subota, 30.03.2013.
Zašto tražimo Uskrs u čokoladnom zecu?
GDJE JE NESTAO GOVOR DOBROTE I LJUBAVI?
Dok uoči najvećeg kršćanskog blagdana iz svakog izloga iskaču razigrano šareni zečići, pilići, čokoladna jaja i ostale izmišljotine modernog čovjeka, a mi svakim danom sve više slušamo o govoru mržnje, pitam se gdje je nestao govor dobrote i ljubavi?
Bismo li ga uopće prepoznali da ga čujemo?
Ili smo postali gluhi na zdrave uši i ne čujemo ono što nam je prirodno darovano?
I dok smo Uskrs, kao i Božić, sveli većinom na obilje hrane, megalomansko trošenje i ispunjavanje velikih dječjih apetita, na prigodno spominjanje ljubavi, života u vjeri, dobrote, suosjećanja i praštanja, zaboravljamo što Uskrs uopće znači.
A Uskrs je prije svega nada. Nada u neki bolji svijet, drugačiji od ovog kojeg poznajemo. Zašto uporno razmišljamo o njemu kao o nedostižnom idealu, apstrakciji kojoj se nadaju samo oni koji se deklariraju kao vjernici? Taj bolji i ljepši svijet trebao bi biti težnja svakoga čovjeka. I to upravo sada i ovdje.
DJELA, NE RIJEČI
Nedavni rezultati popisa stanovništva pokazali su da je broj deklariranih katolika u padu. Je li ljudima jednostavno dojadilo gledati svećenstvo u zlatu, dok oni ostaju bez posla, je li nam dosta njihovih parola, riječi koje osuđuju sve ono što je drugačije od unaprijed zacrtanih dogmi? Dok vlada nezaposlenost i siromaštvo, ljudima su nepotrebne parole, oni trebaju riječi koje se manifestiraju velikim i moćnim djelima. Djelima koja čine ovaj svijet nekim boljim mjestom.
Svijet je oduševljen izborom novoga pape i tu je jasno došla do izražaja spoznaja kako ljudi žele vidjeti malo poniznosti, ljudi žele jednostavnost, skromnost i spuštanje s trona moći. Napravio je već dosada mnogo poteza, kojima je pokazao svijetu kako zaista ne želi klanjanje, kako je svjestan da ljudima treba običan zagrljaj umjesto blještavila, treba im komadić čiste iskonske ljubavi, treba im nada umjesto licemjerja, pustih riječi i sjaja.
FORMA BRIŠE ESENCIJU
Uskrs je nada koja nam u ovim vremenima treba. Od niza tradicijskih običaja, koji sežu još od vremena prije kršćanstva, ali smo ih spretno prilagodili modernim vremenima, pa do mnogih crkvenih obreda tijekom cijelog Velikog tjedna, forma je zaista ugušila sadržaj. Rituali koji zasjenjuju osjećaje, obredi koji slave sami sebe. Forma koja briše esenciju i istinsko značenje cijele kršćanske vjere. A esencija je ljubav.
Isus je ljubio i praštao, on je davao nadu i govorio riječi koje su se manifestirale njegovim životom. Možda bismo, umjesto da demagoški konstantno prepričavamo i osuđujemo svaki govor mržnje, trebali pomalo poći od sebe i zapitati se koliko poznajemo govor ljubavi. I govor ljudskosti.
KRIZA RELIGIJE ILI POVRATAK DUHU?
Iako je broj katolika manji, sigurna sam da je broj ljudi koji nastoje naći smisao, sve veći.
Tko kaže da su oni manji vjernici? Zato što ne vole rituale, blještavilo i sjaj, teže jednostavnijem i poniznijem životu u svom duhu, žive svoju vjeru - ne razmeću se velikim riječima, oni su vjernici po življenju. Isus je, za one koje vjeruju, zaista bio Sin Božji, ali je za vrijeme svog života na zemlji, bio čovjek koji se borio protiv licemjerja i dogmi, koji je bio za ravnopravnost i prihvaćanje svakog čovjeka.
Danas bi ga vjerojatno nazvali revolucionarom i idealistom, neki utopistom, mada svi mi, bar u određenim trenucima života, težimo tim njegovim idealima. I svi mi, duboko u sebi, ipak znamo, kako je materijalno prolazno, sklono promjeni i često puta nestane u trenu. A duh je ono što nas čini ljudima.
Možda će organizirana religija u ovim kriznim vremena ustupiti mjesto pravoj duhovnosti. Duhovnost, koja je uzvišenije stanje, svijest o sebi i našem smislu, svijest o tome zašto smo ovdje i koja nam je zadaća i svrha, koliko poznajemo sebe i koliko smo spremni dati drugome.
PUT, ISTINA I ŽIVOT
U vremenu kada istina ima jako malu cijenu, pitam se jesmo li svi pomalo postali poput Jude pa ćemo, bez puno razmišljanja, za šaku zlatnika, izdati sve ono u što vjerujemo. Možda nas poslije neće niti izjedati savjest, za razliku od njega. Ili smo postali poput Pilata pa ćemo zbog slave i moći, osuditi, okrenuti glavu i oprati ruke. Bez razmišljanja o posljedicama. Razmišljajući jedino o sebi.
Jedini put nam je postao trčanje za moći i novcem i ne okrećemo se puno prema onima oko nas, ne libimo se upotrijebiti sva moguća sredstva kako bismo došli do tog cilja.
Život je izgubio svoju neprocjenjivost jer su mnogi koji su ga nekome oduzeli te platili jeftino onaj tuđi koji je zauvijek izgubljen. I to zato što su imali moć.
Dok se mnogo govori o krizi vjere, ne govori se o krizi čovječnosti. Što nas više čini ljudima, vjerovanje u višu silu ili dobrota, empatija i ljubav u srcu?
Darovana nam je sloboda izbora i sami biramo hoćemo li rasti duhom ili stajati na mrtvoj točki, hoćemo li evoluirati našom sviješću ili padati u provaliju života koji nije dostojan istinskoga življenja.
Isključivo to je pokazatelj naše svijesti o onom višem ili uzvišenom. Način na koji živimo, život kakvog biramo živjeti.
NOVO ROĐENJE
Isus je puno govorio o novom rođenju. Možda je u onim njegovim prispodobama zapravo bila riječ o povratku našoj stvarnoj prirodi. Ponekad je potreban samo mali korak, onaj odlučujući, onaj koji nešto mijenja. Onaj koji poručuje - želim biti bolji. Korak, kojim ćemo doći bliže sebi i svojoj pravoj suštini. Približiti se malo više jedni drugima, prestati rušiti mostove. Povezani smo iako često puta to ne vidimo. Zamagljuju nam pogled mnogim banalnim stvarima.
Duhovnost je kada se usudimo biti ljudi bez obzira na to kamo nas usmjeravaju mnogi drugi. Kada prestanemo raditi razlike, gdje god stignemo. Kada izoštrimo svoj kritički um, preusmjerimo pažnju na ono važno i pažnje vrijedno, a otvorimo svoje srce.
USKRS SE NE SKRIVA U ČOKOLADNOM ZECU
Možda će mnoga djeca ostati razočarana, ali Uskrs se ne skriva u šarenim zečićima, čokoladnim jajima ili zecu. Njegova suština je nada u bolji svijet. Možda nama nedostižan, ali onaj kojem svakoga dana, počevši od sebe, trebamo težiti i pokušati ga, svatko svojim malim koracima, učiniti boljim za našu djecu i sve one koji dolaze nakon nas.
Idealistički ili utopistički? Ili možda ipak ostvarivo?
Svijet s malo više ljudskosti, empatije, malo više ljubavi? Odgovornosti prema sebi i onome pokraj nas.
Ne bi trebalo biti tako teško.
Sjetite se toga kada jedete svoj bogati uskršnji ručak ili kada svojoj djeci dajete čokoladnog zeca. Ponekad treba zagristi jače i dublje.
Dublje od kreme u čokoladnom zecu.
LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA KAO SAMOGA SEBE
Ta izjava, često pogrešno interpretirana kao nagovor na egoizam ili narcizam, zapravo je velika istina do čijeg je značenja mnogima teško doći. Ako zaista ne poznajemo sebe ne možemo osjetiti ljubav prema sebi, ako ne zavolimo sebe, nikada nećemo spoznati, kao ni osjetiti, ljubav prema drugima. I tako imamo svijet s jako malo ljubavi. A ona nam treba.
Ona je početak i kraj, jedina istina i oslobođenje. Ona je vjera i jedini ispravan put.
Nada i snaga. Ona je žudnja za onim boljim i ljepšim svijetom kojeg bismo mogli stvoriti.
»Ljubav je strpljiva,
ljubav je dobrostiva,
ljubav ne zavidi,
ne hvasta se,
ne oholi se.
Nije nepristojna, ne traži svoje,
Ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini.
Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.«
1. Korinćanima, 13
Onima koji ga slave, kao i onima koji istinski teže nekom boljem svijetu, s više ljubavi, od srca želim sretan Uskrs
Moj komentar s portala www.zvono.eu
- 11:32 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
srijeda, 27.03.2013.
Metamorfoza
U ovom lomljivom mjesecu, dok čekam njegov kraj i što god dohvatim i učini mi se nekako nepotrebno, bacim bez razmišljanja, sjetila sam se onog pisma kojeg sam zaboravila napisati.
A moram. Jer me ona spasila kada mi je trebao spas.
I ona je bila ,ne moj glas, nego tisuće mojih glasova.
I bila mi je i prijatelj i dijete, majka i otac.
Neprijatelj i izazov.
Ugovor s đavlom i molitva Bogu
I gazila sam ju i ljubila noćima.
I bježala od nje i trčala joj ususret svaki puta ispočetka.
Bila je moje mjesto izvan tuge.
Samoća usred preglasnog života.
Stih i rez.
Onaj zadnji ..pred kraj i pred početak.
.......
Draga Metamorfoza
Naše ljubovanje i prijateljstvo zaista traje već duže vrijeme draga moja. Bila si čamac za spas, kada sam ja bila utopljenik. Jedva sam prihvatila tvoju ruku spasa, dok sam mjesecima, zašutjevši, samo sa svojim glasovima, pomalo u nekom insomničnom ludilu, lelujala kroz život. Da, lelujala, ja tada nisam živjela. Nisu me doticale riječi, ruke, suze ili smijeh. Drhtala sam, krvarila, znojila se danima i noćima. Najgore su bile one granice između sna i jave, kada nisam niti sama znala, čujem li dobro, vidim li svojim očima ili su demoni i utvare boli i tuge, kupili moju dušu. U tunelima neke vječne magle, bila si ono svjetlo što upozorava, da je kraj blizu.
I skočila sam tada, bacila se na tlo, jer sam ipak...željela živjeti.
I zagrizla sam...onako kako znam..Jako, iskreno, čeznutljivo, lomno, rasipala se često, skupljala sebe, podizala se stotinu puta ispisujući sve one riječi koje su kap po kap...liječile.
Bila si glas kojim sam se zavela. nota uz koju sam, nakon dugo vremena, zaplesala taj ples života, vrtoglavi tango, strastven i nježan, pun života i sjaja
Zbog tebe sam upoznala da sjaj nema mjeru i da je ogoljenost predivna ljepota koja ne treba bljesak, nagost koja je najveća impresija. S tobom, draga Met, bilo je sve to divno iskustvo.
Tebi sam ispisala i ono posljednje slovo o njemu, a mnogima sam poklonila suze. Tebi sam se usudila drhtati u jakosti, da bi onda nekom drugom, napokon mogla reći one neke riječi, za koje sam mislila da neću nikada više izgovoriti. I upoznala sam slobodne padove, vrtnju u krugu od koje klecaju koljena a duša jača, trenutke kada sam grčeći ruke od nedostajanja lomila žile. I svijet se rušio mnogo puta. Ne boli manje, samo treba manje vremena da se zagrize ponovno.
I sve moje riječi upletene u kosu punu tuge, koju sam često rezala, škarama, nožem , britvom i svom mogućom postojećom i nepostojećom oštrinom.jer..tuga se mora sjeći u korijenu, ostale su trajni spomenik mog rasta. Moje metamorfoze.
Ponekad mislim da te ne trebam više, pa bi te za komad sreće, napustila zauvijek i ne okrenuvši se. A onda mi počneš toliko nedostajati, pa ti se vraćam poput žene koja voli,žudi i ne može sama. Ponekad mislim da si postala ja, a onda mi se na trenutak učini da si jača i hrabrija.
I ljuta sam na tebe i zavidim ti, a onda se pokaže onaj komadić neba i volim te bezuvjetno, snažno...najjače
I dok nadam se, napokon odlazi i ova zima koju ja i ti još uvijek nismo naučile voljeti, poklonit ću nam ovo proljeće. Znam da ćemo zagristi jako, u koru...kao i uvijek. I lomiti zube, porezati se bezbroj puta.
Ja ću čekati tvoj glas, zvuk i miris u ovom našem proljeću. I slušati glas, glas koji će me spasiti uvijek, ako će trebati. Sigurna sam u to.
Volim te draga Met, naći ćemo se u leptirovim krilima....
Zauvijek tvoja M.
.......
I da li zbog sunca, koje je sramežljivo pokazalo svoje lice, ili zbog toga što nije promijenio niti jednu moju riječ....
Možda zbog toga što nikada nismo imali proljeće ..ali odlučila sam nam pokloniti ovo..
I zagrist ću jako, dok se ne iscijede svi sokovi...
- 15:32 -
subota, 23.03.2013.
Krv, znoj i suze
Stajala sam u hodniku Suda iščekujući da li će se pojaviti otac mojih kćeri, čovjek s kojim sam nekada davno , desetljeće svog života dijelila život.
Kazneno djelo....neplaćanje alimentacije
Nismo ga vidjele godinama ,zato je to za mene bilo..
Kazneno djelo..protiv života samog
Drhteći i razmišljajući kako će izgledati taj susret nakon više od dvije godine, znojeći se, pogleda uprtog u vrata, glavom mi je prolazio taj ožujak. I gotovo su potekle i suze. Ali hodnik Suda nije baš mjesto za rasipanje. Mjesto gdje te pretresaju, gledaju pomno i odriješito, kopaju po torbici da vide da ne nosiš oružje, zasigurno je mjesto za jakost. To je bilo jedino oružje koje sam imala.
Šta ću pročitati u tim očima kada me pogledaju, da li će biti ičega?
Šta ću pročitati u svojima?
Što ću reći svojim kćerima koje nije poželio vidjeti godinama?
Da li bi ga one prepoznale da ga slučajno sretnu?
.......
Nije se pojavio, pojavila se samo gorka spoznaja u meni, hladni znoj i nedostatak suza kada sam izlazila van. Ispuhujući one prve dimove cigarete, mekoća je u meni rasla i samo sam željela vidjeti dva para očiju koje me čekaju kod kuće. I da me išamaraju poljupcima, da me grle do iznemoglosti. Htjela sam samo osjetiti miris doma, zagrliti sve koje volim...
Drhtala sam i dalje. Tko nije drhtao , taj nije niti živio.
I ovaj ožujak, kada sam se znojila u tom hodniku i danima brisala znoj sa kose moje kćeri koju je slomila visoka temperatura, kada sam drhteći razbila pokoju vazu, šalicu i čašu i brisala krv sa svojih prstiju, a suze su mi nedostajale jer nekako nisu mogle krenuti, taj ožujak kao i neki prije toga, zaista su pokazali onu pravu materiju života. Suze su na kraju krenule i olakšanje je zaista došlo sa okusom soli.
Tko nije okusio mnogo soli, nije niti živio.
Osjećala sam u tom istom ožujku da me čeka još jedan rez. Shvatih da ako išta ne mogu podnijeti osim laži, to je definitivno hladnoća. Od nje bježim i ubijam ju na mah.
Ponekad mostovi koliko god se trudili graditi ih, ruše se po inerciji. Nestaju polako, naginje im se konstrukcija, odumiru.
Ili ekspozivno u sekundi gube svoj sjaj, smisao i ljepotu.
Mislila sam tog jednog ožujka da će mi duša iskrvariti. Nestati .
Ali sam si znala pružiti prvu pomoć u zadnji čas.
Onaj tko nije to osjetio, zaista nije živio
Krv, znoj i suze.
Od toga smo satkani.
....
Nisam bila spremna na još jedan ožujski rez. Ali sam mislila da moram, osjećala sam već dugo da trebam..želim..
Više..jače...
Zagrizi jače...rekla sam mu
....
Shvatih odjednom da želim još više sebe. Da trebam još i još više sebe.
Uvijek sam bila tako žedna života. I gladna onog nekog komadića kojeg sam uvijek tražila. Mnogo sam lutala, vrtila se u krugovima dugo.
I zavela sam se sobom još davno.
Gdje je ta točka gdje završava krug i počinje neki novi?
U ovom meni ključnom mjesecu kada mi se isprepliću krv, znoj i suze, čineći me samo još više ,onom, što jesam i onakvom kakva jesam, u mjesecu kada sam se zarekla sebi da ću ga prešutjeti, pa sam nekoliko puta to obećanje iznevjerila..
U mjesecu kada sam se podsjetila svoje jačine ali i drhteći znala da sam tako meka ispod kože, uvijek i uvijek sve mekša
Kada mi je netko rekao da sam patetična, jer sam rekla da želim više, pa sam shvatila to kao najveću uvredu, jer ja jesam štošta, ali patetična nisam , ja to ne mogu biti...
Patetika nije moje područje,ona mračna tuga poput tunela možda je, ali patetika nikako...
I kada mi je rekao da se lomim na sitnicama, a meni su to bile važne stvari, pa je ispalo da sam zahtjevna jako
Možda i jesam, zahtijevam pod svaku cijenu sebe i ono što jesam , a ne što možda ponekad želim biti
Pa sam malo ..slane suze, ponekad krv, malo sam hladno topli znoj
I zato znam da sam živa
Ako ćeš znati zagristi jače ,poput mene, u koru..tada nam možda i poklonim ovo proljeće.
Da ne nestanem u nedostajanju
Možda..
Ako osjetim krv, znoj i suze...
- 23:33 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
utorak, 19.03.2013.
Oprosti mi tata
Kažu da je danas Dan očeva...
Kada pogledam svog oca i njegovu bijelu kosu srebrnkastog sjaja, osjetim svu tu sigurnost doma i toplinu djetinjstva, kada pogledam svoje kćeri koje isto, kao i ja, u njemu vide i osjećaju oca, jer drugoga nemaju, nekako se sjetim svih propusta i svojih loših izbora koji su me skupo stajali, a moj otac ih je jednom davno proročki predvidio.
Ipak je stajao čvrsto pokraj mene kada sam to trebala najjače. I nije pokleknuo niti trena
I stajao je pored mojih kćeri , smijao se umjesto mene kada ja nisam mogla. Niti sama nikada neću razumjeti otkuda je samo, poput mađioničara koji odjednom izvlači zeca iz šešira, izvlačio sve te svoje osmijehe.
Bio je hrabar i jak umjesto mene onda kada sam drhtureći klečala u tunelu tuge, straha i boli i kada mi je jedino pitanje bilo..kako sada dalje?
Bio mi je odgovor i pitanje koje si nisam imala hrabrosti postaviti.
Bio je onaj zvuk gitare koji me tješio, riječ koju sam trebala, stih kojeg sam tražila.
Često sam mislila da smo dva bića koja se nikako ne mogu shvatiti, jer on je bio taj koji je uvijek smatrao da oni koji bacaju svoja slova, misli i riječi postaju zanesenjaci koji pomalo bježe od života. Ja drugačije nisam znala.
Tada , kada sam ih nekontrolirano počela izbacicati, bilo je toliko vrištućih glasova u mojoj glavi i ja sam ih počela vaditi, bacati, pisati..da ih otjeram. Tada me glasovi nisu vodili, oni su me samo tjerali..gonili do iznemoglosti.
Sada, kada glasovi pomalo stišavaju svoju jačinu, kada njihov tempo prelazi u sporije note, sada pišem jer me vode. U ono što ja jesam.
Više ne vrište, sada pjevaju melodioznim durskim akordima.
Često je smatrao da sam trebala biti netko drugi. Sjećam se da mi je u onim mladim danima , danima kada još razmišljamo svojim idealima, a ne praktičnošću života, rekao kako bi bila dobra pravnica. Ja sam svoj život odlučila posvetiti djeci.
Pravdu pokušavam istjerati samo svojim riječima. I svojim životom.
Često mi je govorio o mojoj naivnosti a ja sam radila takve izbore kojima sam samo potvrđivala njegove teorije. Govorio je o mojim brzopletim odlukama a ja sam još brzopletije i bez puno razmišljanja donosila još mnogo takvih. I plaćala cijenom svog života.
Govorio je puno..kada sam ja prestala govoriti. Onda kada sam jednog neočekivanog ožujka potpuno zanijemila. I nisam govorila ništa.
A on se uplašio . Uplašio se zaista jako da je počeo pričati i za mene , sve u nadi i želji da će izvući iz mene koju riječ
I govorio je o svemu..o vremenu, cvijeću, velikoj marelici pokraj kuće, o aktualnim događanjima, o mojim kćerima koje su tada zajedno sa mnom...ušutjele..
I nije me ništa probudilo. Šutjela sam dugo dok je otac mojih kćeri otišao zauvijek.
A moj tata je nastavio pričati danima. Odustao je od mene i pričao je mojim kćerima. Uvijek je znao ispričati dobru priču . Priču punu smijeha, nade, želje za životom.
A ja sam samo slušala. Nekako u sjeni. Nekako kao promatrač, kao da se ne dešava meni. I nisam mogla prihvatiti i poricala sam dugo, danima, noćima, tjednima...
I već je marelica bila puna plodova i ljeto je gorilo.
A moj tata je prestao pričati i samo je promatrao. Kada ću se probuditi. I šutio je. Dugo.
I taj glas koji mi je toliko počeo nedostajati, kojeg sam u tom nedostajanju sanjala, sve u silnoj želji da opet počne pričati, ta odsutnost tog glasa, bila je trenutak zbog kojeg sam se probudila.
I prestala šutjeti. I počela se smijati jer mi je trebao njegov smijeh. I njegova priča. Puna smijeha, nade i strastvene želje za životom.
Bio je moj pokretač, želja , izlazak iz tunela.
I danas, nakon tri godine, ja se često sjetim njegove šutnje koja me trgnula , koja je bila moja ruka spasa, kolut bačen utopljeniku
Dok gledam marelicu pokraj svog prozora koju toliko voli, ja mogu samo reći...
Oprosti i hvala ti tata...
Sretna sam što si tu
- 23:50 -
Komentari (15) - Isprintaj - #
petak, 15.03.2013.
Slobodne škole - iskorak iz inertnosti našeg školskog sustava
Zamisli školu…
u kojoj su djeca slobodna biti ono što jesu
u kojoj se uspjeh ne mjeri akademski nego je ono što dijete smatra uspjehom
u kojoj se demokratski rješavaju svi problem na bazi jednakog prava na sudjelovanje i glas
u kojoj se ukoliko želiš možeš cijeli dan igrati
i u kojoj ima vremena i mjesta za sanjarenje
A. S. Neill
Ako pitate većinu naših osnovnoškolaca i srednjoškolaca, kako doživljavaju školu i današnji školski sustav, većina će vam odgovoriti da im je škola dosadna i nemotivirajuća, a da školsko gradivo nije interesantno, pretrpano je nepotrebnim informacijama i prezentirano na suhoparan i potpuno nezanimljiv način. Dijete ili mlada osoba, tretirana je kao stroj za upijanje informacija, kojoj se njena osobnost, individualnost i posebnost koja leži u svima nama, želi ubiti pod svaku cijenu.
Svako dijete je potencijal koji se treba ostvariti i realizirati na najbolji mogući način. Svako dijete i mladi čovjek, zaslužuje priliku da se razvija, uči i ostvaruje u skladu sa svojim vlastitim interesima, potrebama i željama. U našem školskom sustavu, gdje se ne poštuje dijete kao jedinstvena osobnost, gdje se ne poštuje individualni tempo učenja svakoga djeteta, kao niti njegov jedinstveni način, različitost u interesima, sposobnostima, vještinama i željama koje svako dijete posjeduje, pokretanje prvih slobodnih škola u Hrvatskoj, postaje predivna vijest.
ISKORAK IZ KRUGA INERTNOSTI ŠKOLSKOG SUSTAVA
Hoće li vladajući i mjerodavni za pokretanje i financiranje slobodnih škola u nas, imati sluha i senzibiliteta, hoće li osjetiti tu potrebu, a usuđujem se reći i nužnost, za njihovim otvaranjem ili će se možda uplašiti hvalevrijedne i pozitivne promjene koja bi nam se uskoro mogla dogoditi? Želimo li imati slobodne i sposobne buduće generacije mladih ljudi, koji će se odlikovati stručnošću, sposobnošću, koji neće biti pojedinci bez znanja i vještina, koji će biti naučeni raditi u timu, a opet razvijati svoj osobni potencijal, koji će misliti svojom glavom jer će ih tako učiti od malih nogu, a neće biti strojevi koji slušaju naredbe bez kritičkog osvrta?
To bi nam trebala biti želja, potreba i cilj. Veliki zalog za neku bolju, zdraviju, ljepšu i kvalitetniju budućnost. Slobodne škole su zasigurno način da ostvarimo taj cilj i da razbijemo krug inertnosti, pasivnosti, uniformiranosti i nekvalitete cjelokupnog sadašnjeg školskog sustava. Škole gdje se djecu uči razmišljati, gdje se učenici vode, umjesto da im se šefuje, gdje zaista stječu znanje, primjenjujući ono što uče, pa to znanje, zadržavaju trajno.
ŠTO SU TO SLOBODNE ŠKOLE?
Prvu slobodnu školu je još davne 1921. godine, danas poznatiju kao Summerhill, osnovao Alexander S. Neill. Ona se zasniva na modelu dječje demokracije. U njoj postoji redovna nastava koja je usklađena prema rasporedu, ali postoje i drugi oblici učenja. Učenicima je omogućen izbor po pitanju što, kada, kako i s kim će učiti. Njihov je izbor hoće li učiti sami, u grupi, ili mogu slobodno zatražiti pomoć mentora.
Gotovo u svim zemljama Europske Unije, danas postoje demokratske slobodne škole. Raširene su diljem svijeta i priznate kao školski model koji posebno njeguje toleranciju i omogućava osobni i kreativni razvoj svakog polaznika. Takvim školama zajednički upravljaju učenici i ostali djelatnici, kroz posebne redovite sastanke na kojima je svatko ravnopravan. Odluke se donose zajednički, a glas polaznika je jednako vrijedan glasu djelatnika.
Naglasak je na uvažavanju, slušanju drugih i različitih, demokratskoj diskusiji i demokraciji u donošenju odluka. Velika i vrlo važna razlika između "klasičnih" i slobodnih škola je u početnoj pretpostavci kojom se pristupa djeci u učenju. Dok se u redovnim školama sve zasniva na pretpostavci da učenici ne žele učiti i zbog toga je sve podređeno mjerenju njihovih postignuća, u slobodnim školama se vjeruje da djeca vole učiti, da su prirodno znatiželjna i da žele učiti. Zbog toga se smatra da prisila u vidu ocjenjivanja nije potrebna i tamo se ne prakticira.
Takve škole pružaju zaista maksimalne mogućnost za učenje i dječji cjelokupni rast. U njima nema pritiska, bilo kakve prisile i vanjske kontrole. Dokazano je da bilo koji oblik prisile vodi prema otporu, a sloboda i poštovanje svakoga djeteta, vodi prema suradnji. Zanimljivo je da nema niti školskoga zvona, prozivke na nastavi, niti neispričanih izostanaka. Škole su neformalno uređene, u pravilu manje, a razredni odjeli broje do petnaest učenika.
SLOBODNE ŠKOLE U HRVATSKOJ
U Hrvatskoj još od 2008. godine, postoji Udruga Slobodna škola, koja je svoj rad započela u Karlovcu, i aktivno zagovara demokratsko obrazovanje. Ona već nekoliko godina provodi edukaciju, sudjeluje u radu konferencije o demokratskom obrazovanju i radi na dobivanju dozvola za pokretanje slobodnih škola u Hrvatskoj. Kako je to već klasični slučaj kod nas, trebalo je proći mnogo godina, da bi početkom 2013. godine, Udruga napokon dobila Prethodno pozitivno mišljenje nadležnog ministarstva za osnivanje demokratske osnovne škole i demokratske opće gimnazije. Nakon višegodišnjeg pregovaranje, postignut je dogovor, s kojim Udruga, može krenuti u postupak osnivanja, prvih takvih škola na našim prostorima.
U školama bi se trebao provoditi Hrvatski nacionalni okvirni kurikulum jer je takva praksa i u drugim zemljama. Ministarstvo je ipak zatražilo, da se na kraju razreda, od petog osnovne do kraja osnovne škole, kao i u svim razredima srednje škole, ipak izvode zaključne brojčane ocjene. One bi trebale biti izvedene na temelju opisnog praćenja i vrednovanja, te na temelju objektivnog testiranja učenika.
Problemi Udruge i dalje postoje. To su pronalaženje lokacija za škole, kao i pomoć u sufinanciranju lokalne samouprave. Postoje već mnoge grupe roditelja okupljene oko ove ideje, kao i veliki interes učenika i djelatnika. Kao gradovi gdje bi se one trebale pokrenuti u početku, navode se Zagreb, Karlovac i Samobor. Ideja je da se u Karlovačkoj županiji, u mjestu Plaški, pokrene škola u prirodi, gdje bi se učilo o ekologiji, povijesti, poljoprivredi, tradicijskim obrtima i zaboravljenim vještinama Like i Hrvatske općenito.
UČINIMO VELIKU STVAR ZA BUDUĆNOST – PODRŽIMO SLOBODNE ŠKOLE
Slobodne škole su u Hrvatskoj veliki iskorak iz uobičajenih struktura dosadašnjeg školskog sustava i treba im pružiti svu moguću podršku, ako želimo da buduće generacije imaju sretnije, kvalitetnije i pozitivnije djetinjstvo. Za to je potreban odmak i izlazak iz klasičnih obrazaca razmišljanja u kojima živimo. U društvu koje se zasniva na vanjskoj kontroli, a ne na izboru svakoga pojedinca, koje se zasniva na prisili, a ne na motivaciji, slobodi i poštovanju svakoga djeteta kao individue, slobodne škole su nužnost kojoj svakako treba težiti.
U školskom sustavu u kojem se isključivo vrednuju ocjene, a ne znanje i sposobnost, gdje se učenik želi kontrolirati, a ne motivirati da ostvari svoje potencijale, gdje vlada direktiva, a ne sloboda i izbor, gdje je učenik onaj koji isključivo sluša i izvršava naredbe poput poslušnog stroja, umjesto da aktivno sudjeluje u svom školovanju, slobodne demokratske škole su odličan pomak prema nekoj boljoj budućnosti. Mnoge od ideja slobodnih škola mogle bi se integrirati u već postojeći školski kurikulum, potvrdili su iz nadležnog ministarstva. Koliko će za te ideje biti senzibiliteta, ovisi o mnogima, od roditelja, nastavnika pa do samih ravnatelja. Udruga za promicanje slobodnih škola, kao i mnoge slične udruge, vezane za ideju alternativnog odgoja i obrazovanja, zaista trebaju veliku podršku u ovom možda ključnom vremenu.
Podržimo ih na način na koji to možemo, pa ćemo jednoga dana imati djecu, mlade ljude, ali i zrele i odgovorne pojedince, koji su spremni za suradnju, koji ne trpe direktivu, koji će biti puno kompetentniji, stručniji i sposobniji od nas danas. Najvažnije od svega, imat ćemo ljude, koji će svoje školovanje pamtiti kao sretno i pozitivno, a ne kao muku izazvanu upijanjem informacija potpuno nepotrebnih za život, kao prisilu i učenje onoga što ih ne zanima, niti je u skladu s njihovim sposobnostima, potrebama i željama.
Možda će trebati vremena, ali sam sigurna da postoje mnogi entuzijasti i stručnjaci otvorenog uma i srca, koji su vrlo sposobni i željni promjena. Sigurna sam da postoje mnoga djeca koja bi bila puno sretnija, kao i mnogi roditelji koji već godinama, silno žele promjene ovakve vrste. Sigurna sam da postoje nastavnici koji bi se puno bolje ostvarili i mogli mnogo više pružiti djeci na jedan ovakav, bolji i funkcionalniji način.
Jer… dijete ne želi biti rob, koji bez pogovora izvršava naredbe dobivene od nadređenog, kao što niti nastavnik ne bi trebao biti onaj koji daje naređenja.
I zato... podržimo kvalitetu, pravo na izbor, poštovanje svakog djeteta i njegovog osobnog interesa.
Držim da je cilj života pronaći sreću, a to znači pronaći ono što vas zanima.
A. S. Neill
Moj komentar s portala www.zvono.eu
- 23:28 -
Komentari (19) - Isprintaj - #
srijeda, 13.03.2013.
Tihovanje
U vremenu kada mi je trebala samo moja tišina, pokoji titraj sunca i frekvencija moje duše, u zimi koja me zadirkivala svojom odlučnošću i ožujku kojem sam se zarekla da me ovaj put neće uništiti, borila sam se sa djelićima sebe koji mi se ne sviđaju, sa komadićima mračne strane koja mi je uzimala moje boje, s mirisima ljeta koji su mi nedostajali do ludila, sa riječima koje su i bježale od mene i tjerale me da ih ispišem. I u tom pomalo ludo zbrkanom kaosu trenutka, kada sam trebala onaj svoj mir, kao i svoj nemir, sa zadnjim trzajima zimskog hladnog sjeverca, dolepršalo je pismo..
Draga M.
Gledam te kako se lagano vrtiš u labirintu želja, tuge i neispunjenih očekivanja za koja si znala da se neće ispuniti. Gledam te kako zaboravljaš svoje boje i ne možeš naći svoje nijanse, kako bezglavo lutaš da pobjegneš od riječi. Znam i vidim da si ušutila. I da si prestala slušati. Kao u tunelu neispunjenih želja, lomiš se u sebi i sa sobom, da izbjegneš tugu..jer ju poznaješ jako dobro. No, sjeti se...ti si i u njoj pronašla ljepotu. Nekim ljudima sjeta dobro stoji.
Ne boj se ponovno potražiti svoje boje, one prave koje jedino ti možeš naći, u sebi...Ne boj se tražiti svoj okus sreće, on je samo malo nestao na tvojim okusnim pupoljcima, samo na tren, da okus postane jači..
Možda se ponekad previše daješ, možda kažeš previše, i ono što ne treba reći, zadrži komadić duše samo za sebe..i zavedi se opet..
Sjeti se M. kako si se šetala sa svojom dušom, kako si ljetnim noćima dozivala zvijezde i bile su tako blizu...padale su ti pod noge
I sjeti se kako si se samozavodila, onako kako te nitko nikada nije..i neće...
Nisi li valjda zaboravila da si se davno skinula sa fiksa, koji su ti dileri riječima uspješno prodavali u zamjenu za tvoju mekoću, zagrljaj, komadić sjaja, osmijeh, djelić duše..
I kako si otkazala ugovor svima njima plešući s kišom svoj ples oslobođenja od ovisnosti , gubeći se u maglama i svaki put si se našla...bez greške..
Znaš ti dobro M. da uvijek zagrizeš jako, kao u naranču s korom, pa onda sokovi cure na sve strane, pljušte do tla i ispod. Pobjeđuje onaj tko vidi i osjeća mekoću, tko se ne boji pustiti suzu. I ti znaš da je tvoj nemir još uvijek tu, samo potrči za leptirima, nećeš izgubiti na oštrini i odlučnosti koju tražiš. I neka te ponese, onako kako samo on zna i može..i treba..
Jer...ne odustaje se samo tako od utrke s leptirima. Pronađi opet onu svoju točku na ramenu, onu gdje si sakrila svoje stihove i najljepše trenutke.
I ne zaboravi da sam ti davno rekla..za ljubav, kao i za ubojstvo, potrebni su materijalni dokazi. Parole i čudni zapleti s neočekivanim raspletima su za francuske filmove s tužnim krajem. Da..baš onakve kakve ti voliš.
Ali život nije film, mada je možda tvoj bio prepun parola, kao i neočekivanih raspleta. I život nije staza bez skretanja, on nije konačnost. Više je nepredvidiv planinarski put, sa mnogim stijenama, nepredviđenim padanjima, gubljenjima i lomovima kostiju. Ali planina je izazov, a vrh nije cilj. Cilj je uspon sam po sebi.
I speri sve te misli sa ovom zadnjom hladnom kišom. Možda ćeš zaraditi prehladu ali ćeš vratiti sebe. I ulovi sve one svoje boje, koje ti baš bježe zadnje vrijeme.
Dozvoli si samo tvoje tihovanje i prešuti ovaj ožujak. napiši mi pismo, istresi dušu, dozovi okus višanja i zagrli svo drveće na koje naiđeš.
I hvala ti na svemu..na sebi...
Voli te i grli uvijek tvoja
Metamorfoza
I prešutit ću ga..
Naći ćete me u zvuku leptirovih krila
- 23:12 -
srijeda, 06.03.2013.
Životni početnik
Sa prvim proljetnim dahom, zaključivši da ,ako sam išta, onda sam definitivno životni početnik, uvijek se iznova sizifovski trudeći počinjati ispočetka i kotrljajući se poput curice nazad i ponovno gore, rušili su mi se mostovi, padale su parole. Zastavama nitko nije mahao, bio je to potpuno nesvečani a opet nekako pobjednički čin. I ipak sam na svoje iznenađenje ,ostajala bez riječi nad ljudskom bezosjećajnošću, hladnoćom, a moja mekoća se samo pojačavala i topila sam se sve više...
Proljeće je moje vrijeme i vrijeme kada obično zanijemim. Ne zbog toga što nemam ništa više reći, mada se sve većinom čini već viđeno i rečeno, zanimljiv je samo oblik, dimenzija, duh i nijansa, već zbog osjećaja uzaludnosti bacanja napisanih i izgovorenih riječi, koje bi imale vjerojatno veći trag da ih nosim malo duže u sebi, ljubomorno i posesivno sakrijem u proljetnoj svježini i vjetru koji me opet puni onim slatkim nemirom.
Ne, ja ne dižem ruke od riječi kao što ni one nisu nikada dizale ruke od mene, dižem ruke od uzaludnih pokušaja izgovaranja istih, od mahnite želje da podijelim ljepotu trenutka , od rasipanja nekih svojih dijelova koji ne zaslužuju biti prosuti.
Kao da sam se ispisala i izgovorila previše...
Vlažna zemlja je melem za moje ruke, kao što su i prvi nagovještaji crvenkastih boja na marelici pod mojim prozorom. I dovoljan mi je samo pogled na nju, uskoro kraljicu ,u svoj svojoj blistavoj raskoši, u tom oblačenju do savršenstva. Ogoljenost je bila spoznaja, proljetno oblačenje je ljepota koja ostavlja bez daha. Manifestacija predivne egzistencije života, prisutnog postojanja i stalne promjene.
Ožujak je oduvijek za mene promjena i zapravo shvatih , kako se sve moje životne promjene ponavljaju u nekim pravilnim ciklusima sa godišnjim dobima. I uvijek ih vidim i osjećam drugačije, sa iskustvom i godinama jače , a opet mekše...
Imaju življe boje, jaču teksturu na dodir, življi zvuk..
Iako sam dala mnoga obećanja sebi, mnogi demoni prošlosti, javili su mi se zadnjih dana, ulete mi u san tako živo i stvarno, osjećam njihovu prisutnost kojom me vuku...ali tjeram ih svim mogućim sredstvima. I tu ne biram riječi, koristim i one najsurovije.
I mislim da ću ovog proljeća malo više udisati zrak cijelim svojim bićem i svojom tišinom, malo više gledati svoju kraljicu ispod prozora koja će me zasigurno zavesti ponovo i iz početka, više ću čuvati noć od onih koji remete njenu ljepotu, pojesti ću za tri dana veliki komad torte iz radosti što moja L. slavi trinaesti, više ću uživati u smijehu i dodiru svoje dvije metamorfoze smeđih i plavih očiju. Promatranje tih metamorfoza je vrijednije od svih mojih napisanih riječi.
Proslavit ću i Dan žena jer sam ponosna i sretna što sam rođena kao žena i što sam nakon mnogih godina otkrivanja , otkrila što to uistinu jest..biti žena u svoj toj ljepoti, mudrosti, bojama, ogoljenosti i sjaju...
Obući ću jednu haljinu sa cvijećem koja se zbog demona prošlosti našla ostavljena u mom ormaru, staviti više mirisa zvijezda u kosu , baciti nečije riječi u vjetar, poraditi na borbenosti koju mi je poklonila ova zima. Iako ju nikada nisam zavoljela, dala mi je mnogo... Odmorit ću se od siline riječi koja me nekako mahnito goni i izaziva nesanicu, da se opet poigram s leptirima..u sebi... I da doživim još jedan proljetni preobražaj...
I usprkos svemu, radujem se što sam vječiti životni početnik. Jer mnoge stvari su uvijek iste, ali kada ih promatramo sa duhom nekog novog početka i ljepotom koju uvijek iznova nude, tu počinje sav sjaj, radost i ljubav....
- 19:20 -
