Ovo je pjesma bez forme
Jer sam i sama danas takva,
Nedefinirana i bezsadržajna.
Prazninom zjape zakuci sjećanja,
A duša se puni jalovom snagom,
Izvađenom iz starih bušotina.
Zavaravam li samu sebe?
Kod mene, nikad ne postoji kraj.
Ono što je amenovano, to traje,
Jer trajati mora u svojoj iskrenosti.
I jer je Tvorac jednom davno rekao,
I kad dođe kraj, nije kraj, samo je
Početak nečeg novog i ljepšeg.
Nadam li se ja to nečemu?
Ja vjerujem u sva ljepša buduća jutra,
Ja vjerujem da se danas produžava u sutra.
Ja postojim, jer sam predodređena tebi,
Jer vjerujem u sebe, ali i vjerujem tebi.
Pa što mi se to danas mota po glavi?
U uglovima mojih usana počiva smješak,
Poljubac ostavljen da me uvijek sjeti.
I onaj pogled, zarobljen u zjenicama,
U kojem vidim sva ljeta i sve zime.
Proljeća i jeseni, rašću i dozrijevanjem,
Bude u meni sva ustreptala čula.
Razvija li se to u meni nova klica snova?
Nisam li u zabludi kad kažem
Da postoje velike ljubavi?
Zapravo, ljubav i nema gradaciju,
I ne tvori se po pravilima.
Nema: male, veće i ogromne...
Ljubav ili postoji ,ili ne postoji,
Ili traje, ili pada u zaborav.
Tješim li ja to samu sebe?
Ovo je pjesma bez forme,
Bezsadržajna i neprilagođena.
Ovakva sam se jutros probudila,
Umorna, konfuzna i neispavana,
Srećom, uvijek mene brzo prođu
Ovakva bezvezna i nedefinirana stanja.
Server je tako usporen i nemam pristup nekim blogovima
iako sam htjela ostaviti komentar nakon pročitanog posta.
Ali, neke postove jednostavno nisam ni pročitala, ne mogu na
blog, a opet, neke sam pročitala, ali server ne dozvoljava da ostavim
komentar. Ovo mi "miriše" na skori remont bloga. Samo da znate,
ovaj put je do tehnike, a imala sam dobru volju i vrijeme da vas
posjetim...Lijepu i ugodnu noć vam želim !!!