VIZIONAR - magazin na rubu znanosti.
Za one koje zanimaju pouzdane informacije o fenomenu NLO-a, free energyju i održivom razvoju. U svijetu čuda nema ih potrebe izmišljati. Stoga je VIZIONAR neprekidno u potrazi za znanstvenim potvrdama naizgled nepostojećih pojava, holističkim pogledom na svijet i tragovima davno zaboravljenih civilizacija.
Na svim kioscima (ili na broj 01/6683630) Raniji brojevi
Gdje smo ono stali zadnji put? A, da, vrijeme je za još brojki.
Pa evo ih.
U prošlom postu predstavljene su mnogobrojne promjene kroz koje prolazi Zemlja, ali i drugi planeti sunčeva sustava.
U nastavku ćemo krenuti od promjena vezanih uz magnetizan i magnetske polove, koji bi mogli imati puno veze s klimom, a vjerojatno vrlo malo sa stakleničkim plinovima.
Kod Zemljinog magnetizma, koji je od velike važnosti za sav život na Zemlji, također se bilježe velike promjene.
Velik broj svemirskih letjelica i sondi posljednjih je godina zabilježio rast heliosferičnog magnetnog zasićenja posljednjih godina, a zamijećeno je i ubrzavanje kretanja Zemljinih magnetnih polova. U posljednjih 100 godina magnetni pol putovao je skoro 900 km prema Indijskom oceanu. Ovo značajno pomicanje polova počelo je 1885, a najnoviji podaci o stanju arktičkog magnetnog pola (koji se kreće prema istočnosibirskoj svjetskoj magnetskoj anomaliji, kroz Arktički ocean) pokazuje da je taj pol «putovao» više od 120 km tijekom 10-godišnjeg razdoblja od 1973. do 1984, a 150 km tijekom istog intervala od 1984 do 1994. (U vrijeme pisanja Dmitrijevljevog rada, prije par godina, nalazio se na koordinatama 78.3ş sjever i 104.0ş zapad).
PREOKRETANJE POLOVA I MAGNETNE PUKOTINE
Dmitrijev u svom radu ističe da ubrzanje pomicanja pola (prosječno 3 km godišnje tijekom deset godina) i njegovo putovanje uzduž geopovijesnog koridora inverzije magnetnih polova (koridora koji je ustanovljen analizama više od 400 paleoinverzivnih mjesta) vodi do zaključka da ubrzanje putovanja pola koje vidimo nije tek pomak već preokretanja magnetnih polova u svom punom procesu. Ubrzanje putovanja polova može narasti i do brzine od 200 km na godinu, što znači da se preokretanje polova može zbiti puno brže od očekivanja.
Povećane količine materije i energije koje zrače solarni vjetar i međuplanetarni prostor počele su juriti kroz te proširene magnetne «pukotine» u polarnim područjima, uzrokujući da se Zemljina kora, oceani i polarne kape zatopljavaju. Proučavanjem geomagnetske paleoinverzije (zamjene polova u prošlosti) i njenih posljedica, prof. Dmitrijev zaključuje da sadašnji procesi slijede scenarije svojih drevnih prethodnika. Kakvog će to imati učinka na ljudski rod?
Evo primjera: Tijekom prethodnih 25 milijuna godina, magnetska preokretanja zbivala su se dva puta u pola milijuna godina dok ih je u zadnjih milijun godina bilo 8-14 (jedan preokret svakih 71 000 do 125 000 godina). Razdoblja maksimalne učestalosti poklapala su sa smanjenjem razine oceana u svijetu (za 10-150 metara) zbog stezanja (uzrokovanog razvojem proCesa nabiranja kore).
U razdobljima manje učestalosti promjena geomagnetskih polja, dolazilo je do naglih povisivanja nivoa svjetskih oceana zbog ekspanzije i procesa širenja u kori. Promjena polova koja je tijeku, po Dmitrijevu, ne bi trebala dovesti do povećanja volumena oceana zbog zatopljavanja, već prije do snižavanja razine oceana. Time on ukazuje da se planetarni procesi pojavljuju na složene i dinamične načine, spajajući sve sile pa treba spajati sva polja kako bi razumio cijeli sustav.
KLIMATSKE PROMJENE
Po Dmitrijevu, "efekt staklenika» kao scenarij za klimatsku promjenu je najpoznatije, ali najslabije objašnjenje za ta zbivanja. Već je zamijećeno da je rast koncentracije CO2 prestao i da je sadržaj metana u atmosferi počeo opadati, ali zatopljavanje se nastavilo. Čini se da Zemljin temperaturni režim sve ovisniji o vanjskim utjecajima, a u tom kontekstu Dmitrijev napominje da je National Oceanic and Atmospheric Administration 1. kolovoza 1998. objavila kako je 1997. bila najtoplija godina od kad se to računa (od 1880) te da je devet najtoplijih godina od tada bilo u zadnjih 11 godina.
Po njemu, preslagivanja klime vidljivo je kroz:
distribuciju novog sloja ozona;
kroz pritok novog materijala (plazme) iz međuplanetarnog prostora kroz polarne regije i kroz svjetske lokacije magnetskih anomalija;
kroz rast jonosferskih efekata u direktnoj vezi s vremenom, magnetizmom i temperaturom.
Postoje i stalni izvještaji o smanjenju koncentracija regionalnog stratosferskog ozona (25% do 49% ili više iznad Sibira te globalno smanjenje sadržaja ozona na visinama od 20-26 milja s maksimalnim smanjenjem od 7% na 24 milje), a u isto vrijeme nema direktnog dokaza o rastu UV zračenja na tlu.
Dmitrij toj zb(i)rci dodaje i podatak da su u sibirskom području registrirane značajno visoke koncentracije površinskog sloja ozona - u Novosibirsku je koncentracija ozona ponekad premašivala 50 posto normalnog nivoa.
OZONSKA GUŽVA
Misterij predstavlja detekcija plina HO2, kojega na visini od 11 milja stvara potpuno nepoznati izvor ili mehanizam. Ovaj izvor HO2 otkriven je prilikom istraživanja omjera OH/HO2 u rasponima između 4,35 i 21,70 milja u gornjoj troposferi i stratosferi, a Dmitrijev tvrdi da će upravo tajanstveno nastajući spoj HO2 s vremenom postati ključna supstanca za prijenos ozona i njegovu redistribucije u nižu stratosferu. Podvrgavanje dinamike ozona i njegove distribucije nepoznatom izvoru HO2, označava preobrazbu Zemljine atmosfere u nove fizikalno-kemijske procese.
Nejednolikost koncentracije Zemljinog ozona uzrokovat će nagli rast uspona i padova temperature, što će dovesti do povećanja brzine kretanja zračnih masa i do nepravilnosti u kruženju vlage. Temperaturni gradijenti se mijenjaju i oko cijelog planeta stvorit će se nove termodinamički uvjeti za cijele regije; posebno kad oceani počnu sudjelovati u novoj termalnoj neravnoteži (= hlađenje Europe i Sjeverne Amerike).
S Antarktike već stižu izvještaji o dramatičnoj reakciji vegetacije na nedavne klimatske promjene. 1964. je ustanovljeno da tamo raste 700 vrsta, a 1990. je ustanovljeno da ih raste 17 500. Brzo povećana razina oceana (zbog otapanja polarnih regija) dovest će do nagle promjene obalnih linija, redistribuciju odnosa tla i mora te aktivaciju geodinamičkih procesa, što će biti glavne karateristike procesa koji vode prema novom klimatskom i biosferskom poretku.
NOVE GRANE FIZIKE
Po Dmitrijevu, sve osobine iz te klase fenomena zahtijevaju razvoj novih grana moderne fizike (pogotovo stvaranje "nehomogeničnog fizikalnog modela vakuuma»), kako bi se otkrila prava prirodu tih objekata koji očito i pritajeno djeluju na geološko-geofizički i biosferski okoliš te na ljudski život. Ovi se procesi najvećim dijelom manifestiraju u osobinama Zemljinog elekromagnetskog kostura koje je teško registrirati i promatrati, ali se tiču i geofizikalnih i klimatskih interakcija između Sunca i Zemlje te između planeta i Zemlje.
Aleksej Dmitrijev tvrdi da se tranformacije na našem planetu razvijaju strmoglavo, pa je stoga važno da političari bude informirani i uvježbani za razumijevanje globalnih odnosa između prirodnih i ljudskih aktivnosti. Po njemu, nagli rast destruktivnih snaga naših tehnogenih sustava na planetarnoj, kao i kozmičkoj skali, stavlja budućnost preživljavanja naše tehnokratske civilizacije u pitanje. Princip prevlasti prirode nad trenutnim neodjeljivim tehnogenim i psihogenim aktivnostima i rezultatima postaje sve više očita.
On je pokušao je dokučiti i kako će ta nova situacija utjecati na život na Zemlji. Postoji mogućnost, kaže on, da bi te promjene mogle biti uzrok nekoj vrsti spontane masovne evolucije čovječanstva, te da nije riječ tek o klimatskim promjenama već do globalnim promjenama u procesima živih organizama. Po njemu, te enegretske promjene koje se događaju, neposredno utječu i na same molekule DNA. U naš se sustav probija neka vrst energije koja mijenja način funkcioniranja planeta i vrste života. Životni oblici, uključujući i čovjeka, doživljavaju promjene unutar svoje DNK strukture, pa je moguće kako je ovaj prolazak kroz energiju drugačije frekvencije skriveni uzrok i evolucija prijašnjih doba.
PROMJENE I PRILAGODBE
Ovi fizikalni procesi i nove odlike fizičkog i geološkog okoliša, nametnut će posebne prilagodbene izazove svim oblicima života na Zemlji. Problemi adaptacije naše biosfere na te nove fizičke uvjete mogu se promatrati u dva smjera – kroz opće tendencije te kroz prirodu promjena.
Opće tendencije tiču se rasta sadržine energije našeg planeta, što vodi do pobuđenih ili nabijenih stanja nekih Zemljinih sustava. Najjače promjene događaju se u omotačima planetarne plazme, a prema njima se podešavaju proizvodne mogućnsti naše biosfere. Trenutno je doprinos energije primjećen kroz stvaranje plazme u jonosferi, kroz magnetne oluje u magnetosferi, te kroz ciklone u atmosferi. U sklopu tog visoko –energetskog atmosferskog fenomena, rijetkog u prošlosti, mijenja se i sastav omotača plazme.
Prirodno je da će sav živi svijet osjetiti promijenjene uvjete elektromagnetskog polja i zemljine klimatske mašinerije te da će se svi živi organizmi naći pred zadatkom smišljanja novih načina prilagodbe. Prirodni razvoj tih novih oblika može dovesti do potpune globalne revizije lanaca vrsta i života na Zemlji. Mogu se pojaviti nove kvalitete, dovodeći novo fizičko stanje Zemlje u ravnotežu s novim organizmičnim mogućnostima razvoja, reprodukcije i usavršavanja.
Dmitrijev piše da to znači da smo pred problemom prilagodbe čovječanstva tom novom stanju na Zemlji. Ali novi uvjeti, čije biosferske osobine variraju, nisu jednoliko raspoređene. Svaki živi stvor na Zemlji proći će kroz «ispitivanje», «inspekciju kontrole kvalitete», kako bi pokazao svoju mogućnosti da se udovolji ovim novim uvjetima. Ove evolutivne promjene uvijek zahtijevaju napor i izdržljivost, kako kod individualnih organizama, tako i kod vrsta i zajednica.
Stoga, prema Dmitrijevu, nije riječ samo o klimatskim promjenama već mi kao ljudska bića prolazimo kroz globalne promjene u vitalnim procesima živih organizama ili samog života. Sve te stvari se ne mogu promatrati izdvojeno već samo kao dio lanca promjena jer se krećemo prema klimaksu iznenadnih promjena cijele naše fizičke stvarnosti, u kojem će se promijeniti priroda materije cijelog Sunčevog sustava, uključujući i tijelo čovjeka. U tom procesu duhovno-etički razvoj bit će jedan od ključnih faktora prilagodbe.
Što je bio zaključak koji je na neobičan način stršao u tom inače suhoparnom znanstvenom radu. Vjerujem da je na tom mjestu stari Aleksej dao malo prostora intuiciji, to jest onome što je osjećao kao ispravan odgovor. Neki ionako tvrde da je svo znanje već u nama, a da je intuicija jedan od način na koje se ono izražava.
Meni osobno ovakav se pogled na klimatske promjene sviđa puno više od „ugljičnodioksidnog“.
Nije umotan u strah i kataklizmu.
Ne priča o neizbježnom užasu uvlačeći čovjeka u spiralu straha već govori o izazovu i mogućnosti napretka.
Jednostavno, stvari se zbivaju, kao i uvijek, 'ko ide s njima, ide, 'ko ne ide, ne ide.
Pa i jedno i drugo, a i treće i četvrto i peto - je OK. Plain and simple.
RSS
| Komentari da/ne?
