DINOSAURI IZ ACAMBARA

Ova priča je jedna od najluđih koje sam čuo. Potpuno je neobjašnjiva, a opet – tu je. Ne možemo joj ništa.

Zapravo, ima sve karakteristike koje volim kod tema s ruba znanosti. A to je da su u isto vrijeme nevjerojatne i potpuno stvarne. I kao još neke druge priče koje sam čuo, i ova sve što znamo izvrće naglavce.

Baš kao i David Icke, kojega ovdje spominjem kao digresiju, jer sam dobio dosta mejlova s pitanjem gdje se može nabaviti snimka emisije. Odgovor je: nigdje (možda kod pirata na netu).

Zbog svih tih upita odlučio sam taj intervju s Davidom Ickeom u cjelini objaviti u slijedećem broju Vizionara. (Tamo smo ionako postavili praksu objavljivanja cjelovitih intervjua iz emisije Na rubu znanosti. U prvom broju je bio intervju s Lynne McTaggart, autoricom «Polja», u drugom broju je bio Jeff Smith, autor knjige «Sjeme obmane» koja je iscrpno govorio o sranju zvanom GMO, pa potom dr. van Lommel, najslavniji današnji istraživač iskustava tik do smrti, zatim fizičar Hal Puthoff, koji je za CIA-u dva desetljeća vodio program remote wievinga i konačno, Michio Kushi, jedan od pionira makrobiotike.)

David Icke je doduše radikalniji od svih njih, puno više preko ruba znanosti nego na rubu - ali neka. Uzbudljiv je i poticajan, to je dovoljno, zar ne?

A sad – na dinosaure.

Znam, znam, post je puno predug za kriterije interneta i čitanja s monitora – ali štojetuje. Uostalom, imate li što pametnije raditi u noći s četvrtka na petak? :-)

Waldemar Julsrud je bio dobro obrazovani i dobro stojeći Nijemac koje se na prelasku 19. u 20. stoljeće doselio u Meksiko. U sunčano srpanjsko jutro 1944. jahao je nižim obroncima planine El Toro kad je iznenada spazio kamenje i keramičke predmete koji su virili iz tla. Julsrud je sjahao i iskopao nekoliko komada. Odmah je shvatio da ti keramički predmeti ne nalikuju ničemu što je vidio.

Daleko od toga da je Waldemar bio laik. Bile su mu dobro poznate taraskanska, aztečka, toltečka i majanska civilizacija, kao i kultura Chupicauro te civilizacija Inka i njene prethodnice. Ustvari, Waldemar je 1923, zajedno s velečasnim Frayom Joseom Marieom Martinezom, bio otkrivač kulture Chupicauro, i to na mjestu udaljenom tek osam milja od ovog. Kad je kod Chupicauroa otkrio nekoliko fragmenata keramike, Julsrud je unajmio ljude da iskopaju ostalo. Otkriće je privuklo pažnju arheologa diljem svijeta, koji su nalaz isprva pogrešno identificirali kao kulturu Tarascan, ali su kasnije shvatili da se radi o potpuno novoj indijanskoj kulturi koja je postojala od oko 500. g pne do 500 ne ili od 800. g pne do 200. ne, skoro tisuću godina prije taraskanske kulture, a dobila je ime Chupicauro. Predmeti koje je sad držao u ruci bitno su se razlikovali od bilo koje indijanske kulture.

Julsrud je unajmio je meksičkog farmera Odilona Tinajeroa da kopa na području gdje je otkrio keramičke figure i potraži još sličnih predmeta. Uskoro je Tinajero imao tačke pune keramičkog lončarskog posuđa iskopanog na planini El Toro.

KUĆA PUNA ARTEFAKATA

Tisuće iskopanih artefakata pretvorili su Julsrudovu veliku kuću u muzej. Oblikovane u različitim bojama gline, tu su bile figure koje su predstavljale dinosaure, različite rase i narode - Eskime, azijate, afrikance, bradatih kavkažane, Mongole, Polinežane - te predmete koji su pokazivali kulturne veze s Egipćanima, Sumeranima i drugima. Predmeti su bili izrađeni od gline i kamena, različitih veličina, od tek nekoliko centimetara do onih visokih skoro metar, kao i figura dinosaura dugih 120-150 cm. U toj zbirci od preko 30 000 predmeta niti jedan nije bio duplikat. Svaki glineni predmet bio je napravljen individualno, bez kalupa, te vješto oblikovan u skulpturu i pažljivo ukrašen. Bila je to kolekcija jedinstvena po svojoj veličini, ali ono fantastično tek slijedilo; sadržavala je stotine figura dinosaura koje su vjerno predstavljale velik broj vrsta.

Dinosauri prepoznati među figurama su: trachodon, gorgosaurus, rogati monoclonius, ornitholestes, titanosaurus, triceratops, stegosaurus paleococincus, diplodicus, podokosaurus, struthiomimos, plesiosaur, leviathan, maiasaura, rhamphorynchus, iguanodon, brachiosaurus, pteranodon, dimetrodon, ichtyornis, tyrannosaurus rex, rhynococephalia, a bilo je i nepoznatih ili još neotkrivenih vrsta dinosaura. Dr. Ivan T. Sanderson je 1955. bio zapanjen kad je među njima otkrio precizan izrađen primjerak brahiosaura, američkog dinosaura, koji je u to vrijeme bio skoro potpuno nepoznat javnosti.

40-tih i 50-tih godina 20.stoljeća, kad se Julsrudova zbirka gomilala, meksička država Guanajuato paleontološki i arheološki je bila slabo istražena, a takva je i danas. Dokazi ukazuju da je u agrikulturno bogatoj dolini Acambara u neko doba unutar proteklih 4000 godina postojala civilizacija koja je dobro poznavala dinosaure iz prve ruke. Julsrudova kolekcija (koja je nekad brojala oko 33 500 predmeta, uključujući i različite glazbene instrumente, maske, idole, oruđa, ljudska lica raznih naroda te je zauzimala svih 12 soba njegove kuće – predmeta je bilo u svakom kutu kao i po svim podovima, te je on konačno bio prisiljen spavati u kadi) i danas se nalazi u Acambaru, 180 milja sjeverno od Mexico Citiyja.

SKLADIŠTE FIGURA

Predmeti su umotani u novinski papir i ne pretjerano brižno spremljeni u kartonske kutije. Zaključani su u skladištu i uglavnom nedostupni. No, ne potpuno za one uporne, kao što su to 1999. potvrdili dr. Dennis Swift i dr. Don R. Patton, kojima je trebalo nekoliko dana pregovora s gradonačelnikom, ministarstvom turizma i ravnateljem acambarskog muzeja kako bi dobili dozvole da vide dio zbirke. U šest sati pregledali su sadržaj 14 kutija, razmotali i slikali preko 800 figura, od čega je 75 predstavljalo dinosaure, ponegdje u društvu ljudi.

Jedan od zapanjujućih trenutaka bio je onaj kad su odmotali predmet za koji se ispostavilo da je savršen prikaz iguanodona. Jedan od prvih otkrivenih kostura dinosaura pripadao je upravo toj životinji. Prve zamisli o njenom izgledu, sredinom 19. stoljeća, bile su skoro komične. Početkom 20. stoljeća predodžbe o iguanodonu za bitno ispravljene, ali su još uvijek bile daleko od onog što se danas zna. Ova figura pokazuje znanje koje je o toj životinji stečeno tek u zadnjih nekoliko godina, što znači da niti jedan prevarant nije mogao izraditi takav model 40- tih godina 20. stoljeća.

TEST PROFESORA HAPGOODA

Otkad su kontroverzne figure iskopane, bilo je potrebno ulagati dodatni napor uglavnom usmjeren na rušenje optužbi da je riječ o falsifikatu. S tim ciljem na umu Charles Hapgood, profesor povijesti i antropologije na Keene State Collegeu Sveučilišta u New Hampshireu, je 1955. godine proveo nekoliko mjeseci u Acambaru i pomno istražio zbirku, uključujući i njeno radiometrijsko datiranje. Hapgood je iskapao na mnogim prethodno netaknutim mjestima i pronašao velik broj figura "Julsrudovog" tipa. Kako bi eliminirao svaku mogućnost da je Tinajero ili bilo tko drugi podmetnuo nalaz, odučio je iskopavati ispod kuće koja je izgrađena 1930. godine, puno prije otkrivanja nalaza na brdu El Toro.

Kuća koja se nalazila točno iznad odgovarajućeg mjesta pripadala je šefu policije. On je dao dozvolu da se kopa ispod poda njegove sobe. Ispod betonskog poda sobe iskopana je dva metra duboka jama. Tamo su nađene još 43 figurice istog tipa, od kojih su neke predstavljale dinosaure pa je tako srušena mogućnost prevare.

1968. godine Charles Hapgood se vratio u Acambaro u društvu Earlea Stanleya Gardnera, slavnog kriminaloga koji se bavio i arheologijom. On je bio impresioniran količinom i različitošću uzoraka, te teoriju o prevari, na kojoj su inzistirali mnogi znanstvenici suočeni s mogućnošću da su dinosauri, umjesto da su izumrli prije 65 milijuna godina, živjeli u isto doba kad i čovjek, smatrao potpuno neprihvatljivom. Nekoliko uzoraka je podvrgnuto tada još uvijek mladoj radiokarbonska metodi datiranja. Tri radiokarbonska testa koji su napravljeni u tvrtki Isotopes Incorporated u New Jerseyu pokazali su da su figurice izrađene 1640. pne, 4530. pne i 1110 pne. 18 uzoraka podvrgnuto je testu termoluminiscencije na Sveučilištu Pennsylvania, a svi su datirali figurice oko 2500. g. pne. Ovi rezultati su kasnije povučeni, čim su oni koji su ih radili saznali da uzorci pripadaju figuricama dinosaura.

Naišavši na ignoriranje svog otkrića, Waldemar Julsrud napisao je knjigu «Enigmas Del Pasado» u kojoj je opisao svoja iskopavanja i zbirku od 35 000 keramičkih figura, od kojih najmanje 2600 prikazuju dinosaure. Primjera velike želje da se njegov nalaz minorizira ima i u suvremeno doba. 1990. godine istragu je poduzeo i arheolog Neal Steedy. On je svojevoljno odabrao mjesto za iskopavanje koje je bilo jako udaljeno od Julsrudovog mjesta. Našao je djeliće keramike, ali ne figurice. Potom je nekoliko primjeraka iz Julsrudove kolekcije podvrgnuo radiokarbonskom datiranju i dobio rezultate u rasponu od 4000 godina za ljudsko lice do 1500 godina za dinosaure. Međutim, odlučio je ignorirati rezultate laboratorijskih testova tvrdeći da su uzorci premekani da bi trajali duže od 20 godina zakopani u zemlju - ignoriravši činjenicu da su mnogi predmeti kulture Chupicuaro koji su bili istog sastava preživjeli u tlu bez problema.

Mada sam o njima čitao i u časopisima poput World Explorera, prema dostupnim izvorima slika na netu očito je da su acambarske dinosaure u najnovije vrijeme su prisvojili kreacionisti, smatrajući ih dokazom biblijske priče da je Zemlja stara tek par tisuća godina – što je teza koju oni zagovaraju. Vjerojatno postoje i druge mogućnosti, ali ih nitko ne iznosi. Jer svi znamo da su dinosauri izumrli prije 65 milijuna godina.

Kako god da bilo, dinosauri iz Acambara nisu jedini prikazi dinosaura iz vremena ljudi. Ako vas tema zanima - pisat ću i o njima.

U međuvremenu, još ću se jednom zapitati svoje najomiljenije pitanje: tko je tu lud?

Strange days indeed!

- 00:34 - Komentari (34) - Isprintaj - #

Vizionar

Linkovi

23.02.2007., petak