Bok!
Evo za početak par odgovora.
Netko je pitao čitam li komentare. Odgovor je – da, sve. Ali ne mogu na sve odgovoriti pa izaberem one na koje mogu reći nešto pametno ili nešto glupo.
Za Elinu: nije bilo emisije o Andriji Puharichu. Osim što sam čuo za njega, ne znam puno o njemu, a nisam niti čitao tu knjigu. Valjda ću negdje naletjeti na nju, baš mi se čini zanimljivom.
Pozdrav i Sarajki! A i par odgovora. U Visokom nisam bio. Sa Semirom Osmanagićem sam razgovarao par puta i ne mogu reći da sam stekao dojam da «nema dvije čiste». Što se starosti piramida tiče, brojke od pet tisuća godina čini mi se malo :-) - spominju se dvostruko veće brojke, ali to je česta i u određenoj literaturi iscrpno obrađena tema i po pitanju nekoliko drugih starih građevina na svijetu. Raspravu po pitanju uništavanja i neuništavanja rimskih ostataka sam malo pratio po novinama - i napade, a i obranu - ali nije me baš zanimalo. Nisam u tvom komentaru primijetio da si komentirala išta o samim nalazima, orijentiranosti, simetriji is l, pa ne znam što o tome misliš, ali zapravo nije ni bitno. Ja se slažem sa svime.
Povremeno me teoretske rasprave u stilu «ima-nema» podsjećaju na onu priču u kojoj pet mudraca sjedi oko vatre i argumentima raspravlja može li ona opeći ili ne. Normalno, nisu se mogli dogovoriti i rasprava je bila sve burnija, dok nije prošao neki seljak i predložio im da gurnu ruku u vatru i provjere. Tako je i s tim građevinama – ako ih ima, neće nikud pobjeći, s vremenom će se pokazati. Ako ih nema, a ovo što se do sada ukazalo ispod zemlje predstavlja nešto drugo – pa, i to će se pokazati i opet neće biti uzalud. Haug!
Za Andjela koji pita gdje je u svemu ovome Bog. Pa valjda ko Manitu – u svemu po malo. Bar sam tako ja skužio. Ali hvala na blagoslovu!
Marac pita kako dolazimo do tema u emisiji. Odgovor je jednostavan: lako i teško; brzo i sporo; zapravo, to je pitanje koje i sam sebi postavljam. :-). Kloniranje nije bilo, ali negdje i nekad ga imam u planu.
Što se tiče repriza, kak' se čini – neće ih ni biti. Nije do mene.
Nego, sve ono iz pjesme «Filđan viška» o prodaji džamije (događaj koji je Sarajka bolje osvijetlila u svom komentaru) sjetilo me nečeg drugog. Nema puno veze s rubnoznanstenom tematikom, ali je zabavno.
Ne znam jeste li čuli za njih, ali među najuspješnije prevarante svih vremena sigurno spadaju grof Victor Lustig, Austrijanac koji je radio u Francuskom ministarstvu umjetnosti i Amerikanac Daniel Collins. Njih dvojica su uspjeli Eiffelov toranj prodati čak dva put. Prvi put 1925. kad su nekolicini poslovnih ljudi na tajnom sastanku «u povjerenju» saopćili da je toranj u raspadu i da će ga se rušiti, te da ministarstvo u potaji, da ih ne bi javnost osudila, želi prodati otpadni materijal tornja. Izabrali su ponudu jednog trgovca otpadnim materijalom te mu rekli da trebaju i gotovinu za mito. Nakon što im je dao novac, trgovac ih više nikad nije vidio, ali – na što su oni i računali – niti tužio. Pa su se oni vratili u Pariz i ponovili trik. Nova žrtva ih je tužila policiji, ali prevaranti su već pobjegli s novcem. Nikad nisu uhvaćeni.
Njihovim je stopama krenuo i Škot Arthur Ferguson koji je u roku od nekoliko mjeseci prodao tri londonska obilježja američkim turistima – Buckinghamsku palaču za 2000 funti, Big Ben za 1000, a Nelsonov spomenik za 6000 funti. Potom je te 1925. otputovao u Ameriku i u Washingtonu jednom teksaškom farmeru koji se divio Bijeloj kući, predstavljući se kao vladin agent i s opravdanjem da vlada želi smanjiti troškove, iznajmio Bijelu kuću po cijeni od 100 000 dolara godišnje. Uhapšen je prilikom prodaje Kipa slobode za 100 000 dolara jednom Australijancu koji ga je imao namjeru postaviti u Sidneyskoj luci.
To su biznismeni, zar ne? Na hrvatski način. :-)
Čitamo se!
Post je objavljen 23.01.2007. u 00:15 sati.