VIZIONAR - magazin na rubu znanosti.
Za one koje zanimaju pouzdane informacije o fenomenu NLO-a, free energyju i održivom razvoju. U svijetu čuda nema ih potrebe izmišljati. Stoga je VIZIONAR neprekidno u potrazi za znanstvenim potvrdama naizgled nepostojećih pojava, holističkim pogledom na svijet i tragovima davno zaboravljenih civilizacija.
Na svim kioscima (ili na broj 01/6683630) Raniji brojevi
Kaže se da jedna slika govori više od tisuću riječi. Ako je to točno, onda će ovaj post govoriti bar dvadesetak tisuća riječi.
A to je priča sa Panasonic World Solar Challengea najrespektabilnijeg i najstarijeg od natjecanja solarnih automobila. World Sollar Challenge su u Australiji održava već točno dva desetljeća.
Koncept je jednostavan, samo tri pravila – bilo je potrebno izgraditi solarni automobil koji će od Darwina na sjeveru kontinenta u najkraćem mogućem roku stići do Adelaida na jugu (oko tri tisuće kilometara), poštujući tri zakona: vozilo se smije pokretati samo direktnom sunčevom svjetlošću; cijelo mora stati u kutije dužine pet metara, širine 1,8 metara i maksimalne visine 1,6 metara, to jest ne smiju imati površinu veću od šest kvadratnih metara; vozi se samo točno od osam sati ujutro do pet popodne, a potom vozila moraju zastati tamo gdje su se našla, a timovi (vozač i pratnja) moraju napraviti logor u pustinji, na mjestu gdje su se našli u tom trenutku.
Ukupno trideset i šest vozila krenulo je iz Darwina 21. listopada, a u Adelaide su stizali od petka 26. listopada do nedjelje, a tijekom ta tri dana sva u vozila bila izložena na Victoria Squareu u centru grada.
Brzine koje suvremeni solarni automobili postižu davno su prestale biti skromne. Bez problema će pojuriti i do 130 kilometara na sat, no tijekom utrke moraju se, kao i sva konvencionalna vozila na cestama, pridržavati propisanih ograničenja brzine. A i pokazalo se nije uvijek najmudrija taktika juriti što je brže moguće. Ključ uspjeha je ostvariti najoptimalniju dnevnu prosječnu brzinu - ako pola puta vozite brzinom od 50 km/h, a pola put brzinom od 100 km/h, prosječna brzina biti će 75 km/h, ali će potrošnja struje, zbog otpora zraka koji se progresivni povećava s brzinom, biti znatno veća.
Koliko momčadi paze na svaki djelić energije vidjeli smo dok smo snimali jednu posadu koja je u pet sati popodne stala uz cestu oko dvjesto kilometara od Adelaida. Skinuli su gornju plohu automobila s kolektorima i okrenuli je okomito prema zalazećem suncu kako bi uhvatili što je više energije moguće za sutrašnji dan. Snimatelj Dragan je, kružeći s kamerom oko vozila, na trenutak svojom sjenom zaklonio jedan mali kut solarne ploče, na što je svih sedam-osam prisutnih članova tima skočilo kao da ih je netko ubo, s povicima da se pomakne. Nema što, štedljivi momci!
Ali isplatilo im se. Bila je to veteranska domaća momčad „Aurora Vehicle Association“ iz Melbourna, koja je osvojla treće mjesto. Prvo mjesto pripalo je „Nuon Solar Teamu“ iz Nizozemske čije je vozilo Nuna4 rutu od 2999 km prešlo za točno 33 sata, prosječnom bzinom od 90,87 km. U tišini i bez kapi goriva.
U svakom slučaju, bilo je zanimljivo snimati Solar Challenge. Zanimljivo često podrazumijeva i šokove. Tako smo nas četiri u četvrtak ujutro ( u Adelaide smo stigli u srijedu popodne) otišli na informativnu šetnjicu do media-centra Solar Challengea. I odjednom se ispostavilo da moramo istočasno negdje unajmiti rent-a-car i krenuti prema Port Augusti, 300 km, od Adelaidea, jer se jedino tamo pruža prilika da snimimo automobile u prirodi, sve ostalo su predgrađa.
Tako se zbio moj prvi susret s volanom na desnoj strani i vožnjom po lijevoj strani. Bilo je zanimljivo – prvo sam stalno mahao po zraku desnom rukom tražeći mjenjač, a svi su znali kad mislim skrenuti lijevo po tome što bi odjednom, po jarkom australskom suncu, brisači počeli raditi – naime, žmigavci su s desne strane volana.
No, imao sam malo vremena za učenje jer sam već nakon dva sata vožnje na dvosmjernoj australskoj cesti vozio reli u nastojanju da vozim paralelno sa solarnim automobilima kako bi ih Dragec snimio iz auta. Kao što sam već dva puta rekao bilo je uzbudljivo, o čemu su svjedočili i povremeni prestrašeni krici mojih suputnika – u onim trenucima kad sam usred gradskog prometa na tri trake (uspješno) pokušavao isto – paralelnu vožnju sa solarnim automobilom.
A evo i u slikama kako je to bilo. Neke govore sam za sebe, a neke će me nečeg sjetiti
Dragan na unajmljenoj Toyoti u očekivanju dolaska solarnog vozila. Prvo ga čekaš sat i pol na suncu i onda projuri brzinom od sto na sat, da ga jedva možeš snimit. A razmak između vozila je od pola sata do tri sata.
Jedno od mnogobrojnih kršenja pravila: naime, prema propisima, na australskim cestama se mora namigivati desnim okom, a ne lijevim
Čekajući automobile u zasjedi toliko smo se stopili s okolišem, da nam je jedan noj bez straha prišao. Čak se usput i posrao, toliko mu je bilo svejedno.
Nakon svih tih iscrpljujućih dana snimanja, bilo je vrijeme za lokalnu faunu. Čiji je san pomalo zarazan...
.... koale se bude samo kad su gladni, kao ovaj mališan od sedam mjeseci
Upoznajte klokana Sokrata (ne znam mu klokansko ime, tamo smo ga mi imenovali, jer je odisao mudrošću). Sokrat ima dobar smisao za humor, pomalo engleski, priča viceve ozbiljnoga lica
Sa zanimanjem je saslušao Draganovu tezu o povezanosti kretanja na australskoj burzi i količine oblaka kumulusa...
...dok ih neki neodgojeni kinac nije omeo.
Naravno, svaka priča ima kraj, a svaki grad ima svoj ZET. A tipični zagrebački tupi izraz lica iz javnog prijevoza treba uvijek imati sa sobom i po potrebi koristiti.
Evo me opet, nakon duže pauze uzrokovane neobičnim tehničkim detaljem da iz Melbourna nisam mogao otvoriti stranicu www.bloga.hr, pa tako niti staviti postove. Potpuno neobjašnjivo, jer su sve druge stranice šljakale bez problema.
Tema je i dalje: sunce. Pa kuda me odvedu asocijacije. To je tzv „post toka svijesti“ :- )
Od pet priča koje na ovom putu imamo u planu snimit za potrebe dokumentarne serije o suncu, za sad smo snimili tri i velki dio četvrte. Treća od njih vezana je uz solarne automobile, a zove se: Larry Perkins, bivši vozač formule 1 i formule 3, osvajač mnogobrojnih trofeja, a danas inženjer koji živi u Melbournu, konstruira automobile te se i dalje bavi utrkama. Uglavnom, totalno kul tip, energičan, ljubazan i nenamješten.
No, prije nego dođemo do njega, čiji je avio-hangar u kojem slaže aute u predgrađu Melbourna, osjećam potrebu da podijelim s vama jednu drugu fascinaciju, putem nekoliko fotki ovoga grada na jugu Australije. Koji je, kao i većina velikih gradova zemalja koje na novčanicama imaju američke predsjednike ili englsku kraljicu – fascinantan. A u ovome su meni posebno fascinantni - neboderi.
Živim okružen njima cijeli život, ali prvi pu u životu sam doista imao razloga diviti im se. I to me uopće nije puštalo. U jednoga sam se čak pomalo zaljubio, toliko sam ga neprestano gledao i slikao iz svih kutova – s broda na rijeci, kroz prozor hotelske sobe u zoru, u sumrak, odozdola, sa strane, samoga, u društvu drgih nebodera....Evo nekoliko slika pa pogledajte i sami. Mog ljubimca prepoznat ćete po učestalosti pojavljivanja.
Kad dolazite u Australiju, glavni rad, Canberru, nitko ne spominje, njega su, valjda u starom iluzionističkom maniru odvlačenja pažnje, izgradili u praznini unutrašnjosti, poput Las Vegasa, kad se svi ovi veliki gradovi nisu mogli međusobno dogovoriti koji da bude glavni, kako bi se tako pomirili svi suprotstavljeni interesi. I tako, želite se baviti politikom? 'Odite tam' u unutrašnjost, U Canberru, da ne smetate. A nas tu na obali, u Sidneyu , Melbournu i sl. pustite da se bavimo ozbiljnim stvarima – eksploatacijom ovog nevjerojatno bogatog kontinenta (životinje, rude, zemlja, drago kamenje – samo recite, ne možete promašiti).
PUN REZERVOAR SUNCA
I da se vratim na Larryja Perkinsa.
To je vozač koji je prvi u povijesti, u suradnji s jednim drugim entuzijastom čije je ime Hans Thostrup, prešao cijeli kontinent u automobilu koji je koristio isključivo energiju sunca. Zamisao je bila proći Australiju isključivo na sunčev pogon. Njih dvojica su to 1981. ili 1982. zaista i učinili, u prvom automobilu na solarni pogon koji se zvao "Quiet Achiever". 4052 km između Sydneya i Pertha svladali su za dvadeset dana. Ova besplatna vožnja bila je deset dana brža od prvog takvog prelaza Australije automobilom na naftu. Njihov je pothvat privukao pune medijske pažnje, što je rezuktiralo time da je 1987. organiziran prvi World Solar Challenge, s 23 fantastična automobila među kojima je pobijedio «GM Sunraycer», kopija Perkinsovog dizajna, prešavši 3010 km prosječnom brzinom od 67km/h.
Scena je postavljena za mnogobrojne slične utrke, kakvih danas po svijetu ima bar desetak.
1990. pobjednik World Solar Challengea bila je momčad Biel iz švicarske Inženjerske škole. Njihovi sponzori bili su i građani Biela, od kojih je svatko donirao jedan dolar.
1993. je srušen rekord «GM Sunraycer» iz 1987, a Honda je osvojila titulu prošavši 803 km u jednom danu.
Cilj World Solar Challengea postignut je 1996, kad je Hondin tim za četiri dana prešao rutu rekordnom prosječnom brzinom od 89,76 km/h. 32 od 46 vozila ipak su za nešto više dana stigla do cilja udaljenog 3000 km.
1999. su sudjelovala 43 tima iz 13 zemalja, a pobijedila je australska "Aurora". 2001. su pali novi rekordi, a uvedena je i «demonstracijska klasa» u kojoj su vozila pokazivala tehnologiju koja se razvila iz World Solar Challengea. I tako dalje,i tako dalje.
Na redu je Panasonic World Solar Challenge 2007., zbog čega smo prije neki dan i sletjeli u Adelaide, a prvi automobili, koji su iz Darwina na sjeveru Australije krenuli prije tjedan dana, u cilj su ušli jučer. O tome čim malo sredim fotke.
Inače, pionir Larry Perkins danas se više ne bavi solarnim automobilima, ali zato u svom hangaru gradi automobile za utrke, koje onda ogromnim kamionima vozi na utrke, leti svojim malim helikopterom u unutrašnjost Australije gdje se nalazi netaknuta priroda, i što je najzanimljivije - skuplja traktore. Ima ih dvadesetak, a najstariji potiče negdje iz 1915.
Larry Perkins
„Quiet achiever“
Bilo je nekih komentara vezanih uz rizike sunčeve tehnologije. Nemam pojma, ali može biti. Evo, meni je osobno s vremena na vrijeme bilo neobično je što se u priči o suncu s vremena na vrijeme pojavljuju poznati negativci u ulogama sponzora ili pokrovitelja te tehnologije, uglavnom predstavnici istih grupacija koje su ubile mnoge nove napredne tehnologije, od fre energyja ili električnog automobila pa do trivijalnijih izuma kao što je stroj za pranje rublja koji ne koristi deterdžent ni vodu.
Tako je George Bush, čovjek koji je sa svojim starim odgovoran za smrt desetaka tisuća ljudi zemalja u zemljama gdje je SAD napravio invaziju, pokrovitelj solarnog dejaktlona, a Larry Perkins je sponzora za svoj prvi solarni auto našao u BP-ju, British Petroleumu, jednoj od „sedam sestara“ naftnih tvrtki koje su prije stotinjak godina počele dijeliti interesne sfere te u posljednih nekoliko dsetljeća najvjerojatnije imaju svoje prste u bar nekoliko velikih svjetksih ekonomskih potresa i ratnih sukoba.
Ako se, gimnastike radi, gleda urotničkim okom, podrška solarnoj tehnologiji doista može izgledati pomalo čudno, kad se zna da je ta englesko-američka elita uložila silan napor u širenje GMO-a, pa u širenje super- otrovnog zaslađivača aspartama (tu si je truda dao osobno Donald Rumsfeld), pa u razmišljanja o smanjenu broja čovječantva (memorandum NSSM 200 od Kissingera i ekipe -istraživanje o nacionalnoj sigurnosti u suradnji s američkim Ministarstvom poljoprivrede i Ministarstvom obrane, Vijećem nacionalne sigurnosti i Ministarstvom zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi, kako bi se stvorila prva službena strategija populacije kao dio službene američke vanjske politike i politike nacionalne sigurnosti. To je rezultiralo dokumentom koji je potpisao dr. Kissinger pod nazivom «Memorandum o istraživanju nacionalne sigurnosti 200», a obuhvaća trinaest prioritetnih država u kojima je cilj američke vanjske politike bio dramatično smanjiti rast populacije. To se odnosilo na Indoneziju, Filipine, Brazil i neke druge zemlje. Obrazloženje je bilo da su te zemlje bogate sirovinama koje su potrebne američkom gospodarstvu ili NATO-u radi nacionalne i gospodarske sigurnosti. Ako u tim zemljama dođe do stanovitog porasta populacije, onda će političari iz zemalja poput Indonezije biti pod sve većim pritiskom da se pobrinu za svoju populaciju. Morat će iskoristiti jedan dio nafte, prirodnog plina i drugih resursi kako bi razvili svoju zemlju, što je potpuno logično. Kako bi se to spriječilo, cilj službene vanjske politike SAD-a bio je znatno smanjiti rast populacije u zemljama Trećeg svijeta. To je klasificirano kao dokument nacionalne sigurnosti. 1991. je godine na temelju Zakona o slobodi informiranja jedna katolička organizacija uspjela skinuti s tih dokumenata oznaku tajnosti i objaviti ih u javnosti. Tek je tada svijet saznao za taj dokument. Kada je predsjednik Gerald Ford 1975. potpisao taj dokument, to je postala službena američka vanjska politika, a ne samo preporuka.) Spomenimo još i manipulacije medijima (super uspješne -vidi CNN), centraliziranje kontrole (vidi EU, u kojoj je već moć iz državnih strkutura već u tišini 'odnesena' na druga mjesta, a tu su i zameci afrikkče i pacifičke nadržavne tvorevine, kao i američkih). Dakle, ti dečki svakako nisu poznati po dugoročnom razmišljanju u smjeru dobobiti čovječanstva . A nafte zasad ima dosta – osim kad se poželi diguti cijenu, tad je odjednom „nema“ dosta.
No, možda se može i sa solarnim kolektorima napraviti biznis?
U nekim komentarim na prošle postove neki od vas su pisali da solarni kolektori nisu rtoliko bezazleni koliko se čine, da se ne bismo zanosili previše. Nisan zna za to, ali vjerujem vam na riječ.
Pogledavši što sam napisao, riskiram da me optuže za teoriju urote, kako se obično nazivaju istiniti podaci koji pokazuju što se doista zbiva iza kulisa. Ali, kao što je jedan moj frend rekao, svijet seuopće ne može interpretirati bez terije urote.
A svakom tko ne vjeruje da postoji urota divosvkih razmjera, u zadnje vrijeme s veseljem pustim ovaj izvještaj BBC- u kojem neka izvjestiteljica, po dramatičnosti stila američka inačica Mirjane Hrge, opisuje strašan događaj rušenja one treće zgrade devetog jedanaestog (zgrada WTC7, Salomon brothersu, ili tak nekak kojoj su se slučajno nalazili i svi dokumenti u postupcima protiv kriminalnih radnji najvećih američkih kompanija, a koja se srušila kao kula od karata više sati nakon prvog udara, niti ne okrznuvši ni jednu drugu susjednu zgradu – toliko je dobro bila minirana iznutra, dečki su vježbali još od Oklahoma Citya. Čak ispod ženske u više navrata piše da je srušena ta zgrada. Od manje je važnosti što se zgrada cijelo vrijeme vidi kako stoji u pozadini iza nje, netaknuta. Grohoto sam se smijao kad sam vidio ovu snimku. Frka je, ljudi, arapski teroristi iza svakog ugla, čuvajte se, čipirajte se, nikuda ne izlazite, stavite kamere na sve ulice, snimajte sve telefonske razgovore, opasan je ovo svijet, strašni Bin Laden oće ubit Djeda Mraza...yeah, right!
(Do sam opet gledao ovaj izvadak, ne znam zbog čega sam se sjetio kako je moj frend Marko, do smo svirali u Virusima, a to je bilo prije desetak, godina, pronašao solomonsko rješenje problema koji je tada bio aktualana kod nas. Žestoko su se lomila koplja oko toga hoće li se zagrebački trg kod 'džamije' zvati Trg žrtava fašizma ili Trg hrvatskih velikana. On je predložio rješenje koje bi, da je bilo sluha, zaista pomirlo sve strane.
A to je: Trg žrtava hrvatskih velikana.
Solomonski.)
No, da se vratim na sunce i teorije zavjera, ili gdje sam već stao. S obzirom da svjetska gmazovska oligarhija toliko dobro vlada umijećem odvklačenja pažnje od onog što zaista radi, možda je i solarna energije dio toga. Pogotovo u vidu činjenice da su se neke američke službe u ptroteklih pedesetak godina domogle barem nekoliko srušenih NLO-a, ako ne i više od nekoliko. Koliko se zna i koliko je procurilo na puno raznih strana, te letjelice nemaju motore i najvjerojatnije koriste energiju polja nulte točke, to jest kvantnog vakuuma, beskonačan izvor energije svuda oko nas . Čarobna riječ je free energy, jedna od najpotiskivanijih tema u povijesti, još od Nikole Tesle i Henryja T. Moraya, pa sve do danas. U okviru tzv „crnih operacija“, grupacije koje izmiču nadzoru legalno izabranih vlasti, možda razvijaju, a možda tek pokušavaju razvijati, ali sasvim sigurno rade na tome da druge srpiječe da razviju tehnologije koje bi doista mogle promijeniti sliku čovječanstva, a ne samo dati kozmetički premaz, kao što to rade solarna energija ili energija vjetra, koje imaju doista vrlo mali udio u svjetskoj potrišnji energije. Kod tehnologija NLO-a priča se o beskonačnom izboru energije direktno dostupnom svakome. Više nema prostora za profit, stvaranje ovisništa i medijske manipulacija za povećanje istoga.
I onda postaje logično za što bi Boy Geroge Bush bio pokrovotelj solaran dekatlona, a British Petroleum prvog solarnog automobila. Jednostavno – nije bitno, a dobro zvuči.
Naravno, to su sve samo teorije urota, nemojte se obazirati na takve gluposti.
I usprkos takvom depresivnom urotničkom zaklučkju, ja dižem prste gore za sve entuzijaste koje sam do sada upoznao. Primjena solarne enerrije u svakodnevnom životu, kao što je tansport ili stanovanje, predivan je futuristički dizajnerski eksperiment. Osim toga, usmjeruje čovjeka da više razmišlja o okolišu kojega je tek dio, i to ne pretjerano važan. I da se sve što mu treba već nalazi u okolišu. Osim toga, motivi ljudi koje sam uponao su ispravni i dobronamjerni, a njihov entuzijazam, koji je vrlo ljekovita stvar, zarazan je i inspirirajuć. Uostalom, nepredvidivost i spontanost dvije su glavne osobine za pomrsivanje planova bilo kakvoj kontroli.
Prvo isprika što ovih dana ne uspjevam odgovoriti na komentare i pitanja, ali ih marljivo skupljam- doći će i taj trenutak.
Razlog zašto ne stižem vidljiv je na slikama koje slijede. Trenutno sam u sobi hotela Carlyle Suites, koji se nalazi u New Hampshire Avenue u Washingtonu, jerbo smo počeli snimati dokumentarnu seriju Moć sunca, u kojoj ćemo obuhvatiti sve moguće aspekte upotrebe sunca, nekad, danas i u budućnosti, kao i njegov značaj kojeg često previđamo – kao što čovjek već često ne zamjećuje sve ono dobro čime je okružen.
Na ovom trotjednom putovanju koje obuhvaća dva kontinenta, snimit ćemo ukupno četiri razne (uglavnom futuristične, ali svakako pomalo fantastične) priče vezane uz upotrebu sunca, ali ne mogu vam sad otkriti sve tajne.
S obzirom da sam sada sav u tome, ovaj post odlučio sam pretvoriti u mali foto-album sa snimanja priče koja i nije toliko daleko od nas u budućnosti. Događaj se zove Solarni dekatlon, a na njemu se tijekom desetak dana dvadeset timova sa dvadeset svjetskih sveučilišta nadmeće u gradnji najinovativnije solarne kuće, dakle kuće koju svu energiju dobiva od sunca.
Sunce je glavni dio priče, ali ne i jedini – u obzir se uzimaju doista svakojake inovacije, od arhitekture i dizajna do činjenice da svaka kuća mora skupiti i dovoljno energije da napuni mali električni automobil.
Od materijala snimljenog u protekla dva dana, kao i u danima koji slijede, vjerojatno ćemo napraviti i jednu emisiju Na rubu znanosti, jer smo snimili znatno više nego što nam treba za dokumentarnu seriju o suncu. Osim toga, oko solarnih kuća ima toliko drugih inovacija koje nisu vezane uz sunce, pa nam kao takve niti ne trebaju za film – ali vjerno oslikavaju u kakvim ćemo domovima u budućnosti živjeti.
Vjerojatno ću ponešto tome napisati i za koje novine, ali vi svakako imate tu čast da prvi vidite ove kućice.
Pa krenimo redom.
Nas četiri – režiser (i emisije Na rubu znanosti) Mislav Hudoletnjak, tonmajstor Mladen Šiklić I snimatelj Dragan Ruljančić, sve majstori od zanata, predstavnici onog najboljeg iskustva i znanja koje HRT ima (mada se po novinama obično priča samo o distribuciji moći na telki, a skoro nikad o ljudima koji su desetljeća života utkali u svakojake svima poznate serije, filmove i emisije, kao niti o svakojakim službama koje u tišini, i ne uvijek bogznakak plaćeni, pedantno obavljaju svoj posao – lektori, spikeri, prevoditelji, planska služba, služba za pregled materijala i – naravno – duša televizijskog posla:snimatelji slike i tona)
Umorni ratnik se (subliminalno i masonski) odmara na livadi National Malla
Ovako izgledaju autići......
... a ovako snimanje.
Ovako izgledaju kućice izvana:
Washington, kao i svi pravi gmazovski gradovi : - ), se meni sviđa. Pogotovo onda kad sam spazio jednu ulicu koja mi je bila užasno poznata. I sjetio sam se! U točno takvoj živi Marti Misterija, mislim da se zove Washington Mews, mada u stvarnosti najverojatnije ne postoji nijedna toga imena. Nisam je uslikao, ali zato jesam neke druge, da malo razbijemo monotoniju solarnog sela:
Kuća koja nas se tehnološkim rješenjima i unutarnjim dizajnom najviše dopala jest njemačka kuća (faks u Darmstadtu), a užitak je predstavljala i činjenica da je član tima koji ju nam je u kameru detaljno predstavio bio nevjerojatno simpatičan dečko koji se zove Tomislav Kovačević. Zemo iz Vrbovca. Ovo što vidite je dnevni boravak u podu. Zavalite se i uživate. Ako trebate više prostora – navučete pod preko dnevnog boravka. Ono što vidite na zidu je najobičnije ogledalo. No, pritiskom na gumb ono postaje televizor. Genijalno.
Gdje smo ono stali zadnji put? A, da, vrijeme je za još brojki.
Pa evo ih.
U prošlom postu predstavljene su mnogobrojne promjene kroz koje prolazi Zemlja, ali i drugi planeti sunčeva sustava.
U nastavku ćemo krenuti od promjena vezanih uz magnetizan i magnetske polove, koji bi mogli imati puno veze s klimom, a vjerojatno vrlo malo sa stakleničkim plinovima.
Kod Zemljinog magnetizma, koji je od velike važnosti za sav život na Zemlji, također se bilježe velike promjene.
Velik broj svemirskih letjelica i sondi posljednjih je godina zabilježio rast heliosferičnog magnetnog zasićenja posljednjih godina, a zamijećeno je i ubrzavanje kretanja Zemljinih magnetnih polova. U posljednjih 100 godina magnetni pol putovao je skoro 900 km prema Indijskom oceanu. Ovo značajno pomicanje polova počelo je 1885, a najnoviji podaci o stanju arktičkog magnetnog pola (koji se kreće prema istočnosibirskoj svjetskoj magnetskoj anomaliji, kroz Arktički ocean) pokazuje da je taj pol «putovao» više od 120 km tijekom 10-godišnjeg razdoblja od 1973. do 1984, a 150 km tijekom istog intervala od 1984 do 1994. (U vrijeme pisanja Dmitrijevljevog rada, prije par godina, nalazio se na koordinatama 78.3ş sjever i 104.0ş zapad).
PREOKRETANJE POLOVA I MAGNETNE PUKOTINE
Dmitrijev u svom radu ističe da ubrzanje pomicanja pola (prosječno 3 km godišnje tijekom deset godina) i njegovo putovanje uzduž geopovijesnog koridora inverzije magnetnih polova (koridora koji je ustanovljen analizama više od 400 paleoinverzivnih mjesta) vodi do zaključka da ubrzanje putovanja pola koje vidimo nije tek pomak već preokretanja magnetnih polova u svom punom procesu. Ubrzanje putovanja polova može narasti i do brzine od 200 km na godinu, što znači da se preokretanje polova može zbiti puno brže od očekivanja.
Povećane količine materije i energije koje zrače solarni vjetar i međuplanetarni prostor počele su juriti kroz te proširene magnetne «pukotine» u polarnim područjima, uzrokujući da se Zemljina kora, oceani i polarne kape zatopljavaju. Proučavanjem geomagnetske paleoinverzije (zamjene polova u prošlosti) i njenih posljedica, prof. Dmitrijev zaključuje da sadašnji procesi slijede scenarije svojih drevnih prethodnika. Kakvog će to imati učinka na ljudski rod?
Evo primjera: Tijekom prethodnih 25 milijuna godina, magnetska preokretanja zbivala su se dva puta u pola milijuna godina dok ih je u zadnjih milijun godina bilo 8-14 (jedan preokret svakih 71 000 do 125 000 godina). Razdoblja maksimalne učestalosti poklapala su sa smanjenjem razine oceana u svijetu (za 10-150 metara) zbog stezanja (uzrokovanog razvojem proCesa nabiranja kore).
U razdobljima manje učestalosti promjena geomagnetskih polja, dolazilo je do naglih povisivanja nivoa svjetskih oceana zbog ekspanzije i procesa širenja u kori. Promjena polova koja je tijeku, po Dmitrijevu, ne bi trebala dovesti do povećanja volumena oceana zbog zatopljavanja, već prije do snižavanja razine oceana. Time on ukazuje da se planetarni procesi pojavljuju na složene i dinamične načine, spajajući sve sile pa treba spajati sva polja kako bi razumio cijeli sustav.
KLIMATSKE PROMJENE
Po Dmitrijevu, "efekt staklenika» kao scenarij za klimatsku promjenu je najpoznatije, ali najslabije objašnjenje za ta zbivanja. Već je zamijećeno da je rast koncentracije CO2 prestao i da je sadržaj metana u atmosferi počeo opadati, ali zatopljavanje se nastavilo. Čini se da Zemljin temperaturni režim sve ovisniji o vanjskim utjecajima, a u tom kontekstu Dmitrijev napominje da je National Oceanic and Atmospheric Administration 1. kolovoza 1998. objavila kako je 1997. bila najtoplija godina od kad se to računa (od 1880) te da je devet najtoplijih godina od tada bilo u zadnjih 11 godina.
Po njemu, preslagivanja klime vidljivo je kroz:
distribuciju novog sloja ozona;
kroz pritok novog materijala (plazme) iz međuplanetarnog prostora kroz polarne regije i kroz svjetske lokacije magnetskih anomalija;
kroz rast jonosferskih efekata u direktnoj vezi s vremenom, magnetizmom i temperaturom.
Postoje i stalni izvještaji o smanjenju koncentracija regionalnog stratosferskog ozona (25% do 49% ili više iznad Sibira te globalno smanjenje sadržaja ozona na visinama od 20-26 milja s maksimalnim smanjenjem od 7% na 24 milje), a u isto vrijeme nema direktnog dokaza o rastu UV zračenja na tlu.
Dmitrij toj zb(i)rci dodaje i podatak da su u sibirskom području registrirane značajno visoke koncentracije površinskog sloja ozona - u Novosibirsku je koncentracija ozona ponekad premašivala 50 posto normalnog nivoa.
OZONSKA GUŽVA
Misterij predstavlja detekcija plina HO2, kojega na visini od 11 milja stvara potpuno nepoznati izvor ili mehanizam. Ovaj izvor HO2 otkriven je prilikom istraživanja omjera OH/HO2 u rasponima između 4,35 i 21,70 milja u gornjoj troposferi i stratosferi, a Dmitrijev tvrdi da će upravo tajanstveno nastajući spoj HO2 s vremenom postati ključna supstanca za prijenos ozona i njegovu redistribucije u nižu stratosferu. Podvrgavanje dinamike ozona i njegove distribucije nepoznatom izvoru HO2, označava preobrazbu Zemljine atmosfere u nove fizikalno-kemijske procese.
Nejednolikost koncentracije Zemljinog ozona uzrokovat će nagli rast uspona i padova temperature, što će dovesti do povećanja brzine kretanja zračnih masa i do nepravilnosti u kruženju vlage. Temperaturni gradijenti se mijenjaju i oko cijelog planeta stvorit će se nove termodinamički uvjeti za cijele regije; posebno kad oceani počnu sudjelovati u novoj termalnoj neravnoteži (= hlađenje Europe i Sjeverne Amerike).
S Antarktike već stižu izvještaji o dramatičnoj reakciji vegetacije na nedavne klimatske promjene. 1964. je ustanovljeno da tamo raste 700 vrsta, a 1990. je ustanovljeno da ih raste 17 500. Brzo povećana razina oceana (zbog otapanja polarnih regija) dovest će do nagle promjene obalnih linija, redistribuciju odnosa tla i mora te aktivaciju geodinamičkih procesa, što će biti glavne karateristike procesa koji vode prema novom klimatskom i biosferskom poretku.
NOVE GRANE FIZIKE
Po Dmitrijevu, sve osobine iz te klase fenomena zahtijevaju razvoj novih grana moderne fizike (pogotovo stvaranje "nehomogeničnog fizikalnog modela vakuuma»), kako bi se otkrila prava prirodu tih objekata koji očito i pritajeno djeluju na geološko-geofizički i biosferski okoliš te na ljudski život. Ovi se procesi najvećim dijelom manifestiraju u osobinama Zemljinog elekromagnetskog kostura koje je teško registrirati i promatrati, ali se tiču i geofizikalnih i klimatskih interakcija između Sunca i Zemlje te između planeta i Zemlje.
Aleksej Dmitrijev tvrdi da se tranformacije na našem planetu razvijaju strmoglavo, pa je stoga važno da političari bude informirani i uvježbani za razumijevanje globalnih odnosa između prirodnih i ljudskih aktivnosti. Po njemu, nagli rast destruktivnih snaga naših tehnogenih sustava na planetarnoj, kao i kozmičkoj skali, stavlja budućnost preživljavanja naše tehnokratske civilizacije u pitanje. Princip prevlasti prirode nad trenutnim neodjeljivim tehnogenim i psihogenim aktivnostima i rezultatima postaje sve više očita.
On je pokušao je dokučiti i kako će ta nova situacija utjecati na život na Zemlji. Postoji mogućnost, kaže on, da bi te promjene mogle biti uzrok nekoj vrsti spontane masovne evolucije čovječanstva, te da nije riječ tek o klimatskim promjenama već do globalnim promjenama u procesima živih organizama. Po njemu, te enegretske promjene koje se događaju, neposredno utječu i na same molekule DNA. U naš se sustav probija neka vrst energije koja mijenja način funkcioniranja planeta i vrste života. Životni oblici, uključujući i čovjeka, doživljavaju promjene unutar svoje DNK strukture, pa je moguće kako je ovaj prolazak kroz energiju drugačije frekvencije skriveni uzrok i evolucija prijašnjih doba.
PROMJENE I PRILAGODBE
Ovi fizikalni procesi i nove odlike fizičkog i geološkog okoliša, nametnut će posebne prilagodbene izazove svim oblicima života na Zemlji. Problemi adaptacije naše biosfere na te nove fizičke uvjete mogu se promatrati u dva smjera – kroz opće tendencije te kroz prirodu promjena.
Opće tendencije tiču se rasta sadržine energije našeg planeta, što vodi do pobuđenih ili nabijenih stanja nekih Zemljinih sustava. Najjače promjene događaju se u omotačima planetarne plazme, a prema njima se podešavaju proizvodne mogućnsti naše biosfere. Trenutno je doprinos energije primjećen kroz stvaranje plazme u jonosferi, kroz magnetne oluje u magnetosferi, te kroz ciklone u atmosferi. U sklopu tog visoko –energetskog atmosferskog fenomena, rijetkog u prošlosti, mijenja se i sastav omotača plazme.
Prirodno je da će sav živi svijet osjetiti promijenjene uvjete elektromagnetskog polja i zemljine klimatske mašinerije te da će se svi živi organizmi naći pred zadatkom smišljanja novih načina prilagodbe. Prirodni razvoj tih novih oblika može dovesti do potpune globalne revizije lanaca vrsta i života na Zemlji. Mogu se pojaviti nove kvalitete, dovodeći novo fizičko stanje Zemlje u ravnotežu s novim organizmičnim mogućnostima razvoja, reprodukcije i usavršavanja.
Dmitrijev piše da to znači da smo pred problemom prilagodbe čovječanstva tom novom stanju na Zemlji. Ali novi uvjeti, čije biosferske osobine variraju, nisu jednoliko raspoređene. Svaki živi stvor na Zemlji proći će kroz «ispitivanje», «inspekciju kontrole kvalitete», kako bi pokazao svoju mogućnosti da se udovolji ovim novim uvjetima. Ove evolutivne promjene uvijek zahtijevaju napor i izdržljivost, kako kod individualnih organizama, tako i kod vrsta i zajednica.
Stoga, prema Dmitrijevu, nije riječ samo o klimatskim promjenama već mi kao ljudska bića prolazimo kroz globalne promjene u vitalnim procesima živih organizama ili samog života. Sve te stvari se ne mogu promatrati izdvojeno već samo kao dio lanca promjena jer se krećemo prema klimaksu iznenadnih promjena cijele naše fizičke stvarnosti, u kojem će se promijeniti priroda materije cijelog Sunčevog sustava, uključujući i tijelo čovjeka. U tom procesu duhovno-etički razvoj bit će jedan od ključnih faktora prilagodbe.
Što je bio zaključak koji je na neobičan način stršao u tom inače suhoparnom znanstvenom radu. Vjerujem da je na tom mjestu stari Aleksej dao malo prostora intuiciji, to jest onome što je osjećao kao ispravan odgovor. Neki ionako tvrde da je svo znanje već u nama, a da je intuicija jedan od način na koje se ono izražava.
Meni osobno ovakav se pogled na klimatske promjene sviđa puno više od „ugljičnodioksidnog“.
Nije umotan u strah i kataklizmu.
Ne priča o neizbježnom užasu uvlačeći čovjeka u spiralu straha već govori o izazovu i mogućnosti napretka.
Jednostavno, stvari se zbivaju, kao i uvijek, 'ko ide s njima, ide, 'ko ne ide, ne ide.
Pa i jedno i drugo, a i treće i četvrto i peto - je OK. Plain and simple.
VRIJEME PROMJENE - KLIMATSKI ZAKLJUČCI DOKTORA DMITRIJEVA-1.dio
07.10.2007., nedjelja
Danas su se svi nekako složili da su efekt staklenika i staklenički plinovi glavni krivac za klimatske promjene. Kad je prije godinu dana onih 3500 znanstvenika potpisalo zaključak da je upravo to uzrok klimatskim nevoljama, bio sam čak i pomalo iznenađen. Kako smo o tome učili još u srednjoj školi krajem osamdesetih, mislio sam da je to općeprihvaćen zaključak već otprije, a onda ispadne da je taj zaključak službeno priznat tek sad.
Naravno, za to postoje razlozi. Klimatski mehanizmi su toliko složeni i u njima sudjeluje toliko faktora da je zapravo teško biti siguran i u šta, koliko god zaključci u novinskim vijestima izgledali jednostavni.
Ono što je zanimljivo jest: svi bi oni mogli biti u krivu.
Uostalom, često se i događa da puno najpametnijih ljudi, nakon što su stavili „glave na kup“, iznjedre pogrešan zaključak. To je i logično i potpuno u skladu s ljudskom prirodom: ljudi razgovaraju, pa se malo svađaju, a malo se i žele međusobno složiti pa rade kompromise, tu je i činjenica da više vrijedi riječ nekog tko ima imidž autoriteta nego nekog manje poznatog i slično. Na kraju dobijete zaključak koji je rezultat dogovora, a ne svih dostupnih činjenica.
Uostalom, pogrešna je i ta predodžba da su se svi složili oko uzroka klimatskih promjena. Kako čovjek zamjećuje ono za što zna da postoji, tako sam ja, znajući za drugačiji zaključak (koji će biti predstavljen u ovom postu), u zadnjih nekoliko mjeseci u časopisima i dnevnim novinama spazio bar tri do četiri mala tekstića o nekim drugačijim idejama o klimatskim promjenama.
Drugačijima i od ovoga što slijedi u ovom postu ( a možda i u narednom, ako mi se pokaže predugo za pisati). Ali danas ću se posvetiti baš njemu.
Rusija na polju znanosti uvijek krije iznenađenja. Vjerojatno zato jer tamo znanost još uvijek nije toliko korporizirana i u vlasništvu krupnog kapitala kao na Zapadu. Vjerujem da otuda stižu spremnost i otvorenost ruskih istraživača da objašnjenja nekih pojava u svijetu koji nas okružuje potraže u širim konceptima energija i njihovih posljedica na duh te da ponude holistička rješenja problematike kojom se bave. Možda utjecaja ima i činjenica da je misticizam oduvijek bio duboko ukorijenjen u rusko društvo. Činjenica jest - ako dokazi upućuju na neobična rješenja, Rusi će spremno pomaknuti granice priznate stvarnosti.
Nabrojat ću samo neka imena uglednih znanstvenika, kraljeva na svojim područjima, koji su to učinili na različitim područjima i u različlitim vremenima: Garjajev, Grebenikov, Muldašev, Korotkov, Zigelj....
I Dmitrijev.
DR. ALEKSEJ DMITRIJEV
Na njegov rad naišao na internetu, gdje ga i vi možete potražiti, mada će svi bitni zaključci biti i ovdje uključeni. Osim toga, riječ je o klasičnom, naizgled suhoparnom znanstvenom radu koji i nije namijenjen čitanju radi zabave.
O čemu je zaprav riječ?
Tim znanstvenika u Novosibirsku, okupljen oko dr. Alekseja Dmitrijeva, profesora geologije i mineralogije, eksperta za globalnu ekologiju i šefa Ujedinjenog instituta za geologiju, geofiziku i mineralogiju Sibriskog odjela Ruske akademije znanosti tvrdi da cijeli Sunčev sustav prelazi u drugačije energetsko područje od onoga u kojem je bio do sada, u područje s višim energetskim frekvencijama.
Iz međuzvjezdanog prostora taj se visoko nabijeni energetski materijal uvlači u međuplanetarno područje našeg sustava i stvara neku vrst povišenih energetskih stanja na svim planetima, kao i na Suncu.
Time Dmitrijev objašnjava porast katastrofa na Zemlji tj. podatke poput onih da se broj potresa od 1973. povećao za 400 %, da se aktivnost vulkana između 1875. i 1993. povećala za 500 % (istraživanja američkog znanstvenika Michaela Mandevilla), da je broj katastrofa poput uragana i poplava porastao 410 % između 1963. i 1993, broj ciklona od Rusije prema Zapadu narastao 2,5 puta u zadnjih 10 godina te da se tornado pojavljuje 200% češće nego prije 50 godina. Dmitrijev spominje promjene i električnog i magnetskog polja te magnetizaciju stijena i tehničkih objekata, zatim destruktivna električna pražnjenja te gravitacijske efekte poput levitacije.
PROMJENE U SUNČEVOM SUSTAVU
Mada je danas , kao što je već rečeno, prihvaćena teza da uzrok globalnim klimatološkim promjenama treba potražiti u globalnom zagrijavanju, Dmitrijev upućuje na činjenicu da se takve promjene događaju u čitavom sunčevom sustavu te smatra da su suše, poplave i druge klimatske promjene na Zemlji dio promjena kroz koje prolaze svi planeti Sunčevog sustava.
Među uočenim planetofizikalnim promjenama dr. Dmitrijev nabraja:
rast tamnih mrlja na Plutonu;
pojavu polarne svjetlosti na Saturnu;
zamjenu polova na Uranu i Neptunu;
iznenadni jaki rast velikog razmjera Uranove magnetosfere;
promjene u jačini svjetla i dinamici svjetlih točaka na Neptunu;
udvostručenje jačine magnetnog polja Jupitera i nizove drugih promjena na najvećem planetu sunčevog sustava, vezanih uz pobuđivanje prekomjerne plazme i njeno otpuštanje;
niz promjena u Marsovoj atmosferi, koje mijenjaju osobine njegove biosfere;
povećanje oblaka u podučju ekvatora i neobičan rast koncentracije ozona;
prvu fazu stvaranja atmosfere na Mjesecu, gdje je detektiran porast natrijeve atmosfere koja doseže 9000 km u visinu;
značajne fizikalne, kemijske i optičke promjene na Veneri (inverzija tamnih i svijetlih točaka koja je prvi put primjećena, oštar porast plinova u atmosferi koji sadrže sumpor);
izvještaji o dvije nove populacije kozmičkih čestica koje se nije očekivalo da će ih se naći u Van Allenovima pojasima;
neočekivan visok stupanj sunčeve aktivnosti (prijavljen 1998) koji je počeo u drugoj polovici 1997, a koji se nastavlja i danas.
Po Dmitrijevu, ti i mnogi drugi izvještaji nude dokaz o porastu brzine, kvalitete, kvantitete i energetske snage procesa koji se zbivaju u heliosferi sunčeva sustava.
Promjene na svim planetima mogu se svesti u tri osnovne kategorije: promjene energetskih polja, promjene u sjaju i promjene u atmosferi.
PROMJENE NA SUNCU
Tim dr. Dmitrijeva vjeruje kako je uzrok ovih promjena Sunce, čije se magnetsko polje također promijenilo - od 1900. ojačalo je za 230 posto.
Po Dmitrijevu, do prirodnih katastrofa poput zemljotresa ili tornada dolazi nekoliko dana prije ili poslije većih promjena na suncu. No, on ne ostaje kod dobro poznate veze između dinamike sunca i života na Zemlje, već tvrdi da se radi o do sad neviđenoj energetskoj promjeni do koje dolazi stoga što naša heliosfera ulazi u područje spomenute visoke eterične energetske gustoće unutar lokalnog međuzvjezdanog prostora.
Heliosfera je omotač oko cijelog Sunčevog sustava kojega stvara magnetsko polje sunca. Ona ima oblik suze kojoj je duži i tanji kraj, tj. «rep», usmjeren u suprotnom smjeru od onoga u kojem se sustav kreće (poput repa kod kometa). Istražujući prednji rub heliosfere, ruski znanstvenici su otkrili usijanu plazmu.
Naime, na svom putovanju kroz međuzvjezdani prostor, naša je heliosfera još 1960-tih (tako pretpostavlja Dmitrijev) naišla na drugačiju vrst materije i energije, sastavljene od iona vodika, helija i hidroksila s dodatkom drugih kombinacija i elemenata. Ova vrsta plazme, raspršene u međuzvjezdanom prostoru, predstavljena je magnetiziranim prugastim strukturama. Prolazak heliosfere (sunčevog sustava) kroz tu strukturu dovela je do povećanja udarnog vala ispred Sunčevog sustava od 3 do 4 AI (astronomske jedinice =udaljenost Zemlje od Sunca») do 40 AI ili više. Debljanje ovog udarnog vala dovelo je do toga da je plazma okružila sunčev sustav i potom prodrla u međuplanetarni prostor. Ovaj prodor doveo je do neke vrste prinosa materije i energije u Sunčev sustav te se toj promjeni zapravo pripisuje porast prirodnih nepogoda, vulkana, potresa, oluja i poplava.....
Za danas je dosta. Mada je meni priča vrlo zanimljiva, već se pribojavam da sam vas ugnjavio podacima. A i prstići već bole. Nastavak slijedi za koji dan. Štogod da bilo – čini se da su pred nama promjene. Za mene je to dobra vijest. A za vas?
Ali poveznica ipak postoji – i ovo o čemu je riječ je na turbo-vidljivom mjestu, ali se nitko ne obazire na to.
Ipak, ne mogu vam najpreciznije odati gdje – jer sam tako obećao Vladimiru. Čak niti ne znam bi li on htio da mu objavim prezime, pa ću ostati samo na imenu.
Vladimir je „vjerni gledatelj emisije“, a u „(pret)prošloj epizodi su ga zaintrigirali nalazi ljudskih ostataka u okaminama“. A i on je „ovo ljeto možda naišao na nešto jako zanimljivo... u našem dvorištu!“
Zanimljivo svakako jest!
A nalazi se „na jednoj kamenoj plaži jednog jadranskog otoka, u samom gradu“. Vladimir za sad ne zna što bi s time, osim što je razgovarao sa svojim susjedom geologom koji nije znao objašnjenje. Fotke mi je poslao, a ja ih uz njegovu dozvolu objavljujem ovdje.
Ukratko, riječ je o tome da su ljudske figure „integrirane u slojeve vapnenca (i možda jos nekog kamena)“. Prema Vladimirovom opisu, „na samoj kamenitoj obali nalaze se dvije izuzetno detaljne figure, muška i ženska.Fotke ih jednostavno ne mogu prikazati u punini detalja, muškarcu se vidi i jabučica, brada i usne, a lice mu je u stijeni. Integrirane su u kamen i načete od elemenata, ali razina detalja je još uvijek zapanjujuća.“ On smatra da bih ih trebalo zaštiti „bez obzira radi li se o skulpturama (malo vjerovatno) ili pravim okaminama ljudi (nije nemoguće).“
“Štogod da je“, smatra Vladimir, „nije mu mjesto na udaru valova.“
Nadalje piše da „lokalci to ili ignoriraju ili nemaju blage veze da je tamo.“ On „ima rodbine u samom gradu koji nikad nisu čuli za to, a starosjedioci su.“ I sam se Vladimir „doslovce 5 metara od toga kupa 5,6 godina, po mjesec-dva preko ljeta i tek ih je ljetos vidio kad ga je sestra pitala 'si vidio ljude u kamenu?'.“ Napominje i to da se „tu neko kamenje odronilo prošle ili pretprošle zime nakon što je bura počupala borove oslabljene prekopavanjem zbog ceste iznad.“ Neobične figure se nalaze „u stijeni ni tri metra od stubišta, desetak metara od mora“.
Vladimiru „strašno golica maštu što bi to moglo biti, a sam nema ni resurse ni ideje kome se više obratiti...“
Ako vi imate kakvu ideju – javite! A u međuvremenu - uživajte u ovom stvarno neobičnom prizoru.
RSS
| Komentari da/ne?
