četvrtak, 30.05.2013.
Omča od riječi
I nije prestajao pričati...
O politici, poslu, riječima, ovoj prokletoj provinciji u kojoj smo zapeli. Kao da se tu išta više može reći. Kao da nisu potrošene sve moguće riječi. Kao da ne znam sve.
Slušala sam a sve u meni je samo vrištalo..prestani..Prestani sa tisućama ispraznih riječi koje ne govore ništa, koje ne znače išta..
Zar je samo to ostalo od nas?
I više nisam čula ništa. Možda prvo slovo, možda onu pauzu između svih tih nepotrebnih riječi, dok sam samo treptala, disala i gledala u daljinu...
I odjednom više nisam bila tu, na toj klupi u parku, dok me u nekom paralelnom životu ljubio, držao za ruku..i nije ju puštao..
I pričao je i pričao, a ja sam izašavši iz tijela, postala dijete koje trči u daljini i mudri starac koji je upravo sjeo da se odmori, možda također od puno nepotrebnih riječi u životu.
I bila sam djevojka zaljubljenih očiju i onaj neki mladić strastven i nježan , koji je samo želio voditi ljubav s njom...
I osjećala sam taj zrak, onaj gušeći, i sve te riječi postale su omča oko mojeg vrata, omča koju je stezao sve više...A ja se nisam mogla obraniti
A to su mogle biti njegove ruke, negdje..u nekom paralenom svijetu.. Ruke što me grle, prsti koji mi ne puštaju kosu..
I dok mi je nedostajo taj okus poljubaca , jer sam osjećala samo bljutavi okus svih tih beživotnih riječi i gušila se u svojoj nespremnosti da odem..nestanem...pljunem tom trenutku u lice..
I pričao je i one slatke, patetične i puno puta rečene riječi, i one koje su tražile utjehu i podršku i postojanost. Ja sam poput drveća u koje sam gledala, gubeći se u trenutku, stajala postojano oduvijek ..jer sam zagrizla jako...
Osjetila sam bolan grč nedostajanja i grčila ruke sve više, jače...
A ja sam nedostajanje uvježbala, usavršila, položila sve njene ispite
I mislila sam da se znamo dobro
A onda me iznenadila, došla je slučajno i naglo. Nasmijala mi se cinično u nekom svom, još neviđenom izdanju, lijepoj haljini, lijepog osmijeha...
Opirala sam se, tješeći se jagodama i vinom, riječima i ružama koje sam sadila..
A ruke...koje su trebale biti zagrljaj i prsti koji su trebali biti dodir..postale su samo riječi sa omčom oko mojeg vrata...
- 23:41 -
