je nedavno u komentarima uputio na tekst u Wikipediji o filmu kojeg sam spomenuo na kraju jednog posta (What the Bleep..).
Pročitao sam ga. Vrlo zanimljiv tekst, prepun podataka koje nisam znao. I inspirativan - jer mi je pokrenuo niz misli. Recimo, u tekstu se objašnjava kako je film «What the Bleep..» konstrukcija. Pa sam malo razmišljao o tome – i zaključio da on to doista i jest. Ali baš kao i sve ostalo. Uključujući i taj tekst u Wikipediji. U njemu se navodi da u filmu postoje krivi podaci, te ih se nabraja. Sad pišem po sjećanju, ali u filmu je spomenuto da se sastojimo od 90 posto vode, a sastojimo se, kako kaže tekst, od 76 posto. Ili piše da se električna aktivnost zbiva u neuronima, a ne između njih (kako je prikazano u filmu) gdje na scenu stupaju nekakvi neurotransmiteri. Nemojte me hvatati za riječ.
Malo sam razmišljao o tome i zaključio da preciznost ili nepreciznost spomenutih podataka zapravo uopće nije važna za priču i ideju filma u cjelini. Ali ima još.
Objašnjava se i to kako su fizičaru Fredu Alanu Wolfu uzimane samo neke njegove izjave, a neke ne, a on je onda tvrdio da nije baš mislio to što je prikazano. To se ne tvrdi niti za jednog drugog od desetak ljudi koji su davali izjave za film (poput Johna Hagelina ili Wiliama Tillera, kojeg sam i osobno upoznao i snimao i koji ima i puno više za reći nego što je u filmu prikazano).
Onda sam nakon svih tih silnih razmišljanja zaključio još jednu stvar: da sve nabrojano u tekstu ne mijenja temeljnu činjenicu: da se nakon gledanja filma osjećaš dobro. Odlično, zapravo.
Što samo po sebi nikako ne može biti loše. Loše je kad gledam neki politički talk-show gdje se sugovornici vrijeđaju i svađaju zajapurenih lica. Nakon toga se osjećam loše u cijelom tijelu. (Iz tog sam razloga prestao čitati novine i gledati televiziju. O izloženosti lošim vijestima koje šire strah i nelagodu imao bi što za reći David Icke.)
Onda sam se sjetio da sam sličnu pojavu kao kod filma primijetio i kod čitanja nekih znanstveno-popularnih knjiga. Kao da ih ima dvije vrste. I jedne i druge sadrže imena, podatke, istraživanja i statistike. No, dok sam čitao Polje od Lynne McTaggart - osjećao sam se dobro. Dok sam čitao Sebični gen i Vragov kapelan od Dawkinsa – osjećao sam se nekak' ne baš dobro niti inspirativno. Dok sam čitao Holografski svemir od Talbota – osjećao sam se super. Dok sam čitao popularnu knjigu jednog našeg uvaženog znanstvenika – opet sam se osjećao loše. Itd.
Zbog čega sve to?
Možda zbog implikacija – jedne knjige predstavljaju svemir pun značenja, smisla i moći, a druge – otuđeni svemir pun slučaja i bez nekog jasnog smisla za nas.
Ali – što ako je to sve samo moja mašta?
Što se babi htilo, to se babi snilo?
Ne znam. Ali znam da nas uče svemu – povijesti, matematici, kako voziti automobil, kako ispuniti poreznu prijavu.... Ali nitko nas ne uči kako živjeti. Kako sretno živjeti. To je ono pravo znanje. Vjerujem da ga svi imamo u sebi. Kad ga čujemo, mi ga ne učimo – naprosto ga prepoznamo. Znamo da je tako, iako nas materijalizam zapadnog svijeta sa svih mogućih strana upućuje da je suprotno. No, danas je već dostupno zaista puno podataka da uvjere čak i skeptični iracionalni zapadnjački um koji se ne prepušta vodstu intuicije kao što bi to napravio istočnjački um.
Ima još nešto. Mada sad zvučim drugačije - zlobnici bi rekli: «newagerski» - više puta sam se našao u raspravama i na drugoj strani. Kad bi netko objašnjavao svijet s te mistične strane, nešto me tjeralo da raspravljam s pozicija uma. Tako sam postao svjestan paradoksa. Ako bih slučajno »pobijedio» u raspravi, u kojoj bih zagovarao svijet bez čuda, značenja, mistike i naše moći da na njega utječemo svojim mislima i namjerana, zapravo bih porazio – sebe. Za sve nas bi bilo puno ljepše i bolje da je drugačije.
Kao što i jest, koliko se god mi trudili zaboraviti na to.
Uostalom, treba imati na umu misao jednog od najvećih filozofa Zapada - Clinta Eastwooda, koju je rekao kroz usta Prljavog Harryja. Ona glasi: «Čovjek mora biti svjestan svojih ograničenja.». Ne možeš sve shvatiti. S druge strane, bilo bi korisno da postanemo svjesni i svojih neograničenja.
Sad sam se sjetio i jedne druge izreke, za koju ne znam čija je: «Život nije zagonetka koju treba riješiti, nego misterij koji treba živjeti». Valjda možeš jedino biti zahvalan što si ga dobio priliku iskusiti – s dobrim i lošim što on nosi.
Zbog svega navedenog - još jednom preporučam film s početka priče. Osjećat ćete se dobro. To je jedino važno.
To je ujedno i jedino što je za nas doista stvarno.
|
RSS
| Komentari da/ne?
