Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio,
nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute,
na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost.
Dunja, zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja,
kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca.
Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom,
snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo
trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe,
miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju
mirisne dunje.

Čitajte stihove kao poeziju, kao moj izričaj, ne kao moj život. Stihovi koje pišem nemaju uvijek veze sa mojim stvarnim životom. Oni su tek trenutak zabilježen u vremenu, inspiracija koju ne crpim isključivo iz svog života, nego iz realnosti koja me okružuje!

Richard Clayderman - Ballade pour Adeline

Mirisni tragovi u meni

Miris zrele Dunje


"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava, ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga patnja i sigurna pobjeda."






utorak,13.02.2007.






Dočekala sam te

Vjetar je noćas urlikom zavijao
I valovi morski vrili puni pjene,
Mjesec se za oblak nijemo sakrio,
Bojeći se valjda i sam svoje sjene.

U meni je vrisak života odjeknuo,
Čekanjem sam potpuno zaokupila sebe.
Samoćom je odzvanjala cijela ova soba,
Dok sam rukom tražila zamišljenog tebe.

Po prvi put strah je bio tako snažan,
Odjekivale mi misli kao da su jeka.
Košmari se stvarali, a istina isplivala,
Užasno je kad se u neizvjesnosti čeka.

Škripile su grede negdje iznad glave,
A tuga lomila uzdahe na pola.
Stajala je spremna za dvoje večera,
I dvije svijeće ugašene nasred punog stola.

I onda je svjetlost obasjala prostor,
Umornim si korakom kroz vrata ušao.
Sa sebe skinuo kišom otežali kaput,
I raširenih ruku prema meni pošao.

I sve je sad bilo potpuno drugačije,
Ni vjetar, ni more, ni čekanje dugo,
Nisu bili prijetnja, jer si sad uz mene,
I jer mogu reći - "doviđenja tugo".

Konačno zajedno, u zagrljaju čvrstom,
Neizvjesnost se postiđena sakrila u noći.
Znala sam da ovaj put ostaješ zauvijek.
I prestaje za sva vremena čekanje u samoći.


Slika hostovana na Fotorola.com
- 05:04 - "Mirisni trag" (27) - "Pohranjen u vječnost" - #


Moj banner:






"Lako je perje pustiti, ali nije ga lako natrag skupiti.
Lako je zapaliti požar ljubavi,
ali tko ga nije spreman uzvraćenom ljubavlju gasiti ~
neodgovorno se poigrava.

Ne reci nikad nikome da ga voliš ako znaš
da ćeš svojom izjavom u njemu probuditi lavinu ljubavi
od koje ćeš pobjeći.
Jer, ranu koju ljubav otvara
samo ista ljubav moze poviti i izliječiti.".....

F.L.