Jedna je majka Fortuna
Porodila bezbroj kocaka,
A samo dvije podudarne
Daju onu pravu sreću.
Curile su godine među prstima,
Osipale se poput pijeska.
I neke nove trave su nicale,
I nova korita rijeke stvarale,
A ja sam tražila svoju srodnu kocku.
Sad čuvam dvije u zatvorenoj šaci,
Moju i tvoju kocku sreće.
Fortunine prave kocke
Ništa ne može uništiti.
Ne ispiru im boju nepogodne,
Ne bruse ih životne erozije,
Ne rastvaraju ih kemikalije zavisti,
Ne ranjavaju ih mehanički udarci..
Ove naše kocke sreće
Ugradit ćemo u temelje
Naše istinske i iskrene ljubavi.
Neka budu naše zavjetne insignije.