četvrtak, 30.05.2013.
Omča od riječi
I nije prestajao pričati...
O politici, poslu, riječima, ovoj prokletoj provinciji u kojoj smo zapeli. Kao da se tu išta više može reći. Kao da nisu potrošene sve moguće riječi. Kao da ne znam sve.
Slušala sam a sve u meni je samo vrištalo..prestani..Prestani sa tisućama ispraznih riječi koje ne govore ništa, koje ne znače išta..
Zar je samo to ostalo od nas?
I više nisam čula ništa. Možda prvo slovo, možda onu pauzu između svih tih nepotrebnih riječi, dok sam samo treptala, disala i gledala u daljinu...
I odjednom više nisam bila tu, na toj klupi u parku, dok me u nekom paralelnom životu ljubio, držao za ruku..i nije ju puštao..
I pričao je i pričao, a ja sam izašavši iz tijela, postala dijete koje trči u daljini i mudri starac koji je upravo sjeo da se odmori, možda također od puno nepotrebnih riječi u životu.
I bila sam djevojka zaljubljenih očiju i onaj neki mladić strastven i nježan , koji je samo želio voditi ljubav s njom...
I osjećala sam taj zrak, onaj gušeći, i sve te riječi postale su omča oko mojeg vrata, omča koju je stezao sve više...A ja se nisam mogla obraniti
A to su mogle biti njegove ruke, negdje..u nekom paralenom svijetu.. Ruke što me grle, prsti koji mi ne puštaju kosu..
I dok mi je nedostajo taj okus poljubaca , jer sam osjećala samo bljutavi okus svih tih beživotnih riječi i gušila se u svojoj nespremnosti da odem..nestanem...pljunem tom trenutku u lice..
I pričao je i one slatke, patetične i puno puta rečene riječi, i one koje su tražile utjehu i podršku i postojanost. Ja sam poput drveća u koje sam gledala, gubeći se u trenutku, stajala postojano oduvijek ..jer sam zagrizla jako...
Osjetila sam bolan grč nedostajanja i grčila ruke sve više, jače...
A ja sam nedostajanje uvježbala, usavršila, položila sve njene ispite
I mislila sam da se znamo dobro
A onda me iznenadila, došla je slučajno i naglo. Nasmijala mi se cinično u nekom svom, još neviđenom izdanju, lijepoj haljini, lijepog osmijeha...
Opirala sam se, tješeći se jagodama i vinom, riječima i ružama koje sam sadila..
A ruke...koje su trebale biti zagrljaj i prsti koji su trebali biti dodir..postale su samo riječi sa omčom oko mojeg vrata...
- 23:41 -
petak, 24.05.2013.
Soba puna ljubavi
"Znaš mama, ja sam se zaljubila u P."...rekla mi je moja petogodišnjakinja.
Obećala sam da ću čuvati njenu tajnu, dok sam krišom promatrala onu puno stariju, koja svakim danom sve više nalikuje ženi.
Znam da ona ne želi priznati ni pod koju cijenu, ali ja znam kako miriši zrak u sobi zaljubljivanja.
Onaj koji ne priznaje, širi još veći sjaj. Zrači nekom čarolijom i spava posebnim načinom čuvanja tajne.
Ja mogu samo uživati gledajući život sam. I osjetiti taj miris divnih tajni i posebnih čežnji.
Zaljubljivanje je ipak moje područje .
I dok ih puštam i samo promatram, poput čuvara snova i tajni, ne znam da li im trebam reći da se zaljubljivati zaista treba čitav život. U ljude, trenutak, gradove, rijeke, dolaske i odlaske, riječi....
U život sam. Zaljubljivati se nebrojeno puta i na stotinu različitih načina. Gladno i žedno, čeznutljivo i lomno, jako, vrištuće, nježno, mahnito....
Važno je zaljubiti se...I pustiti se do kraja
I osjećam tu toplinu i metamorfozu zraka. Udišem taj zrak u sobi koja je toliko puna ljubavi. I nije važno u što ili koga, uzvraćeno ili ne, sa pokojom suzom ili puno smijeha, spavajući ili insomnično...
Nije važno niti da li je tajnovito ili javno, sa mnoštvo ispisanih riječi ili bez ijedne, sa pričom ili u tišini
Važno je nazvati se zaljubljenom, pustiti svoje ime neka leti daleko i usuditi se zavesti
Nekim, sobom, proljetnim zrakom ili uz puno treptanja zavesti se nedostižno
Pustiti sebe iz centra kadra, nasmiješiti se i kada nitko ne zumira i oštri, dodati sve moguće boje i nijanse
I osjetiti taj miris...kada je soba puna ljubavi..
I kada pomiješam par smeđih sa parom plavih zaljubljenih očiju, i dodam dašak svojih uvijek zaljubljenih ...
Znam da ću dobiti paletu boja u sobi punoj ljubavi...
Od kojih se ostaje bez daha
- 08:52 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
petak, 17.05.2013.
Gola do kosti
I zaista sam se trudila izvući te iz tvog iluzornog doživljaja svijeta..i mene..
Ali zapleo si se više nego naše ruke koje su se zapetljale davno
I pokušala sam, prokleto dugo sam pokušavala
Postojano prisutna poput stoljetnog hrasta, grleći te svim svojim granama
Ogoljena i naga, bez ijednog pokrivala, na tijelu, srcu..
Ispisala sam ti mnogo stihova, ne brojim ih i ne zbrajam
Dok si se gubio tamo negdje, između mene i svojih samoća
I vrtio među svakim mojim slovom, u svakom poetiziranju i svakoj oštroj kritici
I tjerao me u riječi kojima sam te pokušala vratiti
Slovo po slovo, dah po dah..
I dok te gledam kako se polako utapaš u strahu kojim vrišti tvoje tijelo
I bježiš i lomiš se, i ne znaš kako i zašto
Govorim ti da ne vjerujem u prošle živote jer..
Ja sam ovdje i sada i jedino tu
A kada zagrizem trgam zube i kosti i nije me briga za cijenu
Postoje cijene koje to nisu a plaćamo ih bez razloga
Trgamo zube, srce i koljena..bez potrebe
U silnom nastojanju da nahranimo onaj komadić sebe koji je uvijek gladan
i da napojimo onaj komadić duše koji je uvijek žedan
I kada sve zbrojim i oduzmem
Približim se i udaljim
Zumiram i izbacim iz kadra
Ostaje samo radost..bez imalo straha
Trenutak kojem je cijena neprocjenjivost
osmijeh kojim pomičemo svoje granice
sjaj kada smo goli do kosti
i gledamo sebe..
Sebe...
- 23:29 -
ponedjeljak, 13.05.2013.
Što želim biti kad odrastem
Kada sam počela brutalno iskreno trošiti sve moguće riječi, ispisivati ih za ciljeve poslovne i financijske prirode, počela sam ipak prelaziti granice.
Ja o politici..ma nema šanse za to, mislila sam uvijek, čvrsto uvjerena da ne mogu, ne želim, nisam u stanju. To nisam ja.
Ali ipak..što je život nego splet izazova.
No tekstovi o politici, bili su puno više od toga. Bili su riječi o čovjeku, o onome što on jest i onome što ne smije biti.
Bili su o apsurdima društva u kojem živimo, o čežnjama i žudnjama svih nas, o mrtvilu provincije gdje sam zapela.
Otkrivši u sebi oštru kritičarku mjesta i vremena, razbivši sve kočnice, zadrške, skinuvši potpuno rukavice, bez straha i opreza, pisala sam ...
Našavši svoju oštrinu između svih mekoća, lomljivosti, mnogih ispisanih i neispisanih stihova, našla sam novu dimenziju sebe
Riječi su bile zapravo o meni. Bili su tragovi mojeg puta prema sebi samoj.
I dok su me neki nagovarali da lažem ili da se prodam jeftino, a poneki se bojali da si ne stvorim probleme, ja sam napadala oštro. Napadala sam krive ljude na određenim mjestima, licemjerje i lažne osmijehe, predizborne igre i kupovanje glasova, mrtvilo provincije iz kojeg se ne vidi izlaz, trošenje novaca na gluposti i lažna obećanja.
Cinički i mahnito, divlje i bez puno razmišljanja, riječi su same išle.Zavrtio se krug, onaj iz kojeg ne želim van tako skoro.
I mnogi su se divili mojoj iskrenosti i hrabrosti, neki su možda to smatrali ludošću, mnoge sam iznenadila britkošću i odvažnošću, ali sam najviše od svega..iznenadila samu sebe.
Mislila sam da više nemam snage za borbe s vjetrenjačama, da neću ispisati niti jedno jedino slovo u njihovo ime, ali onaj dašak bunta koji me uvijek činio onim što jesam, nije mi dozvoljavao da se mirim...
Jer..ne želim takav mir...onaj lažni i prepuštajući.Ne želim imati priliku i ne iskoristiti je.
I..želim znati..do kuda mogu ići?
Jer osjećam da me nekako sve vodilo putem kojim sam trebala ići. Osjetila sam slobodu.
A oni, koji su iz svojih najvećih dubina, vjerovali i vjeruju u svaku moju riječ, zauzeli su trajno mjesto u onim mojim neispisanim riječima. U trenutku gdje se dotičemo bez ijedne.
Zahvalna na izazovu, na šansi i prilici da sama sebi dokažem da mogu biti riječ u bilo kojem obliku, osjetila sam veliku radost ,što sada ipak, sa sigurnošću srca znam..što želim biti kada odrastem.
Doduše sa svojih 36..ali što je vrijeme?
I da li nas godine određuju?
Mnogi ne otkriju nikada. I tako prožive život.
A ja sam ipak životni početnik i radujem se tome.
I ne znam jesam li doista odrasla ili mi se samo tako ponekad čini, ali znam šta moja duša želi.
I koji je moj put.
Više nikada se ne odvojiti od riječi.
- 23:00 -
ponedjeljak, 06.05.2013.
Koliko smo voljeli?
I onda kada sam voljela previše i preludo, preblizu i prejako, u onim godinama kada se ne zna drugačije, voljela sam iskreno. Bez suvišnog treptanja u onim slatkim pink godinama, uvijek sa dosta riječi i puno srca. Predano, lepršavo i žudeći za još...
A on me očarao sa znanjem o knjigama i rocku. Sa svojih devetnaest, upijala sam gladno svaku riječ, svaku notu, svaki zarez, akord, zvuk gitare...
Mislim da sam od njega naučila puno o riječima i zvuku gitare...
Sjećam se sobe pune ploča i knjiga, pamtim tu sobu obasjanu svjetlom danju,sjećam se igre sjena u sumrak, znala bi ju proći i sada noću..da se ne poskliznem...
Imao je dosta godina više i dosta tereta ...previše...
Odlasci su u tim godinama drama, porezotine se čine doživotnim, a zbogom se čini tako konačnim...
Ali zahvalna sam i sada na svakoj riječi i svakoj odslušanoj šuškavoj ploči...
...........
Sjećam se studentske sobe i tog slatkog ludila kada čuvaš noć od budnih i ne znaš za vrijeme, granice...
Ne znaš mnogo ni o sebi...Nisam znala skoro ništa
Ali znam da sam uvijek nosila riječi sa sobom, tada tako davno, sakrivene u torbi, ispisujući ih u neku požutjelu bilježnicu
On je volio slikati, ja sam voljela pisati...I sjećam se i sada, gotovo svake njemu napisane riječi i svakog njegovog pokreta rukom dok je slikao, crtao..svoje misli
Znam da sam voljela jako, pokušavajući uobličiti esenciju te ljubavi u riječi...u pogled...u dodir
Ali sloboda je bila jača od svega, studentska soba je ostala prazna...
Čuvale su je bezbrojne knjige, mnoge riječi i miris koji je ostao...
Ja sam većinom ostavljala tragove na cesti...
On je došao sasvim nenadano , ispreplićući se sa cestom, riječima, zvukom gitare, ludilom čuvanja noći...
Ne slušajući nikoga, sama protiv svih, poklonila sam mu i treptaje i riječi, sebe svu i cijelu..
Sve noći koje nisam više mogla čuvati, jer sam čuvala njega, sve igre sjene, sve odraze i boje osmijeha..
Zaboravila sam sebe gubeći svoje odraze, izgubila sam svoju bilježnicu s riječima
Nisam žalila ni trena..
A poslije sam žalila sve te količine ljubavi, pitajući se kako ću sada naći svoje izgubljene riječi
Ali našla sam ih, požutjele od količine suze, požutjele od količine soli...
Morala sam samo posložiti slova, sjetiti se...
Naši su se putevi isprepleli oko riječi, kao prsti ...
Prste smo isprepleli riječima, morao je puno izoštravati, zumirati, približavati se, udaljavati..
Na kraju smo se našli u sredini, na nekoj onoj točki gdje je najbolji pogled
Puno smo odlazili i vraćali se, mnoge stihove sam mu ostavljala na jastuku
Kada smo se našli ne preblizu, ni predaleko, već uvijek negdje u kadru
Gore ili dolje, lijevo, desno, nijansu svijetlije ili tamnije
Spojili smo sliku i riječ
I više ne mogu izgubiti ni jedno slovo iz bilježnice...
Na kraju ipak ostaje samo pitanje...
Koliko smo i kako voljeli?
- 22:43 -
petak, 03.05.2013.
Slika i riječ
I nakon svih travanjskih porezotina, svih bezdušnih nemani prošlosti koji mi ipak , na njihovo veliko razočaranje ne mogu ama baš ništa, liječila sam se zemljom i zrakom, ponekom vatrom i sve to zalijevala vodom. Ipak ostajem gore..mislila sam si. Još ću mnogo puta skočiti. Nebo zaista nije granica.
Uskrsnuće boja, kopanje dubokih i manje dubokih rupa, od kojih sam u nekima sadila ruže, a u nekima zakapala prošlost, izlaženje iz mnogih priča koje su tamo negdje, daleko od mene, i dalje ostajale priče, one suhoparne, one bez sretnog kraja, one bez ikakvog kraja. Nisu vrijedne slova.
I dalje sam riječ, mada mnogo manje pažnje posvećujem njima. Netko, tko jako voli moje riječi, ili barem tako misli..on je slika. Nadopunjavajuće sretna kombinacija. Balans viđenog i onog koje se ne vidi, ravnoteža izgovorenog i onog što se izreći ne može.Našli smo se negdje na sredini, ne u centru, ali što je centar uopće?
Ja sam puno mjerila, oštrila i izoštravala, dok sam se uspinjala ovdje gdje sam sada. Ovdje nema puno riječi. Ostao je samo osjećaj....onaj kojeg daju ruke uronjene u zemlju, tijelo uronjeno u vodu, vatra koja pali suvišno i zrak...zrak koji svakog dana ima sve ljepši miris.
Kada si preblizu, nemaš perspektivu, ne vidiš dobro, vid se zamagljuje onim riječima koje si stvorimo negdje u primozgu i umu koji stvara bezbroj nepostojećih kombinacija. Nijedna većinom nije istina.
Kada si predaleko, nemaš dobar kut, oči suze od naprezanja, um se troši a srce..srce se zatvara.
Daleko od fokusa...daleko od duše...
I ja volim maj...ipak sam Maja. Ovo je trebao biti moj mjesec. Došla sam prerano.
Ne skupljam više lica u mojim sjećanjima, samo osmijehe koji su mi pružili radost.
Ne skupljam riječi za neki spomenar u srcu...tako su potrošne i cijena im je davno pala.
Skupljam samo smijeh, slažem ga u velike vreće...duboko u sebi...
Više ne grčim ruke kao prije, dozvolila sam suncu da mi ispreplete prste. Sada ruke širim a oni koji trebaju naći će put.
Zvjezdanim prahom posute, oblakastim nitima isprepletene
Prsti, ruke...nemaju početak niti kraj...
- 16:03 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
