GDJE JE NESTAO GOVOR DOBROTE I LJUBAVI?
Dok uoči najvećeg kršćanskog blagdana iz svakog izloga iskaču razigrano šareni zečići, pilići, čokoladna jaja i ostale izmišljotine modernog čovjeka, a mi svakim danom sve više slušamo o govoru mržnje, pitam se gdje je nestao govor dobrote i ljubavi?
Bismo li ga uopće prepoznali da ga čujemo?
Ili smo postali gluhi na zdrave uši i ne čujemo ono što nam je prirodno darovano?
I dok smo Uskrs, kao i Božić, sveli većinom na obilje hrane, megalomansko trošenje i ispunjavanje velikih dječjih apetita, na prigodno spominjanje ljubavi, života u vjeri, dobrote, suosjećanja i praštanja, zaboravljamo što Uskrs uopće znači.
A Uskrs je prije svega nada. Nada u neki bolji svijet, drugačiji od ovog kojeg poznajemo. Zašto uporno razmišljamo o njemu kao o nedostižnom idealu, apstrakciji kojoj se nadaju samo oni koji se deklariraju kao vjernici? Taj bolji i ljepši svijet trebao bi biti težnja svakoga čovjeka. I to upravo sada i ovdje.
DJELA, NE RIJEČI
Nedavni rezultati popisa stanovništva pokazali su da je broj deklariranih katolika u padu. Je li ljudima jednostavno dojadilo gledati svećenstvo u zlatu, dok oni ostaju bez posla, je li nam dosta njihovih parola, riječi koje osuđuju sve ono što je drugačije od unaprijed zacrtanih dogmi? Dok vlada nezaposlenost i siromaštvo, ljudima su nepotrebne parole, oni trebaju riječi koje se manifestiraju velikim i moćnim djelima. Djelima koja čine ovaj svijet nekim boljim mjestom.
Svijet je oduševljen izborom novoga pape i tu je jasno došla do izražaja spoznaja kako ljudi žele vidjeti malo poniznosti, ljudi žele jednostavnost, skromnost i spuštanje s trona moći. Napravio je već dosada mnogo poteza, kojima je pokazao svijetu kako zaista ne želi klanjanje, kako je svjestan da ljudima treba običan zagrljaj umjesto blještavila, treba im komadić čiste iskonske ljubavi, treba im nada umjesto licemjerja, pustih riječi i sjaja.
FORMA BRIŠE ESENCIJU
Uskrs je nada koja nam u ovim vremenima treba. Od niza tradicijskih običaja, koji sežu još od vremena prije kršćanstva, ali smo ih spretno prilagodili modernim vremenima, pa do mnogih crkvenih obreda tijekom cijelog Velikog tjedna, forma je zaista ugušila sadržaj. Rituali koji zasjenjuju osjećaje, obredi koji slave sami sebe. Forma koja briše esenciju i istinsko značenje cijele kršćanske vjere. A esencija je ljubav.
Isus je ljubio i praštao, on je davao nadu i govorio riječi koje su se manifestirale njegovim životom. Možda bismo, umjesto da demagoški konstantno prepričavamo i osuđujemo svaki govor mržnje, trebali pomalo poći od sebe i zapitati se koliko poznajemo govor ljubavi. I govor ljudskosti.
KRIZA RELIGIJE ILI POVRATAK DUHU?
Iako je broj katolika manji, sigurna sam da je broj ljudi koji nastoje naći smisao, sve veći.
Tko kaže da su oni manji vjernici? Zato što ne vole rituale, blještavilo i sjaj, teže jednostavnijem i poniznijem životu u svom duhu, žive svoju vjeru - ne razmeću se velikim riječima, oni su vjernici po življenju. Isus je, za one koje vjeruju, zaista bio Sin Božji, ali je za vrijeme svog života na zemlji, bio čovjek koji se borio protiv licemjerja i dogmi, koji je bio za ravnopravnost i prihvaćanje svakog čovjeka.
Danas bi ga vjerojatno nazvali revolucionarom i idealistom, neki utopistom, mada svi mi, bar u određenim trenucima života, težimo tim njegovim idealima. I svi mi, duboko u sebi, ipak znamo, kako je materijalno prolazno, sklono promjeni i često puta nestane u trenu. A duh je ono što nas čini ljudima.
Možda će organizirana religija u ovim kriznim vremena ustupiti mjesto pravoj duhovnosti. Duhovnost, koja je uzvišenije stanje, svijest o sebi i našem smislu, svijest o tome zašto smo ovdje i koja nam je zadaća i svrha, koliko poznajemo sebe i koliko smo spremni dati drugome.
PUT, ISTINA I ŽIVOT
U vremenu kada istina ima jako malu cijenu, pitam se jesmo li svi pomalo postali poput Jude pa ćemo, bez puno razmišljanja, za šaku zlatnika, izdati sve ono u što vjerujemo. Možda nas poslije neće niti izjedati savjest, za razliku od njega. Ili smo postali poput Pilata pa ćemo zbog slave i moći, osuditi, okrenuti glavu i oprati ruke. Bez razmišljanja o posljedicama. Razmišljajući jedino o sebi.
Jedini put nam je postao trčanje za moći i novcem i ne okrećemo se puno prema onima oko nas, ne libimo se upotrijebiti sva moguća sredstva kako bismo došli do tog cilja.
Život je izgubio svoju neprocjenjivost jer su mnogi koji su ga nekome oduzeli te platili jeftino onaj tuđi koji je zauvijek izgubljen. I to zato što su imali moć.
Dok se mnogo govori o krizi vjere, ne govori se o krizi čovječnosti. Što nas više čini ljudima, vjerovanje u višu silu ili dobrota, empatija i ljubav u srcu?
Darovana nam je sloboda izbora i sami biramo hoćemo li rasti duhom ili stajati na mrtvoj točki, hoćemo li evoluirati našom sviješću ili padati u provaliju života koji nije dostojan istinskoga življenja.
Isključivo to je pokazatelj naše svijesti o onom višem ili uzvišenom. Način na koji živimo, život kakvog biramo živjeti.
NOVO ROĐENJE
Isus je puno govorio o novom rođenju. Možda je u onim njegovim prispodobama zapravo bila riječ o povratku našoj stvarnoj prirodi. Ponekad je potreban samo mali korak, onaj odlučujući, onaj koji nešto mijenja. Onaj koji poručuje - želim biti bolji. Korak, kojim ćemo doći bliže sebi i svojoj pravoj suštini. Približiti se malo više jedni drugima, prestati rušiti mostove. Povezani smo iako često puta to ne vidimo. Zamagljuju nam pogled mnogim banalnim stvarima.
Duhovnost je kada se usudimo biti ljudi bez obzira na to kamo nas usmjeravaju mnogi drugi. Kada prestanemo raditi razlike, gdje god stignemo. Kada izoštrimo svoj kritički um, preusmjerimo pažnju na ono važno i pažnje vrijedno, a otvorimo svoje srce.
USKRS SE NE SKRIVA U ČOKOLADNOM ZECU
Možda će mnoga djeca ostati razočarana, ali Uskrs se ne skriva u šarenim zečićima, čokoladnim jajima ili zecu. Njegova suština je nada u bolji svijet. Možda nama nedostižan, ali onaj kojem svakoga dana, počevši od sebe, trebamo težiti i pokušati ga, svatko svojim malim koracima, učiniti boljim za našu djecu i sve one koji dolaze nakon nas.
Idealistički ili utopistički? Ili možda ipak ostvarivo?
Svijet s malo više ljudskosti, empatije, malo više ljubavi? Odgovornosti prema sebi i onome pokraj nas.
Ne bi trebalo biti tako teško.
Sjetite se toga kada jedete svoj bogati uskršnji ručak ili kada svojoj djeci dajete čokoladnog zeca. Ponekad treba zagristi jače i dublje.
Dublje od kreme u čokoladnom zecu.
LJUBI BLIŽNJEGA SVOGA KAO SAMOGA SEBE
Ta izjava, često pogrešno interpretirana kao nagovor na egoizam ili narcizam, zapravo je velika istina do čijeg je značenja mnogima teško doći. Ako zaista ne poznajemo sebe ne možemo osjetiti ljubav prema sebi, ako ne zavolimo sebe, nikada nećemo spoznati, kao ni osjetiti, ljubav prema drugima. I tako imamo svijet s jako malo ljubavi. A ona nam treba.
Ona je početak i kraj, jedina istina i oslobođenje. Ona je vjera i jedini ispravan put.
Nada i snaga. Ona je žudnja za onim boljim i ljepšim svijetom kojeg bismo mogli stvoriti.
»Ljubav je strpljiva,
ljubav je dobrostiva,
ljubav ne zavidi,
ne hvasta se,
ne oholi se.
Nije nepristojna, ne traži svoje,
Ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini.
Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.«
1. Korinćanima, 13
Onima koji ga slave, kao i onima koji istinski teže nekom boljem svijetu, s više ljubavi, od srca želim sretan Uskrs
Moj komentar s portala www.zvono.eu
Post je objavljen 30.03.2013. u 11:32 sati.