RAZGOVORI S VODOM

Ova priča danas doista više nije nova.

Ali kod dobrih priča to nije niti bitno, zar ne? Tarzan, Supermen, Romeo i Julija, Iskupljenje u Shawshenku ....i stotine drugih.

Masaru Emoto diplomirao je na sveučilištu uYokohami, na odsjeku humanističkih znanosti. Godine 1986. u Tokiju je osnovao korporaciju IHM. U listopadu 1992. godine dobio je svjedodžbu doktora alternativne medicine Otvorenog međunarodnog sveučilišta. Nakon toga se u SAD-u upoznao s idejom mikro-nakupina vode te s tehnologijom analize magnetske rezonancije. Počeo je provoditi sveobuhvatna istraživanja vode na čitavom planetu.

Godinama se bavio mjerenjem valnih fluktuacija vode, ali ono pravo je počelo s kristalima. Danas je prošlo više od petnaest godina kako je počeo fotografirati zamrznute kristale vode. U lipnju 1999. godine je u vlastitoj maloj izdavačkoj kući objavio knjigu «Poruke iz vode», koja je ustvari bila zbirka fotografija. Objavio ju je u maloj nakladi i bez namjere da je prodaje velikim knjižarama, no postala je bestsellerom zahvaljujući preporukama čitatelja, što je nešto što se u izdavačkoj industriji gotovo nikada ne događa.

Najprije je proučavao kristale od vode iz slavina s različitih lokacija. Iz tokijske vode nije se oblikovao niti jedan jedini cjeloviti kristal. No, iz prirodne vode, gdje god da bila uzeta,uvijek su se stvarali kristali.

Bilo je to vrlo zanimljivo.

Emoto su tajne vode fascinirale do te mjere da je poduzeo niz putovanja po svijetu u svrhu ispitivanja vode unutar pojedinih svjetskih regija. U svojim je istraživanjima došao do zanimljivog otkrića – proučavajući strukturu kristala zaleđene vode uočio je da su oni bili drugačiji ovisno o tome gdje je voda uzeta.

Započeo je i niz neobičnih eksperimenata u nekima od kojih je, prilikom izlaganja vode vanjskim utjecajima, pribjegao tehnici zamrzavanja vode u tisućinki sekunde. Vodu se izlagalo raznim vrstama glazbe, raznim riječima i izrazima. Na lijepe i pozitivne, pokazalo se, voda je reagirala lijepim kristalima, a na negativne - ružnim kristalima. Voda kojoj bi se reklo «Učinimo to!»stvarala je dobro oblikovane kristale, a voda kojoj bi se reklo «Učini to!» gotovo da i nije imala kristala.

Prljava voda, koju je uzeo s japanskih riječnih brana, davala je ružne asimetrične kristale, dok su lijepi i skladni kristali nastajali od vode s izvora u Lourdesu. Voda kojoj su se prije zamrzavanja govorile grube riječi, poput budalo ili vrag, stvarala je ružne kristale, kao i voda izložena utjecaju heavy metal glazbe. Isti rezultat Emoto je dobio izgovaranjem Hitlerova imena. Izgovaranje ljubavnih i nježnih riječi, Mozartova i Bachova glazba, ili pak glazba iz filma Sedam godina u Tibetu pozitivno je djelovalo na vodu te su nastali prelijepi, skladni kristali. Zagađena voda nakon noći provedene u posudi s natpisom hvala drugog je jutra dala iznimno lijepe i pravilne kristale.

Kritičari su ukazali na niz problema koji su mogli dovesti do pogrešne interpretacije – od toga da se izbor fotografija kristala, ne nužno namjerno, prilagođava očekivanjima, pa do nekontroliranih eksperimentalnih uvjeta koji su mogli učiniti da kristali drugačije ispadnu. Čak su i blagonakloni komentatori kritizirali Emota radi nedovoljne eksperimentalne kontrole I nedovoljnog djeljenja detalja sa znanstvenom zajednicoim. Uglavnom, silna se količina poštene kritike koncentrirala na tvrdnju da su njegove slike nedovoljan dokaz teze da misli ili namjera uopće mogu utjecati na materiju.

Što je na sve to odgovorio Masaru Emoto?

Priznao je krivnju, objasnivši da nije znanstvenik. I rekavši da njegovi fotografi imaju upute da izaberu što ljepše I uvjerljivije fotografije kristala. Ne može se reći da je zbog kritika dobio koju boru više.

Zašto i bi? Pa sve što je htio poručiti svojim fotografijama jest da bismo morali malo pripaziti na to što mislimo ili izgovaramo, jer u svakom trenutku utječemo na svoju okolinu te nekome(ili samima sebi) možemo uljepšati ili pokvariti dan.
Jedino što smo sad prvi puta vidjeli kako to izgleda.

Čista izvorska voda: