Poljupcem si zaustavio
Riječ neizgovorenu,
Na samom vrhu usana.
Onu što zaboli, što probije
Do same koštane srži.
Kad se ne znam kontrolirati,
Ti instiktivno nastupaš.
Ako to uspijevaš, tako lagano,
Sa mojom lavinom riječi,
U stanju si onda sve obuzdati.
Uvijek naslutiš moje "žute minute"
I vratiš me u miran tijek prolaznosti.
Kao da mjesec vratiš na nebo noću
Kad ga, demonstrativno, oblak skrije.
Ti uspijevaš sve ono, što nitko do sada nije.
Čitaš mi misli i srce moje nosiš na dlanu,
Moja duša za tebe je kao otvorena knjiga.
Uspomenama dok mašem, ne daš da odletim.
Prošlošću dok se davim, ne daš da se ugušim.
Dok mislim grozničavo, ti mi smirenje nudiš.
Samo ti i nemoj zbog toga da se čudiš.
Ti znaš kad nije moj dan, osjetiš to.
Tad jednim poljupcem nježnim
Brišeš sve moje nedoumice.
Ti, drugo ime za šminkera
Moje ružne svakodnevnice.