subota, 23.03.2013.

Krv, znoj i suze

Stajala sam u hodniku Suda iščekujući da li će se pojaviti otac mojih kćeri, čovjek s kojim sam nekada davno , desetljeće svog života dijelila život.
Kazneno djelo....neplaćanje alimentacije
Nismo ga vidjele godinama ,zato je to za mene bilo..
Kazneno djelo..protiv života samog

Drhteći i razmišljajući kako će izgledati taj susret nakon više od dvije godine, znojeći se, pogleda uprtog u vrata, glavom mi je prolazio taj ožujak. I gotovo su potekle i suze. Ali hodnik Suda nije baš mjesto za rasipanje. Mjesto gdje te pretresaju, gledaju pomno i odriješito, kopaju po torbici da vide da ne nosiš oružje, zasigurno je mjesto za jakost. To je bilo jedino oružje koje sam imala.

Šta ću pročitati u tim očima kada me pogledaju, da li će biti ičega?
Šta ću pročitati u svojima?
Što ću reći svojim kćerima koje nije poželio vidjeti godinama?
Da li bi ga one prepoznale da ga slučajno sretnu?

.......

Nije se pojavio, pojavila se samo gorka spoznaja u meni, hladni znoj i nedostatak suza kada sam izlazila van. Ispuhujući one prve dimove cigarete, mekoća je u meni rasla i samo sam željela vidjeti dva para očiju koje me čekaju kod kuće. I da me išamaraju poljupcima, da me grle do iznemoglosti. Htjela sam samo osjetiti miris doma, zagrliti sve koje volim...
Drhtala sam i dalje. Tko nije drhtao , taj nije niti živio.

I ovaj ožujak, kada sam se znojila u tom hodniku i danima brisala znoj sa kose moje kćeri koju je slomila visoka temperatura, kada sam drhteći razbila pokoju vazu, šalicu i čašu i brisala krv sa svojih prstiju, a suze su mi nedostajale jer nekako nisu mogle krenuti, taj ožujak kao i neki prije toga, zaista su pokazali onu pravu materiju života. Suze su na kraju krenule i olakšanje je zaista došlo sa okusom soli.
Tko nije okusio mnogo soli, nije niti živio.

Osjećala sam u tom istom ožujku da me čeka još jedan rez. Shvatih da ako išta ne mogu podnijeti osim laži, to je definitivno hladnoća. Od nje bježim i ubijam ju na mah.
Ponekad mostovi koliko god se trudili graditi ih, ruše se po inerciji. Nestaju polako, naginje im se konstrukcija, odumiru.
Ili ekspozivno u sekundi gube svoj sjaj, smisao i ljepotu.
Mislila sam tog jednog ožujka da će mi duša iskrvariti. Nestati .
Ali sam si znala pružiti prvu pomoć u zadnji čas.
Onaj tko nije to osjetio, zaista nije živio

Krv, znoj i suze.
Od toga smo satkani.

....

Nisam bila spremna na još jedan ožujski rez. Ali sam mislila da moram, osjećala sam već dugo da trebam..želim..
Više..jače...
Zagrizi jače...rekla sam mu

....

Shvatih odjednom da želim još više sebe. Da trebam još i još više sebe.
Uvijek sam bila tako žedna života. I gladna onog nekog komadića kojeg sam uvijek tražila. Mnogo sam lutala, vrtila se u krugovima dugo.
I zavela sam se sobom još davno.
Gdje je ta točka gdje završava krug i počinje neki novi?

U ovom meni ključnom mjesecu kada mi se isprepliću krv, znoj i suze, čineći me samo još više ,onom, što jesam i onakvom kakva jesam, u mjesecu kada sam se zarekla sebi da ću ga prešutjeti, pa sam nekoliko puta to obećanje iznevjerila..
U mjesecu kada sam se podsjetila svoje jačine ali i drhteći znala da sam tako meka ispod kože, uvijek i uvijek sve mekša
Kada mi je netko rekao da sam patetična, jer sam rekla da želim više, pa sam shvatila to kao najveću uvredu, jer ja jesam štošta, ali patetična nisam , ja to ne mogu biti...
Patetika nije moje područje,ona mračna tuga poput tunela možda je, ali patetika nikako...

I kada mi je rekao da se lomim na sitnicama, a meni su to bile važne stvari, pa je ispalo da sam zahtjevna jako
Možda i jesam, zahtijevam pod svaku cijenu sebe i ono što jesam , a ne što možda ponekad želim biti
Pa sam malo ..slane suze, ponekad krv, malo sam hladno topli znoj
I zato znam da sam živa

Ako ćeš znati zagristi jače ,poput mene, u koru..tada nam možda i poklonim ovo proljeće.
Da ne nestanem u nedostajanju

Možda..
Ako osjetim krv, znoj i suze...