Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio, nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute, na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost. Dunja,
zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja, kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca. Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom, snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe, miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju mirisne dunje.
"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam
pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro
svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava,
ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka
vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega
što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog
svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam
je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga
patnja i sigurna pobjeda."
srijeda,28.02.2007.
Godine nosim u duši
Udahnula sam zorom
Miris raspojasane mladosti,
Sa druge strane ogledala.
Ovdje, zatvorenih očiju, bojažljivo,
Dodirujem najnoviju boru.
Dok bojom prikrivam sijede vlasi,
Iz ruku mi čvornate godine rastu.
Kao maslina, još uvijek rađam,
Vrijednim i plemenitim plodom,
Ukorjenjena u kamenjaru života.
Mlada mi duša, u tijelu razgranato vrijeme,
Prizivam sva svoja raspoloženja na gozbu,
Da ih mirišljavim vijencem mira zakitim.
Na rukama ljuljam smisao postojanja,
Podsmijehe života branim strašću.
Ja, sa željama priljubljenim na bokove,
Slušam tvoj šapat kroz grane trajanja:
Volim te, kao i prvog dana, najpodatnije moje.
Rađaj mi i dalje najljepše mudrosti ovozemaljske,
Najplodnijim, najplemenitijim, blagoslovljenim,
Najvrijednijim i neuništivim djelima i godinama svojim...
Raspetljao se ovaj dan
Drugačije nego si zamišljao.
Ljutiš se kad zastavu pobjede
Zataknem među trepavice.
Moji snovi nose primjesu zvijezda,
Ali nemaju trag repatice u padu.
Želje utkane u osnovu stvarnosti,
Dorađujem potkom iskrenosti.
Tkalja sam samo mog života,
I u njega sve dugine boje uplićem.
A ti se pitaš, gdje si pogriješio,
Kad ti ovaj put leđa okrećem.
Reći ću ti, dušo, postoji jedna greška,
Dirnuo si svojim lažima u osinjak istine.
Nije to osveta, sam si kriv za posljedice,
Sad bježiš od svega, poput pravog kukavice.
Valjda si naučio ovu životnu lekciju:
Ne izdaji neistinama tuđe povjerenje,
A kad dirneš u osjećaje, pa ih probudiš,
Ne gazi ih nogama, pokazujući nepoštenje.
Misliš li još uvijek
Kako oblaci nemaju život,
I kako ih nečija ruka uporno,
Kao odbačenu krpu, razvlači nebom?
Razmaženo dijete šeta
Tvojim uspavanim čulima,
Što nikad oluju emocija
Nisu osjetile na pravi način.
Razgovaraš li ikada otvoreno
Sa svojim nezrelim godinama,
Kad ti život izgleda nepravedan,
I kad ti ništa ne ide od ruke?
Mislis li, još uvijek, tvrdoglavo,
Kako su to tuđi grijesi,
A samo tvoji problemi
I samo tvoje muke?
Hoće li ikada iskrenost i kajanje,
Kolati tvojim zatrovanim žilama,
Donoseći neke prave spoznaje?
* * *
Bojiš se komunicirati sa vremenom,
Tebi je najlakše pobjeći od svega.
Za tebe je luksuz stati na raskrižju života,
A već godinama kradeš Bogu dane.
Tvoje su zasluge isparile u vrelini podneva,
Tvoje se ruke nikad neće raskriliti nad morima,
Tvoje oči bit će utočište zaspalim pticama,
Što su zalutale i stigle iz lošeg u gore.
Ne, ja ne proklinjem, poput tebe, nadolazeće zore.
Ja samo zauvijek čuvam gorčinu pelina,
Kao tvoj poklon, mojim raspucalim usnama,
Što si, kao potpis, ostavio u mojim snovima
I davno odbrojenim i potrošenim godinama.
Uz tebe sam provela tolike godine
I uz tebe ostajem zauvijek, do kraja.
Imali smo teške životne trenutke,
Ali nas puno toga proživljenog spaja.
Oboje smo griješili, puno je riječi palo,
I suze su često znale zaiskriti u oku.
Ali je povezanost uvijek zapravo bila tu,
Podsjećajući na ljubav, veliku i duboku.
Godine tuge su za nama, idemo ispočetka,
zaboravimo sve one nesuglasice i svađe.
Ideali ne postoje, savršenstvo je varka,
I ja ću sa tobom takvim ostati najrađe.
Najljepše je uz tebe, u tvom zagrljaju,
U očima ti vidim ljepotu novog smješka.
Ljubav je ipak pobijedila sva iskušenja,
I ponovni početak neće nam biti zadaća teška.
Nasmiješi mi se, na onaj tvoj način,
Dobro poznatim osmijehom iz srca.
Na grudi svoje me čvrsto privini
I pusti neka srce uz srce snažno kuca.
Mladost mi se raspukla na ramenima,
Otežale i trome, misli su me obuzele.
Bez tvog osmijeha, strepnja boravi u meni,
A misli zlosutnice, snagu bi mi oduzele.
Samo tvoj osmijeh i pogled blagi,
U meni snažnu ljubavnu vatru stvaraju.
Erupciju strasti, osjećaja i treptaja tijela,
I svojom posebnošću me potpuno osvajaju.
Dodirni me na bilo koji mogući način,
Da cijela zablistam, u bojama duge.
Ti jedini možeš izmamiti osmijeh na licu,
I uljepšati i promijeniti sve moje dane tuge.
Nasmiješi mi se, onako kako to uvijek činiš,
Budi moja zraka sunca, cijelu me uvij u sebe.
Ne tražim ništa više, što već nemam i sada,
Još samo ostatak života želim provesti uz tebe.
Put koji vodi do tebe
Posut je draguljima noći..
Korak mi je lagan i lepršav,
A osjećaj neopisivo lijep.
Tvojim mislima carujem,
Na dlanovima mi cvjetaju
Zajedničke želje i snovi,
I zavjet dan za vječnost.
Godine brojim prstima,
Nižem ih kao latice ruže.
Pupoljke ostavljam za budućnost,
Rascvjetale odlažem u prošlost.
Pod nogama mi mliječna staza,
Iznad glave zvjezdani lampioni.
Ja, negdje između sna i jave,
U dijelu međuprostora,
Između beskonačnosti i bezvremenosti.
Sudionik sam mimohoda
Oko tvoga mjesečevog trona.
Jedna sam u nizu nebeskih maglica,
Ali i tvoj jedini vjerni lučonoša.
Vječni sam putnik mislima i snovima
I anđeo čuvar tvojih iskričavih noći.
U sljepoočnicama mi damari plešu,
Orgija požuda mojim krvotokom,
Drhtaji se šire do nervnih završetaka.
Opčinjena sam našom ljubavi
U kojoj pogled i dodir jednako žare,
U kojoj tijelo govori više od riječi.
Mi, nosioci nekog novog vremena,
Samo zacrtanom stazom hodamo.
Naša jutra počinju sjajem očiju,
A dan završava plamenom u njima.
Ovo nije privid, ne, nije iluzija,
Nisu ni snovi, nije ni mašta proradila.
Ovo su dva srca čvrsti most sagradila,
Most, ispod kojeg teče i razlijeva se ljubav.
Draga prijateljice,
tebe je divno imati za prijateljicu. Veselim se svakom našem susretu i
razgovoru, tako se opustim i uživam i vrijeme provedeno u tim našim
razgovorima naprosto mi proleti za tren. Umorna sam se sinoć vratila,
jer mi je jučerašnji dan bio "pakleno naporan", u malo vremena valjalo je
obaviti puno toga, sve sam stigla, ali sam se dobro "naletala".
A jutro je krenulo sa onom uobičajenom svakodnevnicom.
Opet su se dvije duše s Neretve sastale i predivno družile, u nedjeljnu večer.
Do slijedećeg susreta, koji će, nadam se, vrlo brzo uslijediti,
šaljem ti srdačne i prijateljske pozdrave. Hvala ti na
gostoprimstvu, na prekrasnim kolačima koje samo ti znaš tako
dobro napraviti. Hvala ti što postojiš i što si uvijek uz mene,
kad mi loše krene. Hvala, od srca !!!!!
Stalno me prozivate za štafetu, pa kako sam već pisala, evo vam link.
Mislima skupljamo niti snova
Razapete kao paukova mreža.
Otkucaji sata ne vraćaju stvarnost,
Vječnost se ne mjeri
Ovozemaljskim vremenom.
Iz okvira običnog trenutka
Odvajam osmijeh razuzdan.
Dodir prstiju uz odsjaj vatre...
Vremena su za ljubav i radost,
Dok mi šapatom miluješ uho.
Volim boju tvoga glasa
I umilan zvuk tvog pogleda.
Ja sam još uvijek zatvorena u sebi,
Dok me raskriljena duša tvoja zove.
Mi ćemo jednom dosanjati naše snove.
Jutro obećavajuće, savršenstva puno,
Vodopad želja utkanih u ljubav,
Dodir raspojasanih trenutaka,
I sladak okus sreće na usnama.
Dvoje koji vječnost sanjaju,
Za vječnost su i predodređeni.
Evo me draga Santea
"natjerala" da napišem nešto o nastanku nicka "Miris dunje".
Nema tu neke velike mudrosti. Nick ima donekle veze sa mojim imenom,
ali je prvenstveno nastao kao sjećanje na ljepotu djetinjstva i onih godina
kad sam tako intenzivno osjećala miris dunja na bakinom ormaru
i u njenim skutima. To je ono vrijeme koje su i mnogi od vas spremili
u jedan od kutaka dragih sjećanja. I mnoge od vas taj miris podsjeća
na prošlost, dane djetinjstva i miris koji tako lijepo ispunjava prostor
i u životu i u sjećanju i koji gotovo živo osjetim i sad u nosnicama.
I otvaranjem bloga, bilo je sasvim normalno da tu ljubav prema
mirisu dunja a i svoje ime ukomponiram u sam naziv bloga.
Molim vas, nema ljutnje. Shvatite ovo kao zabavu i druženje, a ne kao
lanac sreće i obvezu. Tko želi, neka se odazove, tko ne želi, nema
nikakve ljutnje, sve je na dobrovoljnoj osnovi.
Učini da svjetlost nadjača tamu,
I sve neka izgleda kao bajkovit san.
Ljepotom ljubavi, požudom u nama,
Neka bude obasjan svaki novi dan.
Pozlati trenutke svojim postojanjem,
Ukrasi ih našim zajedničkim djelom.
Pruži mi ruku, dušom me osjeti,
A onda mi nastavi pričat svojim tijelom.
I strast neka bukne, neka se zapali,
Taj požar žudnje što u nama čeka.
Kad bujica krene, nema zaustavljanja,
U tvoje će se more ulit moja rijeka.
Dlanovima svojim nježno me dodiruj,
I vodi me na put čak do samih zvijezda.
Ne puštaj ni glasa, neka tijela govore,
I stvaraju ugođaj ovog toplog gnijezda.
Pa kad poslije svega, zagrliš me nježno,
Koliko se volimo, oboje ćemo znati.
Ljubavnu smo zvijezdu zajedno upalili,
I pod njom ćemo zakletvu jedno drugom dati.
Ne znam drhtim li od tvog pogleda,
Ili želje strasne nagomilane u meni?
Zagrljajem svojim snažno me obujmi,
I učini da iskre strasti sjevaju u ženi.
Ljubi me toplo, rukama me dodirni,
Iz mene izvuci svu putenost moju,
Onda me svojim tijelom nagradi
I udijeli mi svu strast i ljubav svoju.
Želim da uranjamo jedno u drugo,
Da se gušimo u toplini svojih tijela.
Uzbuđeni, zanosom i žudnjom prožeti
I opušteni zadovoljenjem svoji želja.
Onda kad budemo na vrhuncu strasti,
Kad se ekstaza u nama bude dogodila,
Nevažno će biti tko je prvi krenuo,
I jesi li ti mene opčinio, ili ja tebe zavodila.
Koliko te samo volim, koliko mi sreće pružaš,
Moja si jedina ljubav, sunce samo mog neba.
Želja koja u meni postoji od našeg susreta,
Sanjana i dosanjana, ono što mi jedino treba.
Dragi prijatelji!
Molim vas, odvojite malo vremena i svratite na novootvoreni blog KRILA ANDJELA...
Meni je uistinu svaki dan Valentinovo,
Jer uživam u našim trenucima sreće.
Ne mjerim ljubav skupocjenim poklonima,
Ritualnim poljupcem, ili kroz kupljeno cvijeće.
Najveći poklon koji mogu dobiti si ti,
Neukrašen vrpcom i neupakiran u celofanu,
Nego onakav, običan, jednostavan, ležeran,
Kakvog te susrećem i volim u svakom danu.
Naše Valentinovo ne traje samo jedan dan,
Niti proleti u gužvi i u poklona traženju.
Ono je svakodnevno, od kada smo skupa,
I očituje se u našem uzajamnom snaženju.
Ti uz mene i ja uz tebe, i više ništa ne treba,
Susret tijela, očiju, misli i istih pogleda na svijet.
Dodir dvije duše što je zauvijek spojio život,
I što ne može zamijeniti nijedan poklonjeni cvijet.
Vjetar je noćas urlikom zavijao
I valovi morski vrili puni pjene,
Mjesec se za oblak nijemo sakrio,
Bojeći se valjda i sam svoje sjene.
U meni je vrisak života odjeknuo,
Čekanjem sam potpuno zaokupila sebe.
Samoćom je odzvanjala cijela ova soba,
Dok sam rukom tražila zamišljenog tebe.
Po prvi put strah je bio tako snažan,
Odjekivale mi misli kao da su jeka.
Košmari se stvarali, a istina isplivala,
Užasno je kad se u neizvjesnosti čeka.
Škripile su grede negdje iznad glave,
A tuga lomila uzdahe na pola.
Stajala je spremna za dvoje večera,
I dvije svijeće ugašene nasred punog stola.
I onda je svjetlost obasjala prostor,
Umornim si korakom kroz vrata ušao.
Sa sebe skinuo kišom otežali kaput,
I raširenih ruku prema meni pošao.
I sve je sad bilo potpuno drugačije,
Ni vjetar, ni more, ni čekanje dugo,
Nisu bili prijetnja, jer si sad uz mene,
I jer mogu reći - "doviđenja tugo".
Konačno zajedno, u zagrljaju čvrstom,
Neizvjesnost se postiđena sakrila u noći.
Znala sam da ovaj put ostaješ zauvijek.
I prestaje za sva vremena čekanje u samoći.
Svojim si me dahom prekrio potpuno,
Obilježio svoj teritorij, ne smiju me ukrasti.
Potpuno sam ograđena tvojom ljubavlju,
Sad sam u rezervatu snova i strasti.
I ne, ne budi me, slučajno, kad zaspem,
Ja hoću u snu iz svake svoje žilice rasti.
Do neba i još više, čak do same duge,
Hoću da prštim od boja, jedrine i slasti.
Onda me uzmi u krilo svojih želja,
I miluj me, onako kao što ti znaš.
Želim da poskočim od silnog veselja,
Kao kad djetetu igraču na poklon daš.
Dao si mi sebe, svoje srce i dušu,
Ništa mi više u životu ne treba.
Meni si dovoljan ovdje, uz mene,
Da zajedno dišemo ispod našeg neba.
Volim lutati u jutra rana
Prekrasnom šumom tvojih misli,
Ogrnuta zrakama sunca,
Pozdravljena i okupana rosom trava,
S tvojim srcem duboko u sebi.
Tada sam sigurno šira od širina,
I viša od svih mogućih visina.
Tada sam ti najbliža i najpouzdanija,
Tvoja sam snaga, vrelo života i tvoja istina.
Ti, jedini anđele duše moje,
Pogledaj me tim svojm pogledom,
I obasjaj mi dan iskrenošću srca.
Neka maleni balončići sreće
Razigrano lete u visine snova,
Gdje sve razuzdano iskri i frca.
Pokaži mi ljubav, strasnu i duboku,
Neizgovorenim riječima, plamenom u oku,
I vatrenim dodirom, svojstvenim samo tebi...
O, kako te volim i želim sačuvati duboko u sebi!
Kad mirisima naslutim dolazak proljeća,
I užarenim pogledom ubrzam rast zelenila,
Tada će i tijelo moje jednako bujati
U dodiru sa titrajem putenosti tvoje.
Onda te molim, najmilije, jedino moje,
Pusti neka slavuji pjevaju umilno iznad nas.
Dozvoli im, ne mogu nadjačati naše ljubavi glas.
Postiđeni će otići u neka nova svitanja,
I pokušati udahnuti pjesmu strasne ljubavi,
Nekim, manje sretnim ljubavnicima,
Umjesto smirenosti, naviklim na skitanja.
Ovo je pjesma bez forme
Jer sam i sama danas takva,
Nedefinirana i bezsadržajna.
Prazninom zjape zakuci sjećanja,
A duša se puni jalovom snagom,
Izvađenom iz starih bušotina.
Zavaravam li samu sebe?
Kod mene, nikad ne postoji kraj.
Ono što je amenovano, to traje,
Jer trajati mora u svojoj iskrenosti.
I jer je Tvorac jednom davno rekao,
I kad dođe kraj, nije kraj, samo je
Početak nečeg novog i ljepšeg.
Nadam li se ja to nečemu?
Ja vjerujem u sva ljepša buduća jutra,
Ja vjerujem da se danas produžava u sutra.
Ja postojim, jer sam predodređena tebi,
Jer vjerujem u sebe, ali i vjerujem tebi.
Pa što mi se to danas mota po glavi?
U uglovima mojih usana počiva smješak,
Poljubac ostavljen da me uvijek sjeti.
I onaj pogled, zarobljen u zjenicama,
U kojem vidim sva ljeta i sve zime.
Proljeća i jeseni, rašću i dozrijevanjem,
Bude u meni sva ustreptala čula.
Razvija li se to u meni nova klica snova?
Nisam li u zabludi kad kažem
Da postoje velike ljubavi?
Zapravo, ljubav i nema gradaciju,
I ne tvori se po pravilima.
Nema: male, veće i ogromne...
Ljubav ili postoji ,ili ne postoji,
Ili traje, ili pada u zaborav.
Tješim li ja to samu sebe?
Ovo je pjesma bez forme,
Bezsadržajna i neprilagođena.
Ovakva sam se jutros probudila,
Umorna, konfuzna i neispavana,
Srećom, uvijek mene brzo prođu
Ovakva bezvezna i nedefinirana stanja.
Server je tako usporen i nemam pristup nekim blogovima
iako sam htjela ostaviti komentar nakon pročitanog posta.
Ali, neke postove jednostavno nisam ni pročitala, ne mogu na
blog, a opet, neke sam pročitala, ali server ne dozvoljava da ostavim
komentar. Ovo mi "miriše" na skori remont bloga. Samo da znate,
ovaj put je do tehnike, a imala sam dobru volju i vrijeme da vas
posjetim...Lijepu i ugodnu noć vam želim !!!
Ovo je jedinstvena noć,
U kojoj postojimo samo mi,
Mjesec i zvjezdano nebo,
Raskriljeno, kao kupola snova,
Negdje iznad naše nagosti.
Ovo su trenuci za pamćenje,
U kojima smo prepušteni
Jedno drugome, potpuno.
U kojem predavanje znači
Istovremeno uzimanje i davanje.
Noć, u kojoj zanos tijela
Ima tako čudesnu moć,
I u kojoj nema besciljnih lutanja,
Niti suvišnih pokreta.
U kojoj nema ni proračuna,
Ni formula, ni zakonitosti.
Noćas je sve podređeno ljubavi.
Ovdje i ruže cvjetaju noću,
Kad ih ja poželim zadjenuti u kosu.
Ovo je jedinstvena noć,
Ovjenčana miomirisima trava,
Poškropljena božanskim kapima sreće.
Noćas ni golo tijelo ne označava grijeh.
Ovdje su se u isto vrijeme udružile
Strast, ljubav, radost i smijeh.
Godine u cvatu skrivene,
Još u pupoljku, čvrsto stisnute.
Nerascvjetani dani teku mirno,
Slažu se jedan na drugi, po redu.
U čudnom spletu snova i želja
Isklijala žudnja, pa raste uvis,
A korijenje pušta u sigurnost.
Teku slike, plove očima neba,
Ogledavaju se u ogledalu duše.
Čistoćom zrače i prozračnošću,
Poput dijamanta tvoga srca.
Pozlatit ću te zrakama sunca.
Neka te jutrima vedrim okupaju,
Kad ti ponestane mojih poljubaca.
Mjesečinom ću srebro utkati u kosu,
Pa neka ti prsti šetaju bogatstvom.
Zemlja će nam podariti brončani stas
I plodnošću dugovječnom nas nagraditi.
Oboje ćemo imati najveće bogatstvo,
Zajedničko, po jednu polovinu dana i noći.
Ti si riznica najvrijednijih osjećaja,
Čuvar ljepote zajedničkih trenutaka,
Pjesma ispjevana samo za mene,
A ja, vjernost i strast zaljubljene žene.
Ako me nebeski zanos dodirne,
Pa se sve zvijezde spoje u jednu
I postanu sjajna zvijezda repatica.
Svaka će mi želja tada biti ispunjena,
A ljubav neće imati promjenljiva lica.
Ako me dodirne navala nježnosti,
Treperenje tijela neće biti od hladnoće,
Niti će zubi cvokotati od siline nemira.
Krvotokom će harati uzdasi strasti,
A ekstaza će biti veća od samog Svemira.
Ako mi zub vremena načme život,
I godine postanu vidljivije nego inače,
Samo ti ćeš znati izbrisati sivilo boli,
Poljupcem ispeglati svaku boru,
Ljuljuškajući me u naručju, kao na moru.
Ako me ponekad dodirne tuga,
Pa se raskrili i sputa moja krila,
I suza zaiskri na vrhu trepavice...
Samo me nježno zagrli i poljubi
I odmah ćeš mi vratiti osmijeh na lice.
Ti, najsvetije biće ovoga života,
U tebi je skrivena sva ljubav svijeta.
U tebi se sigurno rađa i umnožava,
Ona veličanstvena životna ljepota.
Dragi prijatelji blogeri i posjetioci bloga!!!!!
U nedostatku sam slobodnog vremena, jednostavno,
ne stignem vas obići na blogu i ostaviti komentar.
Ispričavam se, čim uhvatim slobodnog vremena, a i
slobodan komp, onda vas posjećujem.
Jedna je majka Fortuna
Porodila bezbroj kocaka,
A samo dvije podudarne
Daju onu pravu sreću.
Curile su godine među prstima,
Osipale se poput pijeska.
I neke nove trave su nicale,
I nova korita rijeke stvarale,
A ja sam tražila svoju srodnu kocku.
Sad čuvam dvije u zatvorenoj šaci,
Moju i tvoju kocku sreće.
Fortunine prave kocke
Ništa ne može uništiti.
Ne ispiru im boju nepogodne,
Ne bruse ih životne erozije,
Ne rastvaraju ih kemikalije zavisti,
Ne ranjavaju ih mehanički udarci..
Ove naše kocke sreće
Ugradit ćemo u temelje
Naše istinske i iskrene ljubavi.
Neka budu naše zavjetne insignije.
Poljupcem si zaustavio
Riječ neizgovorenu,
Na samom vrhu usana.
Onu što zaboli, što probije
Do same koštane srži.
Kad se ne znam kontrolirati,
Ti instiktivno nastupaš.
Ako to uspijevaš, tako lagano,
Sa mojom lavinom riječi,
U stanju si onda sve obuzdati.
Uvijek naslutiš moje "žute minute"
I vratiš me u miran tijek prolaznosti.
Kao da mjesec vratiš na nebo noću
Kad ga, demonstrativno, oblak skrije.
Ti uspijevaš sve ono, što nitko do sada nije.
Čitaš mi misli i srce moje nosiš na dlanu,
Moja duša za tebe je kao otvorena knjiga.
Uspomenama dok mašem, ne daš da odletim.
Prošlošću dok se davim, ne daš da se ugušim.
Dok mislim grozničavo, ti mi smirenje nudiš.
Samo ti i nemoj zbog toga da se čudiš.
Ti znaš kad nije moj dan, osjetiš to.
Tad jednim poljupcem nježnim
Brišeš sve moje nedoumice.
Ti, drugo ime za šminkera
Moje ružne svakodnevnice.
Hrabrosti moja, budi tu,
Kad oblak zasjeni sunce.
I kad prva kap kiše
U otvoreno oko padne,
Pa niz obraz klizne dalje.
Zagrljajem me ogrni,
Kad vjetrovi nasrnu
Na slabost mojih snova.
Budi im vječna podrška
I razgrni smetove sumnji,
Na putu prema stvarnosti.
Dušu mi zaštiti toplinom
Misli i pogleda svojih,
U trenucima tjeskobe i tuge.
I budu uvijek blizu, na korak,
Da ne moram moliti druge.
Ničije ruke ne grle srcem,
Ničije oči ne miluju pogledom,
Ničije usne ne ljube s pečatom,
Ničije misli ne razdvajaju oblake
Da me sunčevom svjetlošću okupaju.
Ničije drugo, dušo moja!
Samo ti znaš trag postojanja
Ostaviti duboko i zauvijek u meni.
Ukoliko preuzimate
moje pjesme
i postavljate ih na
blog ili forum,
ili uopće negdje na
internet, molim vas
da ih potpišete mojim
nickom "Dahlia" ili
mojim imenom
Danja Đokić ili
stavite link do
ovog bloga.
Hvala unaprijed!!!
"Da nema
"Iskrice" ovaj blog ne bi bio ovako lijepo dizajniran i sređen, hvala
ti, od srca, predivna ženo i prijateljice, sto si podnosila moja stalna
dodavanja i moja zaboravljanja. Zahvaljujem se dragom prijatelju
Elvisu što mi je uradio dizajn prvog bloga, dragoj prijateljici
Auroraisi
na promjeni fonta, dragom prijatelju Željku iz Belgije, koji se
potrudio i poslao mi Clydermanovu pjesmu, jer sam baš njegovu izvedbu htjela,
hvala
Nijazu na "Vangelisu", zatim posebno hvala mom sinu koji stalno
ispravlja mamine pogreške tehničke prirode. Nisam zaboravila ni
Gogija, koji uvijek uskoči kad je potrebno, a sina nema trenutno tu.
Dragoj
Kseniji hvala na prekrasnim fotografijama dunje u cvatu koje mi je
ustupila rado, od srca. Hvala
Borisu na ustupljenoj fotografiji dahlie ili georgine. Zahvaljujem dragim
prijateljima što su me nagovorili da dođem na stranice " blog.hr" i otvorim svoj
blog, a posebno zahvaljujem svima
VAMA koji ovaj blog posjećujete, čitate moje uratke i podržavate me.
Moj
banner:
