...ali prvo nekoliko odgovora
Za the Stankicha:
O alternativnoj povijesti riječi je već bilo poprilično puta, od Atlantide, općeg potopa, letača staroga doba, zabranjene arheologije Michaela Cremoa i Richarda Thompsona, megalita, izvanzemaljske arheologije, paleokontakata, piramida... o svemu što čini dio tog folklora. Za koji tjedan slijedi još jedna tema iz tog «žanra», a to je nuklearni rat starog doba. Bit će valjda jednog dana i podmorje (Kuba, Japana, Karibi koje spominješ), kad negdje uspijem uhvatiti Grahama Hancocka («Underworld») koji je jedini kompetentni sugovornik za tu temu za kojeg znam.
Trava je komentirao stihovima. Bilo je dirljivo. A i nadahnjujuće. Pa su i iz mene stihovi sami potekli:
Trava stihove nadahnuto kljuca
tolk'o da mi se već štuca.
Mimika lica mog ga mori što grozne tajne skriva,
igra mišića ta, što uvijek je vrlo živa.
Nek ti, Trava, bore ne stvara
Kako se obrve miču dok se razgovara.
To tek odsjaj je s televizora u noći.
I nek ništa te u novim komentarima ne koči.
mysteryMJvideo zanima što mislim o deja vuu. Pa recimo da su to, uz, sinkronicitete, prekognicije i slično, mala napuknuća prostorno-vremenskog holograma koji nam neprekidno stvaraju naši umovi. Ništa više ni manje od toga. I baš bih volio da i ja već jednom doživim neki deja vu - a da nije «Umri muški» s Bruceom Willisom na Staru godinu.
X-tina se uplašila kad je bila emisija o otimanima, ne vjeruje u to, ali baš je bilo nekako uvjerljivo. Ima ih još koji misle da su otmice - u najmanju ruku - vrlo uvjerljive.....
ISTRAŽIVANJA JOHNA MACKA
Iskustva otmica - mada vrlo stvarna i traumatična za ljude koji su ih proživjeli, i s velikim utjecajem na njihov cjelokupni život - uistinu nalikuju izmišljotinama inspiriranim trećerazrednim sf-filmovima. Daleko od takvoga stava na početku nije bio niti dr. John Mack, profesor psihijatrije s Harvarda, autor deset cijenjenih knjiga iz različitih područja psihijatrije, uključujući i biografiju T. E. Lawrencea za koju je nagrađen Pulitzerovom nagradom. Njih nisam čitao, ali zato jesam onu koju je objavio 1994. a zove se:
"Abduction - Human Encounters with Aliens"
("Otmica - susreti ljudi s izvanzemljanima"- čujem da će uskoro bitI objavljena i kod nas.) 1999. Mack je napisao i «Passport to the Cosmos: Human Transformation and Alien Encounters» («Putovnica za svemir: ljudska transformacija i susreti s izvanzemljanima»).
John Mack je zaključio da otmice nije moguće objasniti samo psihijatrijski. Štoviše, čak ih nije moguće objasniti niti unutar zapadnjačkog okvira promatranja svijeta. Takva spoznaja slavnog je psihijatra stavila pred izbor - ili će iskriviti i razvući psihologiju, zanemariti fizičke tragove, slučajeve kod male djece i čak dojenčadi te povezanost s NLO-ima te nastaviti inzistirati na psihosocijalnom objašnjenju otmica u skladu s prevladavajućom znanstvenom ideologijom Zapada, ili će ostati otvoren prema mogućnosti da je okvir naše dogovorene stvarnosti preograničen te da unutar njega nije moguće u potpunosti objasniti ova iskustva.
SUSRET S BUDDOM HOPKINSOM
Za profesora Macka sve je počelo 1989. godine kad ga je jedna kolegica upitala želi li upoznati Budda Hopkinsa, istražitelja otmica. Rekao je da mora da je taj čovjek lud, ali na nagovor kolegice 1990. se u New Yorku upoznao s njim. Ništa u dugom profesionalnom iskustvu na polju psihijatrije nije Johna Macka pripremilo na ono što će saznati. Budd ga je osvojio toplinom, iskrenošću, inteligencijom i brigom za ljude s kojima je radio. A iskustva tih ljudi iz različitih udaljenih dijelova SAD-a, koji su došli do Budda nakon što su pročitali neke njegove članke i knjige, do najsitnijih su detalja pričali istovjetna iskustva otmica.
Mnoge specifične informacije koje su oteti ispričali o načinu transporta na svemirske brodove i sa njih, opisi unutrašnjosti brodova i procedure koje su nad njima provođene nikad do tad nisu našle put do medija. Svi ti ljudi izgledali su mentalno potpuno zdravi, došli su Buddu nerado i strahovali da će ih se ismijati, kao što se to zbivalo ranije. Osim toga, do Hopkinsa su došli uz znatne materijalne troškove puta i smještaja i, osim u rijetkim slučajevima, nisu imali nikakav materijalni trag kojim bi mogli potkrijepiti svoju priču. U jednoj je situaciji jedna žena bila zapanjena kad joj je Hopkins pokazao crtež izvanzemaljskog bića. Pitala ga je kako je to mogao nacrtati, kad su tek počeli razgovor. No, kad joj je objasnio da je crtež napravila druga osoba, s posve drugog kraja zemlje, vrlo se zabrinula, jer je shvatila da je iskustvo koje je imala, i za koje je htjela vjerovati da predstavlja san, ipak na neki način bilo stvarno.
BUĐENJE INTERESA
Mack je bio zapanjen na sličan način kao i ta žena. Hopkins je do tada, u više od četrnaest godina, skupio dvjesto izvještaja o iskustvima otmica, koja su imala osobine stvarnih događaja. Izvještaji su sadržavali vrlo detaljne pripovijesti za koje se činilo da nemaju očiti simbolički uzorak, a prisutan je bio i jaki emocionalni i fizički traumatični učinak; ponekad su na tijelima ljudi postojale male rane, a priče su bile konzistentne do najmanjih detalja. Kao profesionalac i psihijatar, Mack se zapitao koliko se to često događa. Ako postoji velik broj takvih slučajeva, tko im pomaže da se nose sa svojim iskustvima i kakav tim podrške i terapije im je potreban? Kakav je uopće odgovor profesije koja se bavi mentalnim zdravljem? I najvažnije od svega - kakva je priroda susreta koje opisuju ti ljudi?
Mack je bio i zbunjen i zainteresiran, pa mu je Hopkins predložio da posjeti nekoliko njemu poznatih slučajeve u području Bostona, gdje je Mack živio. Tako je u proljeće 1990. harvardski psihijatar krenuo u kućne posjete ljudima s iskustvima otmica ili su oni njega posjećivali u ordinaciji bolnice gdje je radio.
U naredne tri i pol godine Mack je radio s više od stotinu osoba koje su pričale o otmicama. Od svih tih ljudi, njih 76 (u rasponu od 2 do 57 godina starosti; 47 žena i 29 muškaraca, uključujući tri dječaka od osam godina i manje) ispunili su njegove vrlo stroge kriterije da ih proglasi slučajevima otmica: svjesno prisjećanje ili prisjećanje uz pomoć hipnoze o tome da su bili otimani od strane izvanzemaljskih bića na čudne letjelice, ispričano s emocijama koje su odgovarale opisanom iskustvu i bez ikakvog mentalnog stanja kojem bi se mogla pripisati ta priča. Napravio je između jedne i osam višesatnih seansi hipnoze s 49 ljudi i razvio terapeutski pristup za njih.
Svoja iskustva od 1990. do 1993. sabrao je u već spomenutoj knjizi, a 1993. godine je osnovao “Program za istraživanja neuobičajenih iskustava” u kojem je radio s više od dvjesto osoba sa šest kontinenata, koji su iskusili susrete sa nepoznatim vrstama inteligencije.
ISPRED KOMISIJE NA HARVARDU
Mack je bio vrlo uzbuđen i mislio sam da je na pragu važnog otkrića koje će biti prihvaćeno s jednakim zanimanjem kao i njegova medicinska istraživanja. No, nakon publiciranja knjige «Otmica», potaknut neobičnošću njegovih zaključaka, jedan od dekana Harvardske medicinske škole sazvao je tročlanu komisiju da istraži je li Mack prekršio akademska i klinička pravila. Njegov je rad bio pod istragom petnaest mjeseci. No, dr. Mack je dokazao da je točno iznio rezultate svojih istraživanja. Pozvano je mnogo svjedoka s kojima je radio i koji su svjedočili u njegovu korist. Komisija je zaključila da je Mack profesionalno pristupio temi te je odustala poduzeti bilo što protiv njegova daljnjeg rada u tom području.
U izjavi je dekan potvrdio Mackovu akademsku slobodu da proučava ono što želi. Štoviše, jedna od preporuka komisije bila je da sastavi interdisciplinarnu skupinu znanstvenika izvan Harvarda koja bi proučavala taj fenomen.
Uz tu je podršku, u okviru programa koji je nazvao PEER (Program za istraživanje izvanrednih iskustava), Mack okupio multidisciplinarnu grupu za proučavanje ˝anomalnih˝ pojava. Prvi sastanak skupine održan je na sveučilištu Harvard 10. i 11. travnja 1999. a raspravljalo se o izazovima istraživanja fenomena otmica (i drugih ´anomalnih´ pojava - posebno iskustava ´tik do smrti´). Discipline koje su sudionici (sa i izvan Harvarda) predstavljali bile su: astrofizika, optička fizika, neurofiziologija, psihijatrija, psihologija, povijest znanosti, povijest psihologije, antropologija, filozofija i teologija.
I mada je ovaj post pomalo suhoparan, pun dosadnih informacija i predug (neke teme jednostavno ne stanu u par redaka), Mackova knjiga «Otmica: susreti ljudi i izvanzemljana» jedna je od najuzbudljivijih koje sam čitao.
Kao što bi bila svakome koga zanima čega sve ima u NLO-ima i, konačno, što ti izvanzemljani imaju za reći u razgovoru s ljudima. Koje se, btw, iz sobe ukočene odlebdjelo kroz zid.
Post je objavljen 31.01.2007. u 20:52 sati.