Kada sam počela brutalno iskreno trošiti sve moguće riječi, ispisivati ih za ciljeve poslovne i financijske prirode, počela sam ipak prelaziti granice.
Ja o politici..ma nema šanse za to, mislila sam uvijek, čvrsto uvjerena da ne mogu, ne želim, nisam u stanju. To nisam ja.
Ali ipak..što je život nego splet izazova.
No tekstovi o politici, bili su puno više od toga. Bili su riječi o čovjeku, o onome što on jest i onome što ne smije biti.
Bili su o apsurdima društva u kojem živimo, o čežnjama i žudnjama svih nas, o mrtvilu provincije gdje sam zapela.
Otkrivši u sebi oštru kritičarku mjesta i vremena, razbivši sve kočnice, zadrške, skinuvši potpuno rukavice, bez straha i opreza, pisala sam ...
Našavši svoju oštrinu između svih mekoća, lomljivosti, mnogih ispisanih i neispisanih stihova, našla sam novu dimenziju sebe
Riječi su bile zapravo o meni. Bili su tragovi mojeg puta prema sebi samoj.
I dok su me neki nagovarali da lažem ili da se prodam jeftino, a poneki se bojali da si ne stvorim probleme, ja sam napadala oštro. Napadala sam krive ljude na određenim mjestima, licemjerje i lažne osmijehe, predizborne igre i kupovanje glasova, mrtvilo provincije iz kojeg se ne vidi izlaz, trošenje novaca na gluposti i lažna obećanja.
Cinički i mahnito, divlje i bez puno razmišljanja, riječi su same išle.Zavrtio se krug, onaj iz kojeg ne želim van tako skoro.
I mnogi su se divili mojoj iskrenosti i hrabrosti, neki su možda to smatrali ludošću, mnoge sam iznenadila britkošću i odvažnošću, ali sam najviše od svega..iznenadila samu sebe.
Mislila sam da više nemam snage za borbe s vjetrenjačama, da neću ispisati niti jedno jedino slovo u njihovo ime, ali onaj dašak bunta koji me uvijek činio onim što jesam, nije mi dozvoljavao da se mirim...
Jer..ne želim takav mir...onaj lažni i prepuštajući.Ne želim imati priliku i ne iskoristiti je.
I..želim znati..do kuda mogu ići?
Jer osjećam da me nekako sve vodilo putem kojim sam trebala ići. Osjetila sam slobodu.
A oni, koji su iz svojih najvećih dubina, vjerovali i vjeruju u svaku moju riječ, zauzeli su trajno mjesto u onim mojim neispisanim riječima. U trenutku gdje se dotičemo bez ijedne.
Zahvalna na izazovu, na šansi i prilici da sama sebi dokažem da mogu biti riječ u bilo kojem obliku, osjetila sam veliku radost ,što sada ipak, sa sigurnošću srca znam..što želim biti kada odrastem.
Doduše sa svojih 36..ali što je vrijeme?
I da li nas godine određuju?
Mnogi ne otkriju nikada. I tako prožive život.
A ja sam ipak životni početnik i radujem se tome.
I ne znam jesam li doista odrasla ili mi se samo tako ponekad čini, ali znam šta moja duša želi.
I koji je moj put.
Više nikada se ne odvojiti od riječi.
Post je objavljen 13.05.2013. u 23:00 sati.