Sa prvim proljetnim dahom, zaključivši da ,ako sam išta, onda sam definitivno životni početnik, uvijek se iznova sizifovski trudeći počinjati ispočetka i kotrljajući se poput curice nazad i ponovno gore, rušili su mi se mostovi, padale su parole. Zastavama nitko nije mahao, bio je to potpuno nesvečani a opet nekako pobjednički čin. I ipak sam na svoje iznenađenje ,ostajala bez riječi nad ljudskom bezosjećajnošću, hladnoćom, a moja mekoća se samo pojačavala i topila sam se sve više...
Proljeće je moje vrijeme i vrijeme kada obično zanijemim. Ne zbog toga što nemam ništa više reći, mada se sve većinom čini već viđeno i rečeno, zanimljiv je samo oblik, dimenzija, duh i nijansa, već zbog osjećaja uzaludnosti bacanja napisanih i izgovorenih riječi, koje bi imale vjerojatno veći trag da ih nosim malo duže u sebi, ljubomorno i posesivno sakrijem u proljetnoj svježini i vjetru koji me opet puni onim slatkim nemirom.
Ne, ja ne dižem ruke od riječi kao što ni one nisu nikada dizale ruke od mene, dižem ruke od uzaludnih pokušaja izgovaranja istih, od mahnite želje da podijelim ljepotu trenutka , od rasipanja nekih svojih dijelova koji ne zaslužuju biti prosuti.
Kao da sam se ispisala i izgovorila previše...
Vlažna zemlja je melem za moje ruke, kao što su i prvi nagovještaji crvenkastih boja na marelici pod mojim prozorom. I dovoljan mi je samo pogled na nju, uskoro kraljicu ,u svoj svojoj blistavoj raskoši, u tom oblačenju do savršenstva. Ogoljenost je bila spoznaja, proljetno oblačenje je ljepota koja ostavlja bez daha. Manifestacija predivne egzistencije života, prisutnog postojanja i stalne promjene.
Ožujak je oduvijek za mene promjena i zapravo shvatih , kako se sve moje životne promjene ponavljaju u nekim pravilnim ciklusima sa godišnjim dobima. I uvijek ih vidim i osjećam drugačije, sa iskustvom i godinama jače , a opet mekše...
Imaju življe boje, jaču teksturu na dodir, življi zvuk..
Iako sam dala mnoga obećanja sebi, mnogi demoni prošlosti, javili su mi se zadnjih dana, ulete mi u san tako živo i stvarno, osjećam njihovu prisutnost kojom me vuku...ali tjeram ih svim mogućim sredstvima. I tu ne biram riječi, koristim i one najsurovije.
I mislim da ću ovog proljeća malo više udisati zrak cijelim svojim bićem i svojom tišinom, malo više gledati svoju kraljicu ispod prozora koja će me zasigurno zavesti ponovo i iz početka, više ću čuvati noć od onih koji remete njenu ljepotu, pojesti ću za tri dana veliki komad torte iz radosti što moja L. slavi trinaesti, više ću uživati u smijehu i dodiru svoje dvije metamorfoze smeđih i plavih očiju. Promatranje tih metamorfoza je vrijednije od svih mojih napisanih riječi.
Proslavit ću i Dan žena jer sam ponosna i sretna što sam rođena kao žena i što sam nakon mnogih godina otkrivanja , otkrila što to uistinu jest..biti žena u svoj toj ljepoti, mudrosti, bojama, ogoljenosti i sjaju...
Obući ću jednu haljinu sa cvijećem koja se zbog demona prošlosti našla ostavljena u mom ormaru, staviti više mirisa zvijezda u kosu , baciti nečije riječi u vjetar, poraditi na borbenosti koju mi je poklonila ova zima. Iako ju nikada nisam zavoljela, dala mi je mnogo... Odmorit ću se od siline riječi koja me nekako mahnito goni i izaziva nesanicu, da se opet poigram s leptirima..u sebi... I da doživim još jedan proljetni preobražaj...
I usprkos svemu, radujem se što sam vječiti životni početnik. Jer mnoge stvari su uvijek iste, ali kada ih promatramo sa duhom nekog novog početka i ljepotom koju uvijek iznova nude, tu počinje sav sjaj, radost i ljubav....
Post je objavljen 06.03.2013. u 19:20 sati.