|
|
ALEŠENKA –MALI IZVANZEMLJANIN S URALA
30.01.2007., utorak
'Ko voli priče o izvanzemljanima nek' digne ruku!
Ja ih volim – mada najčešće nema nikakvih šansi da provjerim njihovu istinitost.
Who cares!
Sve je moguće falsificirati, to je poznato. Stoga ću vam ispričati ovu priču onako kako sam je ja čuo, a vi je takvu prenesite svojim potomcima.
Glavni junaci priče su: jedna psihički poremećena žena, jedan sitni lopov te nešto ufologa i tajnih službi. Svega točno koliko treba.
13. kolovoza 1996. umirovljenica Tamara Vasilijevna Prosvirina krenula je na seosko groblje. Živjela je na Uralu, u selu Kaolinovi pokraj grada Kištima u oblasti Čelijabinsk. Stara je gospođa patila od psihijatrijskih bolesti, a skoro svakog dana je skupljala cvijeće s grobova i njime ukrašavala svoju sobu. Toga dana se, nakon skupljanja cvijeća, vratila kući, večerala je i zaspala. Odjednom je u svom mozgu začula čudan «glas» koji je od nje tražio da opet ode na groblje. Obukla se, uzela svjetiljku i izašla van. S najbližeg humka na groblju u nju su zurile velike oči. Promatralo ju je čudno stvorenje visoko oko 25 centimetara.Stvor nije mogao pričati, ali je počeo tiho fućkati kako bi privukao ženinu pažnju. Gospođa Prosvirina odnijela je stvorenje kući i nazvala ga Alešenka.
Imalo je bucmasto tijelo koje se zibalo poput želatine, a koža mu je bila siva s tamnim točkama na glavi. Stvorenje nije imalo kosu, a umjesto ušiju imalo je male rupe. Disalo je kroz mali ravni nos. Oči su mu bile tamno sive i bez kapaka. Okomite zjenice mačkolikih očiju stalno su se sužavale i širile. Imalo je sićušnu duguljastu glavu koja je izgledala kao da je sastavljena od pet latica. Na dugim prstima Alešenka je imao male oštre pandže. Nije imao pupka (koji imaju svi sisavci).
Gospođa Prosvirina nije znala kako da ga nahrani. Usta su mu bila mala rupa bez usnica, ali su se mogla prilično proširiti. Alešenka je imao cijeli «komplet» zubiju, ali premalu donju vilicu i veliki grimizni jezik koji se zaokupljao sboro cijelu usnu šupljinu i onemogućavao žvakanje.
Tamara Vasilijevna mu je u usta stavila karamelu i on je počeo sisati. Čajnom žličicom mu je dala mlijeka i vode. Nakon obroka na tijelu stvorenja pojavio se vlažni znoj. Alešenka je počeo rasipati slatki miris koji je natopljivao odjeću i namještaj, a Tamara Vasilijeva bi ga s vremena na vrijeme obrisala nekom krpom. Stvor je većinu vremena ležao ne pomaknuvši se. Povremeno bi protegnuo noge.
ALEŠENKA UMIRE
Slijedećega dana svi stanovnici sela čuli su za novost: žena je svima pričala da je dobila dijete čije je ime Alešenka. Pripisivali su to njenoj poremećenosti. No, jednog je dana njena snaha, kojoj je također bilo ime Tamara, došla kod nje. Malo su sjedile i pričale u kuhinji, a tad je stara gospođa rekla kako mora nahraniti dijete. Snaha je otišla s njom u sobu i vidjela neobično stvorenje umotano u pelene. Niti snaha niti stara žena nisu prijavile policiji to stvorenje. Rekle su da bi to učinile da je bilo riječ o ljudskom djetetu. No, Alešenka nije bio čovjek, pa je onda vjerojatno bio životinja te nije bilo razloga za prijavljivanje. Vasilijevna ga je smatrala kućnim ljubimcem.
No, jednoga dana, dva tjedna nakon što je pronašla stvora, stanje Tamare Vasilijevne se pogoršalo. Pozvana su ambulantna kola koja su je odvela u psihijatrijsku kliniku. Pokušala je liječnicima objasniti da je kod kuće ostavila dijete, ali oni je nisu uzimali za ozbiljno. Stvorenje nije imao tko hraniti pa je umrlo od žeđi i gladi. Nakon smrti tijelo mu se počelo sušiti te se mumificiralo.
Vladimir Nurdinov je bio jedina osoba koja se sjetila stvorenja jer je ponekad posjećivao Tamaru pa ga je vidio. Kad je čuo da je ona u bolnici otišao je do njene kuće, ali prekasno – stvorenje je već bilo mrtvo. U krevetu je ležala osušena mumija.
Nurdinov mije znao što da s njom čini pa ju je odnio k sebi. Ubrzo ga je posjetila policija jer je bio osumnjičen da je ukrao kabel za struju u selu Novogorni. Policajci su zaključili da je riječ o mumiji djeteta i odnijeli ga na ekspertizu. No, doktori su ustvrdili da mumificirano stvorenje ima najmanje 20 osobina koje ga razlikuju od ljudskog stvorenja. Medicinski stručnjaci odbacili su ideju da je riječ o mutantu. Tu su tezu kasnije iznijeli neki liječnici prilikom druge ekspertize, jer se grad Kištim nalazi na južnom Uralu, pokraj gradova Kištim i Ozersk, u regiji koja je poznata po zagađenju do kojeg je 29. rujna 1957. došlo u oblastima Čeliabinsk, Sverdlovsk i Tiumen, zbog nesreće u tajnom objektu gdje se proizvodi plutonij za nuklearno oružje.
TIJELO NESTAJE
Njegovi nadređeni zabranili su da se «bavi glupostima», pa je policijski istražitelj nakon ekpertize počeo provoditi vlastitu neslužbenu istragu istražujući mogućnost da je riječ o izvanzemljaninu. Pozvao je ufološku organizaciju iz dvjesto kilometara udaljenog grada Kamensk-Uralsk u oblasti Sverdlovsk. Galina Semenkova, glava organizacije, uzela je mumificirano tijelo da ga prouči. Nakon toga je istražitelj više nije mogao dobiti – rođaci žene na njegove telefonske pozive odgovarali su mu da je «otišla u šoping»,«u šetnju» ili da je «na putu».
Tek je prije koju godinu na UFO-seminaru u Tokiju Galina Semenkova ispričala što se dogodilo s ostatcima Alešenke. Prema njenoj priči, dok je nosila mumiju iz Kištima u svoj grad, na nebu se pojavio leteći tanjur. Zaustavio se, izvanzemljani su tražili tijelo mrtvog druga i ona im ga je smjesta dala.
Prema drugoj verziji, Vasilijevna je u povjerenju nekome u bolnici rekla za Alešenku te su kaštimski policajci 13. kolovoza 1996. otišli u njenu kuću i našli mrtvo tijelo izvanzemaljca. Snimili su tijelo VHS-kamerom i istraga je završena. Izmjerena je i radijacija , ali nije bilo nikakvih neobičnih očitanja. Ubrzo su počele kružiti priče da je tijelo preuzela služba sigurnosti, bivši KGB.
Priča o malom izvanzemaljaninu tu nije završila. Japanska TV ekipa nazvala je rođake Tamare Vasilijevne. Snimali su dokumentarni fim o Alešenki i htjeli su je intervjuirati. No, samo nekoliko dana prije nego što je ekipa stigla, kasno u noći 5. kolovoza 1999, Tamara Vasilijevna, još uvijek pacijent klinike, nekako se našla na autoputu, potpuno gola (samo u čarapama). Svjedoci su tvrdili da je izgledala kao da odgovara n nečiji poziv. Htjeli su je maknuti s autoputa, ali bilo je prekasno – dva vozila su u tom trenutku prošla i udarila je te je na mjestu umrla.
1997. se na internetu prvi put pojavila priča o mumiji izvanzemljanina nađenoj u Rusiji. Ubrzo je prodaja lažne mumije Alešenke postala unosan biznis.
Priči još nije bio kraj - Japanci su odlučili sponzorirati podizanje spomenika tom izvanzemljaninu. Obični Japanci donirali su novac za spomenik nakon što su vidjeli dokumentarni film «Tragom izvanzemljanina Alešenke» koji je snimila TV kompanija Asashi. Osim toga, u javnosti se pojavilo nekoliko frameova video-snimke Alešenke. Po nekim izvorima, riječ je dijelu snimke koja se još uvijek nalazi u ruskom posjedu. Priča o smrti i misterioznom iščeznuću stvorenja izašla je i u moskovskom listu Pravda.
Moskovski ekspert za NLO-e Vadim Černobrov vodio je vlastitu istragu. Nabavio je tkaninu u koju je stvorenje bilo omotano i proslijedio je u moskovski Institut za genetiku radi analize DNA. 15. travnja 2004. znanstvenici su izdali službeno priopćenje: "Analiza mrlja krvi na tkanini pokazala je da je riječ o DNA ljudskog stvorenja. Dokazali smo da je stvorenje iz Kištima prerano rođena ženska beba s puno zastranjenjenja.» Nasuprot službenim priopćenjima stoji tvrdnja Vadima Černobrova da je istraživanje odjeće u koju je Alešenka bila umotana pokazalo da stvorenje nema ništa zajedničkog s ljudima.
Pouka ove priče je jasna – nemojte noću goli pretrčavati autoput!
|
- 19:13 -
Komentari (30) -
Isprintaj -
#
|
|
RSS
| Komentari da/ne?
