"Znaš mama, ja sam se zaljubila u P."...rekla mi je moja petogodišnjakinja.
Obećala sam da ću čuvati njenu tajnu, dok sam krišom promatrala onu puno stariju, koja svakim danom sve više nalikuje ženi.
Znam da ona ne želi priznati ni pod koju cijenu, ali ja znam kako miriši zrak u sobi zaljubljivanja.
Onaj koji ne priznaje, širi još veći sjaj. Zrači nekom čarolijom i spava posebnim načinom čuvanja tajne.
Ja mogu samo uživati gledajući život sam. I osjetiti taj miris divnih tajni i posebnih čežnji.
Zaljubljivanje je ipak moje područje .
I dok ih puštam i samo promatram, poput čuvara snova i tajni, ne znam da li im trebam reći da se zaljubljivati zaista treba čitav život. U ljude, trenutak, gradove, rijeke, dolaske i odlaske, riječi....
U život sam. Zaljubljivati se nebrojeno puta i na stotinu različitih načina. Gladno i žedno, čeznutljivo i lomno, jako, vrištuće, nježno, mahnito....
Važno je zaljubiti se...I pustiti se do kraja
I osjećam tu toplinu i metamorfozu zraka. Udišem taj zrak u sobi koja je toliko puna ljubavi. I nije važno u što ili koga, uzvraćeno ili ne, sa pokojom suzom ili puno smijeha, spavajući ili insomnično...
Nije važno niti da li je tajnovito ili javno, sa mnoštvo ispisanih riječi ili bez ijedne, sa pričom ili u tišini
Važno je nazvati se zaljubljenom, pustiti svoje ime neka leti daleko i usuditi se zavesti
Nekim, sobom, proljetnim zrakom ili uz puno treptanja zavesti se nedostižno
Pustiti sebe iz centra kadra, nasmiješiti se i kada nitko ne zumira i oštri, dodati sve moguće boje i nijanse
I osjetiti taj miris...kada je soba puna ljubavi..
I kada pomiješam par smeđih sa parom plavih zaljubljenih očiju, i dodam dašak svojih uvijek zaljubljenih ...
Znam da ću dobiti paletu boja u sobi punoj ljubavi...
Od kojih se ostaje bez daha
Post je objavljen 24.05.2013. u 08:52 sati.