srijeda, 18.04.2012.
Pripadanje u nepripadanju
Dugo sam tražila svoju riječ.
Mislila sam da se tamo skriva moja esencija.
Tražila sam i svoj miris, okus, dodir, sliku...
Nekako mi se s godinama izoštravaju osjetila.
Kao da su boje jače izraženije, okusi potpuniji, mirisi preplavljuju do srži.
Zagrljaji imaju jaču toplinu, dodiri su nježniji, stvari su više opipljive
Riječi imaju svoju boju, sloboda je moći prijeći...izvan kruga naviknutosti.
Ljepota je nešto što sada znam prepoznati kroz svakodnevne naizgled banalne situacije.
Zanos životom je više životan, čežnje su jake do gorljivosti, smijeh liječi a suze zaista oslobađaju
Osjećam jaču prisutnost u svemu..
Volim zagrliti drvo . Svako ima neku svoju energiju. Baš poput ljudi.
Volim odjenuti mjesečevu haljinu i često mi se čini da je moj dom na zvijezdama.
Osjećam povezanost koja je moćnija nego ikada prije.
Da li to dolazi s godinama ili nekim životnim iskustvom , ne znam...nije niti važno.
Previše analiziramo razloge i propuštamo uživati u sadržaju
Propuštamo onaj trenutak koji se možda neće više ponoviti.
Nestat će poput praha...i neće ostaviti trag.
Sada znam i osjećam da sam pomalo u svemu. I sve je u meni.
U meni je i dodir i duh drveća kojeg sam grlila kao i dodiri svih ljudi koje sam voljela i volim.
U meni je divlji šum vjetra kao i nježna razigranost jesenjeg lišća.
Sve tople, posebne riječi koje sam čula kao i one koje su me šamarale, zadavale udarce, lomile...
I neke druge bolne koje sam čak i slučajno, ne znajući ,zadala ja.
Naučila sam da nije dobro mjeriti svojom mjerom. Sjaj je u slobodi različitosti.
Naučila sam da smo zaista jedni drugima najbolja ogledala. Samo treba vidjeti odraz.
Mislim da je život često puta igra. Treba imati dječji istraživački duh. I želju za zabavom.
Lijepo je igrati skrivača sa svojom sjenom. Često puta iznenadimo sami sebe. I izmamimo si osmijeh na lice.
Oslobađajuće je prihvatiti sve svoje...
Svijetlo, mračno, zaneseno, bolno, slobodno, lomljivo, odlučno, jako, krhko, hrabro, uplašeno...naše je...
Kreaciju tako jedinstvenu i neponovljivu
Ne pripadamo nikome i ničemu. Nitko nas ne može posjedovati niti mi ikoga.
A opet pripadamo svemu. Cjelini.
Naći svoju potpunost u tome veliki je zadatak.
Samo smo mali djelić, komadić velike slagalice života.
Kakav dio želimo biti?
- 07:30 -
Komentari (12) - Isprintaj - #
