ponedjeljak, 30.04.2012.
Konačnost
Uvijek sam voljela upitnike
Oni traže nastavak..odgovore koji vode prema još brojnijim pitanjima
Uskličnik je kraj, dovršenost, konačnost
Zaljubljena sam u tri točke jer one pletu mrežu prema dalje
One su slatka neizvjesnost, nedorečenost, neizrečenost koja govori mnogo
I ide dalje..ima svoj put
I kao..nastavlja se...
Točka je kraj
Ona je rez, prekid, ona je "nikada više"
Kraj ljubavi, prijateljstva, misli o nekome, energije koja povezuje
Tri točke su njena suprotnost
Ona je "čujemo se..." "grlim te..." "mislim te..."
A onda sam morala naučiti o konačnosti
Dovršenosti i kraju koji je kraj
Rez za rezom, kraj za krajem, točka na točku
Puno uskličnika, previše konačnosti pod kožom
Previše mirisa odlazaka u kosi
Previše stihova koji su zauvijek dovršeni
Ipak...upitnici su ostali...
Kada je kraj zaista kraj jer je svaki kraj ujedno i početak
Koja je ta tanka linija koja čini kraj krajem?
Da li se trebam zadovoljiti točkom i ne pitati se?
I dalje upitna stavljam točku na upitnik, uskličnik na tri točke
Mijenjam lice iz "ti" u "on"..množinu za jedninu
Mijenjam sadašnjost za prošlost
Neke priče nestanu kao da nikada nisu niti postojale
Mada ostave trag
Neke počnu i prestaju gotovo istodobno
Neke traju mada nisu trebala potrajati
Neke će doći...možda neprimjetno
Vještina je trajati...vještina je prepoznati...
Vještina je pričati priču...
- 22:38 -
nedjelja, 22.04.2012.
35
Blogerski tjedan poklopio se sa mojim tridesetipetim...
Dvije godine bloganja predstavlja mi lijepo iskustvo
Sretna sam što sam tu...
Osjećam se nekako na prekretnici
Dosta toga je iza mene a želim jako puno ispred
Mudrima nas ne čine godine već sve što smo uspjeli naučiti iz iskustva
Koliko smo uspjeli doći do srži, do sebe, do svega što jesmo
Da li smo budni i koliko smo svjesni sebe, drugih, života u nama i oko nas
Prečesto uzimamo stvari i ljude kao da se podrazumijevaju same po sebi
Prečesto vidimo samo površinu, bojimo se kopati ispod
Stvari puno puta nisu onakve kakve se naizgled čine
Mislila sam da svoj mir mogu naći na nekom mirnom nestvarnom mjestu
A pronašla sam ga slušajući dah svojih kćeri dok spavaju
Kada sam tužna osluškujem svoj i onda znam da sam tu
Dišem...i jesam
Mislila sam da se ljepota treba tražiti a zapravo ju samo treba znati vidjeti
Mislila sam da postoje oni koji znaju, učitelji sa znanjem
A najbolji učitelj je iskustvo
I mi sami..
U životu ne postoje veliki trenuci
Postoje oni naizgled mali koji postaju veliki našim pogledom na njih..
Stakalce kroz koje promatramo svijet i unosimo svoje boje, svoju ljepotu, smisao
Ne postoje niti velike riječi
Smisao i veličinu im daje duša koja ih piše ili govori
Ne postoje niti velika razočaranja
Pitanje je perspektive
Ljubav je osjećaj potpunosti i cjeline sa sobom i sa životom
Čežnja je glad i želja za smislom
Tuga je nešto što moramo dotaknuti da bi poštovali radost
Suze su znak da smo živi
I neopisivo iscjeljenje
Biti prisutan u svemu i kroz sve..velika je životna radost
Biti promjenjiv znači rasti duhom, ne bojati se istraživati život
Oprostiti je najveće oslobođenje a baciti teret prošlosti je nužno da bismo krenuli dalje
Uvijek sam bila zanesena životom
Zaljubljena u ljubav i u zvijezde
Gladna oblaka i mjesečeve haljine
Tragajući za leptirima ulovila sam sebe
Sve moje metamorfoze uvijek se nastavljaju na neke druge, nove..
I mijenjaju moj svijet..
Volim ovaj naš mali blog svemir
To sastajalište duša
Klupicu gdje se smijemo i plačemo, tragamo i nalazimo..
Čitamo se i pišemo jedni druge
Ulazimo u svjetove gdje riječi vode igru i gdje se dodiruju duše
Hvala vam svima što ste dio ovog mog malog svemira
Grlim vam duše...
- 09:00 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
subota, 21.04.2012.
U vezi sa dušom
Jednom sam napisala..
Ljubav nam je darovana...
Ne treba ju učiti, promišljati, uništavati analizama i sintezama, tražiti na najčudnijim mjestima lomeći ju..kao takvu
Ne treba obići svijet i pročitati stotine tisuća stranica, potrošiti noći pisajući o njoj, potrošiti život tražeći ju...
Sasvim jednostavnu, prirodnu, satkanu od materije života, satkanu od savršenstva koje je nekako u nama..
Oni koji mogu to vidjeti oni znaju, osjećaju..oni žive..
Žive ljubav...
Ljubav..
Riječ najčešće korištena
Za mnoge stvari koje to nisu
Osjećaj najviše tražen.
Najčešće na potpuno krivim mjestima
A najmanje tamo gdje treba
U nama je..oduvijek i zauvijek
Od nje smo satkani
Od nje je naš izvor
Ali ju izgubimo....onu čistu, nevinu, neovisnu, slobodnu i uzvišenu
Ljubav kao takvu, ljubav kao život, osjećaj koji ne znači odnos..on znači bivanje
U svemu, sa svima, kroz sve
Gubimo ju najčešće jer mislimo da ćemo ju naći u nekome, nečemu
Pa najčešće ulazimo u odnose koji su daleko od onoga što ona jest
Oni su vezanost, ovisnost, žrtva, strah...
Ili ju sumanuto tražimo u idealističko sanjarskoj slici svijeta
Jer su nam rekli, pričali nam o tome da je ona povezanost duša,naći potpunost u nekome
Pa kad taj netko ode što smo onda?
Osakaćeni, nepotpuni, amputirane duše..
Slika koja nije smislena..
Onaj trenutak kada sam osjetila da sam sama sebi najbolji partner i prijatelj
Bio je trenutak oslobođenja i potpunosti
I da nema te osobe koja me mora bezuvjetno, potpuno i savršeno razumjeti
Jer je potpuno dovoljno da se savršeno razumijem ja..sama sa sobom
I nema te osobe koja će me vidjeti kao što mogu vidjeti sama sebe
One koja će me slušati i govoriti mi..najiskrenije
To mi može reći samo moj glas..onaj kada sam sama sa sobom...u tišini noći
Sa drugima dijelimo ljubav samo ako smo u potpunoj prihvaćenosti i onoj pravoj prijateljskoj vezi sa samim sobom
Ako njegujemo tu ljubav, odnos sa svojom dušom..u odnosu smo sa cjelinom života
Sa materijom od koje je život sazdan
Kada osjećamo tu ljubavnost..ljubav prema sebi, životu..tek tada možemo voljeti zaista
Bez straha, želje da nam netko pripada ili mi nekome, isključivosti, ograničenja..
Duša..to smo mi...to nam je esencija..bit
Tu je skriveno sve što smo ikada bili, jesmo ili ćemo biti
Svi naši tragovi, riječi, voljenja, krugovi u kojima se vrtimo ..ponekad ne želeći izaći
Jer je tako lakše
Ali kada jednom izađemo iz krugova u kojima smo naučeni vrtjeti se, kada napravimo mali, lagani iskorak..
Naš svemir se mijenja korjenito
I više nema straha, neprestanih borbi, promišljanja i analiza
Ponekad ima tuge..ona je dio života
Ali nema osjećaja zarobljenosti...samo sloboda
I osmijeh..jer sada znam...
Da sam u vezi sa svojom dušom...
- 09:00 -
petak, 20.04.2012.
Običnost u revoluciji
..Mislila sam da je zanimljivo biti neobičan
a sada smo težim iskonskoj jednostavnoj običnosti..
Nedavno sam to napisala i zaista tako mislila
Nakon mnogih analiza , životnih promišljanja i traženja, izgorenih očekivanja i čekanja
Nakon svih bjegova i pronalaženja, gubljenja u prijevodu s ljudima , lomova i skupljanja krhotina, nakon stotine tisuća ispisanih riječi, voljenja, neobičnih i običnih ljubavi, čežnji, nedostajanja, otkrivanja novih svemira i dobivanja odgovora koja povlače brojna pitanja, nakon svih tih nadanja, zanosa i otrežnjenja, kao i mnogih vraćanja onom mom svemu....
Nekako poželjeh onu jednostavnu običnu životnost, životnu radost i prepuštanje. Potpunost u sebi. Bez zagađenja nepotrebnih misli, riječi, stvari. Prisutnost u svemu i sa svim.
Prihvaćanje svega što ja jesam i pomirenost sa svim svojim djelićima.
To nije predaja, daleko od toga, sasvim suprotno. To je revolucija i slavljenje života samog.
Svi mi ponekad težimo biti neobični, drugačiji, prepoznatljivi, tragamo, istražujemo,pretvaramo se, stavljamo maske, glumimo uloge i život nam postaje scena.
Dok grčevito tražimo sebe mislim da se najviše gubimo.
A život prolazi i život ide neprestano. On se dešava. On se dešava dok razmišljamo o njemu, dešava se dok ga analiziramo, dešava se dok pokušavamo zaboraviti prošlost i dok predviđamo budućnost. Proroci većinom nismo a zaborav prošlosti ne smatram dobrom opcijom.
Život se dešava dok mahnito tražimo smisao.
Neki ljudi ga traže kroz misli nekih drugih ljudi i poistovjećuju se s njihovim mislima.
Drugi ljudi proputuju svijet u nadi da će naći smisao, kao da je smisao nešto što se može naći u zrncima pijeska u pustinji ili među valovima oceana.
Neki ljudi misle da će naći svoj smisao u stotinama pročitanih knjiga ali..to je samo neki tuđi smisao.
Mnogi traže ljubav. I provedu život u traženju.
Traže ju na najraznolikijim mjestima , kroz mnoge ljude i mnoge ideje. Jer...rekli su im što ljubav jest, čitali su, učili su ih.
Pa ne nađu jer su tražili nečiju definiciju. I nečiju mjeru.
Razočaranje, pad, lom. Ipak smo ljudi i ljubav nam je potrebna.
A ona je tako blizu i na zaista najraznolikijim mjestima koja su ovdje, kraj nas, u nama.
I nema definicije i vage za nju.
I život se dešava. I prolazan je.
A kroz sva ta traženja smisla, sebe, ljubavi, istine, razumijevanja, rijetki su oni koji shvate. Da je zaista sve tako blizu ,nadohvat ruke. Ljepota je u jednostavnosti, a manje je zaista više.
A smisao je radovati se, dati biljci novi život, usrećiti nekoga, potaknuti ga, posaditi drvo, naći medij kroz koji ćemo izraziti sebe, čuti što više smijeha, oprostiti, živjeti punim plućima, nadahnuti, biti zaneseni životom a ne bojati ga se, pripadati svemu i ne pripadati nikome, ne shvaćati riječi preozbiljno,zagrliti drvo, zaista vidjeti svoju djecu, naučiti vidjeti ljepotu, biti slobodan i svoj, poštovati prirodu , naći sklad u neskladu,biti pomiren i prihvaćati, ne bojati se skočiti u nepoznato i ne mjeriti svojom mjerom.Živjeti život svakog trenutka u svakome danu. Mjeriti samo količinu smijeha.
Jednostavno biti...postojano prisutan
- 07:30 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
četvrtak, 19.04.2012.
Bajka o jednom zmaju
Čekala je paraliziranog srca, uma i tijela. Rezignirano otpuhujući dim, popivši ponekad neko oštro piće s ciljem da nestane, bar na trenutak. I nestajala je. I čekala dalje. Ne videći ništa, ne osjećajući ništa, ne razmišljajući. Nije spavala niti jela puno. Život koji je ličio na puko životarenje polako joj je postajao navika. A navika se teško riješiti.
Osjećala je da je zmaj blizu. Nije se previše bojala njegovog napada. Svejedno ništa više nije bilo važno. Život joj se raspao na komadiće. Ona nije više bila osoba, samo ime i prezime na papiru, samo skup slova. Bez ičega što bi dokazivalo bilo kakav oblik života. Svaki dan je bio isti, bezličan pokušaj da se dočeka kraj.
A zmaj je imao pet glava. I bio je strašniji od bilo kakve nemani. Utvara koja u prikrajku čeka priliku za napad. Pa da onda napadne onako divlje, ubilački i da ju rastrga na komadiće.
Prva glava je bila strah. Strah koji je opasniji od bilo čega jer život u strahu i nije život. To je oblik neživota osuđen na smrt duše. Druga glava je bila tuga. Tuga koja lomi, razara, pali i ruši svaki pokušaj da se krene bilo kojom stranom dalje. Tuga koja je bol toliko jaka, krvoproliće duše gdje nema granice između sna i jave, između sunca i kiše, ona koja zarobi u kavez i ne postoji taj ključ koji bi ga mogao otključati. Treća glava je bila prošlost. Ona je najveći neprijatelj bivanja i radosti, borba između želje za zaboravom koji prašta i nemogućnosti puštanja nekoga jer je taj netko još tu. U svakoj pori, na koži , u kosi... Sjećanja kojima je robovala , sive utvare koje su je gledala sa svakog zida, svake police, iz svakog kutka koji postoji. Prokletstvo, a zapravo je samo doživljaj nečega što se dogodilo. Slika kroz kaleidoskop ljubavi, čežnje. Ovisnost za koju ne postoji lijek.
Četvrta glava bila je nemoć u izgubljenosti, potpuni gubitak svega onog što je bila. Bez daška želje da skupi krhotine, poreže se na stotinu stakalca i krene ispočetka. Želje nije bilo, gladi za životom, čak niti fatamorgane novih mogućnosti. Niti jednog jedinog odbljeska sjaja, glasa koji bi joj negdje duboko u nutrini govorio da može, želi,ima...trunke života u njoj.
Peta glava bila je ubojstvo ljubavi. Ubojstvo s predumišljajem, pomno isplaniran plan, razrađen u detalje. Plan koji misli na svaku stavku, na svaki korak u strastvenoj želji da okonča neprijatelja. Da ga izbode toliko jako da u njemu ne ostane niti trunka života. Da ga pokopa dovoljno duboko ispod zemlje i da ne ostavi trag. Niti jedan jedini materijalni dokaz da je ona ikada postojala.
A zmaj više nije čekao. Imao je dovoljno oružja, najboljeg i najučinkovitijeg. Znao je da će ju poraziti u trenu. Osmjehivao se već unaprijed trljajući ruke, naslađujući se zbog činjenice da ovaj put ima zaista slabog, krhkog i potpuno ravnodušnog protivnika nespremnog za borbu.Pjevao je svoju slavljeničku pjesmu, divljao i skakao u svojoj mahnitosti, urlao svoj pobjedonosni krik, urlik...
I napao ju je oštro bez susprezanja ne oklijevajući niti sekunde.Nije ga gledala, pokušavala je pobjeći ne trudeći se previše. No on ju je sustizao, trgao, lomio nokte, čupao kosu, vukao po tlu. I lukavo izbjegavao njen pogled. Bila je na rubu snaga, slomljena, umorna, pomalo ravnodušna, pognute glave gledajući u tlo. Iznad sebe već dugo nije podigla pogled.
Podići se na noge činilo se nemoguće. Vidjeti svoj odraz nije joj se sviđalo.Tisuće riječi, slika , izgorenih očekivanja pretvorenih u prah, misli kojih se maglovito sjećala...sve je to bilo nešto čemu se nije mogla vratiti. Nije željela niti pokušavati. Predat će se zmaju. Činilo se najboljom opcijom. Najlakšom i najjednostavnijom. Bez puno muke, napora, naprezanja i borbe. Da li je vrijedno?
Krenula je puzeći prema njemu, onome koji je slavio, ali mu ta pobjeda nije bila tako draga jer se uistinu nije trebao puno truditi. Krenula je da preda zastavu predaje, prepuštanja.
A onda je lagano korak po korak njen pogled počeo kliziti prema gore. I na svoje veliko iznenađenje ugledala je trag njegovih očiju. Mislila je da će ju pogled na njih ubiti strelovitom brzinom, ošinuti da nestane istog trena, sasjeći poput uragana. No oči su imale odraz začuđujuće smirenosti. Osmijeh u naziranju prešao joj je preko usta. Dugo nije osjetila tu kretnju. Dugo nije osjetila svoje noge čvrsto na tlu. Tada je znala da ne odustaje. I krenula je..
Tugu je rezala britvom, nožem, škarama. Strah je sasjekla gledanjem u zmajeve oči. Pogledom nade, pogledom hrabrosti i želje za življenjem. Prošlost joj se zavrtila umom i znala je da ju neće nikada zaboraviti . Znala je duboko u sebi da je ona samo učitelj, veći i moćniji od svih. Okretala se oko sebe tražeći kut, položaj sunca. Morala je vidjeti svoju sjenu da vrati svoj odraz. U ništavilu koje je bilo oko nje ugledala je vodu i potrčala za svojim odrazom. Žeđ i glad za životom pojavili su se istog trena. I magličasto strujanje flluida, neki titraj, vibracija. Bila je to njena duša. Osjetila je to. Krik i vraćanje kući. Strujanje tijelom. Lepršavo i zanosno. Uzbudljivo i ljubavno.
Ljubav je još bila tu. U svakoj njenoj vlasi kose, pori, na ramenu, u stopalima, koljenima , noktima sastruganim do krvi. U zjenicama koje više nisu bile obavijene sivilom, u glasu koji je bio opet glas.
To je bio pobjedonosni urlik. Njen urlik. A zmaj je ležao bez daha.
Beživotan. Ubila ga je želja, ubila ga je sjena, odraz. Ubila ga je njena duša.
I urlik..strastvenog voljenja života .
- 08:00 -
srijeda, 18.04.2012.
Pripadanje u nepripadanju
Dugo sam tražila svoju riječ.
Mislila sam da se tamo skriva moja esencija.
Tražila sam i svoj miris, okus, dodir, sliku...
Nekako mi se s godinama izoštravaju osjetila.
Kao da su boje jače izraženije, okusi potpuniji, mirisi preplavljuju do srži.
Zagrljaji imaju jaču toplinu, dodiri su nježniji, stvari su više opipljive
Riječi imaju svoju boju, sloboda je moći prijeći...izvan kruga naviknutosti.
Ljepota je nešto što sada znam prepoznati kroz svakodnevne naizgled banalne situacije.
Zanos životom je više životan, čežnje su jake do gorljivosti, smijeh liječi a suze zaista oslobađaju
Osjećam jaču prisutnost u svemu..
Volim zagrliti drvo . Svako ima neku svoju energiju. Baš poput ljudi.
Volim odjenuti mjesečevu haljinu i često mi se čini da je moj dom na zvijezdama.
Osjećam povezanost koja je moćnija nego ikada prije.
Da li to dolazi s godinama ili nekim životnim iskustvom , ne znam...nije niti važno.
Previše analiziramo razloge i propuštamo uživati u sadržaju
Propuštamo onaj trenutak koji se možda neće više ponoviti.
Nestat će poput praha...i neće ostaviti trag.
Sada znam i osjećam da sam pomalo u svemu. I sve je u meni.
U meni je i dodir i duh drveća kojeg sam grlila kao i dodiri svih ljudi koje sam voljela i volim.
U meni je divlji šum vjetra kao i nježna razigranost jesenjeg lišća.
Sve tople, posebne riječi koje sam čula kao i one koje su me šamarale, zadavale udarce, lomile...
I neke druge bolne koje sam čak i slučajno, ne znajući ,zadala ja.
Naučila sam da nije dobro mjeriti svojom mjerom. Sjaj je u slobodi različitosti.
Naučila sam da smo zaista jedni drugima najbolja ogledala. Samo treba vidjeti odraz.
Mislim da je život često puta igra. Treba imati dječji istraživački duh. I želju za zabavom.
Lijepo je igrati skrivača sa svojom sjenom. Često puta iznenadimo sami sebe. I izmamimo si osmijeh na lice.
Oslobađajuće je prihvatiti sve svoje...
Svijetlo, mračno, zaneseno, bolno, slobodno, lomljivo, odlučno, jako, krhko, hrabro, uplašeno...naše je...
Kreaciju tako jedinstvenu i neponovljivu
Ne pripadamo nikome i ničemu. Nitko nas ne može posjedovati niti mi ikoga.
A opet pripadamo svemu. Cjelini.
Naći svoju potpunost u tome veliki je zadatak.
Samo smo mali djelić, komadić velike slagalice života.
Kakav dio želimo biti?
- 07:30 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
utorak, 17.04.2012.
Glas
Tražio ga je dugo. Na najrazličitijim mjestima. U vrevi koja razara i u onim najglasnijim tišinama koje baš i nije volio.
A morao ga je čuti. Taj svoj glas. Trebao ga je i žudio je za njim neizrecivo.
Tražio ga je u roditeljskom domu no ostali glasovi bili su preglasni i često puta tako bučni da njegov glas nije nikako dolazio do izražaja. Gledali su ga i željeli čuti njegov glas ali nisu mogli zatomiti svoj. I nisu slušali niti pokušavali vidjeti. Vidjeli su samo vrijedno i začuđujuće poslušno dijete sa kojim nema puno problema. Snaći će se on..tako su mislili i polako ga gledali sve manje.Zatvorio se u čahuru i odlazio u svoj svijet. Nepostojeći, iluzorni ali dovoljno stvaran da osluhne svoj glas. S vremenom mu je postao pretih. Želio je pojačati glasnoću.
Kako su godine prolazile on je kao vrijedno i iznimno poslušno dijete, kasnije mladić, završio školu i fakultet sa izvanredno dobrim uspjehom i u vrlo kratkom vremenu odlučio je svoj glas potražiti u uspjehu. S uspjehom je poželio i moć. I novac. U svojim najboljim postignućima opet ga je mogao čuti, glas se javljao sve češće, govorio istinu ili ne, kao da je bitno. Osjećao je moć, novaca je bilo sve više. Više nije želio čuti glas. Želio je urlik. Divlji, pobjedonosni urlik.
Upoznao je djevojku, zaljubio se...ili je i ona samo bila odjek njegova glasa. Zasnovao je obitelj i kratko vrijeme živio zadovoljnim i mirnim životom.
Nakon nekog vremena počeo mu je smetati njen glas jer..tek je počeo pronalaziti svoj. Glasovi su se sudarali. Preoštro, pregromko, presilovito.
I osjećao je da gubi svoj. Nije ga više čuo tako dobro. Poslovi su loše krenuli, novaca je bilo manje, uspjeh..Prolazna stvar. Osjećao se izgubljeno, rastrojeno, nemoćno.
Počeo je tražiti svoj glas u mnogim ljubavnicama koje su bile mnogi bjegovi. Mislio je da će pronaći svoj glas u strastvenim uzdasima, u nečijim dodirima i lijepim riječima. Da će ga probuditi nečija svilenkasta koža, zaljubljenost u pogledu, strast pod rukama. Postao je umjetnik laži , prevare i izdaje. A glas...kao vjetrom utišan, odnesen. Ostavio je obitelj. Glasova je bilo previše, nije ih želio slušati. Bio je očajan. Nije trpio samoću. Nije podnosio tišinu. U njoj se mogao čuti vrisak svih onih glasova iz prošlosti. Pio je puno, tumarao gradovima . Mislio je da će svoj glas čuti na nekom drugom mjestu, u nekom drugom gradu, u nekoj drugoj ženi, u nekom posebnom dodiru.
Postalo je jače od gladi, žeđi, od života. Ništa drugo nije postojalo.Nitko drugi nije postojao. Ljubav je odavno prestala biti mogućnost. Samo ubitačna , mahnita želja za glasom. Želja koja lomi, razara, uništava, gazi, pali, ostavlja ruševine iza sebe. Ne ostavlja ništa. Samo prazninu. Njegova djeca ga više nisu pamtila. Ona koja ga je nekoć istinski voljela isplakala je odavno sve suze, ostala nije nijedna. Ali pamtila ga je ponekad. U snovima.
Pokušao ga je naći u novootkrivenom bogu. Meditirao je satima. Noćima je ponavljao molitve upućene višoj sili, radio rituale, palio na stotine svijeća.Ponirao je u tišinu u želji da promijeni stanje svijesti. Postati jedan od onih moćnih umova koji lome i stvaraju snagom uma bio je njegov cilj. Predao se potpuno. Klanjao se najpokornije. Svojom krvlju je ispisivao njegovo ime i inicirao se uz molitvu. Stavio je žig pripadnosti na svoje tijelo. Predao se duhom, umom i tijelom. Srce odavno nije postojalo. Ljubav je bila riječ koja se ne izgovara. Zaboravio je i svoje ime. Bilo je dovoljno biti sljedbenik. Jedan od njih.
Fokus je bio jači od ičega. Uvjerenost moćnija od bilo čega. Bio je strpljiv i čekao..čekao da ga napokon čuje, da ga bar na trenutak osluhne. Čeznuo je i žudio onako kako onaj koji bezglavo voli čezne . I želi se samo stopiti ...sjediniti..
Vrijeme je prolazio. Nije mogao vidjeti svoj odraz. Vidio je samo odraz onoga u koga beskompromisno vjeruje. Mislio je da ima vizije. Čuo je mnoge glasove ali u tom pomahnitalom vrištanju niti jedan nije bio njegov. Nije ga osjećao svojim. Ali navikavao se na njih. Nije više imao niti izbora.
Riječi su odjekivale, stotine raznih molitva koje je naučio i kojima se klanjao postale su njegove misli, glasovi mnogih žena već pomalo zaboravljenih, odjekivali su iz njegove utrobe, glasovi roditelja i prijatelja iz prošlosti , raznih poslovnih partnera iz nekih zaboravljenih vremena, glas žene koju je volio, djece....pretvarali su se u potres u njegovom tijelu, u razaračku vulkansku bujicu...
Otvarao je usta da vikne, da ispusti zvuk, glas, vrisak, krik.. Da zaustavi taj splet koji ga je sustavno uništavao.Da pronađe tišinu, da se odmori i predahne..
Otvarao je usta..nije bilo niti jednog jedinog glasa..
- 08:00 -
ponedjeljak, 16.04.2012.
Stih, riječ, slovo...
Oduvijek sam bila bezglavo zaljubljena u riječi.
I one su nekako voljele mene.
Klanjala sam im se ponizno, klečala pred njihovom ljepotom, predavala im se.
Bila sam ovisnik kojem riječi trebaju poput fiksa.
Susrela sam mnoge dilere riječima i kupovala ih .
Plaćala sam ih nježnošću, iskrenošću, slobodom, razumijevanjem, godinama života
I još mnogim drugim..
Vjerovala sam im previše.
I lomila se na njima, kroz njih..
Često sam tražila riječi i nisam ih mogla naći.
Kao da nije bilo upravo tih koje su mi trebale
Ponekad sam dizala ruke od njih...onih koje su ostale na traženju i onih drugih
Koje sam čula stotinu puta i djelovale su nekako prejeftino, prepovršno, prerječito..
A trebale su biti poput zavjeta, zakletve,molitve...
U nekom trenutku u vremenu riječi su mi postale roba..roba koja je potrošna.
Koliko divne bile ipak su riječi samo riječi.
Skup slova poredanih tako da daju smisao i ljepotu.
Slobodan prostor za manipulaciju.
Navika koju volimo čuti, napisati, izgovoriti, pročitati.
Svi smo ponekad ovisnici i dileri.
Trgujemo riječima u zamjenu za trenutak, emociju, dodir, nadahnuće, utjehu
Kupujemo ih jer nam ponekad jako trebaju. Više od ičega. I ne pitamo za cijenu.
Riječ za riječ.
Riječ za potvrdu. Riječ za ljubav.
Trgovina. Zamjena. Igra.
I onda ih važemo, mjerimo im kvalitetu i kvantitetu.
Kakve su, koliko ih je, koliko često..?
Riječi su očekivanje .
I očekujemo njihovu manifestaciju u djelima. Pa izostane.
Previše vjere u poredak slova.
I strpljivo ih čekamo
One dirljive, nježne, ljubavne riječi
Onih sedam slova
Ili riječi hrabrosti, podrške, brige i vjere u onim nekim danima kada se zaista čini da smo u tunelu kojem nema kraja
Jer..one su to svjetlo na kraju tunela.
I one koje znače razumijevanje, one poput "vidim te zaista..sve tvoje dimenzije"
Nadamo im se, čeznemo i žudimo za njima
Kao i one koje žude za oprostom, one koje skidaju prtljagu s opterećenih leđa, one koje brišu suze, dodiruju dušu...
One prepune ljepote, one naoko male riječi ali riječi s dušom jer dolaze od posebne osobe i ostaju poput tragova, pečata
Negdje gdje ih sakrijemo da ih nitko ne vidi
Ostaju zauvijek..
I one koje lome , razaraju, one od kojih ne ostaje ništa osim ruševina, skup krhotina
One koje su laž, prevara, izdaja, razočaranje
No ja ih volim..oduvijek i zauvijek
Ja sam riječ, stih i slovo.
Riječ je moj kist kojim slikam život.
Moj izraz, odraz i cilj.
Moja sjena koju lovim.
Ljepota u igri slova.
Izazov kojim volim biti izazvana.
Slagalica koju volim slagati
I znam da ću biti zauvijek...zaljubljena u stih, riječ i slovo...
- 07:59 -
petak, 06.04.2012.
Odmak
Sa strane vidim sjenu i obris kristalno jasno
sa odmakom gledam svoj nemir
da li mogu biti bliska s njim?
izdaleka promatram svoje riječi
izgledaju mi moje...
sa strane kada napravim korak, dva
promatram sebe i vidim disproporciju
kontradikciju koja služi svrsi
dosta bora na čelu
a zjenice ispunjene sjajem
popriličan broj sijedih u naziranju
a lepršavost u koraku
ide li jedno s drugim?
kupovala sam riječi i davala sebe
da li se imam manje ili je manje zaista više?
kupovala sam nježnost i plaćala žudnjom
da li sve ima svoju cijenu?
nakon svih nemira sustigla sam mir
a sada mi nedostaje
da li se stvori ovisnost?
ili sam samo puna želje i gladi
za životom?
mislila sam da moram naći ljubav
i shvatila da sam ovisnički zaljubljena u nju
i da je tu.. u svakoj mojoj pori
u svakoj vlasi kose i na noktima
pomalo lomljivim od grebanja ispod površine
mislila sam da kada nađem mnoge odgovore
doći će kraj traženja i samo bivanje
no oni kao da donose samo dvostruko više pitanja
da li je čar u istraživanju života?
Mislila sam da se stvari najbolje vide s odmakom
ili kada ostave pisani trag
no one su najuočljivije u srži zbivanja
u prisutnosti situacije
mislila sam da je zanimljivo biti neobičan
a sada smo težim iskonskoj jednostavnoj običnosti
naći sklad u neskladu
radovati se novoizrasloj biljci, posaditi drvo, čuti što više smijeha
naći medij za izraziti sebe
biti prisutan i svoj, uživati...
uskoro ću 35...
- 16:04 -
Komentari (23) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 02.04.2012.
Kako sam te pisala...
Pisala sam te kroz praznine među riječima
Kroz trotočke i zareze, razmake i upitnike
Pisala sam te kroz sve rječite rečenice i one šutljive koje govore puno
Kroz sve stihove o ljubavi i kroz one koji kao ne govore
Kroz množinu i jedninu, kroz sva lica i zamjenice
Pisala sam te kroz sve dodire
Ispreplitane prste, uzdahe i ushite
I onda kada više nisam mogla pisati i nisam željela
I kada su mi se lomili prsti a riječi bile tako potrošne
Pisala sam te i ispisivala do zadnjeg daha
Pisala sam te kroz slobodu, ples po rubu, tunel koji se zove tuga
a pisala sam te da izgubiš svaki smisao i svaku riječ
da ne budeš niti u prazninama
niti u točki koja je kraj
Pisala sam te da te obrišem, ispišem, odsanjam
da te svedem na bezrječje i besmisao
pa ćeš izgubiti svaku riječ i slovo
i postati netko bez postojanja
Pisala sam te kroz sve odbljeske u dječjim očima
kroz sve satenske dodire kojima su me dodirivali
kroz sutone i izlaske duše
sjene i odraze, prepuštanje i predaju
Pisala sam te i dalje kroz riječi koje nisu bile upućene tebi
kroz zanosne stihove upućene na drugu adresu
kroz čežnje i snove jer sam te jednostavno morala
ispisati, odsanjati, zaboraviti svaki pogled, dodir i riječ
I kada sam ispisala pet tisuća i tristosedamdeset riječi
i kada sam te odsanjala i svela na nepostojanje riječi
na neopisivost i prazninu
postao si misao bez misli, riječ koja ne postoji
samo točka bez značenja
upitnik koji više nije pitanje
- 23:00 -
