Danas su se svi nekako složili da su efekt staklenika i staklenički plinovi glavni krivac za klimatske promjene. Kad je prije godinu dana onih 3500 znanstvenika potpisalo zaključak da je upravo to uzrok klimatskim nevoljama, bio sam čak i pomalo iznenađen. Kako smo o tome učili još u srednjoj školi krajem osamdesetih, mislio sam da je to općeprihvaćen zaključak već otprije, a onda ispadne da je taj zaključak službeno priznat tek sad.
Naravno, za to postoje razlozi. Klimatski mehanizmi su toliko složeni i u njima sudjeluje toliko faktora da je zapravo teško biti siguran i u šta, koliko god zaključci u novinskim vijestima izgledali jednostavni.
Ono što je zanimljivo jest: svi bi oni mogli biti u krivu.
Uostalom, često se i događa da puno najpametnijih ljudi, nakon što su stavili „glave na kup“, iznjedre pogrešan zaključak. To je i logično i potpuno u skladu s ljudskom prirodom: ljudi razgovaraju, pa se malo svađaju, a malo se i žele međusobno složiti pa rade kompromise, tu je i činjenica da više vrijedi riječ nekog tko ima imidž autoriteta nego nekog manje poznatog i slično. Na kraju dobijete zaključak koji je rezultat dogovora, a ne svih dostupnih činjenica.
Uostalom, pogrešna je i ta predodžba da su se svi složili oko uzroka klimatskih promjena. Kako čovjek zamjećuje ono za što zna da postoji, tako sam ja, znajući za drugačiji zaključak (koji će biti predstavljen u ovom postu), u zadnjih nekoliko mjeseci u časopisima i dnevnim novinama spazio bar tri do četiri mala tekstića o nekim drugačijim idejama o klimatskim promjenama.
Drugačijima i od ovoga što slijedi u ovom postu ( a možda i u narednom, ako mi se pokaže predugo za pisati). Ali danas ću se posvetiti baš njemu.
Rusija na polju znanosti uvijek krije iznenađenja. Vjerojatno zato jer tamo znanost još uvijek nije toliko korporizirana i u vlasništvu krupnog kapitala kao na Zapadu. Vjerujem da otuda stižu spremnost i otvorenost ruskih istraživača da objašnjenja nekih pojava u svijetu koji nas okružuje potraže u širim konceptima energija i njihovih posljedica na duh te da ponude holistička rješenja problematike kojom se bave. Možda utjecaja ima i činjenica da je misticizam oduvijek bio duboko ukorijenjen u rusko društvo. Činjenica jest - ako dokazi upućuju na neobična rješenja, Rusi će spremno pomaknuti granice priznate stvarnosti.
Nabrojat ću samo neka imena uglednih znanstvenika, kraljeva na svojim područjima, koji su to učinili na različitim područjima i u različlitim vremenima: Garjajev, Grebenikov, Muldašev, Korotkov, Zigelj....
I Dmitrijev.
DR. ALEKSEJ DMITRIJEV
Na njegov rad naišao na internetu, gdje ga i vi možete potražiti, mada će svi bitni zaključci biti i ovdje uključeni. Osim toga, riječ je o klasičnom, naizgled suhoparnom znanstvenom radu koji i nije namijenjen čitanju radi zabave.
O čemu je zaprav riječ?
Tim znanstvenika u Novosibirsku, okupljen oko dr. Alekseja Dmitrijeva, profesora geologije i mineralogije, eksperta za globalnu ekologiju i šefa Ujedinjenog instituta za geologiju, geofiziku i mineralogiju Sibriskog odjela Ruske akademije znanosti tvrdi da cijeli Sunčev sustav prelazi u drugačije energetsko područje od onoga u kojem je bio do sada, u područje s višim energetskim frekvencijama.
Iz međuzvjezdanog prostora taj se visoko nabijeni energetski materijal uvlači u međuplanetarno područje našeg sustava i stvara neku vrst povišenih energetskih stanja na svim planetima, kao i na Suncu.
Time Dmitrijev objašnjava porast katastrofa na Zemlji tj. podatke poput onih da se broj potresa od 1973. povećao za 400 %, da se aktivnost vulkana između 1875. i 1993. povećala za 500 % (istraživanja američkog znanstvenika Michaela Mandevilla), da je broj katastrofa poput uragana i poplava porastao 410 % između 1963. i 1993, broj ciklona od Rusije prema Zapadu narastao 2,5 puta u zadnjih 10 godina te da se tornado pojavljuje 200% češće nego prije 50 godina. Dmitrijev spominje promjene i električnog i magnetskog polja te magnetizaciju stijena i tehničkih objekata, zatim destruktivna električna pražnjenja te gravitacijske efekte poput levitacije.
PROMJENE U SUNČEVOM SUSTAVU
Mada je danas , kao što je već rečeno, prihvaćena teza da uzrok globalnim klimatološkim promjenama treba potražiti u globalnom zagrijavanju, Dmitrijev upućuje na činjenicu da se takve promjene događaju u čitavom sunčevom sustavu te smatra da su suše, poplave i druge klimatske promjene na Zemlji dio promjena kroz koje prolaze svi planeti Sunčevog sustava.
Među uočenim planetofizikalnim promjenama dr. Dmitrijev nabraja:
rast tamnih mrlja na Plutonu;
pojavu polarne svjetlosti na Saturnu;
zamjenu polova na Uranu i Neptunu;
iznenadni jaki rast velikog razmjera Uranove magnetosfere;
promjene u jačini svjetla i dinamici svjetlih točaka na Neptunu;
udvostručenje jačine magnetnog polja Jupitera i nizove drugih promjena na najvećem planetu sunčevog sustava, vezanih uz pobuđivanje prekomjerne plazme i njeno otpuštanje;
niz promjena u Marsovoj atmosferi, koje mijenjaju osobine njegove biosfere;
povećanje oblaka u podučju ekvatora i neobičan rast koncentracije ozona;
prvu fazu stvaranja atmosfere na Mjesecu, gdje je detektiran porast natrijeve atmosfere koja doseže 9000 km u visinu;
značajne fizikalne, kemijske i optičke promjene na Veneri (inverzija tamnih i svijetlih točaka koja je prvi put primjećena, oštar porast plinova u atmosferi koji sadrže sumpor);
izvještaji o dvije nove populacije kozmičkih čestica koje se nije očekivalo da će ih se naći u Van Allenovima pojasima;
neočekivan visok stupanj sunčeve aktivnosti (prijavljen 1998) koji je počeo u drugoj polovici 1997, a koji se nastavlja i danas.
Po Dmitrijevu, ti i mnogi drugi izvještaji nude dokaz o porastu brzine, kvalitete, kvantitete i energetske snage procesa koji se zbivaju u heliosferi sunčeva sustava.
Promjene na svim planetima mogu se svesti u tri osnovne kategorije: promjene energetskih polja, promjene u sjaju i promjene u atmosferi.
PROMJENE NA SUNCU
Tim dr. Dmitrijeva vjeruje kako je uzrok ovih promjena Sunce, čije se magnetsko polje također promijenilo - od 1900. ojačalo je za 230 posto.
Po Dmitrijevu, do prirodnih katastrofa poput zemljotresa ili tornada dolazi nekoliko dana prije ili poslije većih promjena na suncu. No, on ne ostaje kod dobro poznate veze između dinamike sunca i života na Zemlje, već tvrdi da se radi o do sad neviđenoj energetskoj promjeni do koje dolazi stoga što naša heliosfera ulazi u područje spomenute visoke eterične energetske gustoće unutar lokalnog međuzvjezdanog prostora.
Heliosfera je omotač oko cijelog Sunčevog sustava kojega stvara magnetsko polje sunca. Ona ima oblik suze kojoj je duži i tanji kraj, tj. «rep», usmjeren u suprotnom smjeru od onoga u kojem se sustav kreće (poput repa kod kometa). Istražujući prednji rub heliosfere, ruski znanstvenici su otkrili usijanu plazmu.
Naime, na svom putovanju kroz međuzvjezdani prostor, naša je heliosfera još 1960-tih (tako pretpostavlja Dmitrijev) naišla na drugačiju vrst materije i energije, sastavljene od iona vodika, helija i hidroksila s dodatkom drugih kombinacija i elemenata. Ova vrsta plazme, raspršene u međuzvjezdanom prostoru, predstavljena je magnetiziranim prugastim strukturama. Prolazak heliosfere (sunčevog sustava) kroz tu strukturu dovela je do povećanja udarnog vala ispred Sunčevog sustava od 3 do 4 AI (astronomske jedinice =udaljenost Zemlje od Sunca») do 40 AI ili više. Debljanje ovog udarnog vala dovelo je do toga da je plazma okružila sunčev sustav i potom prodrla u međuplanetarni prostor. Ovaj prodor doveo je do neke vrste prinosa materije i energije u Sunčev sustav te se toj promjeni zapravo pripisuje porast prirodnih nepogoda, vulkana, potresa, oluja i poplava.....
Za danas je dosta. Mada je meni priča vrlo zanimljiva, već se pribojavam da sam vas ugnjavio podacima. A i prstići već bole. Nastavak slijedi za koji dan. Štogod da bilo – čini se da su pred nama promjene. Za mene je to dobra vijest. A za vas?
Post je objavljen 07.10.2007. u 23:32 sati.